HODAK: Mog prijatelja iz razreda Srbi su u Petrinji četiri godina držali kao roba, a pred Oluju ubili

Dok “Uljanik“ ozbiljno upozorava da je na pomolu novi Agrokor, dok Pula mijenja ime u Končarevo dotle Hrvateki mlate praznu slamu može li Momčilo Bajaga pjevati u Lijepoj našoj.

S obzirom na notornu činjenicu da je naš Momčilo još početkom kolovoza 1995.g, pjevao u Kninu u čemu je problem? Srpski turbofolk dere po čitavoj RH, Bajaga ne može odgovoriti svima koji ga žele slušati. I onda digoše svoj glas branitelji i zabraniše Bajagi da pjeva u Karlovcu.

I zadnja budala zna da branitelji ne mogu zabraniti baš ništa.Sve zabrane u ovoj zemlji dolaze od HDZ-a i SDP-a.

Ni proslavu nekrofila u Kumrovcu, ni Bajagu, ni Lepu Brenu, ni M. Ilića, ni Ojkanje u Petrinji, ni Frljića, ni zastavu na pola koplja na HNK U Rijeci u oči Oluje, ni dolazak Vučića, Vulina i Dačića u Hrvatsku. Ništa na ovom svijetu. Ali uzalud vam trud “trubači“ ako živite u nadi da će branitelji šutjeti, mučati i čkomiti. Taj film nećete gledati.

Oni bi možda ponekad htjeli zabraniti i branitelje. Branitelji nisu četiri godine nosili “krvave gaće po Velebitu“ da sada ne bi smjeli otvoriti usta zbog Drage Pilsela, Gorana Gerovca, Zvonimira Despota, Branimira Pofuka, Ante Tomića, Jurice Pavičića, Marka Biočine, Ikače…

Uskoro će dan branitelja Bjelovara pa se javila mudra zamjenica župana Bojana Hribljan iz SDP-a sa sjajnom idejom. Misli Bojana da za taj dan treba u Bjelovar pozvati Bajagu kako bi dokazali da “slobodno misle i da nisu svi branitelji isti…“

Bojana je u načelu u pravu. Nisu svi branitelji isti. Recimo bradati branitelji Knina, Vukovara, Petrinje, Iloka… sigurno bi živnuli da im se ukaže na dan branitelja njihov omiljeni Bajaga. I ne samo za dan branitelja. Ovih dana obilježava se i 26.obljetnica pogibije osamnaest branitelja pripadnika 105. bjelovarske brigade. I njima u počast trebao bi pjevati Bajaga.

Prvorazredna politička perverzija u režiji naše Bojane! I sad bi na takav kretenizam svi trebali zamuknuti da ne bi povrijedili “glazbene“ osjećaje Pofuka i Pilsela, na primjer. Dok s druge strane legendarni Dragec Pilsel maže k’o Maksim po diviziji i po fejsu. “Ojkača ne može u Petrinji, ali zato ustaša MPT smije urlati u Glini? “Branitelji“, popeli ste se ovom narodu na kur..“

Evo vidite kako je osjetljiv i senzibilan lijevi “predstavnik“ naroda kojem su se branitelji popeli na onu stvar. Zna Carlos, Dragec da je u herojskoj Glini Vučić održao ”historijski” govor. I sad policija kaže da je Thompsona slušalo samo 50.000 ljudi. To u prijevodu znači 100.000 društveno politički sumnjivih lica. Eto nama opet Branislava Nušića.

Petrinja. Mali grad preblizu Zagreba, četiri godine pod okupatorskom čizmom.

Miljenko Pezelj sjedio je sa mnom u klupi u VI. gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu. Za razliku od mene, bio je odlikaš i pjesnik. Rat ga je zatekao na mjestu predsjednika Općinskog suda u Petrinji. Supruga profesorica francuskog s dvoje djece spasila je glavu bijegom u Zagreb. Miljenko, smatrajući da nikome nije napravio nikakvo zlo, nije želio napustiti svoju Petrinju. “Brigu“ oko njega preuzela je familija Prodanović.

