Sjećam se jedne lucidne i gorke izjave Dražena Budiše: “Kad mi nismo lustrirali njih, sad oni lustriraju nas.”
U Hrvatskoj, kako bi to lijepo kazali rafinirani ljubitelji latinskih poslovica, je status quo vadis! Lijeva zvjezdica Sabina Glasovac kaže: “Referendum je opasan za hrvatsko društvo“. Ognjištari i rigidni desničari poručuju preko fejsa: “Sabina Glasovac je opasna za hrvatsko društvo“. Saša Kosanović se vraća na HRT kao zamjena za Karolinu Vidović Krišto. Uz famoznog Aleksandra Stankovića, sada imamo na javnoj TV i drugog svjedoka, očevidca da se na “ovim prostorima“ vodio građanski rat.
Kad smo već kod Karoline opet se našla pred inkvizitorskim čuvarem “tekovina“ kojih su se već davno odrekli u svim tranzicijskim zemljama. Osim, naravno, u RH i Sloveniji. Drugovi u Programskom vijeću “prosto nisu mogli da veruju“ što se to dogodilo na našoj državnoj TV. Igor Vukić, Srbin po nacionalnosti, jedan od bivših bliskih suradnika Aleksandra Stankovića, pozvan je u emisiju “Dobar dan Hrvatska“. Tema je bila njegova knjiga “Radni logor Jasenovac“.
Knjiga je ocijenjena na Vijeću kao destilirani revizionizam. A kako revizionisti prolaze u tvrdoj antifašističkoj državi, zna se. Sve je mirisalo na to da Karolina i po drugi put dobije «šimecki», ali desio se kopernikanski obrat. Najprije je drugovima objašnjeno da je Vukićevu knjigu sufinanciralo Ministarstvo kulture RH. Zatim, knjiga “Radni logor Jasenovac” predstavljena je bila u Hrvatskom novinarskom društvu u prepunoj dvorani.
Naravno, treba imati na umu kakvi “klerofašisti“ vode HND. Usput rečeno, registraciju udruge “Trostruki logor Jasenovac“ odobrio je ministar Uprave u Vladi RH, okorjeli ustašoid Arsen Bauk.
Inače, Igor Vukić je saznanja o Jasenovcu dobio od svoje obitelji koja je prošla kroz taj logor i za divno čudo preživjela. Naravno, mnogi su ubijeni, a da nikada nisu stupili nogom u “Trostruki logor…“
U arhivu HRT-a postoje dokazi o čestim Igorovim gostovanjima na HRT-u u kojima je u pravilu kritizirao dr. Franju Tuđmana. Od 1990. “odmetnuti“ je Igor pisao za Vjesnik, TV Mrežu, u Novom listu, Jutarnjem (od 2001-2005), Poslovnom dnevniku, Privrednom vjesniku itd. Kao što se vidi u njegovoj biografiji nije pisao za recimo 7Dnevno, Kamenjar, dnevno hr., Hrvatski tjednik, ne poznaje mene, Marka Juriča, Marka Ljubića, Kraljević Marka… Za Željku Markić nisam siguran. Klasika.
Plusevi i minusi
Minus je Bujica, a plus NU2. I uza sve ovo nabrojeno, tko mu je financirao knjigu? Koji ministar mu je registrirao udrugu “Trostruki logor Jasenovac“? Zašto nije žešće i zagriženije napadao Tuđmana, zašto mu je jugo-progresivni HND-o iznajmio svoj legendarni ring za borbu protiv fašista, ustaša, desničara…? Tko mu je dopustio da antifašistički hram napuni do vrha? Za sve te nekontrolirane ispade trebala je na HTV-u platiti Karolina Vidović Krišto.
Postavlja se još jedno zanimljivo pitanje: kakve sve to veze ima sa svima nama “dragom“ Istanbulskom konvencijom? Dobro, znamo da IK ima sveti zadatak da štiti, mazi i pazi na Anku partizanku, Radu, Vesnu Teršelič, Sabinu Glasovac, Ikaču, sve vrste rodova, malih lijevih bogova i božica… pa je zato Hrvateki i tako vole i obožavaju. Sad kad nam ovako dobro ide, ustaše se pretvoriše u «ostaše», a sada nam vodu muti tamo neki Srbin koji se ponaša k’o ustaša.
