Pesimisti najavljuju da je armagedon na horizontu. Prevedeno, scenarij za “kraj svijeta” tu je pred nama! “Teroristi” svih zemalja su se ujedinili. Zašto baš sada, pitaju se umna pera u Jutarnjem i Večernjaku. Sad kad se “parade ponosa” spremaju gostovati u Imotskom, Lici, na otocima, sad kad je “zeleni džihad” vodeća ideologija u Europi.
Zašto baš sada, pitaju se umna pera u Jutarnjem i Večernjaku. Sad kad se “parade ponosa” spremaju gostovati u Imotskom, Lici, na otocima, sad kad je “zeleni džihad” vodeća ideologija u Europi. Večernjakova stručnjakinja za “teror svih vrsta” se pita: “Opasnost od terorizma u Hrvatskoj kao stvarna prijetnja ili opasni politički spin?” Pravi rašomon!
Šibenčanin Dražen Koštan sliči joj na pripadnika ruske vojne kompanije Wagner. Jel’ to znači – terorist? Navodi ona i egzaktne primjere. Danijel Bezuk koji si je navodno sam oduzeo život nakon što je zapucao na Markovu trgu.
Iz “visokih izvora”, koji u praksi često znaju presušiti, saznaje o poveznici dotičnih s “mastermindom” Markom Franciškovićem. Kaže: “On je svojevrsni guru radikalne desnice u Hrvatskoj… jer je na antikovid protestu javno poticao na terorizam.”
Dobro “infomisana” novinarka na kraju izvlači logičan zaključak iz svojih ranijih premisa, pa kaže: “…koji (Francišković op.a.) je nedavno pušten na slobodu nakon što mu, što je posebno zanimljivo, ni nakon skoro godinu dana iza rešetaka nije potvrđena optužnica”.
Ne samo da nije potvrđena optužnica nego u godinu dana nije bio saslušan ni jedan jedini svjedok. Usput, optužnice koje sadrže konkretne dokaze za izvršenje kaznenih djela brzo se potvrđuju, gotovo rutinski, i šalju na raspravu pred prvostupanjski sud. S druge strane, optužnice pune raznih presumpcija, nedokazivih tvrdnji, maglovitih pretpostavki bez konkretnih dokaza razvlače se mjesecima s ciljem što duljeg pritvaranja osumnjičenika i dodatnog vremena za prikupljanje dokaza.
Optužnice koje nestaju preko noći
A ima i zgodnih i zanimljivih “optužnica”, onih koje preko noći nestanu. Za njih zna i novinarka Večernjeg, ali tu joj zakazuje “memorija pamćenja”. Naime, nekako u isto vrijeme kad se dogodio pohod Danijela Bezuka na Banske dvore, negdje oko Ivanić grada su radnici Elektre popravljali nešto na dalekovodu. Naišao je jedan “nervozni povratnik” i bacio bombu na njih. Jedan radnik je teško ozlijeđen, drugi lakše itd.
Je li to možda bio terorizam, ili samo internacionalizam, nacionalizam, fašizam…? To danas više nitko ne utvrđuje niti zna. Je li itko ikada vidio optužnicu za to kazneno djelo i na kojem sudu se optuženome sudi? Nitko ne pita što je s “povratnikom“ i je li ozlijeđeni radnik ozdravio. Opet rašomon.
Međutim, da je vrag odnio šalu dokazuje i najnoviji slučaj u srcu EU, u Njemačkoj. Tri tisuće do zuba naoružanih policajaca poslalo je u “apsanu” 53 potencijalna terorista mada su oni zapravo bili pučisti. Na čelu opasne pučističke skupine nalazio se je Heinrich XIII. princ Reuss, čovo star 71. godinu. Baš je našao idealno vrijeme za državni udar, obnovu monarhije, oživljavanje dvora, dvorjana, princeza, konjušara. Starček očito živi u neprežaljenoj romantičnoj povijesti.
Njemačka se digla odmah na noge, a Putin i Ukrajina su nakratko pali u drugi plan. Navodno su “desničarski ekstremisti” planirali upasti u Bundestag i uhititi sve po redu, čak i Josipa Juratovića, našeg stručnjaka za getribe koji je baš planirao otvoriti novu izložbu o liku i djelu druga Tita. Još jedan lik koji živi u svojoj romantičnoj prošlosti. “O tempora, o mores”, kako je to rekao stari antifašist Ciceron.
Nijemcima je napokon postalo jasno kako nije pametno zadržati istu narav kad izgubiš snagu. No, EU će i ubuduće na takve terorističke pokušaje spremno uzvratiti udarac. Gay parade će se održavati pet puta tjedno, a rudnici ugljena postati će “zelene oaze”. Kako odvojiti transatlantizam od transrodnosti? Dakle, Europa je toliko zaglibila da bi se neki polako vratili u stara, preživjela vremena.
