Hrvateki su pomalo uplašeni. Kaj se to događa? Koje filmove bu’mo gledali, a koje ne? Zoran Milanović nas stalno plaši! Nitko nas ne napada! Ni Slovenija, ni Srbija, ni Crna Gora…Dajte, najte? Nema više ni Piranskog zaljeva, ni Joška Jorasa, nastupila je čista politička utiha iliti bonaca.
Dobro, sve to malo ljuti Denisa Romca, novinara Večernjaka, zaduženog za “Janeze”. Ljuti ga posebno Janez Janša. Mir na granicama, bez novih arbitraža, Joško Joras ne traži pripojenje Umaga Sloveniji… Denisa smeta ta stagnacija. Sa slovenske strane nema pomaka, a s hrvatske strane nema odmaka. Gdje su ona dinamična vremena kad su Sloveniju i Hrvatsku vodili progresivni ljevičari i sređivali međunarodne arbitraže. Odnosno, skoro sredili…
Kod desničara Janše čista žabokrečina. Slovenski nosači aviona slobodno plove našim Jadranom i love plavu ribu. Kako se riješiti desnog Janše, mašta naš Denis. I kad mu se konačno upalila lampica, nestalo je struje.
Sa Srbijom isto tako, skoro idila. Nema više političkih pamfleta ni na nogometnim utakmicama. Na zadnjoj “fudbalskoj” tekmi Crvene zvezde vladala je čista pastorala. Veliki transparent koji govori o ljubavi “delija” prema “domovini”. Onoj tamo daleko… “Svako nek’ostavi svom sinu u amanet srpsku trobojku da zavijori u Kninu”.
Stara lička kaže: “Plati pa se rugaj”. Danas nam se rugaju oni koji nisu ništa platili. Recimo, legendarni Žarko Puhovski koji nam otkriva veselu novost: “Domovinski rat nije temelj Hrvatske”. Zna Žare da je Hrvatska puno starija od 5. kolovoza 1995. Po njemu je valjda nastala u AVNOJ-u, ZAVNOH-u i u Titovom jajcu. Misli našeg Žarka pomalo sliče na veliki proljev oblaka. Uporan je i “hrabar” Jugoslaven. Čudno kako više ne spominje Milanovića. To je prepustio “finom” HDZ-ovcu Đakiću.
S Crnom Gorom nikada nismo imali ništa sporno i divergentno. Uglavnom, čisti med i mlijeko. Oprostili nam Crnogorci dolazak HOS-a na Srđ u ratna vremena, “u onim događanjima devedesetih”. Ratna šteta – niks. Prevlaka – demilitarizirana zona. Kako bi rekli današnji šnelkurs Latini “Status quo vadis…” Treba im prepustiti kopno i more. Akademik Davorin Rudolf misli da je interes Crne Gore za Prevlaku naglašeniji nego onaj Hrvatske, a hrvatski interes je da zbog ovog spora ne nastane trajna napetost… Prosto ne mogu vjerovati da to on govori! Ha,ha! Zbog biblijskog straha od “trajne napetosti” ostali smo valjda i bez Boke, Neuma, Srijema….!?
Dobro, to je povijest. Danas vlada idila i sipaju se glagoli puni ljubavi s jedne i s druge strane. Sve sami bombončeki! Međutim, sada, kad se “drugo oko” vratilo u zajedničku glavu, počeli su nas zapljuskivati valovi ponovno rođenog “bratstva i jedinstva.” Adrian Vuksanović je predsjednik Hrvatske građanske inicijative u Crnoj Gori.
Prijetnje iz Crne Gore
U ozračju tolerancije i međusobnog uvažavanja pojavio se komentar na portalu “In4s” pun ljubavi nove prosrpske vlasti prema Hrvatima: “Sve Hrvate iz tadašnje Jugoslavije trebalo je pobiti i protjerati”. Poruka Adriana Vuksanovića djeluje kao da je zaostala iz davnih vremena tamo negdje 27. srpnja 1941. iz “herojskog” Srba. Tada su Hrvate pozdravljali s “Ne gine ti ražanj”. Usput napominjem, Crna Gora prvi put nakon šesnaest godina nije poslala vojnog izaslanika na proslavu Oluje.
