Crna Gora polako pada u zaborav, a ne bi smjela. Barem ako nismo zaboravili svoju nedavnu povijest. Beograd, samo iz opreza, vidi Crnu Goru kao dio srpskog političkog i etničkog prostora. Uskoro će to postati dio ”srpskog sveta” koji će voditi SPC, ili prevedeno, notorni nacionalisti. Drugo oko se vratilo u glavu! Kako im pomoći? Cinici bi rekli: ”Pomogni čovjeku u nevolji, a on će se sjetiti tebe kada opet bude u nevolji!”.
No, ”pomoć” pravim Crnogorcima već je stigla – od Porfirija i Joanikija. Scena kao iz trećerazrednog krimića kad njih dvojica, okruženi specijalcima i zaogrnuti neprobojnim dekama, helikopterskim desantom upadaju u hram u Cetinju.
To je slika koja će ostati trajno u sjećanju naroda. Slika je to o vjerskoj i političkoj okupaciji Crne Gore. Nema tog ”klasnog neprijatelja” koji će više naškoditi prosrpskom režimu u Podgorici od te slike. Samoubojstvo iz zasjede!
I to bi bilo to o Crnoj Gori da nema naših hrvatskih ”samoubica iz zasjede”. Čovjeku, koji je iskreno i bez bazičnog sluha pjevao četničke balade ratnom zločincu popu Momčilu Đujiću, odlazili su ”na noge” oni koji nikada ne mogu zaboraviti i prežaliti Jugoslaviju, Tita, Rankovića, UDB-u, OZN-u… Dakle, ta ekipica je znala tko, gdje i kad je kroz talibansku bradu zanosno pjevao: ”Što se ono na Dinari sjaji…”.
Cvijet naše liberalne pro-jugovićke scene
Ali su uredno, sukladno svojem orjunaškom porivu, odlazili na ”demokratske vežbe” kod Patrijarha. Što su to oni ”vežbali”, lako je detektirati i demaskirati, jer to je cvijet naše liberalne pro-jugovićke scene. Opjevani novinari u ovoj kolumni Branimir Pofuk, Drago Pilsel, zatim ”slavni” povjesničari Hrvoje Klasić i Tvrtko Jakovina, famozna Rada Borić jedna od bogatijih Hrvatica, vjerojatno kao sponzor, potom i sociolog Dražen Lalić, doktorirao na Torcidi, što će tvrdu hrvatsku Torcidu sigurno oduševiti.
Bio je sigurno tu i Dejan Jović, politolog, koji je tražio kod Porfirija potvrdu svoje ”šumske” teze da je devedesetih godina svega 11 posto Hrvata bilo za današnju RH. Potom, glumac Vili Matula ”zainteresovan” za ulogu ”trodimenzionalnog” Draže Mihailovića u filmu po scenariju Miljenka Jergovića. Mogao bi se u tu skupinu ubrojiti i isusovac Tvrtko Barun s isključivim ciljem da prenese plamene pozdrave svojih sumišljenika kao npr.: biskupa Uzinića. Njega bi slijedio i rabin Moša Prelević kao dopisnik Jerusalem Posta. Neizostavno se tu našao i Milorad Pupovac kao elitni dokaz da Srbi danas u Hrvatskoj žive gore nego u NDH.
Među ”uzvanicima” mogli bi se, iako još nisu, našli i Goran Gerovac, Robi Bajruši, Boris Vlašić, Igor Mandić, Boris Dežulović, Ivica Ivanišević, Ante Tomić, Buda Lončar, Stipe Mesić i mnogi drugi zaslužni drugovi kao, recimo, Ankica Mamić, Kata Peović, Urša Raukar… Na tim kružocima mogli bi konačno definirati i ulogu Ratka Mladića i Zorana Ercega u Domovinskom ratu.
Postoji li, ili ne, razlika između nacizma i komunizma kada su u pitanju metode postupanja prema protivnicima, itd. Kažu kod mene u Lici: ”Nitko se nikome nije dogodio slučajno”.
