Nobelovac i obožavatelj Musolinija George Bernard Shaw navodno je rekao: “Samo dva posto ljudi misli, tri posto ljudi misli da misli, a 95 posto ljudi bi radije umrlo nego da misle”. Prvi komentar na fejsu bio je: “Ona prva dva posto su mi sumnjivi…” I meni.
Što ćemo s onih 95 posto ljudi koji bi radije umrli nego da misle? I to je riješeno. Oni danas 22. lipnja ljeta Gospodnjeg 2021. slave “Dan antifašističke borbe radnog naroda RH”… To je neka vrsta farse koju slave i Plenković i Milanović.
Eto, bar u tome među njima nema divergencije. Na dva brda upaljene su logorske vatre. Zagorci vole reći: “Ako je do svedoka, krava je naša!” A gdje ćeš većeg svjedoka o osnivanju “prvog partizanskog odreda” u Europi 22. lipnja 1941. od čovjeka koji je rođen 1957. godine.
Ako se, kako opet kažu Zagorci, “ni pripravil”, zamijenit će ga njegova zamjenica, iskusna partizanka, rođena 1982. I povijesna laž maršira dalje. Uz sve Klasiće, Jakovine, Markovine, Aralice, Goldsteine… nije se našao nitko da “hrvatske antife” poduči kako je prvi partizanski odred u Europi bio osnovan u ožujku 1940. godine u selu Husicka u Poljskoj, i to pod vodstvom bojnika Henryka Dobrazanski-Hubala.
Njih 180 žestoko se borilo s Nijemcima dok nisu bili likvidirani 30. travnja 1940. I to je istinita priča o prvom partizanskom odredu bez laži i muljanja… ustali, borili se i poginuli.
Ono što naši “antifašisti” slave 22. lipnja svake godine u stvari je “antifašistički pakt” sklopljen 23. kolovoza 1939. godine u Moskvi. To je bio Sporazum Molotov-Ribbentrop s kojim su bili oduševljeni i Staljin i Hitler. Samo što naši “antifašisti” rođeni nakon rata to zbog pomanjkanja “memorije pamćenja” ne znaju ili neće znati.
Nakon tog Sporazuma počeo je veliki grabež teritorija drugih država kao što su Poljska, Rumunjska, Finska, Estonija, Latvija i Litva. Njemačka je napala Poljsku 1. rujna 1939. E, sad imam pitanje koje se nameće samo od sebe. Mogu li nam “heroji” iz Brezovice o tome ispričati pravu “istinu”, npr.: Habulin i njegova zamjenica?
Usput, 22. lipanj slavi se kao Dan antifašističke borbe tek od 1991. godine. Do tog dana slavio se jedan drugi dan na koji su koji su naši poslijeratni “antifašisti” bili jako ponosni. To je legendarni 27. srpanj 1941. kad je bio izvršen pokolj Hrvata u mjestu Srb i kada je svećenik Gospodnetić bio nabijen na ražanj i pečen pred četnicima.
Na kraju, ima pitanje: što su radili i planirali naši “antifašisti” od 23. kolovoza 1939. do 22. lipnja 1941.? Jesu li u tom periodu bili uz Staljina ili uz Hitlera?
Znači jesu li bili hitlerovci ili staljinisti? Odlučite sami, drugovi i drugarice! Goli otok više nije u funkciji pa možete slobodno birati. Hoće li itko od onih sumnjivih dva posto ikada upitati o “velikoj laži” Tomislava Tomaševića i Joška Klisovića dok duboko tronuti polažu crvene karanfile uz spomenik “Stari Brijest” u spomen parku Brezovica? I koliko ih je uopće bilo u toj šumi Brezovica? Još nitko nije izašao s pravom brojkom. To govori sve o toj povijesnoj izmišljotini. Zadnja je da ih je bilo toliko da ih nisu mogli ni pobrojati…. Ha,ha…. Mo’š misliti.
Oskar Wilde je napisao: “Ponovno pisanje povijesti naš je dug prema povijesti.“
Jedna loša vijest za sve liberalno-zelene džihadiste. Zamislite, sud u odlučio u jednoj zaostaloj i plemenski primitivnoj državi da zabrana istospolnih brakova nije protuustavna. Gorka je spoznaja da postoje na kugli zemaljskoj takve zemlje i takvi sudovi. Rekli bi naši progresivni ljevičari kako je to na razini Afganistana i talibana.
Čitam dalje zaprepašten i uvrijeđen: “Alooo, gdje mi živimo? Koje je to stoljeće?” Kad ono, ovu spomenutu odluku donio sud u Osaki. Stani! Pa to je u Japanu. Japanski sud je naguzio LGBTQ zajednicu i ujedno postao jedina zemlja G7 koja zabranjuje brak istospolnih osoba.
Od straha zbog agresivnih reakcija ljevičara Japan bi se sad trebao spremiti da zatraži prijem u “Afričku uniju”. Onako, radi preodgoja. Azijske unije nema, a u Europsku ne može jer ljevičari koji u njoj diktiraju moralne vrijednosti, baš kao i naš Zoki i Plenki, preferiraju Istanbulsku konvenciju.
