HODAK: Moramo paziti kakvu ćemo Hrvatsku ostaviti Manoliću i Budi Lončaru

Nakon Bozanićevog povijesnog govora pred Katedralom “ceo progresivni svet“ napokon je odahnuo. Oda sreće i pastoralnosti obasjala je “evanđeoski put“ koji se iznenada pojavio pred katotalibanima u Lijepoj našoj.

Odmah potom se notorni Darko Pavičić, uvijek spreman, bacio na dugo spremanu operaciju “spašavanja vojnika Porfirija“. Jeste, da je pjevao četničke pjesme i što sad? Pa svi smo gledali film “Tko pjeva zlo ne misli“. Njegov svjetonazorski kolega iz Večernjaka Branimir Pofuk javio se “iz devetog neba“.

Ozaren je dočekao Bozanićev govor kao da je napokon pronađen sveti gral nikada zaboravljenog bratstva i jedinstva. ”Nakon toliko godina ludila čudo je kad se biskupi i episkopi ponašaju kršćanski…“.

Prevedeno na laički jezik znači kako se Brane duboko ponadao da je kardinalov govor znak da je razum pobijedio. Napokon! U slobodnijem prijevodu to je poziv na dijalog u kojem će naši biskupi i nadalje drugi obraz okrenuti vrhu SPC uz iskreno veselje i odobravanje naših antifašista i orjune.

Republika Hrvatska će i dalje za SPC ostati slijepo crijevo demokracije, crna ustašija, katolička džamahirija, mrzitelj Srba koji slave genocidnu Oluju, a Katolička crkva krivac koji nije ni prstom mrdnuo kako bi spriječio “građanski rat”.

I onda, nakon što je na istoku izašlo sunce koje je obasjalo Pavičića, Pufoka, Pupovca i kompaniju, iznenada, iz vedra neba sručila se nova Oluja, prolom oblaka, novi jahači apokalipse. Hrvatski biskupi skupa s Bozanićem objavili oštro pismo SPC-u i patrijarhu SPC Irineju još 18. studenog 2018., na obljetnicu pada Vukovara. Hrvati su ostali “zapanjeni“ tonom i oštrinom pisma. Sva njihova reagiranja mogu se sublimirati u jednoj rečenici: “Hvala Bogu da su se napokon sjetili…“.

Biskupi su se prisjetili “pastirske poslanice“ Irineja u kojoj Katolička crkva u Hrvatskoj nije učinila ništa da spriječi rat. Odgovor na to bizantinsko podmetanje nametnuo se sam od sebe: “Nije ona (Katolička crkva…) imala nikakva utjecaja na srpskog predsjednika Slobodana Miloševića, na JNA, na paravojne postrojbe iz Srbije, niti na druge koji su pokrenuli i vodili rat na hrvatskom tlu“.

U ovom odgovoru se nazire paradigma hrvatsko-srpskih odnosa, ne samo za vrijeme Domovinskog rata, nego još iz vremena kada su “guske odgegale u maglu“. Zamislite povijesnu smijuriju da je Hitler napao rusku Pravoslavnu crkvu optužujući je da nije spriječila bitku kod Staljingrada.

Poltronsko-kmetski kompleks hrvatskih političkih elita zarazio je i dio klera, a to su naše “komšije“ itekako dobro koristile. Sve do dolaska na vlast dr. Franje Tuđmana. Naravno, uz SPC tu je i “peta kolona“ jugonostalgičara, orjunaša, kriptokomunista, tobožnjih antifašista, senilnih boljševika čiji pogled je neprekidno okrenut prema istoku sa stoljetnom nadom da smo jedan narod, braća i da je vrijeme da se “Južni Sloveni“ ponovno ujedine.

Nakon što je pismo biskupa patrijarhu SPC-a izazvalo potres kao 7,5 Richtera odmah su na teren izašle ekipe iskusnih “cleanera“ da se spasi što se spasiti još dade.

Na čelu se našao iskusni Darko Pavičić. “Pismo nije isključivo, poziv je na dijalog sa SPC-om.” Naš Darko zna što je dobra boza… pa kaže: “Biskupi su odali priznanje episkopima SPC-a u Hrvatskoj locirajući nesnošljivost isključivo u Beogradu”. Zašto Bije pročitao pismo biskupa, ne znam. Kako svojim uvlačenjem nije uspio spasiti “vojnika Porfirija“ sad ima skoro utopistički zadatak sanacije štete za koju mu nije dostatna jedna slabo čitana rubrika u Večernjem.