Godine 1961. je pjesnik Gustav Krklec u polemičkom žaru izvrijeđao pisca Vladimira Desnicu rekavši mu doslovno: “P…. ti materina. Ti si četnik”. Naravno, veliki hrvatski književnik Vladan Desnica nije bio četnik.
Danas su liberalnija i mekša vremena. Hrvatski antifašisti žele jednog srpskog novinara, pisca i povjesničara pretvoriti u ustašu. Drugovi i drugarice u Programskom vijeću nisu se uzbudili, što i nije čudno s obzirom na njihove godine, na tvrdnje gostiju NU2 o građanskom ratu od 1991-1995.g. i na tvrdnje o ustaškoj državi u tim godinama, ali su živahno skočili na svoje rahitične noge čuvši da netko pokušava znanstveno oboriti «komunističke istine» o Jasenovcu.
Neka odgovore samo na jedno pitanje: zašto Tito nikada nije posjetio Jasenovac? To je majka svih tajni u Lijepoj našoj i Lijevoj njihovoj.
Da parafraziram Benjamina Franklina: troje Hrvata može sačuvati tajnu samo ako je dvoje od njih umrlo.
U već famoznom Titovom zaobilaženju mjesta gdje su ustaše ubile 700.000 tisuća Srba, Židova, Cigana i Hrvata, a od toga 20.000 djece, izgleda da su sva tri Hrvata davno već mrtva.
Zvalo me je par portala da kao odvjetnik komentiram presudu Zdravku Mamiću. Glatko sam odbio. Mamić mi je par godina bio klijent, zastupao sam i “Dinamo“ kada je Mamić bio direktor i na kraju krajeva Mamić je okupio oko sebe najbolju odvjetničku ekipu u državi pa ako je i potreban komentar nepravomoćne presude onda neka je oni komentiraju.
Međutim, mene laički rečeno žulja nešto drugo. Postoji nešto što se zove Ustav RH. Točnije član 28. koji govori o tzv. presumpciji nevinosti. Što god to značilo. Čl. 28 kaže: “Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja“. Prilično jednostavno. Zar ne? A Mamić, iako ga po čl.28 Ustava RH “nitko ne može smatrati krivim…“, bježi iz Hrvatske da bi izbjegao odlazak u zatvor.
Naime, postoji zakonska odredba koja je preuzeta iz komunizma u demokratsku RH, a po kojoj osoba koja je u kaznenom postupku osuđena na pet ili više godina zatvora obvezno mora u pritvor do završetka kaznenog postupka. A zašto bi morala drugovi i drugarice? Ako Ustav kaže da je svatko nevin dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne dokaže krivnja, onda bi možda trebalo razmisliti o brisanju iz kaznenog zakonodavstva odredbe o obvezatnom pritvoru.
Mnogi u Hrvatskoj baš i ne vjeruju hrvatskom pravosuđu. Ima zlobnika koji ga nazivaju čak i retardiranim. Recimo, ovih dana je na Županijskom sudu u Splitu na šest godina zatvora osuđen je kapetan bojnog broda Pavle Pantić. Osuđen je za smrt troje ljudi i ranjavanje 11 osoba. I Panta je po Ustavu RH nevin što samo dokazuje prisustvo zakonodavnog mentaliteta neke banana republike. Ovdje je zanimljiva čak i kazna.
Usporedimo je recimo sa kaznom Tomislavu Merčepu. On, nije nikoga ubio, nije nikoga ranio, ali to ipak nije spriječilo druge da to rade. Znači Merčep može odgovarati samo po zapovjednoj odgovornosti mada je tijekom kaznenog postupka bilo nepobitno utvrđeno kako on nije bio zapovjednik. Možda neformalni, ali ne službeni zapovjednik. Pravosudno drveno željezo odrapilo mu je ipak osam godina zatvora. Nesrazmjer koji bode oči i osobama ne vičnima pravu. Radi se u stvari o animozitetu pravosuđa prema braniteljima.
