HODAK: Konačno smo i to dočekali! Hrvati su kod Srba u nečemu prvi

Pročitao sam na fejsu, ali sam zaboravio autora pa mu se ispričavam. Pita se on “Koja je razlika između medvjeda i Hrvatske? Medvjed se budi svako proljeće, a Hrvatska svako stoljeće!”.

Kako objasniti namjerniku što se to događa u maloj, ali uzavreloj državi Hrvatskoj? U stvari kako objasniti neobjašnjivo? Kako, recimo, utješiti Krešu Beljaka kad nakon njegovog iskrenog i progresivnog vapaja za mitskim “bratstvom i jedinstvom” iz bratske nam Srbije dođe vijest puna nade i zdravog optimizma?

Njihova agencija Faktor plus pobjedonosno je u Blicu objavila radosnu vijest da su Hrvati najomraženiji narod u Srbiji. Nazdravlje… svijet zaista nije pošten. Ni Turskoj nakon 500 godina “bratstva i jedinstva” sa Srbijom, ali ni Albancima ništa nije pomoglo da sruše s trona Lijepu našu. Možemo biti ponosni.

U Moskvi smo uz očitu pomoć pristranog suca izgubili prvo mjesto u nogometu. Sad smo u Beogradu zasjali punim sjajem i prešišali sve. U odnosu i na Amere (NATO) i na Turke, na  Albaniju, na  Kosovo… sve smo prešli i suvereno smo prvi.

Čak smo prešli i one koji su “bombardovali prestolnicu”.

U radosnoj vijesti navodi se da se čak 45 posto ispitanika izjasnilo negativno o RH. Zašto, zapitat će se netko? To nije pošteno! Srbi su pošteno i otvoreno rekli što misle o Hrvatekima.

Ipak je nepošteno što su među nas nacionalističke krkane smjestili i Beljaka, Antu Tomića, Miljenka Jergovića, Juricu Pavičića, Borisa Dežulovića, Branimira Pofuka, Dinu Rađu, Borisa Vlašića, Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovinu, Hrvoja Zovka, Bojana Glavaševića, Stipu Mesića, Budu Lončara… Znači da su gurnuli pod isti šinjel i naše progresivce, kako one koji su “malo” razarali Beograd tako i one iz kojih Beograd nikada nije izašao.  Žalosno drugovi!

Srbi su ratnički narod koji doduše pamti samo jednu pobjedonosnu bitku. Onu Cersku. Zato oni i dalje ratuju, ali diplomacijom, politikom, ideologijom itd. Kod njih, kako kaže Slaven Slišković na fejsu, srednjoškolci i dalje idu na regrutaciju. Kod nas isto idu, ali na depilaciju.

Opet sam pročitao na fejsu, ali sam na žalost zaboravio autora pa mu se ispričavam. Pita se on “Koja je razlika između medvjeda i Hrvatske? Medvjed se budi svako proljeće, a Hrvatska svako stoljeće!”.

Pita se Mladen Pavković: “Što bi se dogodilo s hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji da smo bili poraženi u Domovinskom ratu, odnosno da nismo bacili na koljena treću ili četvrtu vojsku u Europi te što bi se tada dogodilo s dr. Franjom Tuđmanom i njegovim najbližim suradnicima?”. Odgovor nam je ovih dana dao Faktor plus. No ne može ih uvijek ići karta.

Zgrožen sam s onim što se ovih dana događa u Lijevoj njihovoj. Novinari, njih oko 200 plus jedna nadodana nula, zatražili su noveliranje KZ-a i ZKP-a RH. Nema više tužakanja novinara. Misli se naravno samo na “progresivne” novinare. Bujanca, Ivkošića, Tolja, Jovića, Višnju Starešinu, Marka Juriča, Marka Ljubića… njih je dapače poželjno što češće tužakati. Ali ako se baš nekome i omakne pa se onako ludo hrabar odluči na tužbu, onda se treba propisati sucima da sve te silne tužbe odbace ili odbiju, a da našim potplaćenim novinarima dosude sudske troškove kako bi im malo olakšali težak i opasan život na surovoj klerofašističkoj sceni.

