HODAK: I Rommel se ubio, htjeli su mu ime zatrti, a pamtimo ga kao velikog vojskovođu

Nedavno sam u jednoj kolumni, u nedostatku inspiracije, podsjetio na Hitlerovog vojskovođu Erwina Rommela. Bio je jedan od najsposobniji Hitlerovih feldmaršala u Drugom svjetskom ratu i pobjednik mnogih bitaka u Africi.

Dana 14. listopada 1944. Rommel, zvan “Pustinjska lisica“, se ubio. Po balkanskom shvaćanju, nacističkom je generalu trebalo zatrt ime, prezime i stavi trag postojanja. Balkanski mentalitet shvaća takvog čovjeka ratnim zločincem koji je samo suicidom izbjegao nirnberški proces. Osobito u današnjoj krajnje iskompleksiranoj Angelinoj Njemačkoj.

Naime, u Njemačkoj postoji već priličan broj zatvorskih presuda protiv njihovih “klerofašista“ koji su se usudili “klevetati“ saveznike zbog već legendarnog bombardiranja Dresdena 13,14, i 15. veljače 1945. g. time što su to nazvali ratnim zločinom protiv Nijemaca. Grad u vojno-taktičkom pogledu nije predstavljao nikakav osobiti cilj.

Do 1945.g. nije bio napadan jer je bio izvan dosega savezničkog zrakoplovstva. No, pred sam kraj rata saveznici su napokon došli, kartaški rečeno, na štih. Pod zapovjedništvom britanskog generala Arthura Harrisa, bacanjem zapaljivih bombi na Dresden, nastala je ognjena oluja u kojoj je stradalo oko 25.000 građana te oko 60.000 je bilo opečeno i ranjeno. Oni koji su javno dvojili o opravdanosti tog zločina otišli su u zatvor.

Međutim, i u takvoj antifašističkoj Njemačkoj, feldmaršal Hitlerove armade Rommel ima svoju ulicu u gradu Erlagenu, po njemu se zove poznati vojni razarač iz klase Lutjens te jedna od najvećih vojnih baza Bundeswehra – Feld Marshal Rommel Barracks. Rijetki “progresivni“ čitatelji ove kolumne sigurno će se zapitati od kuda sada odjednom moje zanimanje za Hitlerovog Alfa Rommela?

Naime, naši progresivci ovih dana dobivaju sve nove i nove čireve u svojim crvenim želucima i na samu pomisao o nekakvoj minuti šutnje za pokojnog hrvatskog generala Slobodana Praljka. Nema ni sekunde šutnje za “ratnog zločinca“! Ostao sam duboko tronut hrabrom gestom predsjednice Gradskog vijeća grada Siska.

Gradonačelnica, već slavna Ikača, može biti ponosna na svoju Ivanu Krčelić.

O tome nas izvještava naša Slavica Lukić u Jutarnjem pod naslovom: ”Sjajna lekcija iz državništva vijećnice Krčelić“. Kako se lako postane “državnik“ u progresivnom dijelu Siska. Slavičina i Ikačina “državnica“ je “u histeriji nastaloj nakon haaške presude i ispijanja otrova u sudnici, odbila HDZ-ov prijedlog da sjednicu sisačkog Gradskog vijeća započne minutom šutnje za generala Praljka.

Odbijam politizaciju događaja iz haaške sudnice“ objasnila je sisačka Elektra. Naziv Elektra joj doista pristaje jer se ponijela kao prava Agamemnonova i Klitemnestrina kći. Razapeta između roditelja, postala je žrtvom njihovih omrza i izdaje. Otac se iz Trojanskog (Domovinskog) rata vratio sa proročicom Kasandrom…i da ne duljim mater je ubila oca a Elektru i brata otjerala od sebe. I to je motiv za osvetu. I zato je priča o Elektri krvava i strašna.

Bez obzira što je Ivana plavuša, možda zna smisao osvete iz legende o Elektri. Štoviše, uvjeren sam da zna. Našoj Slavici otvorila je svoju progresivnu dušu koju je Slavica spremno pretvorila u “državničku“ poruku. “A dežurnim je domoljubima poručila da će, ustreba li joj lekcija iz novije ratne povijesti Siska, o njoj pitati svog oca i strica koji, kao i pokojni djed (Egist?), nisu bili anemični kad je trebalo branit grad“.

