Ljudske drame i tragedije ljudi iz Ukrajine ušle su u naše domove zahvaljujući televiziji koja nas svakodnevno vodi u novo razrušene centre ukrajinskih gradova, u drame obitelji koje inače ne bismo imali prilike gledati. Zahvaljujući tehnologiji sve nam je na stolu.
Te scene bude sjećanja na Domovinski rat, još jedan pravoslavni džihad na tuđe tlo. Provališ, osvojiš, protjeraš stanovništvo, sve razrušiš i osnuješ svoju državu u tuđoj, pod krinkom zaštite svog stanovništva.
Sve je to za nas već “deja vu”, ali zato nije nimalo manje tragično i strašno. Zanimljivo je kako su parapolitičke organizacije (Srpska i Ruska pravoslavna crkva) odmah blagoslovile svoje “heroje” koji kasnije završe u Haagu ili pred nekim novim međunarodnim kaznenim sudom.
Sjajna razmišljanja Marcela Holjevca vode nas natrag u 1991. Ukrajina traži suđenja za ruske ratne zločine. Sjetite se kako smo i mi to tražili tijekom Domovinskog rata. Naivno smo vjerovali kako će svijet prepoznati tko je u stvari bio agresor i razaratelj naše domovine.
Međutim, odmah po osnivanju suda u Haagu cijelo to suđenje se pretvorilo u političku farsu traženja ravnoteže krivnje pod parolom kako je zločina bilo na obje strane pa zato treba individualizirati krivnju i da se ne smije suditi samo agresoru.
Treba osvijestiti veličinu dr. Tuđmana
Kasnije je ta ista međunarodna zajednica tražila od nas da se vlast odrekne HOS-ovaca koji su među prvima uzeli u ruke oružje i branili Hrvatsku jer su navodno to bile probuđene ustaše čije simbole treba zabraniti. Naravno, takav stav su međunarodnoj zajednici nametnule srpske službe i domaći jugo-nostalgičari. Srećom, tada je Tuđman još bio živ pa nije na to nasjedao, a nije im to srećom uspjelo ni do danas.
Ukrajinci znaju tko je “The wrong boy next door”. U Ukrajini se bar zna da su svi Rusi koji tamo žive na strani Putina, a Ukrajinci za neovisnost i mir u svojoj zemlji. U vrijeme Domovinskog rata srpske obavještajne službe i domaći jugo-nostalgičari, orjunaši i izdajice stalno su gurali tezu kako su Tuđman i Milošević vodili “dogovoreni rat”, kako se želi uspostaviti ustaška država, kako su ugrožene sve manjine koje žive u Hrvatskoj, kako se prisilno pokrštavaju vjernici pravoslavne vjere itd. itd.
Iako je nezahvalno i opasno vuči paralele između dva rata jer su okolnosti uvijek donekle drugačije, ipak, iz današnje perspektive rata u Ukrajini, treba još jednom osvijestiti veličinu političkog genija predsjednika Tuđmana i ljudi oko njega koji su u još gorim okolnostima – s embargom na uvoz oružja, nesklonošću ukupne međunarodne zajednice i tek u fazi stvaranja vlastite države – uspjeli pobijediti u Domovinskom ratu i ostvariti samostalnost, mir i prosperitet Hrvatske.
U ovoj šizofrenoj situaciji ipak nađe se i humora, a što je samo dokaz žilavosti “naših naroda i narodnosti”. Tako su Slovenci zaprijetili Putinu da će zatvoriti zračni prostor za ruske avione. Na to se navodno Putin samo nasmijao i odgovorio: “I vama ćemo jeb*t mater, samo da vas pronađemo na karti!”.