I dok su Hrvoje Zovko i prvoborci iz HND-a čekali da se ognjištar i rigidni desničar Plenki izjasni ili će oni… dogodio se novi sirovi atak na časnu novinarsku profesiju.

Zamislite čuda, dvojica “needuciranih policajaca” u uniformama legitimirali su Đurđicu Klancir, očito nemajući pojma o kome se radi. Naime, naša je Đurđica u ona teška i olovna vremena, u vrijeme Tuđmanove bolesti, stala na Oltar domovine i kao glavna urednica Globusa imala je partijski zadatak objasniti zatupljenim Hrvatekima kako se upravo završava deset godina Tuđmanovog mraka.

U taj mrak uključen je naravno i Domovinski rat. Đurđica i Davor Butković demaskirali su javno i hrabro sve trogloditske sirovine koje su nam priskrbile međunarodnu izolaciju i generalni sram. Koliko su samo nepotrebnih zločina počinili, od Oluje, Bljeska, Medačkog džepa do Maslenice i kao kruna svega države koje se moraju sramiti svi pošteni Jugosloveni i orjunaši. Danas više nisu pod reflektorima javnosti ni Bule ni Đurđica. To je vjerojatno zavaralo naivne policajce da našu Đurđu pokušaju “zastrašiti”. Hajmo sad malo ovu “balkansku tragediju” pogledati s druge strane.

Zamislimo apstraktnu situaciju da netko liberalan i napredan, blag i osjećajan nije više mogao durati pa je odlučio tužiti generala Glasnovića. Kako ima Glasnovića k’o žita, osobito u Dubravi, naš blagi i plahi liberal nije mogao skužiti privatnu adresu generala. Jel’ to ovaj koji je dijelio Bosnu ili je to onaj Glasnović koji je na Olimpijskim igrama osvojio zlatnu medalju u streljaštvu? Nakon toga se nastojao zaposliti u Ministarstvu obrane, ali je odbijen zbog slabog vida.

Uglavnom, u ovom apstraktnom slučaju policija dolazi u Sabor i traži od generala Glasnovića kućnu adresu. General, inače plašljiv i nekonfliktan, digne dreku: “K’o, što… vi u uniformama mene želite zastrašivati, žalit ću se Staziću i Marasu!”. E, tu će se javiti Boro Vlašić, Pofuk, Vitas, Bajruši, Žonja, Božena Matijević… i lijepo objasniti razjarenom generalu da u MUP-u postoji pravilnik i njegov čl. 50. o policijskom postupanju koji kaže: “Policijski službenik će provjeriti identitet osobe na zahtjev službenih tijela državne uprave, pravnih i fizičkih osoba, ako je povrijeđeno neko njihovo pravo…” i da ne citiram dalje. Onda će desni general “posramljeno” prošaptati “Oprostite, drugovi! Malo sutra”.

Međutim, Đurđa, Zovko i ostali Hrvojice sada revolucionarno i čvrsto traže da se od novinara stvori nova kasta “svetih krava”. Naravno, samo od onih lijevih. Desne krkane neka i zatvaraju kad god je moguće. Pravi novinar je samo intelektualni proleter. Ah, proleteri i desničari…

Vesna Šaravanja na fejsu se malo začuđeno pita: “Što su novinari bogovi, iznad zakona? Koliko zla su donijeli ljudima trebalo bi ih sve pred lice pravde… a ako pišete i govorite istinu i provjerene informacije nemate se čega bojati”. To me pomalo podsjeća na jednog sjajnog cinika koji je preko fejsa dao sljedeći savjet: “Vi koji ste kupili diplome u Bosni, nemate se čega bojati. Papir vam mogu oduzeti, ali znanje nikada”.