Baš kao i u legendi o Elektri, ostao je otvoren čitav niz pitanja. Tko su dežurni domoljubi? Tko je bio “anemični“, tko je sve branio Sisak, i najvažnije pitanje, od koga je trebalo braniti grad? Na sva ta pitanja Slavica Lukić

odgovara samo jednom rečenicom: “Nakon ovoga čovjek se zapita sjedi li na Pantovčaku pogrešna plavuša?“

I sad usporedba nesretne haaške drame i reakcija naših progresivaca s Rommelom. Hitlerov nacistički feldmaršal je, nakon samoubojstva, dobio u liberalnoj i demokratskoj Njemačkoj ulicu, po njemu ime nose najveći njemački bojni brod i vojna baza dočim hrvatski heroj Slobodan Praljak ne može u Ikačinom Sisku dobiti ni minutu šutnje. Ne bi se previše začudio da, ako Ikača i Ivana saznaju za ovaj “nacistički skandal“ s feldmaršalom Erwinom Romelom, obje autobusom krenu na Berlin, ravno k Merkelici, i onako antifašistički odšute svoju minutu. Ipak, molim, samo bez lažne nade jer obje će sigurno ostati u svom slobodarskom Sisku…

Koliko Hrvati tuguju za svojim herojem vidjet će se u ponedjeljak 11. prosinca o.g. pred dvoranom Lisinski. Ima i onih koje taj tragični čin Praljka nije nimalo dirnuo, one najokorjelije je možda čak i razveselio. Jesu li među njima Matija Babić, Nenad Stazić, Jurica Pavičić, Ante Tomić?…

Siguran sam da su radosni svi oni konfidenti koji su “uglednom“ engleskm Guardianu javili kako Hrvati ne priznaju Haag, a po reakcijama u člancima i komentarima očito je da Praljkov junački čin nije nimalo dojmio ni redakcije Jutarnjeg, Novog lista, Slobodne Dalmacije, Indexa,…i sad po tko zna koji put upadam u stupicu koju sam sam sebi postavio. Trebao bi do kraja godine nabrajat sve antife, ne vladine udruge, ljevičare, orijunaše, komunjare i jugonostalgičare koji su od 11. prosinca u euforičnom stanju.

Prvi put od tragičnog 5. kolovoza 1995.g. njihove su duše i njihova srca puna nade da klerofašizam ipak neće proć’. Jednog dana prava vojska sa istoka će doć’. Oni znaju čekati. Dokaz su Joža Manolić i Buda Lončar. A većina Hrvateka je idalje pomalo zbunjena. Kažu da je navika druga priroda.

A Hrvati su stoljećima navikli da slušaju i povlađuju. Sad samo više ne znaju koga. Jedni pametni i visoki kažu: “Presuda je nepravedna, ali je mi poštujemo..“ Samo jedan narod na svijetu može poštivati nepravednu presudu. Nagradno pitanje. Koji…?

Pita me moj prijatelj Luka Zaradić: “Hodak, zašto Tuđman nije očistio Lijepu našu od svih tih jugonostalgičara“. Možda je i trebao da je imao vremena?

Sjetih se što je davno rekao Erazmo Roterdamski: “Aquila non captat muscas“ ili orao ne lovi muhe.

Nema presuda “šestorci“ i Praljkova smrt samo euforično značenje. Popraćena je ona i uz javno ili potajno cerekanje, ispijanje po koje ljute u “našim krčmama,“ busanje u junačka prsa uz šapat-ovo je samo početak. Ima i negativnih reakcija, napokon “klerofašisti“ nikad ne spavaju.

Tako su recimo neki ”teroristi”, vjerojatno iz ekstremnih terorističkih udruga kao što su “U Ime obitelji“ i “Katolički dječji vrtići“, podnijeli kaznenu prijavu protiv Stipe Mesića. Međutim, prije bi uspjela prijava protiv britanske kraljice zbog dilanja kokaina nego protiv našeg Meskea.