Četiri godine je bivši predsjednik suda liječio nečije četničke komplekse radeći kao sluga, rob, čistio štale, zahode. Supruga je ipak bila sretna što je živ.

Kad su “ojkači“ nakon Bljeska osjetili što se sprema, jedan od njih prišao je Miljenku i sprašio mu par metaka na sred ulice. Za doviđenja… I sada, zahvaljujući nakaradnom i nametnutom Zakonu o oprostu, gazde života i smrti Miljenka Pezelja poručuju preko Mare Vilus: “Nije t0čno da ojkača u Petrinji nije tradicija“.

Da, drugarice Maro. Još kako se ojkalo od 1991. do ljeta 1995. godine.

I sad branitelji kao mirne ovčice trebaju blejati i uživati u ojkanju onih koji su četiri godine sanjali da će se festival jednog dana preseliti na Trg republike u Zagrebu. Možda i hoće ali samo na Smotru folklora. Sve što je liberalno i napredno koluta svojim progresivnim očima na prvi znak da branitelji nisu oduševljeni našim Momčilom.

Dobro zbori Goran Gerovac zvani Gera iz Večernjaka: ”Sve je to turbofolk”. “Turbofolk su “za dom spremni“, privatizacija, zabrane koncerata, braniteljski paramilicajci (opsesivna Gerina žal za milicijom), vlast u Karlovcu, tretman Boga, povijest… turbofolk je i cjelokupna naša povijest…“.

Naravno, osim NOB, Sutjeske i Neretve.

Geru je krenulo, nezaustavljiv je po lijevom krilu. Turbofolk je “kada se predsjednica, potpuno nesvjesna geostrategije emocija, pokisla i sa žvakaćom u ustima hvata sa svima po travnjaku, kada u nacionalnim svetkovinama ne slavimo svoje uspjehe, nego nesreću drugih“. Ma Gero, svaka ti dala… a Vučić te imenovao za počasnog konzula nesvrstane Srbije u Lepoj njihovoj.

Umjesto što slavimo svoje uspjehe u Kninu svi se druge godine moramo, na čelu s počasnim konzulom, traktorima uputiti u Bačku Palanku s pjesmom “tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem“. I sad drugovi, orijunaši, Jugoslaveni, partizani, ojkači, diplomanti Fakulteta političkih nauka s diplomom “društvenopolitičkih radnika“, NOB-prvoborci rođeni 1959.g, molim ne sikćite nego pružite konkretne dokaze kad su to branitelji, kao branitelji, zabranili bilo koji koncert u RH i gdje???

Kada Bajaga, Lepa Brena, Miroslav Ilić, naše Hladno pivo ili bilo koji četnički slavuj nije sa svojom stvarnom ili imaginarnom bradom nije mogao pjevati u Lijepoj našoj? Možda su istarski branitelji zabranili nastup Thompsona u Areni…? Tek usput, spominjem da se Wagner ne može izvoditi u Izraelu jer ga je Hitler volio slušati.

Pogledajte hajku u Večernjaku na branitelje, slušajte Čehoka, Jakovčića, Despota, Pofuka…da li je itko od navedenih ikada osudio Izrael jer se tamo Wagnerove skladbe ne mogu izvoditi. Sjetih se izvrsnog srpskog filma Slobodana Šijana “Tko to tamo peva?“ Iznenada, film iz 1980.g. postaje opet aktualan.

Kažu da su ljudi stvoreni kako bi voljeli, a stvari su stvorene da se koriste. Problem je u Hrvatskoj što se stvari vole, a ljude koristi.

Hrvatski ministar obrane se našao, nogometnim rječnikom rečeno, u debelom zaleđu. Neoprezni Krstičević euforično je izjavio da je :“Domovinski rat nešto najbolje“ što se Hrvatskoj dogodilo. Odmah ga je dočekao uvijek budni Marko Biočina iz Jutarnjeg koji je kratkom psihoanalizom obrisao pod nesretnim ministrom navodeći: “teško se oteti dojmu da je riječ o institucionaliziranoj formi fanatizma“.