Vječiti projekt Velike Srbije ostaje utopija bez Crne Gore
I zato još samo politički slijepci vjeruju u ”događanje naroda” u Crnoj Gori. Vječiti projekt Velike Srbije ostaje utopija bez Crne Gore. A pogonsko gorivo tog projekta je SPC i naš ”predavač” na kružoku Porfirije. Ako je to ”štivo” malo preteško za Dražena Lalića, doktora Torcide, i Drageca Pilsela, onda je za ostale jugo-nostalgičare projekt Velike Srbije šlag na torti koju im je Porfirije servirao na tim ”prelima”. A danas i zadnja apolitična kumica s Dolca zna da Velike Srbije nema bez Crne Gore, Kosova i barem polovice Hrvatske.
Je li o tome barem pokušao razmišljati isusovac Tvrtko Barun? Barem on? Ako ne znaš, ako si konfuzan, ako ti političke vijuge ne rade baš najbolje, onda pitaj starije i iskusnije koji sve imaju u malom prstu. Gore nabrojani, recimo, mogu pitati za savjet Dejana Jovića, predavača na Hrvatskom vojnom učilištu.
Gledam neki dan vremensku prognozu. Kaže šarmantna meteorologinja: ”Zbog jake bure zabranjen je promet vozilima težim od tri tone…” Čudno, ako znamo da su to jedina vozila koja bura ne može otpuhati…
Impresionirali su me naši saborski zastupnici koji su satima na Odboru za pravosuđe ”žmikali” petero kandidata za predsjednika Vrhovnog suda RH. Kandidata Dobronića ”isljeđivali” su nešto više od četiri sata. Bio im je onako, od oka, ”najopasniji”. Navodno se u tom ispitivanju posebno istakla zastupnica, bivša odvjetnica, Dalija Orešković, moja Ličanka. Nju je impresionirala kandidatura i program v.d. predsjednika VS-a Marina Mrčele. U šest minuta elokventna je Dalija održala ”završni govor” pun glorifikacije suca Mrčele. Rekao bih – opravdane.
Sjećam ga se kao suca Općinskog suda u Zagrebu. Kak’ bi rekli Zagorci ”da bi reč rekel”. Tako iscrpnim ispitivanjem Mrčele izgledalo je kako je vjerodostojnost naših narodnih zastupnika galvanizirana. Sve dok Dalija nije izjavila da će njen glas imati sudac Radoslav Dobronić. Zašto? K’o primjer kakav sudac treba biti, izdvojila je sutkinju Visokog kaznenog suda Lanu Peto Kujundžić, kazavši da je ona ”dama u pravosuđu”. S tim se u potpunosti slažem. E, sad se samo od sebe postavlja pitanje za koga će glasati naša Dalija. Sreća što o tom prvorazrednom pravosudnom pitanju ipak odlučuje jedna druga dama koja se zove ”duboka država”. Nadam se da će ipak izbor ovisiti o dosadašnjem radu kandidata i mišljenju…. Pantovčaka.
Henry J. Kaiser, otac moderne američke brodogradnje, jednom je rekao: ”Kad vaš rad govori za sebe, ne miješajte se.”
Dok se pošteni svijet i ”srpski svet” zabavlja ”plovećim kazalištem” u Crnoj Srbiji, pardon, Crnoj Gori, u Lijepoj našoj neprijatelj, kao i obično, nikad ne spava. Sve što je u našem novinarstvu napredno, progresivno i lijevo skočilo je na svoje rahitične jugo-noge. Sve je pokrenula jedna ”meštanka” Darde.
‘Toksične’ poruke iz Darde i ljuta ‘meštanka’
Darda je selo u Baranji koje su 22. kolovoza 1991. g. sravnili sa zemljom sunarodnjaci ”meštanke” koja je, objavom na svom Fejs profilu, ”pokrenula lavinu komentara”. Tako nam bar javlja Nikola Patković u Jutarnjem.
