Kad ga u razgovoru za Novi list pitaju zašto ‘takozvana samostalna’ Igor se čudi: “Pa normalno da nismo samostalni. To je čista iluzija jer nemamo ni definiran teritorij, ni fiksne granice, niti imamo vojsku koja bi to garantirala…“
Imamo li vojsku to bi se Igor mogao malo ‘informisati’ za vrijeme svojih čestih odlazaka u ‘slobodarski’ Beograd. Igoru je ‘braniteljski korpus samo tigar od papira’. Komentira on za Novi list i ‘famozni’ Stožer za obranu Vukovara pa se busa u svoja upala partizanska prsa: “Taj je pak najsmješniji i najjadniji. Mislim da je nemoćan i da se s malo odlučnosti može dovesti u red.“
Igor bi ‘malo odlučnosti’ prema braniteljima, ali i prema svima koji vole hrvatsku državu, valjda tako da ih potjera na Goli otok. Ne zna da, naime, ni otoci više nisu k’o što su nekada bili. Potom Igor nastavlja: “Proustaški, nacionalisti i ustaški koljački mentalitet još stoluje u hrvatskom narodu i to mogu vikati s nebodera na zagrebačkom Trgu Republike(!?)“.
Jednog dana, a možda ni onda, kad ovaj marširajući fašizam završi kao onaj iz 1941., Mandić će biti proglašen narodnim herojem, a Dejan Jović njegovim glavnim analitičarem. Nakon ove gnjusne antihrvatske musake kojom nas je Igor Mandić velikodušno darivao uz blagoslov Stankovića, Igor Peternel, drugi čovjek HHO, misli da je on jednostavno – kralj. Možda, Saudijske Arabije…
Pitanje: Zašto većina jugonostalgičara, osobito onih što su pobjegli iz Hrvatske, navija za Manchester United? Zato što je Ferguson najbolji traktor.
Dok “proustaški nacionalisti i ustaški koljački mentalitet još stoluje u hrvatskom narodu“, postoje oaze koje se ne daju fašizirati. To su ‘džepovi otpora’ u kojima je fašistima poručeno legendarno ‘non pasaran’! U herojskom Sisku gradska je vlast zabranila postavljanje spomenika kardinalu Alojziju Stepincu ispred sjedišta Biskupije. Želja da se Stepincu postavi ispred Biskupije spomenik je još jedna nenarodna provokacija biskupa Vlade Košića. On bi ‘kontroverznog’ Stepinca stavio ispred sjedišta Biskupije, a Ikača je tu planirala spomenik… Bošku Buhi. Dosta je bilo klerofašizma od 1991.g. do 3. siječnja 2000.g.
Barem dok je Ikača na vlasti. Ako se povratak komšija nastavi ovakvim tempom kao do sada Ikača će po mandatima nadmašiti i Milana Bandića u metropoli.
Slavi se i stota godišnjica mitske Oktobarske revolucije. Masovno i s revolucionarnim zanosom, ali uglavnom samo u Rusiji i na Filozofskom faksu u Zagrebu. Time da je zanos i ushićenje nešto slabiji u Rusiji nego na Filozofskom.
Dekanica Filozofskog dala je i svoj doprinos borbi protiv fašizacije te je stala uz bok Dejani Joviću, Igoru Mandiću, Ikači… Vesna Vlahović-Štetić misli da nema štete ako napredna i progresivna omladina proslavi 100 godina demokratske Oktobarske revolucije. Dekanica misli da, ako se ta godišnjica može slaviti u Sjevernoj Koreji, zašto ne bi i u Zagrebu.
U pitanju je pluralizam različitih interesa i stajališta, smatra mudra Vesna. Vesna je psihologinja i zna da veliki natpis na fasadi faksa “Proleteri svih zemalja, ujedinite se“ nije u uzročnoj vezi s parolom “proleteri svih zemalja uozbiljite se!“ Ona je uvjerena da se ta godišnjica revolucije, koja je odnijela oko 30 milijuna života, “obilježava u čitavom svijetu“. Sveti cilj Lenjina, Trockog i Staljina bio je lagan i jednostavan: komunizam će prije ili kasnije pobijediti u čitavom svijetu.
A da je slučajno i pobijedio, od koga bi onda komunisti kupovali žito? Možda odgovor na to pitanje znaju dekanica Štetić, Mate Kapović, Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Ivo Goldstien, Dragan Markovina i slični likovi.