Kad rigidni boljševici postanu deničari
HINA javlja iz Beograda: “Desničari u Beogradu prosvjedom podržali Rusiju, Vučića nazvali izdajnikom”. Zanima me po kojem kriteriju je “ljevičarska” HINA shvatila da je to “desničarski” skup. Okupirati Poljsku 1939. i nakon toga okupirati niz baltičkih zemalja bio je i ostao ruska ljevičarska agresija, ona od strane SSSR-a. Jedino ako sada za ljevičare nije komunistički režim u SSSR-u odjednom postao “desničarski”?
Danas svjetonazorskim saltom dobili smo medijsko novo-tumačenje: “desnica“ u Beogradu podržava Ras-Putina, a u Zagrebu ”ljevica“ na Jelačićevom trgu podržava Ukrajinu. Samo usput, prema podacima Global Firepowera, Vojska Srbije nedavno je po snazi pretekla Hrvatsku vojsku. Sada su Srbi na 61. mjestu na “svetskoj tabeli”, a Hrvatska na 63. mjestu.
Uglavnom, sada je već svima pomalo jasno da će od ovog ruskog “desničarskog” napada na Ukrajinu koristi imati samo vojne industrije i Rade Šerbedžija jer ga već čeka niz poziva iz SAD-a da glumi ruske brkate generale koji su razarali Ukrajinu. Sreća da je “zapad” budan i spreman. Prema srpskim “desničarskim” medijima noćas je Joe Biden nazvao Kremlj i zatražio hitan razgovor s Brežnjevom! Četiri jahača Apokalipse ponovno jašu zemaljskom kuglom ili ravnom pločom..
Pametni su odmah shvatili. Znamo što je Milanović mislio i govorio o Ukrajini. Sad se pridružio napadnutim i slabijim.
Pitanje svih pitanja jest: može li se taj rat pretvoriti u nuklearni rat i jesu li agresori svjesni da bi nuklearni sukob završio kao sveopći, totalni armagedon? Nakon odgovora na to pitanje, sva daljnja blebetanja postat će suvišna. Danas se mediji naprosto natječu pitanjima “Tko ih bre zavadi”, “Kriva je Amerika, Rusija, Ukrajina…”, “Kolika će biti cijena rata” itd.
Možda je ipak iskonski krivac legendarni Nikita Hruščov. Za mlađe, Nikita je iz Ukrajine, bivši generalni sekretar komunističke SSSR-a. Kad je bio na vrhuncu moći, “poklonio” je svojoj Ukrajini Krim i nešto malo zemlje, otprilike k’o pol EU-a. Hruščov, vrhunski diplomat stare škole, na Općoj skupštini UN-a 12. listopada 1960. malo se naljutio zbog diskusije filipinskog delegata pa je skinuo cipelu i počeo lupati cipelom po govornici te tako dao svoj prilog borbi protiv međunarodnog kapitalizma. Čuven je njegov razgovor s jednim svojim ministrom. Najprije su se obojica složili da će komunizam prije ili kasnije pobijediti u čitavom svijetu, a potom je ministar zabrinuto zapitao: “Tavarišć Nikita, od koga ćemo onda kupovati žito!?”.
Sve je izgledalo poprilično normalno sve dok nije…
Nikita je često, za razliku od Staljina i Brežnjeva, putovao po svijetu. Uvijek je s njim na put išla i njegova “šarmantna” supruga Nina što je “protunarodne” medije na zapadu čudilo. To je otišlo toliko daleko da je jedan list postavio nagradno pitanje: “Zašto drug Nikita vodi drugaricu Ninu uvijek na put u inozemstvo?”. Nagradu je odnio neki provokator koji je napisao: “Zato da je ne mora na odlasku poljubiti”. Oni koji ne shvaćaju, mogu na Googlu pogledati Nininu sliku.
