HODAK: Jedna dobra vijest za sve koji mrze Hercegovce

Sana 17. siječnja “slavio” sam 86. rođendan. “Mo’š mislit!”, rekla bi legendarna Tanja Torbarina. U ovo shizofreno vrijeme mislio sam kako nikoga ne zanima kad je rođen neki starkelja.

Nekako sam mislio da bi se ovaj put mogao provući ispod radara. Plan bi mi skoro uspio da nemam toliko prijatelja. Već rano ujutro Tomislav Marčinko je objavio na fejsu par slika mene i supruge s brojkom 86.

Kad se na tu “diverziju” nadovezala jedna gospođa i izrazila sumnju u mojih osamdeset i šest godina, Tomica je pojasnio da je sve provjereno jer sam rođen 1938. godine. I onda je krenulo. Čestitari na fejsu su se zaustavili na brojci 864 pa se ovim putem zahvaljujem svima njima, a posebno frendu Tomici Marčinku koji me je spasio od potpunog zaborava.

Hajmo se sada vratiti našim slatkim malim domaćim temama. Recimo, migracijama i adaptaciji naših novih tamnijih sugrađana koji pošteno rade kao taksisti, prodavači, konobari(ce), sobari(ce) itd. diljem Lijepe naše. Oni su barem trenutno riješili pitanje nezaposlenosti u Hrvatskoj. Neki se na njih ljute, ali oni su došli jer smo ih mi pozvali da nam pomognu nakon što smo pustili da naši ljudi odu na bogatiji zapad.

Andrija Lugonjić je imao sitnu polemiku s jednim od njih pa je superiorno zaključio: “Vi pričajte što hoćete, ali za mene je Nadal najbolji fudbaler na Tur d’Fransu“. Što je, je…”.

Pouka “našim” migrantima: Ako morate uskočiti u zadnji tren, pazite da to ne bude tuđi teren…

“Naš čovjek”  u Beogradu

Naš “čovek” Kosta Nikolić je odlučio otvoriti oči zatucanim i rigidnim Hrvatekima pa je savio hartiju, naoštrio plajvaz i napisao knjigu koju smo dugo čekali: “Krajina 1991-1995”.

Dragutin Junković tim povodom želi upozoriti da smo mi “dno dna”. Dragutin je ljut i vrijedi ga citirati: “Ova knjiga je napisana u antikulturnoj prekodrinskoj kasabi Srbiji, financirana iz proračuna RH, novcem kojeg su krvavo zaradili hrvatski radnici, a prodaje se i u hrvatskim knjižarama, gdje truje hrvatski javni prostor, prodaje laži i stvara/stara zla po poznatom velikosrpskom receptu.Mi smo dno dna.”

Kad se sjetim hrvatskog heroja Slobodana Praljka, njegove sudbine i sudbine njegove knjige, dokaza o friziranoj optužnici haaških tužitelja, kao i izjave ministrice kulture da to ne želi sufinancirati jer je ‘šund’, onda se potvrđuje tvrdnja da smo dno dna. Čovjek s četiri završena fakulteta pokušao nam je podvaliti šund…”. Dragutin Junković na kraju ima poruku: “Nemojte bacati petarde, jer time plašite one što nisu služili vojsku.”

Nekako tiho, ispod radara, prošla je u našoj javnosti jedna sramotna godišnjica. Sad ulogu Tomice Marčinka preuzimam ja. Radi se o famoznom Rapallskom ugovoru kojeg su u Rapallu, gradiću blizu Genove, potpisali predstavnici Kraljevine SHS i Kraljevine Italije nakon pregovora koji su započeli 9. studenog 1920. g. O tome smo nekada učili u školama. To je bilo također jedno od dno-dna u povijesti Hrvata.

Delegacija Kraljevine SHS-a bila je reprezentativna. Predsjednik Vlade Vesnić, ministar vanjskih poslova Hrvat Ante Trumbić, Kosta Stojanović, ministar financija i ostali proslavili su se dogovaranjem i potpisivanjem odnosnog Ugovora.

Uglavnom, Italiji su tim Ugovorom pripali Trst, Gorica, Zadar, Cres, Lošinj, Lastovo, Rijeka itd. Ugovor je bio toliko “popularan” u Kraljevini SHS da nikada nije ozakonjen u Narodnoj skupštini u Beogradu nego je stupio na snagu Kraljevom odlukom. I sad šlag na tortu: Ugovor je bio konzumiran punih 20 godina sve dok nije uskrsnula NDH. Pavelić je pozvan u Rim da preda Italiji sve ono što je 9. studenog 1920.g. Rapallskim ugovorom već bio predao Kralj, Vesnić i Trumbić…

Laički rečeno, predajte nam ono što su srpska vlada i kralj pred dvadeset godina poklonili Italiji. Pavelić (kojeg je Italija i dovela na vlast u NDH) je morao potvrditi famozni Rapallski ugovor.