Naime, ”opština” je naljutila ”meštanku”, jer je za početak nove školske godine poklonila đacima bilježnicu s toksičnim porukama, misli i piše Patkovićev kolega Boris Vlašić iz iste redakcije.
Evo, te “toksične“ poruke koje su ”meštanki” digle tlak na “tristo”: ”Uspravno stojimo, ne klečimo ni pred kim, nismo mi nikoga tlačili, nemamo ništa s tim”. To je stvarno gadan šovinistički toksični tekst! Teka sa zastavom RH, grbom i siluetom hrvatskog vojnika. Da se čovjek smrzne! Zamislite takav ”gaf” u mjestu gdje sve vrvi od nacionalnih manjina. Gdje je jedna nacionalna manjina 22. kolovoza 1991. g. sravnila Dardu sa zemljom, poubijala koga je i gdje stigla, očistila Hrvate iz svih hrvatskih sela…
I sad nas Boro Vlašić cinično podučava kako je ”hrvatska zastava zaštićena zakonom. Zakon ne dozvoljava korištenje zastave u propagandne svrhe…”. Naravno, po njemu i njemu sličnima, opet je na sceni ”neprijateljska propaganda”. Bio bi Bora zadovoljan da je na bilježnici neka druga zastava, recimo, ona stalno ”ugrožene” nacionalne manjine. Prosto je ”prirodno” da ta nacionalna manjina za svoju ”decu štampa vlastitu beležnicu”. A ne ove toksične.
Zanimljiv je profil ”meštanke” koja je pokrenula ”lavinu komentara”. Njena 12-godišnja sestra ide u toksičnu školu i ona zna što će sa tom ”beležnicom”: ”S ponosom kažem da ova bilježnica ide za potpalu…”. Pali se bilježnica s hrvatskom zastavom, ali to našeg Vlašića može samo razveseliti.
Pomalo se tužno pita Ivan Hrstić u Večernjaku: ”Komu smeta hrvatski vojnik na školskoj bilježnici?”. Za početak, svima onima koji hodočaste popu koji se proslavio pjevanjem četničkih pjesama, te crkveno-državnim udarom u Crnoj Gori. Ali i likovima k’o što je Boris Vlašić kojem je sve to ”transfer patalogije”.
”Transfer patalogije” doživjeli smo u Dardi 22. kolovoza 1991. g. i zato je načelnik Darde poslao logičnu poruku onima kojima ”smeta hrvatski vojnik na školskoj bilježnici”. Anto Vukoje poručuje: ”Komu se ne sviđa, neka ide gdje mu je ljepše”. Pomalo utopistička poruka kad se Vlašiću i seminaristima bradatih popova najviše sviđaju baš Zagreb, Hrvatska i Crna Gora.
Svima drage dogme padaju k’o zrele kruške. Tako danas već svi znamo da je Ko-kain ubio Abela. Živio sam skoro sedam godina u San Franciscu. U mom susjedstvu vidio sam prvi put u životu ljude koji ujutro prije odlaska na posao pred kućom podižu američku zastavu na stijeg. Moj prijatelj Hrvat Marko Prišlin dizao je svako jutro hrvatsku zastavu. Naravno, bez socijalističkih oznaka. Danas diljem SAD-a pale američke zastave. Ruše kipove Davy Crocketta… Drugarica, starija sestra ”meštanke” iz Darde potpalit će hrvatsku zastavu s hrvatskim grbom i bilježnicu s hrvatskim vojnikom. Time će još jedna dogma pasti u prašinu. Mislio sam da će se oglasiti tvrdi hrvatski domoljubi Branimir Pofuk i Boris Vlašić… Ali oni muče, čkome.