Zbog opasnosti državnog udara u Njemačkoj, stavljeni su u stanje pripravnosti svi rodovi vojske – muški, ženski i srednji rod.
Vlast u Kini ima milijardu ljudi koji i nisu baš uvijek s njom presretni. Usprkos tomu, vlast je stabilna i “omiljena”. Vlast pak u Indoneziji donijela je zakon po kojem će se izvanbračni seksualni odnosi kažnjavati zatvorom. Svi su navodno time oduševljeni. Osobito muški supružnici, studenti i omladina. Stara ruska poslovica otprilike glasi: “Sonce, voda i anjonizam, osvežajet organjizam”. Sad će to vrijediti i u Indoneziji. O moralnoj čistoći Indonežana brine njihova vlada.
Sad je i mladima u Indoneziji postalo jasno da što kasnije umru dulje će živjeti.
Na današnji dan 10. prosinca 1999. g. umro je dr. Franjo Tuđman. Bio je državnik, povjesničar, akademik, prvi predsjednik neovisne države Hrvatske. Za Hrvate je bio – politički Zlatko Dalić. Stotine naših političara pokušalo je stvoriti državu Hrvatsku, ali uspio je samo jedan. Tako imamo milijun selektora, ali samo je jedan uspio dva puta doći do polufinala svjetskog prvenstva – Zlatko Dalić.
Hrvatski tjednik objavljuje na naslovnici da smo postali “Nogometna Država Hrvatska”. U prošli petak je pala i četvrta najmnogoljudnija zemlja na svijetu – Brazil. Bilo je teško, ponekad i komatozno, ali pobijedili smo ih!!! Idemo dalje.
Kad je Dalić pobjedu posvetio braniteljima, nekima je tlak skočio na tristo. Izvjesni Ivica Ivanišević je objavio kako je Dalić slučajno postao izbornikom i da smo slučajno pobijedili kao “miljenici sreće”. Njemu i svima onima koji žive za “dabogda sve izgubili” moja iskrena sućut. Pati baby, pati!
Uz ostale komšije tuguje i brazilski izbornik Tito. Tito nije ni sanjao da će izgubiti od “Nogometne Države Hrvatske” kao što ni onaj drugi Tito nije vjerovao da Sava može poteći uzvodno. Narod se iskreno veseli i ta radost, nakon svih nedaća koje nas biju, ulijeva povjerenje da smo neslomljivi.
Ipak, napose opčinjava veselje i sreća na licima Ante Tomića, Vedrane Rudan, Borisa Dežulovića, Jurice Pavičića, Miljenka Jergovića i drugarica iz 6. ličke kao i ostalih “liberalnih demokrata”. Kod mene izaziva grižnju savjesti. Ne znam zašto? Čitam na fejsu poruke komšija u srpskim portalima. Zajednički nazivnik svih tih poruka je “imali ste sreće”. Nisam siguran. Da smo imali sreće ne bi nam vi bili susjedi!
Zamislite samo kako je sad “našem” Sandi Blagoniću koji je, onako mudar kakvim ga je Bog već stvorio, istresao iz sebe svu mučninu rekavši: “Navijam, ne gledajući jedino kad igra Hrvatska, za njene protivnike. Malo me što tako rastužuje kao pogled na razdragano i sretne Hrvate… što u meni izaziva mizantropsku egzistencijalnu mučninu”. Stresem se na samu pomisao da se, apstraktno govoreći, moram odlučiti između Vedrane Rudan i Sandi Blagonića. Bio bi to izbor između kolonoskopije i gastroskopije.
Evo još primjera kako jugofili i mrzitelji Hrvatske s grčem u trbuhu prate uspjehe naše hrvatske repke.
‘Tomić toliko obožava Hrvatsku da se želi što prije vratiti kući’
Recimo, Ante Tomić toliko obožava Hrvatsku da se želi što prije vratiti kući. Tamo su mu njegovi ljubimci bliže. Naš Ante posebno pazi na jezik kojim se služe Dalić i igrači. Čini mu se da tu vlada “velika zbrka”. Tako Ante umuje: “Meni je ipak jedna riječ vrhunac užasa: poniznost. Kad govori o poniznosti, selektor Dalić osobito je svečan i pompozan.”
U svojoj kolumni “Klasa optimist” Ante pokazuje svu raskoš svog antitalenta. Okomio se suptilni jezikoslovac, kojem je hrvatski jezik ušao u vene u Podoficirskoj akademiji JNA, na izraz – poniznost. On koji je nedavno s prijateljima na graničnom prijelazu prema Srbiji ponizno čkomio i mučao. Ponizan k’o miš u mišolovki kad su ih “njihovi” malo maltretisali… E, moj Ante…
I Isus je na brdu Corcovado iznad Rio de Janeira obukao hrvatski kockasti dres. Je*i ga! Znamo da je ovo vrijeme “bakara“ situacije za orijunu, jugo-nostalgičare, komunjare… Loše kao puni mjesec za vampire. Kamo se god okreneš, a ono crveno-bijele kockice. Hrvatska zabije gol, a oni svi ustaše pa pjevaju “Oj hrvatska mati…” i deru se “Hrvatska, Hrvatska!”.