Uglavnom, gledam Đurđu na TV. Na licu joj se očitava primarni strah od kojeg u težim slučajevima zna i kosa otpadati. Javio se i policijski sindikat. Pokazuje punu solidarnost i sindikalnu brigu za… Đurđu Klancir te traže da glavni ravnatelj Nikola Milina podnese ostavku. Progresivni policijski sindikalisti!!! Neće se oni baviti uvjetima rada običnog policajca. Njihovim bijednim plaćama, lošom opremom, radnim vremenom itd. Oni se bave “tragičnom” sudbinom Đurđe Klancir koja se još oporavlja od šoka kad je vidjela da joj prilaze dva uniformirana policajca. Boli njih ona stvar za MUP-ov pravilnik, njegov član 50. i ostale propise policije.

U cijeloj toj priči je uvijek prisutna jedna konstanta. Oni koji su 1995. poraženi danas se iz dana u dan ponašaju kao da su nas 5. kolovoza zgazili, prekoračili kao “plitak potok”. Oni koji su uništili novinarstvo sad se prave mutavi. “Komadante” Zovko poručuje: “Mi nećemo stati. Svima mora biti jasno da s našim prosvjedom naše aktivnosti ne završavaju…”. U prijevodu to valjda znači nastavlja se, ali sada cinkanje Europskoj federaciji novinara o ustašizaciji RH.

Kao da im ultraljevičarska sudbina Đurđe Klancir, Davora Butkovića, Jelene Lovrić, Borisa Dežulovića… baš ništa ne govori. Ne govori im ništa o objektivnosti i kvaliteti posla koji rade ni 1160 tužbi i sudskih postupaka protiv medijske falange. Žale za prošlim epskim vremenima istinskog samoupravnog novinarstva. Kad nije bilo ni jedne jedine tužbe protiv intelektualnih proletera.

Davno, tamo još 90-tih godina, ispričao mi je novinar jednog sindikalnog lista kako je zbog samo jedne jedine riječi dobio dvije godine Golog otoka. Mislio sam da pretjeruje pa sam ga zamolio da mi objasni kako je to bilo moguće. Iako još uvijek zakočen i oprezan ipak je ispričao događaj. Na snazi je bila Rezolucija Informbiroa. Nitko nije znao što se dogodilo, a najmanje se vjerovalo da su Tito i Staljin u sukobu. U njegovu uredničku sobu banuo je partijski sekretar i vidjevši na zidu slike Tita i Staljina naredio mu: “Skidaj sliku ovog govna sa zida!”. “Kojeg?” upita nesretni novinar. I tako je dobio dvije godine tucanja kamenja na Golom… To su bila vaša vremena drugovi “progresivni” novinari…

Kako je jednom napisao Oscar Wilde: “Nekad su ljudi imali pljuvačnice – danas imaju novinarstvo”.

Profesori zagrebačkog Filozofskog fakulteta traže odgodu novog kurikuluma iz povijesti. Ne treba previše umovati o čemu se radi. Dovoljno je u članku Mirele Lilek vidjeti slike Nevena Budaka i Ive Goldsteina. Nedostaju samo Hrvoje Klasić i Tvrtko Jakovina. Naši borci za pravu partizansku povijest su s pravom ogorčeni. Notorni Ivo Goldstein odmah je detektirao problem pa nas podučava: “Taj koncept će određene činjenice koje ne idu u prilog nacionalnoj državi stavljati pod stol, a sve što joj tobože (!!?) ide u prilog nekritički će isticati…”. Bravo “progresivni” profa!!! Kao da ste otkrili sveti gral gluposti.