Naravno, naša se dekanica ne može baviti svaštarenjem. Dana 7. listopada, a sukladno rezoluciji Europskog parlamenta o osudi svih totalitarnih režima, Bijela kuća je obilježila Dan žrtava komunizma. I dok ustaše i fašisti marširaju Lijepom našom, hrabri borci za Maršala, Staljina, Beriju… obilježavaju svoj dan u Moskvi, Pjongjangu i na Filozofskom faksu, ali ovi zadnji ‘na drugi način’ kako to kaže dekanica. Tako se u Zagrebu slavi dan jedne od najkrvavijih ako ne i najkrvavije diktature u povijesti.
Sve diktature su pale u pravilu nakon surovih ratova. I fašizam i nacizam, bilo njemački, bilo talijanski, bilo japanski, bilo mongolski, ali jedina diktatura u povijesti koja je pala bez ispaljenog metka bila je baš komunistička. Krucijalna karta u toj ‘kuli od karata’ bio je Berlinski zid. Kad je izvučena ta karta čitava kula se bez otpora doslovno raspala, ostavivši iz sebe milijune i milijune žrtava, osvojene i porobljene države i povijesni odium prema zločinačkom sustavu. Međutim, sve to ne važi za Filozofski faks u Zagrebu i progresivnu dekanicu iza koje stameno stoji svih njenih 250 studenata.
Ostalih 7.250 studenata se za sada ne broje. Dekanica i Mate Kapović vjeruju da će jednog dana u auli faksa osvanuti, izliven u bronci, lik neznanog junaka, prve žrtve fakultetske revolucije. Neznani junak je jezični paradoks contradictio in adjecto. Ako je netko junak, kako može biti neznan? Može! Jedan od najpoznatijih je na Avali, brdu kraj Beograda. ‘Izvajao’ ga je Ivan Meštrović. Tko će ‘izvajati’ ovog na Filozofskom faksu? Univerzalni heroj koji će predstavljati tužne i ožalošćene pristalice dekanice Vesne, Mate Kapovića, Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića, Dragana Markovine, ‘šeste ličke’ iz Jutarnjeg i Večernjeg… nakon pada njihovog Berlinskog zidića. Suze i samo suze od jada što nisu uspjeli upaliti nove revolucionarne lomače.
Uostalom, još je Jerzy Lec napisao: “Suze ne gase lomače.“
Čitam u Večernjaku obrazloženje presude kojom je RH izgubila spor s MOL-om. Ako netko misli da je pravosuđe u RH teški i neizlječivi bolesnik onda, nakon čitanja presude arbitražnog suda u Ženevi, ispada da ima i gorih od nas. Što mi je bilo teško povjerovati. Toliko konfuznih i amaterskih zaključaka. Amaterska psihijatrija tipa: “Zašto Sanader nije ispočetka koristio svog brata Flavia, koji živi u Švicarskoj – umjesto Ježića?“ Arbitri u cijelosti prihvaćaju mađarske tvrdnje da je proces protiv Sanadera politički proces. Naravno, bez i jednog dokaza u tom pravcu. Osim tvrdnje samog Sanadera.
USKOK je obradio Ježića da dade iskaz protiv Sanadera, Turudić je bio pristran što se vidi iz razgovora za novine. Sve su to nepročešljane misli malih čela za velika načela. Zar je Turudić, nakon što je donio presudu, trebao istu javno napadati kao lošu, nedovoljno obrazloženu ili nezakonitu?
Kako se nitko od ‘časnih sudaca’ nije upitao kako to da je Sanader dao većinska upravljačka prava Hernadiju koji je u tom trenutku imao 25% plus jednu dionicu. Hrvatska naprosto ne zna voditi arbitražne postupke. Redovno ih gubi, a nakon toga na vrijeme plaća milijune i milijune eura protivnicima i ‘časnim sucima’. Stoga predlažem da u svim budućim arbitražama Lijepu našu zastupa tvrdi domoljub Matija Babić, vlasnik Indexa. Naš Matija da i želi ne može izgubiti spor. Sjajno je prošao na Županijskom sudu u ‘sporu’ za oko tri milijuna i dvjesto tisuća kuna. Umjesto Remetinca dobio je kaznu: društveno koristan rad. Valjda i on – guljene krumpira.
U Sisku je za isto kazneno djelo, za iznos od 700.000 kn, moj branjenik dobio je dvije godine i šest mjeseci zatvora – i to bezuvjetno. Dobro, presuda je u žalbenom postupku ukinuta, ali kakva je to ujednačenost sudske prakse, kakva je to pravda? Svojedobno je Indeks objavio ‘satirični’ članak Hrvoja Marjanovića “Mrtvaci uživo: Katoličke nekrofilske orgije su najluđi show na HRT-u“.