Nakon “oslobođenja” 8. svibnja 1945.g. počeo je festival laži s tvrdnjama kako je Pavelić prodao Dalmaciju Musoliniju, a Tito sve to vratio Hrvatskoj. Ministar Trumbić, koji je potpisao Ugovor iz 1920.g, dobio ulicu u Splitu. Tako smo mi imali “heroja” koji nam je vratio ono što nam je oduzela Italija, ali je taj isti “heroj” kasnije širokom rukom podijelio Srbiji i Crnoj Gori hrvatski Srijem i Boku kotorsku te dio naše obale BiH. Zato danas imamo državu koja sliči na perec, a 1939. g. je još sličila kroasanu.

Tajna sretnog braka u Indiji. Mladoženja dobije pušku, a mladoj nacrtaju crvenu točku na čelu.

Malo o vojnom roku

Norveška princeza ovih dana odlazi na služenje jednogodišnjeg vojnog roka. Kod nas “ratni huškači” forsiraju vojni rok od bar pedesetak dana. Kako svirepo! Naši mladi manje od dva mjeseca ne bi samo buljili u ekrane raznih gadgeta. U javnosti i u medijima započela je rasprava trebaju li vojni rok/obuku prolaziti samo muškarci ili i žene.

U sklopu te rasprave, na jednoj našoj radijskoj postaji, javio se jedan slušatelj i odrješito ustvrdio kako svakako i žene treba slati na vojnu obuku i na služenje vojnog roka, a ako dođe do rata bar 50 posto žena treba biti u prvim borbenim redovima jer, napokon, žene su danas ravnopravne. Naši ljudi su educirani, znaju kad je frka i kad treba krenuti u akciju.

Evo jednog koji je uvijek spreman. Ženska piše frendici: “Pošaljem mu sliku na kojoj sam samo u gaćicama, a on meni: ‘Jes, vala, i kod nas je vrućina!'”. Ako pošaljemo pedesetak dana na vojnu obuku jednog takvog i to još po vrućini, obrana nam je sigurna.

Jedna dobra vijest za sve one zlobnike koji mrze Hercegovce. Naime, broj stranih radnika nadmašio je broj Hercegovaca koji žive u Zagrebu.

Dragutin Junković je pomalo zatečen HRT-om. Konkretno, emisijama “TV-kalendar”, “Dogodilo se na današnji dan” i sličnima. Misli, i u pravu je, da se u tim emisijama bojkotira hrvatska povijest, Domovinski rat, naši sportski uspjesi…

Urednici su progresivni, vide “širu sliku”, često se glorificiraju uspjesi jugoslavenskih sportaša, a Janicu Kostelić, jednu od najvećih sportašica svijeta, ni ne spominju… Međutim, kad bi naš Dragutin znao sastav “Programskog vijeća” HRT-a sve bi mu bilo jasno.

Denis Latin i slični likovi imaju čvrste pozicije u “momčadi”. Pogledajte samo HRT-ov Dnevnik i izbor sportskih prijenosa. Pa to je na nivou lokalnih TV-a. Za sav taj jad mi još moramo plaćati “partijsku članarinu”, a njihovo anacionalno ljevičarenje trajno ih obilježava. Dok na HRT ne dođu ljudi koji će zamijeniti jugo-urednike i njihovo “bratstvo i jedinstvo”, HRT će ostati i dalje na začelju popularnosti i po gledanosti i po kvaliteti  programa. Tko to “tamo peva” možda još svi ne znaju, ali koje pjesme pjevaju je savršeno jasno.

Marcel Holjevac objavljuje sliku iz Graza. Masa ljudi na trgu kleči i moli se. Marcel objašnjava: “Nisu to ‘katolibani’, ali jesu ‘talibani’, što se na slici i vidi.” Čudno kako liberalni Austrijanci ne bubnjaju u protest moliteljima. Kao pravi ljevičari, oni su hrabri, ali se ne usude.

Uvodimo zakon koji nema Srbija

Strah da bi Ivan Turudić mogao sjesti u fotelju glavnog Državnog odvjetnika trese i dalje naše lijeve medije. Na saborskom odboru za pravosuđe “rešetanje” je trajalo “čitav dan”. Pozna li Zdravka Mamića, Livaju, je li čuo za ime i prezime AP, što misli o “zakonu opasnih namjera” koji će otežati objavu detalja iz istražnih postupaka…”.

Jutarnji od 19. siječnja se krsti. Na naslovnoj strani i kasnije na ne znam koliko stupaca lamentira “Ni Srbija ni Njemačka ni Austrija nemaju zakon kakav uvodi HDZ”. Stvarno stupidno! Uvodimo zakon koji nema Srbija! Ona je valjda naš zakonodavni uzor.