Marko se blago čudi kako netko može krvavi ratni sukob glorificirati. Slažem se. Sve je moglo proći bez rata. Komšije su nam nudile da mirno predamo Vukovar. Da se tamo nismo junačili i tvrdoglavili ne bi ni došlo do Ovčare. Mogli smo biti strpljiviji i ostati živjeti pod Slobom, Ažićem i Kadijevićem te čekati da prihvate Z4 i danas imati tri države u Lijepoj našoj ili Lepoj njihovoj. Ne znam što bi Biočina pisao o “umjetno konstruiranim mitovima devedesetih“ da je ministar Krstičević i izrekao ono što je u stvari i mislio.

Pobjeda u Domovinskom ratu je nešto najbolje što se Hrvatskoj dogodilo. Ne znam što, ali bi naš Marko već smislio modus o “intelektualnom i empatijskom nedostatku“ Damira Krstičevića. Uostalom, da stvar ogolimo do kože, da nije bilo Domovinskog rata ne bi bilo ni Bljeska ni Oluje, pa se ni Vučić, Vulin i kompanija ne bi mogli čuditi proslavi Oluje kao pura dreku. Kao ni Marko Biočina, uostalom.

Marku dižu njegov progresivni tlak ognjištarski slogani kao “Dani ponosa i slave, vrijeme kad smo bili složni, herojsko doba“ i sl. Psiholog Večernjaka zna da te slogane psiholozi i psihijatri nazivaju “optimizmom pamćenja“. Marko je siguran da su to “umjetno konstruirani mitovi devedesetih“. Tu Biočina naglo doživljava jaki napad empatije prema “onima koji su devedesetih bili izloženi represiji zbog svoje nacionalnosti…“ Naravno, ne misli naš Markan na one koji su znatno gore stvari doživljavali u SAO Krajinama, Vukovaru, Petrinji, Kninu, Plitvicama, Slunju…

Kad su Japanci 7. prosinca 1941.g. izveli zračni napad na Pearl Harbor, SAD su u roku od dva mjeseca širom SAD-a formirali logore u koje su transferirali 120.000 Japanaca. Jednostavno, Japan je napao USA. Kao i 15 milijuna protjeranih ljudi njemačke nacionalnosti 1945.g. To je uvijek sudbina onih čije države izvrše agresiju čineći pritom zločine.

Takvu ”brutalnu” sudbinu doživjeli su i naši Srbi. Mijenjali su imena, bilo im je malo neugodno kad je raketiran Zagreb, kad nam je Martić poslao “zvončiće“ jedva su dobili termin u Mimari, kad su došli iz slobodarskog Beograda da s Vesnom Pusić zatraže odlazak Tuđmana s vlasti.

Kad tvrdoglavi Tuđman nije na to pristao doživjeli su civilizacijski šok koji ih ne pušta do dandanas. Dokaz – Vesna Teršelič, Rada, Anka partizanka… koje prosto ne mogu da veruju da ustaša Thompson još nije u Remetincu. Bez obzira na to što ne postoji osuđujuća pravomoćna presuda. Nego samo oslobađajuće.

One, kao i Biočina, predstavljaju našu lijevu intelektualnu elitu te znaju ili su čule na placu kako je Marko Porcije Katon prije svakog govora u Senatu rekao: “Ceterum censeo Karthaginam esse delendam“ – uostalom, smatram da Kartagu treba razoriti.

Uostalom, Thompsona treba zatvoriti. I u pravu je Markan kad duboko suosjeća s patnjama onih koji su sanjali slobodu koju će im na tenkovima donijeti Kadijević, Adžić i Šljivančanin. Naravno, hrvatski CK već radi na tome da Bajaga nije autor niti je pjevao lirsku pjesmicu “Armija srpska će da vas…“

Ni MPT ne priznaje da je pjevao “Jasenovac i Gradiška stara…“, ali on nema logistiku i simpatiju Ivana Jakovčića i Marka Biočine. Priznao, ne priznao, pjevao je! Jednog dana će i propjevati.