Odmah je tip dobio dvojicu policajaca da ga čuvaju. Stipe je, usput rečeno, u mladosti igrao nogomet. Bio je navodno talentirano lijevo krilo. Na desno ga ni silom nisu uspjeli instalirati. Slušam u suboti na špici dvojicu koji kraj mene u Buldogu piju kavu: “Vidiš, Stipe opet igra dobro!“ ”Kako misliš?” upita drugi. ”Opet ga dvojica moraju čuvati…” odgovori prvi.

Star sam pa je to nekad dobro jer možeš nezapažen prisluškivati tuđe razgovore. Na tapeti glasnog društva u kafiću je i Trump. Jedna plava dama citira naš tisak. Vjerojatno Marinu Šerić iz Večernjaka: “Trump je otvorio vrata pakla. Donio čovjek odluku da da se Jeruzalem prizna kao glavni grad Izraela. Sad na Bliskom istoku više ne bu mira!“ vrišti plavuša. A kao do sada sve je bilo med i mlijeko mislim si ja sangvinik.

Kolerična plavuša se ne da i izvlači iz rukava dodatni adut koji pobjeđuje: “Koji je to idiot!“ Došlo mi je da onako nevino zapitam: “Gospođo, radite li vi možda k’o novinarka u Večernjem?“ Ali suzdržao sam se. Ženska je bila nabrijana, a ja sam bio sam. Stvar je spasio: “treći čovjek“ koji je u ruci držao Večernjak. “Još pred 20 godina” evo, piše u Večernjem, ”američki je Senat donio Zakon o veleposlanstvu u Jeruzalemu”.

Kad je to ugledala, plavuša pobenavi i izdere se prijateljici: ”Gle gluposti u novinama, sad će Palestinci objaviti novu intifadu!” Uglavnom, američki je Senat donio zakon još kad je Trump prvi puta bankrotirao. Sad “idiot“ provodi zakon, a Marina Šerić i Šesta lička dobivaju ospice jer je Trump samo dosljedan. Naime, u svom predizbornom programu “omiljeni“ Donland je upravo to i obećao. I ni manje ni više, sve što je obećao sad i ispunjava. Hrvatski ljevičari mu jednu stvar ipak nikada neće oprostiti: smanjio je poreze. Čisti jeftini populizam, misle Marina i ostale pripadnice Šeste ličke.

Porez se smanjuje samo bogatima, a sirotinji koja spava po podzemnim željeznicama ništa. Oni porez i tako ne plaćaju, a i to im nije smanjeno. I sve se bojim da će Donland Trump proći tragično loše. Nešto k’o Ronald Regan koji je po općoj procjeni u SAD-u proglašen jednim od najuspješnijih predsjednika XX stoljeća. Čovjek koji je srušio komunizam… što mu Marina i partizanke nikada neće oprostiti.

Ephraim Kishon je napisao: “Na svakom nadgrobnom spomeniku čitam ono pravilo ponašanja – želiš li da se o tebi govori dobro – umri“. Dakle, Trump samo mora umrijeti.

Nakon komemoracije u ponedjeljak Praljak i drugovi polako će u Hrvatskoj padati u zaborav. Doći će opet na vrh zanimanja Agrokor, Mamić, BiH, Pelješki most, Šuker, uvođenje eura…. Praljak, svastika na Poljudu, SanAder.. polako će padati u zaborav. Stoga nije na odmet ukratko analizirati odličan analitički članak Snježane Pavić u Jutarnjem.

Snežana je inače moja “ljubimica“, u rangu Marine Šerić. Ali ovaj put kapa joj do poda. Michael Karnavas je bio odvjetnik prvooptuženog Jadranka Prlića. Prema tome, sad ne komentiram Ikačinu Ivanu, Matiju Babića, saborsku opoziciju, kriptokomuniste, orijunaše, antife, jugoviće i ostale.

Dakle Michael Karnavas smatra da je zadnji haaški proces bio “šarada, parodija i teatar.. Kaže: “Mogu sa sigurnošću reći da je u mojih 35 godina odvjetničke karijere suđenje Prliću i ostalima moje daleko najgore iskustvo“.