Evo i drugog primjera: Dragec, Zvonimir, Carlos Pilsel nazvao je Stožer za obranu Hrvatskog Vukovara “neofašističkom gamadi“ ili tako nekako. Stožer ga tužio, a sudac Marijan Bertalanič donoio oslobađajuću presudu jer Dragec ima pravo na svoje progresivno mišljenje.
Dana 29. svibnja prosvjed branitelja selio se pred crkvu Svetog Marka. Branitelji su se sklonili u Markovu crkvu, a branitelji Glavota, Šimunović i Renić su kao “živi zid“ spriječili policiju da uđe u crkvu.
Naravno da su bili optuženi za počinjenje kaznenog djela. Predmet je “slučajno“ opet bio dobio Marijan Bertalanič koji očekivano nije povjerovao iskazima optuženih. Dobili su po šest mjeseci zatvora na rok kušnje od dvije godine. Usput, napominjem da i u diktatorskim režimima policiji ne pada na pamet ulaziti u crkve i na fakultete. To su institucije koje u civiliziranom svijetu uživaju neformalnu eksteritorijalnost.
I nakon samo dva od brojnih sličnih primjera mržnje sudaca prema braniteljima, naši suci i tužitelji se i dalje čude otkud takva negativna percepcija o njima u skoro svim anketama. Čudit će se i dalje k’o pura dreku. Novi Zeland ima 99 sudaca i ni jedan predmet u zaostatku. Hrvatska ima preko dvije tisuće sudaca i oko milijun predmeta starijih od 10 godina. A suci se čude i čude…
Pomalo sve podsjeća na antičku priču o Augijevim štalama. Augij je bio kralj Elide, sin boga sunca Helija.
Po legendi, njegove štale nisu bile očišćene od postanka svijeta. Heraklo je od Euristeja dobio zadatak da očisti Augijeve štale u jednom danu. Tu se Heraklo pokazao izuzetno sposoban i efikasan. Razbio je dva zida i preusmjerio rijeke Alfej i Penej prema štalama. U jedan dan uspio ih je očistiti i ući u legendu.
Znamo, mada ne svi, da se «početak svijeta», kada je riječ o hrvatskoj državi, stvarno zbio 5. kolovoza 1995.g. Međutim, zbog političkih okolnosti nije nakon toga bila provedena lustracija, a bio je i donesen nepravedni Zakon o oprostu… Tako naše štale nikada nisu bile očišćene. Još se čeka hrvatski Heraklo. Negdje mi zvoni samo, ne znam na kojem tornju, da sam u ovih deset godina već pisao o Augijevim štalama… Stoga isprika ako se ponavljam.
Još je Konfucije rekao: “Samo najmudriji i najgluplji ne mogu se promijeniti“. Pogodite što se u toj izreci odnosi na Hrvatsku?
Kako na primjer promijeniti Peđu Grbina koji je, kad je čuo da je Građanska inicijativa “Istina o Istanbulskoj“ skupila dovoljno potpisa za raspisivanje referenduma, zacvrkutao: “Ovo baca ljagu na demokraciju!“ On je baš ta moralna vertikala koja može ocjenjivati što jest, a što nije dobro za demokraciju u Hrvata!
Pravu «kriptokomunističku demokraciju» upravo demonstriraju likovi kao što su Obersnel, Beljak, Anka Taritaš, Furio Radin, Mile Kekin, Dragec Pilsel, Nenad Stazić itd. Obersnel i Beljak svojim shvaćanjem demokracije sličnije sjeverno-korejskoj ili kubanskoj, a ne europske, spriječili su tisuće i tisuće potpisa za referendum u Rijeci i Samoboru. Je li itko od gore spomenutih osudio takav nedemokratski i nezakonit čin ili bar to komentirao kao antidemokratsku svinjariju?
Naši ljevičari odlično znaju glumatati kako će napustiti zemlju ili se zapaliti ako im nešto nije po volji, ali niti odlaze niti se pale. Doduše, pale se, ali na ustaške kune. I to je sve. Zanimljivo je kako su svi oni cijelo vrijeme dobro uhljebljeni u RH, a cmizdre i tuguju za Jugom. Za to vrijeme, djeca domoljuba i sirotinje, kojima nisu dostupna takva dobro plaćena mjesta i pozicije, odlaze van. Međutim, naši ljevičari na taj egzodus liju samo lažne «krokodilske» suze, a zapravo im je u duši drago što se Hrvatska sve više opustošuje ljudima.