Šećer na kraju. BiH. Jeste li zapazili da je Zoran Milanović bio jedini govornik u Kninu čije riječi je prekidao pljesak nazočnih. Jeste li to pred godinu, dvije mogli i pomisliti? Da, u nekom političkom vicu koji ću na kraju ove teme ispričati. Milanovićeva tema govora u Kninu, između ostalog, bila je HVO u Domovinskom ratu, obrana Hrvatske na Kupresu, u Posavini, uloge Franje Tuđmana, Gojka Šuška, Ivana Jarnjaka i odlikovanja postrojbi HVO-a. Spomenuo je i inflaciju optužnica protiv Hrvata iz BiH zbog izmišljenih zločina i poslao poruku “Taj film ne bute gledali…”
Odmah se javio Milorad Pupovac u stilu talentiranog vicmahera odnosno u stilu “tko nas bre zavadi”. Kaže naš Pupi: “Obje strane trebaju napustiti politike iz ’90-tih godina”. Da smo mi ’90-tih napustili našu tadašnju politiku, danas bi Milorad bio “visoki povjerenik” EU-a u hrvatskom protektoratu. Evo što je Pupi govorio javno 1995.: “Krajina treba dobiti status asimetrične federalne jedinice.
Prvo, time bi se priznala ‘posebnost političke volje Srba u Hrvatskoj’, drugo, taj bi teritorij bio ‘neutralan u vojnom smislu’… i treće, to bi područje imalo mogućnost sklapanja međunarodnih ugovora, i multilateralnih i bilateralnih, čime bi dobilo ‘neku vrstu međunarodnog subjektiviteta'”. Danas Pupi baja drugu priču i Vlada u trajnoj koaliciji s HDZ-om.
Tko zna što i danas priča izvan Hrvatske. On se munjevito prilagodi svakoj opciji. Osim onoj Milanovićevoj. Jednom kad je čuo da ga zovu fosilom, okamenio se. Međutim, jedinu pravu, direktnu poruku poslao mu je Milanović: “Nek SDSS dođe u Oklaj, tamo su Hrvati ubijani na kućnom pragu”. Na to naš Milorad ni “da bi r’eč rekel”. Nije se “snašel”.
Pravi političar uvijek mora biti spreman. K’o Mujo u vicu koji mi je ispričao moj frend Ufo.
Došao Mujo iz Sahare i priča Hasi: “Idem ja, vrućina, samo pijesak, nigdje drveta ni hlada. Kad odjednom pred mene iskoči lav. Ogroman. Gleda on mene i oblizuje se. A ja hop i skočim na drvo!”””Ma kakvo drvo?” prekine ga Haso. “Pa rek’o si da nije bilo nigdje drveta”. “E, moj Haso”, snađe se Mujo, “kad pred tebe skoči lav, nema tu ima, nema!”
Drugu, još luđu varijantu ovog vica ispričao mi je frend Štujo. Znači sve isto. Lav, pijesak, nigdje drveta. Mujo vadi iz džepa jabuku i baca je pred lava jer zna Mujo “da jabuka ne pada daleko od stabla” pa on hop i skoči na stablo!”
Dok je Hrvatska slavila pobjedu, Vučić i Dodik u Busiji
Moji bolski prijatelji redovno čitaju Slobodnu Dalmaciju uz obavezno pitanje “kad će to bit’…” Nedavno sam i ja čitao Slobodnu i naletio na kolumnu Višnje Starešine. Naravno, njeno štivo je uvijek za preporučiti. “Srpski svet” između kninske Oluje i “beogradske busije”. Naime, u Busijama je održana neka “kontra Oluja”, uz aktivno sudjelovanje Aleksandra Vučića, Aleksandra Vulina, Milorada Dodika i patrijarha Porfirija. Višnja misli da se u Busijama galamilo malo tiše nego inače.