Prvo, zamjera sudu što optuženi nisu uživali tzv. presumpciju nevinosti. Optuženi su nevini sve dok im se pravomoćnom presudom ne utvrdi suprotno. Međutim, i prije presude, na internetskim je stranicama suda stajao tekst… da su se vođe Hrvatske i Srbije već 1991.g. tajno sastali, kad su dogovorili podjelu BiH… Ako je to sve već bilo jasno, čemu suđenje?” pita se Karnavas.

Pristrani suci nazivali su HVO “katoličkom vojskom“.

Odvjetnici optuženih imali su za ispitivanje svjedoka šestinu vremena od onog koje je koristilo tužiteljstvo. Doznajemo sad ono što sam ja kao prvi hrvatski odvjetnik u Haagu znao još 1996.g.Vrlo mali broj sudaca su bili iskusni suci. Većina su bili profesori prava kojima je Haaški sud bio prvi sud u životu na koji su stupili.

I šećer na kraju. “Budući da izgleda nisu imali pojma kako se sudski postupak treba voditi, tražio sam da suci daju Tužiteljstvu i obrani jedan sat da im održimo predavanje, budući da su i Tužiteljstvo i obrana imali veliko iskustvo u vođenju postupaka pred ICTY-jem.

Koliko god to drsko izgledalo, mojem zahtjevu je udovoljeno“. Eto, tako izgleda “časni sud“ i “časni suci“. Parodija, teatar… O njemu godinama pišem pod navodnicima. Drago mi je da je to sve potvrdio i Michael Karnavas. Hvala Snježani Pavić koja nam je to prezentirala.

Samuel Beckett je napisao: “Svi mi imamo dovoljno snage da podnesemo tuđe nesreće“.

Razveselio me svojim ocjenama veliki Miljenko Jergović. U “Subotnjoj matineji“ otkrio nam je istinu o Igoru Mandiću, mom bivšem prijatelju i šahovskom partneru. Igorove stavove svi znamo. I neka on živi s njima. Ali to ljevičarsko glorificiranje svjetonazorskih blizanaca je prije šaljivo nego mučno.

Naslov: “Jednom kad umre Igor Mandić, bit će već kasno“. Razlog je Igorova knjiga “Predsmrtni dnevnik“. I što mene briga što Mandić, Pavičić, Jergović i Tomić jedan drugom rade i što se međusobno hvale? Sline o tome da Mandić piše u punoj formi (k’o Mesić kad je igrao levo krilo u Banovoj jarugi), piše k’o u svojim najboljim danima, iritira, grmi s visina (vjerojatno s Avale) i pritom ispisuje veliku notifikacionalnu prozu.

Neki bi rekli sve je to stvar ukusa. Donekle da… Ali nije stvar ukusa, recimo, uspoređivati Miroslava Krležu i Antu Tomića. To je stvar naobrazbe.

Kad naš Miljenko, u stanju sinakope, napiše: “Mandić je bez sumnje najznačajniji i najraznovrsniji novinski pisac kojeg je ova književnost imala“ onda podcjenjuje sve nas koji smo živjeli i čitali Veselka Tenžeru, karizmatika hrvatske metaforike.

Kad bi čitali Knjigu njegovih tekstova, eseja i feljtona “Sloboda u rezervatu“ današnji higijeničari duha naglo bi promucali od muke i jala. Shvatili bi zašto Veselka Tenžeru mnogi ugledni znalci svrstavaju uz bok Matošu.

Tenžera nije projekt Jagne Pogačnik, Profila i “novo komponovanih” književnih liberala. Doimaju se k’o talentirani maturanti u kojima uživaju njihove profesorice tipa Jagne Pogačnik. U Jokićevom kurikulumu ima mjesta za prosječne talente kao što su gore spomenuti, za Ferića i još ponekog talentiranog egzibicionistu, ali ne i za najvećeg od svih – Tenžeru.

Duhoviti cinik, ironičan do srži, lucidan i superioran dežurnoj ideologiji. Uspoređivati njega i Mandića znači intelektualno se srozati u svoje vlastite zablude.

Da malo parafraziram Oscara Wildea: Miljenko Jergović piše svoje romane kao da mu je to bolna obveza.

Foto:arhiv