Bojim se samo da se ne pokaže kako su vremena Nikite i Nine Hrušćov bila neka sretna vremena. Bila su to, naime, vremena kad je američki glumac Ronald Reagan svojim skupim svemirskim programom srušio sirovi i nemilosrdni komunizam. Vremena kad je Berlinski zid pao bez ispaljenog metka. I sve je izgledalo prilično normalno, sve dok 1991. Hrvatska nije napala i upala u Srbiju, a kasnije i kad je Kosovo okupiralo Srbiju. I što ako ovo sve na kraju završi sretno? Što ako jedini nuklearni incident bude rusko granatiranje nuklearne elektrane Černobil?
U tom slučaju bankari će učiniti sve da ostanemo dužni, a farmaceutske kompanije će učiniti sve da ostanemo bolesni. Proizvođači oružja će učiniti sve da i dalje ratujemo, a hrvatski mediji će učiniti sve da ne doznamo cijelu istinu. A naša Vlada će učiniti sve da gore navedeno bude po zakonu…
Na kraju, molim cijepljene da se spreme za rat. Mi necijepljeni i tako ne možemo putovati.
Jugo-nostalgičari su naglo digli glave i odali se humoru. To je u neku ruku i dobro. Za njih je Zelinskij vic maher pa ga uspoređuju sa Sadamom, Kim Jongom… Kao istaknuti borci za pravdu brane Putinov zločinački rat kontra-argumentom: “Gde ste bili kad su Ameri napali Irak?”, “Tko je pitao francuski narod kad su se ‘saveznici’ 1944. iskrcali u Normandiji?”, “Tko je pomogao Srbiji prilikom ‘traktorskog genocida’ 1995.?”. Jedna od rijetkih mudrih žena, čitateljica Maja iz Beograda mi piše: “Nadam se da nismo na pragu WW3 (World War), ali ako jesmo, molim sve s Balkana da se prave mrtvi. Nemoj da nekom padne na pamet da se ku*či… Od nas je bilo dovoljno”. Bez brige Majo, oni koji su se do sad ku*čili sad će se odku*čiti…
Međutim nije baš jednoobrazno. Maestru Valeriju Geogijevu onemogućen je nastup s Bečkom Filharmonijom u New Yorku. Zagrebačka filharmonija, umjesto tri djela Petra Iliča Čajkovskog, odsvirala samo jedno. Boljšoj teatru je otkazan nastup u Londonskom Carnegle Hallu itd. Zamislite da zbog izričite podrške Putinu netko otkaže nastup Beogradske filharmonije u Zagrebu! Banimir Pofuk bi smjesta počinio samoubojstvo iz zasjede.
Ivan Hrstić “Ispod crte” vidi samo crnilo. Zaključak mu je logičan: “Ovaj put zavjesu, bila ona željezna ili neka druga, morat će podići sama EU”. Bit će teško bez plina i nafte, ali će ipak nešto biti… U svakom slučaju počela je jedna izuzetno dramatična korizma. Puna odricanja. Ako Vladimir Putin kojim slučajem i doživi sudbinu Ceausescua, Sadama ili Gadafija, bit će to slaba satisfakcija onoj tužnoj koloni djece, majki i staraca s izmučenim licima i suzama zbog zle sudbine.
Kako se Putinu iznenada dogodio ruski Majdan
Lijevo krilo Večernjaka Denis Romac je u pravu: “Rusofobija je potpuno neopravdana i štetna, ali Putin je upravo priželjkuje”. Hajmo onda početi hvaliti ras-Putina. Ako u Beogradu desničari mašu ruskim zastavama i glorificiraju Vladimira Vladimirovića, onda se naš Denis prvi puta svrstao uz rigidne “desničare”. Teška je to korizma, ali Denise, izdrži! Za opće dobro!
Davor Ivanković javlja u Večernjaku: “Ukrajincima Hrvatska šalje do 20.000 pušaka i milijune metaka”. Sjetite se 1991. kad su “naši Rusi” okupirali 1/3 tek stvorene države. Na stadionu u Kranjčevićevoj ulici postrojili se za novinare tipa Romca tzv. ZNG. Bili smo razoružani, jadni, a europske elite listom za Jugoslaviju. Alois Mock, austrijski ministar vanjskih poslova, jedini je vjerovao da će Tuđman uspjeti.