Jovićeva udbo-analiza fenomena ustaštva
Poznati hrvatski pjesnik kojeg su na Fejsu prozvali ”pjesnikom-govnarom”, Gordan Duhaček na portalu Index objavio je zanimljivu pjesmu: ”Oj ti, govno, govno Velebita…”. Opet čekam Pofuka i Vlašića da se oglase. Sve dogme padaju, lelujaju, osim dogme o bratstvu i jedinstvu dva naroda. Čitajte Igora Mandića, Branimira Pofuka, Borisa Vlašića, Borisa Dežulovića, Ivicu Ivaniševića…
Počelo je u Odesi, u listopadu 1916. g. O tome je pisao i Krleža: ”U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u ‘Kontaktnom zavodu’, gdje se masakriralo en mass i gdje su, pokapajući mrtvace, rekli onom grobaru da ne treba da znade tko su ti ljudi… jer to su Hrvati. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo se davili utopljenici… jer se nisu htjeli pridružiti Srbiji kao dobrovoljci na Solinskom frontu”.
Jesu li prosinačke žrtve 5. prosinca 1918. na Trgu bana Jelačića bile osveta za Jasenovac, ili su osveta za Jasenovac bili i ubojstvo Stjepana Radića, Milana Šuflaja, Ive Pilara? Možda su to kerestinačke, senjske, sibinjske žrtve! Mogao bi nabrajati do sutra, ali i ovo je dovoljno za ”zaboravnog” Dejana Jovića i njegovu udbo-analizu fenomena ustaštva. Kaže naš Dejan: ”Ustaštvo je specifično po tome što je ustalo na svoje sudržavljane, mirne susjede koji su govorili isti jezik, koji su bili kršćani, od kojih su se mnogi zajedno borili u istoj vojsci u Prvom svjetskom ratu, koji nisu dali nikakva povoda za ono što im se dogodilo”.
Zamislite Srbe kao žrtve 22. kolovoza 1991. g, u Dardi! Mirni susjedi i sudržavljani koji su sravnili Dardu sa zemljom. Grad Zrin u Banovini sravnjen je bio sa zemljom i preoran od strane tih istih mirnih susjeda… Porfirije pjeva četničke pjesme, a Pofuk se u Večernjem od 11. rujna hvali njegovim prijateljstvom.
Zamislite samo nemogući scenarij da je biskup Košić negdje zapjevao ‘‘Juru i Bobana”.
Što bi pisali Pofuk, Porfirijevi seminaristi i prijatelji. Kaže dalje naš Brane: ”Isusa Krista su na mjesto njegova ustoličenja također doveli naoružani vojnici, samo što je njegov tron bio križ na koji su ga razapeli”. To je stvarno primjer i metafora za koju bi naš Pofuk mogao dobiti NIN-ovu nagradu. Ako imaju nagradu za glupost.
Dogma o Hrvatima kao jugo-nostalgičarima, orjunašima i izdajicama koji su na juriš zauzeli naš medijski prostor ostaje do narednog potresa. Onda će se zajedno s nama svi zajedno usrati i barem nakratko zaboraviti Porfirija i njegove seminare. Pofukov ”niški specijalac” Porfirije, spustio se helikopterom na Cetinje i zavapio: ”U ime Boga živoga stigosmo na Cetinje…”.
Vozač zaustavlja autobus u Mostaru i kaže: ”Odmor dvadeset minuta pa ako netko želi popušiti, popiti kavu ili završiti fakultet.”
Moj frend Mario Profaca poslao mi je jednom davno sjajnu sliku. Ukrajina i Krim. Četnici su se ponudili kao dobrovoljci. Tako je nešto izašlo u medijima. Planet majmuna… Jedan bradati objašnjava drugom: ”Bre, Vaso, ovo je Krim u Ukrajini, a ne Knin u Krajini”. A ovaj mu odgovora: ”Biće da je Vojvoda krivo čuo, jebem ga gluvog…”.
I na kraju jedno pitanje: Je li prosta rečenica nepristojna rečenica?
Zvonimir Hodak/Foto: press