Jadni Japanci. Njihov nacionalni junak, nešto kao Kraljević Marko, ogorčen je te je dao izjavu za Specijal na N1. Na pitanje Ivana Hrstića što on, k’o japanski nacionalni junak Jaka Muda, misli o toj ne humanoj odluci isti je odgovorio: “Žalit ćemo se sve do Beča…”
Prema spoznaji hrvatskih sociologa ozbiljna je veza onda kad muško i žensko stvaraju ozbiljnu djecu…
Američki Vrhovni sud ovih je dana poništio odluku iz slučaja Roe vs. Wade kojim je u SAD-u bilo osigurano pravo na pobačaj. Odluka iz 1973. godine stavljena je izvan snage, a jedan od razloga je i to što američki ustav ne spominje pravo na pobačaj. Kad su o tome odlučivali njih šest “konzervi” prema tri “liberalna” suca pojma nisu imali što ih čeka.
U Lijepoj našoj ostali su zgroženi tom odlukom Vrhovnog suda SAD-a. Super liberalna Mirela Ahmetović stala je na čelo “revolucionarnog vijeća” i zaprijetila: “Ako nekome još nije jasno kakva se agenda sprema…”, “Ne, nećete pored nas živih i rođenih. Dobit ćete referendum i ustavno pravo na izbor žene. Borit ćemo se svim sredstvima da frustrirani fundamentalisti odmagle od naših maternica i na pravo da budemo slobodne”.
Naravno, rezolutna Mirela vjeruje kako će se referendum i “ustavno pravo na izbor žena” dogoditi odmah nakon što SPD dođe na vlast…A dotle “oni koji nisu odmaglili” od Mireline maternice štancat će milijune novih, zdravih klinaca. Kako kaže Mirelin ljubimac Đoka Balašević: “bit će to neki novi klinci”.
Još kad se Mireli pridruži Fred Matić, zvan punjena ptica, protivnici pobačaja mogu mirno spavati. Kako je još davno rekao “liberalni” Ronald Reagan: “Zanimljivo da su zagovornici pobačaja oni koji su živi i rođeni”. Tako je i Mirela “živa i rođena”.
Javila se i uvijek draga i popularna Jelena Veljača iako je već lipanj. Kaže naša Jele: “Žene bi, nakon odluke Vrhovnog suda SAD-a, mogle ući u oružani sukob s ostatkom svijeta. Takav smo otpor već vidjeli…” Kad i gdje? Ne sjećam se mladih partizanki Ide Prester, Mirele Ahmetović, Anke Taritaš Mrak, Katarine Peović, Urše Raukar, Ivane Kekin…. da su ikada uletjele u neki stvarni rat. Kad se sjetim kako zanosno pjevaju “po šumama i gorama”, uz Anku partizanku, onda postaje jasno da ni jedna bolest nije zdrava.
Dok je još bio predsjednik RH, Mesić je bio pozvan u Vatikan kod pape Ivana Pavla II. Navodno je Papi oštro zamjerio kontakte s Tuđmanom. Na kraju je Papa od Mesića zatražio prost.
Netko mi je poslao na fejsu idiličnu i romantičnu sliku. Kroz uredno parkirane automobile prolaze divlje svinje. Uz sliku stoji tekst “Zagreb je naš”. Cinici odmah povlače paralele “Nije to prvi puta”. Možda su gladne divlje svinje samo prethodnica one željno iščekivane “pete kolone” koja bi nas trebala vratiti u zagubljeni svijet bratstva i jedinstva, Hudih jama, Jazovki, Ovčara, Križnih puteva… Možda?!
Na njihovu žalost to se neće dogoditi sve dok žive pripadnici hrvatskih brigada iz Domovinskog rata i njihovi potomci. Oni su naša sigurnost za budućnost. Za usporedbu, veće šanse ima Zelenskij da na bijelom konju pobjednički uđe na “Crveni trg” nego da peta kolona opet zavlada Hrvatskom.
Sjećam se kad su nas došli iseliti iz podstanarskog stana na Pantovčaku nakon 1945. jer se trebao useliti neki OZN-in oficir čiji je domicil bila uža Srbija. Moja retrogradna desničarska majka Ruža samo je promrsila jednu riječ “užas”.
Gledam ponedjeljkom na TV Happy Marićevu “ćirilicu”. Gosti se znaju. Jedan je iz “užasa” tj. uže Srbije, drugi iz “stare Srbije” tj. Kosova, treći iz makedonske Srbije, a postoji i “Panonska Srbija”, Dalmatinska Srbija… Jedan drug je počeo doslovno kmečati: “Gde smo mi danas u Dubrovniku, Splitu, Zadru, Rijeci, Kninu, Zagrebu?“
Možda bi mu Ivana Kekin i Jelena Veljača mogle malo podići moral sa svojim antifašističkim nebulozama.