Današnjih 20.000 tisuća pušaka i milijun metaka onda bi zvučilo k’o znanstvena fantastika. Zvonimir Despot je 28. veljače “Bez pardona” napisao: “To što danas nismo u balkanskom loncu možemo zahvaliti Franji Tuđmanu”. Čista destilirana istina. Neka danas netko predloži Vijeću sigurnosti da se uvede embargo na kupnju oružja Ukrajini i Rusiji i da je taj netko još i državljanin Ukrajine. Bio bi odmah smješten u jednu zdravstvenu ustanovu na kraju zapadnog dijela Zagreba.
Sad kad je pravoslavni duh izašao iz boce u koju će se teško (a moguće nikada više) vratiti, vidimo svu genijalnost Tuđmana. Sad samo zamislite da nije bilo njegovog taktičnog i strpljivog stvaranja gardijskih brigada, pregovaranja s Miloševićem kako bi kupio vrijeme dok se ne pripremimo za rat, i da nismo zaokružili svoju državu Bljeskom i Olujom, što bi bilo danas od “Lepe njihove”? Bolje ne zamišljajte! I onako je previše crnila. Radije maštajte kako se Putinu iznenada dogodio ruski Majdan…
Njega je još Horacije proglasio za “Hostis humani generis” odnosno “Neprijatelja ljudskog roda”.
O pozdravima ZDS i Slava Ukrajini
Ima jedna upadljiva simetrija između Ukrajine i Lijepe naše. To su povijesni pozdravi ZDS i Slava Ukrajini. Kako piše novinar Inoslav Bešker koji povijest politike ima u malom prstu, Slava Ukrajini je doslovni citat stiha progonjenog nacionalnog preporoditelja Tarasa Ševčenka. Pjesmu je napisao 1840.: “Naša misao, naša pjesma, neće umrijeti, neće propasti… odatle ljudi naša slava, Slava Ukrajini”.
Od tada je taj stih postao nacionalno geslo za vrijeme ukrajinske nacionalne revolucije 1918.-1921. Istih godina kad su “hrvatske guske” odgegale u beogradsku maglu.
Naravno, 1921. Ukrajinska Narodna Republika dočekala je “slobodu” pod čizmom Crvene armije. Taj pozdrav koristile su i pristaše Stepana Bandere koji je naravno bio fašist. Stara, već znana priča. Kad Ukrajina poklekne onda će na površinu isplivati ruski i ukrajinski Krausi rokćući protiv pozdrava Slava Ukrajini. Stari su to Staljinovi demokrati. Oni znaju čekati… Mi smo naše neprijatelje otpravili s ZDS kući, a oni čekaju, ponizni i strpljivi neko novo klanje. ZDS nije kamenčić u njihovim opancima nego kompleks Kninske tvrđave i sjećanje na dane slave 5. kolovoza 1995. Stoga “Slava i Hrvatskoj”…
Ponekad stari vicevi izazivaju zgodne asocijacije.
“Čelični” Joe Biden otišao je susresti se s Bogom. Nakon što se “gore” istakao, kao bivši predsjednik SAD-a predložio je svetom Petru da mu dade tri dana da vidi kako stoje stvari u njegovoj državi. Dobivši ih, pojavio se u jednom pubu u New Jerseyu. Naručio pivo kod mladog konobara i zamolio ga da mu pojasni kako je sada u SAD-u. “Sve je super”, pohvali se konobar. “Sve smo ratove dobili, sva nalazišta plina i nafte su naša. Ostali smo prva svjetska super sila. U stvari, nitko nam nije više ravan.” “O, baš sam sretan!”, reče Joe. Na odlasku zapita konobara koliko stoji pivo. “Tri rublje!”, odgovori mladi plavokosi konobar.