Jedino ih zabrinjava sudbina jednog Olivera Frljića. Sjajni Frljini uspjesi u Poljskoj, Češkoj i Austriji…zabrinuli su Večernjak, Bojanu Radović i notornog Branimira Pofuka. Globalno smo selo pa već drugo jutro možemo pročitati kritiku Frljićevog “nasilja“ u Der Standardu iz pera Ronalda Pohla koji piše: “Kada biste starom ljevičarskom šok-umjetniku Johannu Kresniku došli s ovakvom besmislicom, valjao bi se po podu od smijeha. I tako se bečki festival… mora nositi s ovom idiotskom predstavom“.
Norbert Mayer u Die Presseu piše: “Jedino što smo vidjeli je neprimjeren opći napad na sve i svakoga… slab aplauz. Klicali su samo ljubitelji hard-core pornografije“. O češkim i poljskim kritikama bolje je i ne govoriti.
Sada nam Bojana Radović predstavlja Ivana Medenicu, umjetničkog ravnatelja Bitefa. Medeni nas mudro podučava: “Društvo bez frljićevskog teatra ima problema s demokracijom“. Ma, nemoj!
Medeni nam se ukazao objavom da će na ovogodišnjem Bitefu biti prikazana Frljićeva i Kerempuhova predstava “Šest likova traži autora“. I tako Kerempuh, nekada ugledno satirično kazalište, danas izvozi u «prestolnicu» svinjske glave onih koji su se itekako borili protiv čelične kulturne beogradske giljotine. Sjetite se 1971.godine!
Međutim, naša Bojana polako, ali sigurno vodi svog Medu prema pravom cilju, a to je Ana Lederer pročelnica za kulturu grada Zagreba. Medo nas lagano uvjerava da ako nema frljićevskog kazališta onda “je to sindrom problematičnog društva… ako se takve predstave pokušavaju prekinuti, zabraniti…“ “Uskratiti im financiranje“ uskače Bojana. I evo nas na samom vrhu Olimpa.
Medo iz Beograda u tandemu s našom Bojanom nježno nas i ljupko upozorava “da je društvo dužno financirati kritičku misao…“ a “kritička misao“ se svodi, između ostalog, na to da “Hrvati nisu narod, da Hrvatska nije država, da će se Juga vratiti“.
Oni koji ne podržavaju financiranje jugonostalgije dobivaju svinjske glave i bivaju likvidirani, a Jugoslavenčine, kao u antičkom amfiteatru, okreću palac prema dolje i svršavaju od smjeha za vrijeme likvidacije biskupa Bogovića. I dok za takvu “umjetničku slobodu“ mora, po mišljenju Radovićke i Mede, biti novaca, dotle naša mladost čeka na autobusnim kolodvorima odlazeći na put u razno razne Irske.
U spašavanje “vojnika Frljića, naravno, da se aktivno uključio i njegov “prvoborac“ Branimir Pofuk. Na koji način? Brane je od “vidovitog“ urednika Večernjaka dobio partijski zadatak da napravi razgovor s već spomenutom Anom Lederer pročelnicom Gradskog ureda za kulturu. Nakon što je dobio pismene odgovore na svoja pitanja ljevoruki Pofuk se nasmiješio sam sebi u brk, digao kažiprst i mudro nas podučio: “Prozivati nekog zbog mržnje prema bilo kojoj državi je totalitaristički i antikulturni diskurs“. Strašno mudar naslov. Kao da je rekao: noću je hladnije nego vani.
Iskoristiti vlastiti intervju s nekom osobom da je nakon toga pokušaš kompromitirati je debeli novinarski autogol nakon čega je naš Brane ostao gol kao i njegov “antikulturni diskurs“.
U klasičnom ljevičarskom pamfletu Pofuk je nagurao svega čega se njegova ljevičarska duša mogla sjetiti. Bujanac, Hasanbegović, hajka na Frljića i Dubravku Vrgoč, plač za lovom koju sad kontrolira Ana Lederer ili lov na lovu koja izmiče Frljiću i drugovima. Ajde Brane o’ladi napokon!!!
Zvonimir Hodak/foto:pxll