Kraj teksta je toliko dobar da ga moram citirati: “Prije Oluje, Velika Srbija, stvorena na zločinima i etičkim čišćenjima, bila je realnost na terenu, njeno priznanje bilo je samo pitanje vremena…. uz sveprisutni mit o nepobjedivosti srpske vojske. Da bi je se srušilo morao se pojaviti David (HV i HVO) koji je pobijedio Golijata. Vučićev ‘srpski svet’ u Hrvatskoj može uspjeti samo ako mu to dopusti hrvatsko političko vodstvo. Svjesni su toga i Aleksandar Vučić i Milorad Dodik i patrijarh Porfirije…. Da bi zaustavili ‘srpski svet’, Milanović i Plenković danas ne moraju pobijediti Golijata, već samo, rečeno jezikom bajke, ne prepustiti pobjedu patuljcima. Mislim da oni to mogu. Ako ne zbog viših ciljeva – barem zbog sebe”.
Teško se ne složiti s logikom Višnje Starešine.
Ovih dana je umro srpski ambasador u Moskvi Miroslav Lazanski, novinar Starta i Danasa i (navodni) agent KOS-a. Poslali su mi njegov pogled na medijsku scenu Lijepe naše. On kaže: “Dva su mi pisca u ‘7 dnevno’ najdraža, mlađahni Marcel Holjevac i veteran tenisa, ugledni advokat Zvonimir Hodak. I jedan i drugi žestoko napadaju sve što je srpsko i jugoslovensko. Mlađahni Holjevac ima partizansko prezime. Stari je Veco Holjevac bio prvoborac i komunista, borac za Jugu”…
Moram priznati da sam osjetio određenu zavist prema Marcelu Holjevcu zbog tako slavnog prezimena. Ali “borac za Jugu”? Dobro da nije pokazao znatiželju za moje prezime. Zagrcnuo bi se… U svakom slučaju, ako Lazanski negdje gore u oblacima uređuje novi broj “Srpskog sveta”, neće se razočarati.
Kad između dnevno političkih frazetina pročitam bijedno kmečanje naših poltrona kako mi nismo u Oluji porazili srpski narod nego nekog apstraktnog agresora, odmah progutam tabletu protiv gluposti i povišenog tlaka. Tko je obasipao cvijećem srpske tenkove za pokolj u Vukovaru? Tko je pjevao koljačku pjesmu “Slobodane, šalji nam salate…”? Sad više nisu bili “treća armija Evrope” koju smo sjeb..li nego samo kuvari, kuriri, pedikeri koji su nedavno zakonom postali “civilne žrtve rata”, a zapravo su uvijek bili i ostali “zečevi” kako ih je 1995. nazvao Sloba.
Ne znam tko je nasamario naše ljevičare i uvjerio ih da su oni prirodno obdareni za humor. Čitajte kolumne i duhovitosti, recimo, Ante Tomića. Njegovi tekstovi su “duhoviti” kao da ih piše drvenim plugom negdje u Imotskom, i to prije odlaska u podoficirsku školu u Bileću. Na N1 ukazuju se u nekakvom “Presingu” tipovi koju posjeduju silan talent da vas rasplaču. Naravno, i oni su ljevičari. Sve šale im se uglavnom svode na one već otrcane fore: Tuđman, lopovska privatizacija, 200 bogatih obitelji i sl.
Kako sad redovno listam Slobodnu naletih na zadnjoj stranici na “Grintanje” Ivice Ivaniševića. Taj grlati jugo-nostalgičar nikada neće dobiti upalu grla. U broju od 7. kolovoza, duhovit k’o Nenad Stazić, ismijao je Karolinu Vidović Krišto koja je napisala: “Narod se budi”. Tu ju je čekao naš duhoviti David Jason, Del Boy iz Mućki. “Trebalo bi mu skuhati kavu i pripremiti doručak”. I to Slobodna plaća. Ti su stvarno puni love k’o brod ili mjesec. U govoru je Ivica odmjeren. Odmjerio im je od šake do lakta. Sjećam se zadnjeg zdravog humora koji me je dobro stresao. Ne sjećam se koje godine je u Domu Hrvatske vojske Stipe Mesić održao predavanje “Divizioni u regionu” uz simultani prijevod na hrvatski.