Da su ustavotvorci slučajno predvidjeli kvalificiranu većinu za donošenje takvog zakona, onda bi, s obzirom na vlasničku strukturu naših medija, glavni kandidat za fotelju državnog odvjetnika možda mogao biti i Savo Štrbac, istražni sudija iz Zadra. Onda bi uz “Zakon opasnih namjera” imali i Glavnog državnog odvjetnika “opasnih namjera”… Ova pravosudna trakavica završila je ipak onom poznatom izrekom druga Staljina: “Nije važno tko bira nego je važno tko broji glasove.” U slučaju AP-ovog zakona to je u Saboru bila HDZ-ova većina.

Biljana Demić šalje kompromisnu poruku: “Kako se zovu u Hrvatskoj ljudi koji jedu meso? Mesožderi! A kako se zovu ljudi u Hrvatskoj koji ne jedu meso? Penzioneri!”

Medvjedi nam čuvaju granicu  

Bože, čuvaj Hrvatsku! Medvedi na našim granicama napali imigrante. Maja Sever odmah je nazvala Tomu Medveda, ministra branitelja, i tako ljuta prešla sve granice. Predsjednik “tog društva” Hrvoje Zovko misli da je za teški incident kriv Martin Kosovec, pobjednik “The Voicea”, s pjesmom Vice Vukova “Tvoja zemlja”.

Martin je mlad, nema ni dvadeset godina, netko ga je morao podučiti tko je bio Vice Vukov i zbog čega je morao “zapaliti” iz svoje zemlje. O tome puno više zna Vesna Teršelič iz “Documente”, mislim o Vicinih pet godina emigracije u Parizu. Zašto Vesna?

Naime, kad se Vice, nakon godina “beganja” iz Vesninog “socijalističkog raja”, napokon ohrabrio vratiti, učinio je to preko Vesnine zemlje -oSlovenije. Bio je preodgojen. Boljela ga je ona stvar čija je “tvoja zemlja” pa se učlanio u SDP i ušao u Sabor. I sad KOS-ovci preko mladog Martina nagovaraju “medvede” da napadaju buduće BOLT-ovce i WOL-tovce dok mirno prelaze granicu, a pojma nemaju čiju…

Hrvatski put iz ovog migrantskog kaosa sad je potpuno ravan. Samo je uzbrdica jako velika. Zato migranti jure Hrvatskom uzduž i poprijeko. Zadnji migrant je od autoputa do zagrebačke Ilice jurio 100 km na sat. Sa 32 migranta u autu. Koliko konja ima taj auto?

Lov na Ivana Turudića

Lov i to otvoreni na Turudića se nastavlja. Sad je i njemu jasno da je morao devedesetih otići u Domovinski rat ilegalno, inkognito. Samoupravna i demokratska javnost na vrijeme je shvatila koju opasnost on predstavlja.

Tako Jutarnji od 20. siječnja 2024.g. javlja na naslovnoj stranici: “Petek podmićivao Kovačevića plaćanjem odijela i sucu Turudiću.” Ostaje neodgovoreno pitanje: jesu li Turudiću plaćali nova ili možda polovna odijela? Uglavnom, u igri je “teška artiljerija”.

Slušajući nabrijane zastupnike u Odboru za pravosuđe o tome koga je sve Ivan Turudić poznavao samo sam čekao pitanje je li poznavao i Tuđmana. Dobro, to pitanje još nije apsolvirano pa je pametno sačuvati ga za finiš utrke. Oči “demokratske” javnosti sad su uperene prema vrhu izvršne vlasti.

Ako Plenki zaključi da je to tema i odabere Turudića, to će biti kraj “samoupravne” demokracije baš kao što je predsjednik društva novinara ustvrdio kako je AP-ov zakon “kraj novinarske demokracije”. Sudac koji je ratovao na strani koja je izvršila “genocid” nad nevinim narodom postat će Glavni državni odvjetnik RH? Bože, što si sve dopuštaju ovi Hrvateki u svojoj državi!

Inače, smatram kako suci s pravom najavljuju “bijeli” štrajk. Ne zbog cipelarenja jednog od njih nego zbog toga da oni kao posebna grana vlasti po Ustavu trebaju imati pravo sami si određivati raspone dužnosničkih plaća mada se financiraju iz državnog proračuna. Tako barem misli EU.

Danas je opasnije puno čuti nego malo znati.

Da bi kardinal Alojzije Stepinac bio proglašen svecem mora mu se dokazati da je napravio barem neka čuda. Jedno bi sigurno bilo da mu se, recimo, Srbi i Židovi, kojima je pomagao za vrijeme Drugog svjetskog rata, zahvale… No, takva čuda se rijetko događaju…

Zvonimir Hodak/Foto: pxll