Pobjednici u ratu uvijek su i uvijek će pisati povijest. Osim, naravno, u Hrvatskoj gdje povijest pišu simpatizeri poraženih. Kakva je to onda pobjeda? I vaš idol Tito bio je talentiraniji u pisanju povijesti od vas. Još je u osnovnoj školi u Kumrovcu kritički razmišljao i otkrio kako će ustaše u Jasenovcu kasnije pobiti oko 700.000 ljudi

. Bio je toliko siguran u tu brojku da se nikada nije ni pojavio u tom logoru da barem oda počast tolikim žrtvama. Goldstein, eto, vjerojatno podučava svoje studente da postoje mutne činjenice koje “tobože” idu u prilog nacionalnoj državi.

Kad mi netko kaže da je diplomirao povijest na Filozofskom faksu u Zagrebu pomalo ga žalim. Taj stvarno nije imao sreće. Kolike tisuće studenata nose u sebi povijesni boljševički HIV-virus slušajući privatnu povijest razno raznih Budaka, Goldsteina, Klasića,  Perica, Jakovina, Markovina i sličnih te prenose taj jugo-virus diljem Lijepe naše.

Da parafraziram Oscara Wildea: ponovno pisanje hrvatske povijesti, naš je dug prema povijesti.

Dok se Ministarstvo pravosuđa RH snađe i trgne, “krvnik iz Škabrnje, Zoran Tadić” dobit će u Beogradu mauzolej kraj čiča Draže. Dok je zamjenica Županijskog državnog odvjetnika u Splitu Rene Laura u “fazi izvida”, Zoran Tadić je već stigao u Beograd.

Zorana se tereti za egzekuciju 43 civila i branitelja na krvavom piru u Škabrnji. Kad su nedavno australski policajci zakucali na vrata obiteljske kuće u Sydneyu naš Zoran je već pio po tko zna koju ljutu sa sudijom iz Zadra – Savom Štrbcem.

Tako je Zoran, zahvaljujući munjevitoj “fazi izvida” hrvatskih DORH snaga, izbjegao “tragičnu sudbinu” kapetana Dragana. Inače, po sudskoj praksi “na ovim prostorima” Zoran je mogao popušiti oko 5 do 6 godina zatvora. Opet vas tupim sa slučajem Tomislava Merčepa koji je dobio osam godina zatvora po kauzalnoj odgovornosti. Niti je bio zapovjednik niti je nekoga ubio, ali kažu da nije spriječio ubijanje itd.

Čitam o tragičnoj sudbini Raseme Handanović, prve žene u BiH osuđene za ratni zločin. Naša Rasema našla se u travnju 1993. u selu Trusina kraj Konjica. Jedan od svjedoka je rekao: “Ona je sama iz automatske puške ustrijelila jednu skupinu zarobljenika”. Na kraju je “zolja“ Rasema Handanović priznala da je ubila tri hrvatska vojnika i tri civila. Za šest ubijenih ljudi dobila je surovu kaznu od pet i pol godina zatvora. Dvije i pol godine manje od Merčepa koji, kao što je utvrđeno na Županijskom sudu u Zagrebu, nije nikoga ubio. Eto to se zove “sudska praksa” na brdovitom Balkanu.

No da je slučajno za suđenje našoj Rasemi bio stvarno i mjesno nadležan VSH ne bi ona prošla s pet i pol godina zatvora. Naše “sudije” rebnule bi je s barem šest godina. Za svakog ubijenog po godina. Stoga je možda Zoran Tadić napravio taktičku grešku što se nije sam javio našim pravosudnim mudracima.

Što splitski županijski  što Vrhovni i evo njega opet za koju godinu slobodnog k’o ‘tica u Australiji. Ovako će morati “venuti” u Beogradu među svojim antifašističkim četnicima. Možda bi mu bilo bolje u društvu hrvatskih ljevičara u Hrvatskoj. Ponekad su oni i veći četnici od čika Draže i vojvode Voje.

Dobro je to još davnih dana rekao Winston Churchill: “Kad si mlad, a nisi ljevičar onda nemaš srca. A kad ostariš, a i dalje si ljevičar onda nemaš mozga

“.