Karolina je ipak nešto naučila. Kad Slobodnoj i Ivaniševiću upadnete u oko, ne pomaže ni okulist.
Luka Džanko šuti i partizanski zločini
Monodrama generala Luke Džanka je na sceni. Kao da je režira Oliver Frljić, popularni Frlja. Luka je sudjelovao u različitim operacijama Domovinskog rata, uključujući i Oluju i Maslenicu. Međutim, ni na jednu proslavu ga ne zovu.
Pjesma “zovi, samo zovi…” nije pisana za Luku. Džanko je odbio doći na prijem koji je priredio predsjednik RH. Zašto? On je protiv mijenjanja povijesti pa kaže: “Jel’ vam dovoljno vidjeti što se sve čini s pozdravom ZDS. Bilo je raznih nepravilnosti i ubijanja ljudi nakon Drugog svjetskog rata, sve je to meni jasno, ali nemojmo mlade opterećivati time. Ne dajmo priliku maloj grupi koji prizivaju mračne stvari…”, apelirao je umirovljeni general. E, druže generale,… bilo je “raznih nepravilnosti i ubijanja ljudi”, ali ne bi Luka s time opterećivao mlade.
Ne bi sigurno zamarao mlade ni sa Hudom jamom i više od 3000 ljudi, živih zazidanih u rudarsko okno. Ni par stotina ženskih pletenica koje su Lukini žive zazidali u jezivu jamu. Bleiburg, Križni put, više od pola milijuna ubijenih bez suda i suđenja….
Naš Luka je, uz malo sreće i vremena, trebao postati general JNA, a biografiju mu je trebao napisati Ante Tomić. Sve zajedno, bi bilo pravo djelo za jednu liberalno-progresivnu predstavu u Kerempuhu u režiji Olivera Frljića. Siromašnu partizanku mogla bi igrati Urša Raukar, zvana tri kuće i tri stana, kao najbogatija od svih partizana.
Kad su jednom novinari zgranuto ušli u razoreni Kabul, jedan progresivno-lijevi se zabezeknuo i uzviknuo: “Poznata nam je prekomjerna upotreba topništva Hrvata u Kninu, ali nismo znali da su u tome otišli tako daleko!”
Zlata Matea Jelić i novac za udruge
Završile su Olimpijske igre u Japanu. Ovo su bile druge najuspješnije igre od kada postoji RH. Osvojili smo osam medalja. Naravno, zbog toga političari mogu biti ponosni, iako nisu za to nimalo zaslužni. Po izdvajanju za šport Hrvatska je čvrsto na zadnjem mjestu u EU. Recimo, Matea Jelić je za svoje zlato dobila od Lijepe naše 208.000 kuna. Njena kolegica s Kosova koja je osvojila također zlatnu medalju u istom športu dobila je od svoje države oko 735.000 kuna.
Tolika je razlika u visini nagrade samo zato jer je Kosovo tako bogata i razvijena država u odnosu na Hrvatsku! Ha, ha! Da Kosovo svake godine plaća milijune kuna svojim “nevladinim” udrugama, da isplaćuje mirovine onima koji su razarali i ubijali po Kosovu toliko da ih je tek NATO “smirio”, njihova osvajačica zlatne medalje teško da bi dobila bilo kakvu lovu za svoje zlato.
Međutim, koliko novca dajemo drugima, slavu Lijepe naše po svijetu valjda pronose “umjetnici” k’o Oliver Frljić, Jure Pavičić (koji je izdao knjigu u Francuskoj), Ante Tomić (kojeg su prvi “pročitali” Česi) i slični sub-kulturni ljevičari. Ako im se pruži prilika da umjesto knjiga izdaju državu pitanje je hoće li oklijevati. Zato ih naše Ministarstvo kulture mazi i pazi.
Svi govore da u državi nešto smrdi, ali svi i dalje nastavljaju smrad udisati.
Ne bi Knin bio najtopliji grad u Hrvatskoj da srpski lideri ne dolaze onamo svako malo dizati temperaturu!
Zvonimir Hodak/Foto: press