Pojavila se na You Tube jedna druga zgodna domoljubna. Bajaga, Bora Čorba i Dejan Cukić u pjesmi upućenoj protivnicima Srbije, a to su Hrvati i Albanci. Krasan pjesnički uradak: “Pogledati ih u oči i pucati bez oklevanja e, pomozi nam, Bože!“

Na nedostatak ognjištarskog oduševljenja za Bajaginu jugo-sintezu osvrnuo se na Net.hr i suvremeni Dušan Bilandžić u liku Hrvoja Klasića. Hrvojica je 1991.g. bio krajnje nehumano mobiliziran (nije se izjasnio u koju vojsku…?). Nije slušao krkana MPT nego Bajagu. On mu je bio simbol one druge antimiloševićevske Srbije koja se sublimirala u progresivnim stihovima “pogledati ih u oči i pucati bez oklevanja e’, pomozi nam Bože.“

Klasni primjerak rigidnog Jugoslavena pada u euforiju balkaniku: “U to vrijeme rata slušajući ga htio sam sam sebi dokazati da ne ratujem protiv Srba nego protiv zlih ljudi“. Nagradno pitanje: protiv koga je to ratovao bliski rođak Mike Špiljka 1991.g? Pobjednik dobiva “pozitivnu energiju“ Momčila Bajage na kojoj je “odrastao“ ”istoričar” Hrvoje Klasić kako se sam hvali u jugo-pamfletu na Net.hr.

No, da se svi zajedno skinemo s “lične tragedije“ Momčila Bajage. Neka ojkaju Klasić, Čehok, Jakovčić, Biočina, Mara Vilus, Gerovac, Pofuk, Pilsel, Bojana Hribljan, Miletić i svi orjunaši i jugo nostalgičari. To je njihov mentalni problem.

Onih 500.000 ljudi s dočeka srebrenih iz Moskve žele i slušat će Čavoglave i Thompsona. A to je samo mali dio onih koji čvrsto vjeruju da su im u ratu neprijatelji bili Srbija i Crna Gora, a ne imaginarni “zli“ ljudi. Pa ako opet dođe do “stani, pani“ onda intelektualna, salonska, kriptokomunistička i anacionalna peta kolona može pokupiti svoje crvene prnje i u novi egzodus na novim traktorima.

Veliki Clint Eastwood je rekao: “Trideset milijuna dolara potrošeno na neki film; moglo se puno mudrije iskoristiti novac kao npr. za osvajanje neke manje države“. Kao da je znao da je Sloba živio u SAD-u i radio kao bankar…

Uvijek me je kao pravnika fasciniralo pitanje tko kod nas piše i formira zakonske norme. Jedino znam na koga se primjenjuju i tko kasnije osjeća njihove posljedice.

Smrt mladića u Zaprešiću je paradigma hrvatske zakonodavne gluposti. Medicinski tehničari gledaju ljude kako umiru, imaju lijek u ruci, a ne smiju ga dati. U slučaju Mattea Ružića, da su djelatnici Hitne smjeli dati injekciju, vjerojatno bi danas bio živ. Hrvatska zakonodavna birokracija jača je i od lišaja.

Sreo sam na Bolu poznatog zagrebačkog kirurga, sveučilišnog profesora. U raspravi o nelogičnostima našeg zdravstvenog zakonodavstva doznajem od njega kako on, po zakonu, ne smije napisati recept svom pacijentu. To može samo doktor opće prakse. I zato danas svi plaćamo zdravstveno, dopunsko zdravstveno, a mladi ljudi umiru po cestama.

Kažu Ličani, bolje je biti bogat i zdrav nego siromašan i bolestan. Ali ovoj državi važniji su siromašni i bolesni. Samo to država još ne zna. Ali doznat će jednog dana.

Foto: Na naslovnoj fotografiji uz Z. Hodaka je fotografija Zorana Filipovića nastala u rujnu 1991. u okupiranoj Petrinji