Kaže naš drugi dragi jugofil Stanković na Hrvatskoj televiziji u emisiji Nedjeljom u 2: “Pitat ćete se što je s onom Lukinom izjavom da mu je hrvatska reprezentacija svetinja. Tko vam je kriv što vjerujete u to. Tko vam je kriv što vjerujete u frazu da su nogometaši naši najbolji ambasadori. Oni su, kao i svi mi, najbolji ambasadori sami sebe…. To što vi imate dojam da netko na travnjaku gine za vas, moguće da je to vaš problem. Priznajte sebi da vjerujete u zubić vile…” Plasman u polufinale dokazao je da upravo Stanković vjeruje u zubić vile…
Najbolji odgovor svim ovakvim jugofilima je pjesmica na fejsu koja kruži uokolo: “Pitaju nas svi: ‘Od kuda ste vi?’; ‘Iz zemlje nogometaša, gdje se pjeva Lijepa naša…’; Naša srca krasi snaga! Duša nam je čista, draga!; Nek’ se svijet ne čudi, kakvi smo to ljudi!; Pa mi smo Hrvati, od Boga smo dati!”
‘Samo slovo U ostaje’
Živjeli smo u Austro-ugarskoj, skraćeno AU, zatim u Jugoslaviji, skraćeno YU, a sad smo u Europskoj uniji, skraćeno EU. Sve se mijenja samo slovo ”U” ostaje.
No, hajmo malo vidjeti fejs humor. Pita navodno Messi Neymara “S kim igrate danas?” “Ma s nekim hrvatima”. “A, znam! Mi s njima igramo u drugi utorak!” Drugi: “Navijači u kockastim dresovima ‘divljaju’ i tvrde da samo ‘pi*kice’ igraju 90 minuta. Mi svaki put po 120.”
Danas me nazvao frend iz Rio de Janeira. Kaže kako je od sutra za Hrvate kila kave 500 kuna. Dobro, u eurima će to biti ipak znatno manje. E, to će pogoditi najviše naše domaće jugofile i orijunaše jer će skuplje platiti olajavanje po kafićima Dalića i ekipe te uspjeh Hrvatske.
Waldo Emerson je jednom napisao: “Je li se ikada dogodilo da vrijeme nije bilo teško i da je novaca bilo – dovoljno?”
Već sad se veselim dočeku nogometaša u Hrvatskoj. Davor Karačić misli da će Grad Zagreb organizirati veliki koncert Hladnog piva, Bajage, Dubioze kolektiv… Rade bi mogao pjevati šansone o bratstvu i jedinstvu. Uvjeren sam kako će ove gradske vlasti sigurno opet dati Dolenčiću da režira doček… Narod i navijači to jedva čekaju. I ja s njima!
Norman Davies, britanski povjesničar, napisao je: “U svim prilikama, ljudi koji umanjuju utjecaj manjih naroda trebaju se prisjetiti da nas Hrvati sve drže za vrat”.
Ulazak u Schengen
Napokon ulazimo u Schengen! Netko od političara je rekao kako ni jedna zemlja nije morala ispuniti toliko uvjeta kao Hrvatska da bi ušla u taj prostor. Klasika! Drago mi je da će nas sada ne samo članstvo u EU, NATO-u, uvođenje eura nego napose Schengen još više udaljiti od komšija.
I dok se oni ne prestaju baviti svojom tužnom prošlošću i vjeruju da ih je vračara začarala kad su ispali sa Svjetskog nogometnog prvenstva, mi postajemo sve integriraniji dio modernog zapadnog svijeta. Nije taj svijet u mnogo čemu idealan, nipošto, ali diferencira nas sve očitije od balkanske krčme u kojoj se naše komšije ne mogu prestati opijati svojom povijesnom i novostvorenom mitologijom.
Tako npr.: akademik Jovan Deretić na srpskoj TV objavljuje: “A što se tiče obeležja i tragova, mi možemo da pratimo poreklo Srba od 8. mileniuma pre Hrista, pa do sadašnjih dana”… “Što znači Germani, na srpskom jeziku? Grmalj, Germ je grmelj… To su German”… “kad su Turci došli u Malu Aziju, većina stanovništva tamo su bili Srbi”, “I Isus je po majci bio Srbin!”…itd. itd.
Naši komšije zaista mogu povjerovati u bilo što, ali samo ako je potpuno nevjerojatno.