Jedan lokalni političar pokajao se nedavno zbog “povoljnog” kredita od 250.000 eura… Na fejsu se javljaju građani koji bi se rado pokajali i za znatno manji iznos.
Na redu je političko naricanje zbog toga jer su Ukrajina i Moldavija dobile status kandidata za ulazak u EU, a BiH nije. Poltroni se tobože pitaju koja je to razlika između te dvije države i BiH. Vrhunac tog naricanja zapravo je da se Pantovčak i Banski dvori u isto vrijeme prave blesavi. Čak i potpuno apolitične osobe znaju da su, za razliku od BiH, Ukrajina i Moldavija ozbiljne države. BiH je nešto kao međunarodni protektorat. Tobože država koja u svom središtu ima drugu državu, Republiku Srpsku. Ima i tri konstitutivna naroda, ali Hrvatima ne dozvoljava da sami biraju svoje predstavnike.
Svi stalno melju o cjelovitoj BiH, a Srbi samo čekaju priliku za “prisjedinjenje” s maticom Srbijom. Međutim, muslimanima su očito samo Hrvati problem. Još od rata na ovamo stalno su izloženi iseljavanju, islamizaciji, političkoj i svakoj drugoj marginalizaciji u Federaciji BiH.
Političari na čelu s našim predsjednikom Vlade “silno” se trude da se Hrvate uopće spomene u dokumentima Europske unije i zadovoljavaju se tek diplomatskim frazama o “potrebi razgovora” unutar BiH o izmjeni izbornog zakona, kao da je to uopće moguće. Međutim, sad je odjednom za naše političare problem prestao biti “položaj Hrvata u BiH” već kandidatski status za članstvo u EU.
Denis Romac “cmizdri” u Večernjaku. Jeftinim frazama nas “navlači”: “Odustajanjem od uvjetovanja svoje potpore dodjeli kandidatskog statusa promjenom izbornog zakona Hrvatska bi pokazala da joj je stalo do napretka BiH kao cijeline, a ne samo do jednog naroda u BiH”.
Ovu silogističku kobasicu mogu popušiti samo politički naivci. Neka RH proba birati Srbima njihove predstavnike u Sabor pa će se čitava Unija u roku odmah naći u Zagrebu, zabrinuta tobože za ugrožena manjinska prava zbog ustašluka Hrvata. EU i vlast u BiH ponašaju se kao da smo svi mi Hrvati infantilni.
Najprije provesti protuustavne izbore, a onda će se “razgovarati” o promjenama izbornog zakona. Jednog dana kad se Dodik “prisajedini”, raspast će se napokon ta nakaradno ustrojena država. Do tada možemo samo pisati pisma u Bruxelles. Već smo po stoti puta popušili… Mi Hrvateki!!!
Dotle će nas i dalje zabavljati genijalni Branimir Po-fuk. Pazite ovaj naslov: “Derusifikacija Ukrajine može biti jednako ružna i nepravedna kao što je bila nasilna sovjetska rusifikacija”.
Nakon biblijske tragedije koju svaki dan gledamo na TV ekranima, milijune izbjeglica, djece i žena, brutalnih strijeljanja, spaljenih i uništenih gradova, Branu brine hoće li jednog lijepog dana, a možda i ranije, ukrajinska strana biti pravedna prema rusofilima. Je*i ga Brane, teško je biti novinar s Beogradom i Moskvom u glavi.
Tuđman nije imao vremena preslušati svoje vrpce jer je imao važnijeg posla. Mesić nije imao važnijeg posla…
No, pustimo “kurvu” politiku. Ima oko nas dobrih i pravih priča. Filip Pravdica je atletičar, član Mladosti iz Zagreba. Za mene je on sportaš godine. Naravno, samo za mene. Filip je nedavno na Balkanskom prvenstvu u rumunjskoj Craiovi prvi puta u životu skočio magičnih osam metara u skoku u dalj. Naime, osam metara je razlika između onih najboljih i onih koji nisu dosegli na tu granicu.
Zaboravio sam vam kazati da je Filip atletičar koji je operirao i lijevi i desni kuk. Usput, kad atletičar operira kuk, u isti čas zna da je s njegovom karijerom gotovo. Filip je operirao oba dva. Trpio bolove, ali je nastavio trenirati da bi sedam godina nakon prve operacije napokon skočio famoznih osam metara. Atletikom se počeo baviti u Rijeci, a u Zagreb je došao, kako sam kaže, “trbuhom za kruhom”.
Završio je višu trenersku, specijalizira atletiku, a kad ga kukovi ne bole onda trenira sam sebe i s bolnim kukovima leti osam metara… Hvala “mojim” Sportskim novostima što su me obradovali ovom sjajnom športskom pričom. Filipa Pravdicu božica Pravde napokon je pogladila po glavi.
Međunarodna teniska federacija je prije Wimbledona odredila stroge kazne. Svatko tko namjeno baci reket dobije pet puta reketom po turu. Dobro je što Goran Ivanišević više ne igra.
Zvonimir Hodak /Foto: Maxportal