U njemu je vjernike prikazao kao psihičke bolesnike, sv. Leopolda Mandića kao lešinu, vjerske slobode uspoređivao sa seksualnim fetišima itd. Tužbu je Županijskom suda podnijela udruga ‘U ime obitelji’ i još 4 udruge. Sutkinja Lidija Jelavić glatko je odbila tužbeni zahtjev jer “vjernici nisu bili ‘meta’ tog članka već je cilj bio izreći satiričku kritiku TV prijenosa tog događaja”. Super!!! Za Matiju! Kako kaže pjesma: “Sude nam..“ Nekrofilske orgije katolika… to je satira.
Ministar Medved tužio je našeg Matiju zbog teksta u kojem ga naziva ‘malim prijetećim Medvedićem, ministrom branitelja privilegija imovinskog rata, djelom šatorskog krila HDZ-a, članom zločinačke organizacije…’ I naš Matija je opet pobijedio Medveda, koji je podnio tužbu i kaznenom sudu. Babić, svjestan da ima status svete krave u hrvatskom pravosuđu, izjavio je od prilike da mu je svejedno gdje će dokazivati da je ministar član ‘zločinačke organizacije’. Jasno da mu je svejedno uz ovakav sudački kadar! Sramota!
Što radi Državno sudbeno vijeće? Mom klijentu poslao je Matija sa svog fejsa poruku: “Pažljivo biraj prijatelje ljigo. Vidimo se!” To je klasičan slučaj ozbiljne prijetnje iz čl. 139. st.4 KZ-a. Naime, kod čl.139. nije važno je li je onaj koji prijeti mislio ozbiljno ili ne. Važno je da onaj kome je prijetnja upućena tu prijetnju shvatio ozbiljno. A moj klijent je to shvatio kao prijetnju, i to ozbiljnu. To više što moj klijent našeg Matiju ni ne pozna. Nikada nisu razgovarali, ni komunicirali. Ali moj je klijent član udruge ‘U ime obitelji’ koju je naš Matijica tužio pred Općinskim sudom u Zagrebu i naravno dobio spor.
Nakon što je naš Matija iznio svoju obranu u kojoj je tronutim glasom kazao da je on borac protiv ekstremističkih katoličkih udruga, borac za prava gay osoba, borac protiv rasista, sumo borac, samoborac, prvoborac itd., sutkinja Dubravka Čošić glatko ga je oslobodila i navela koje je sve troškove moj klijent ‘ljiga’ dužan naknaditi našem Matiji prije nego se ‘vide’. Kad je sutkinja Čošić pokušala obrazložiti razloge za 101. oslobađajuću presudu našem Matiji ja sam napustio sudnicu uvjeren da naši suci nisu ništa gori od arbitražnih sudaca koji nam ‘sude’!
Uglavnom, da je naše pravosuđe retardirano, a sudstvo s posebnim potrebama ne vjeruju samo oni koji rade u pravosuđu, a osobito sutkinje i suci. Naravno u to je uvjeren i naš Matija Babić. Prije će Hrvatska dobiti u svoju korist neku arbitražu, pa makar i protiv Slovenije, nego li će se naći sudac i sutkinja koja će shvatiti razliku destilirane mržnje našeg Matije prema katolicima od ‘fine satire’ kojom oduševljava ljubitelje ‘lešinarske nekrofilije’.
I što sada, nakon serije kontroverznih presuda koje su zaljuljale temelje našeg pravosuđa? Možda je rješenje našao još stari Plaut kad je rekao: “Imbrem in cribum legere.“ Skupljati kišu u sito. Uzalud se mučiti.
Shvaćam ja da politika nije samo čisto poštenje i pravda, ali naš javni stav o katalonskom proglašenju neovisnosti je pljuska hrvatskoj vjerodostojnosti i poštenju. Katalonija je bila prva koja nas je podržala kad smo mi proglasili neovisnost.
Siguran sam da smo mogli postupiti i drugačije pa ne bi zbog toga bili izbačeni iz EU-a. Ionako se baš u slučaju Katalonije pokazuje svo licemjerje i nedosljednost EU politike. Ovako je i za nas neovisnost Katalonije postala tek ‘unutrašnje pitanje Španjolske’. Koja dvoličnost!
Charles Puigdemont, premijer Katalonije, ne vraća se iz Belgije u Barcelonu jer mu prijeti 30 godina robije. To je u EU sasvim u redu. U skladu sa Španjolskim ustavom i zakonom. Ha, ha, ha!!! Kad se takvo što dogodi u Venezueli i Turskoj onda farizeji u EU i Lijepoj našoj trabunjaju o vladavini prava i o mirisu diktature.
Oscar Wilde je jednom mudro rekao: “Ponekad pomislim kako je Bog stvarajući čovjeka pomalo precijenio svoje sposobnosti“.