No u Jutarnjem misle malo sofisticiranije pa nas Tomislav Mamić, pastoralnošću tako tipičnom za taj list, upozorava: “No iako je pismo opravdano, postavlja se pitanje kako će na njega gledati papa Franjo koji je tražio iskreni dijalog sa SPC-om po pitanju kanonizacije Stepinca. Jer cijenu otvorenog garda biskupa s Ksavera, mogao bi platiti upravo voljeni blaženik čiji blagdan slavimo u nedjelju“.

Što se tiče pape Franje i refleksije ovog pisma na kanonizaciju Stepinca jasno je da stanje kanonizacije ne može biti gore od onog prije pisma. I sam je Papa tražio iskren dijalog. Vjerojatno u odnosu na obje Crkve. I tu je SPC zaista bila znatno iskrenija od naše crkve. SPC uporno proziva hrvatske biskupe, katoličke vjernike, kardinala Stepinca, Domovinski rat, nikada ne spominje RH, nego Liku, Dalmaciju, Slavoniju, narod koji stvara istoriju na zločinu, na krvi drugog naroda, i kako takav narod nema budućnosti (to je naš Irinej rekao na beogradskom sajmu knjiga u listopadu 2017.g.).

Naši su biskupi dobro izabrali tajming da napokon i oni budu iskreni kako to želi papa Franjo.

U nedjelju 10. veljače bilo je Stepinčevo, pravo vrijeme da crkva u Hrvata kaže popu pop, a bobu bob. Crkva koja otvoreno propagira četništvo, veliča Dražu, blagoslivlja tenkove koji kreću na Vukovar, čiji episkop pjeva četničke pjesme u ime “iskrenosti“ optužuje  naše biskupe kao ljude “neprikrivene proustaške orijentacije i ustašoidne retorike“…

Ta i takva Crkva posredno odlučuje o kanonizaciji Alojzija Stepinca, nekadašnjeg dobrovoljca na Solunskom frontu u srpskim redovima. Jedan od uvjeta za kanonizaciju je i dokaz jednog ili dva čuda koja se pripisuju kandidatu. Kad bi Srbi i Židovi priznali koliko im je Stepinac u onim vremenima pomagao to bi bila odmah dva čuda, a treće kad bi SPC pokazala minimalnu objektivnost u papinskoj mješovitoj komisiji.

No u današnje vrijeme čuda su ipak nešto što se od SPC –a ne može očekivati. Ipak, i ovo pismo naših biskupa patrijarhu SPC-a je malo čudo zbog kojeg su mnogi ostali u čudu. Ja također.

Isus se navodno ukazao srpskim pobunjenicima na okupiranim hrvatskim područjima koji su htjeli kamenovati Vožda, rekavši im :“Neka se prvi nabaci kamenom, onaj tko je bez ratnog zločina!“. Na to su se ljudi postiđeno razišli, a Voždu pade kamen sa srca.

“Europa je upoznata sa zastrašivanjem novinara u Hrvatskoj“, vrišti naslov u Jutarnjem. Progresivni HND je organizirao “okrugli stol“ na kojem se okupilo dobro poznato društvo na čelu s “biografom“ Ante Gotovine, Hrvojem Zovkom. Sve sami ”intelektualni proleteri” kako ih je pred 100 godina nazvao Lav Trocki.

Na skupu je uglavnom prevladavalo cmizdrenje, čuđenje i zabezeknutost… Čulo se čak i da je to ”noćna mora, obeshrabrujuća za novinare i siguran put za cenzuru i auto cenzuru“. Novinari i “novinari“ otvoreno traže u 21. stoljeću status “svete krave“. Obratite pažnju na preporuku HND-a za smanjenje “represije.“ Recimo, toč. 4 preporuke je upravo genijalna: “Kažnjavanje novinara i medija ne smije biti svrha sudskih postupaka“.

Ako naš napaćeni novinar povrijedi Kazneni zakon ili Zakon o obaveznim odnosima, onda taj postupak može imati svrhu, recimo pomirenja stranaka, odbijanja ili odbacivanja tužbe… ali jedina  svrha koja je nedopustiva je kažnjavanje novinara.

Nadalje, po članku 7. “Pravo na dostojanstvo, čast i ugled ne smiju se tumačiti na način da se radi o apsolutnim pravima koja ne mogu biti ograničena pravom na slobodu izražavanja…“. Uglavnom, klasična ljevičarska dvoličnost ili još bolje licemjerje. Napose se, kao muha u čaši mlijeka, istak’o Ranko Marijan, sudac Vrhovnog suda.

On nas mudro i oprezno podučava: “Poželjno je da se novinari bave funkcioniranjem pravosuđa, nije prirodno da se suci bave novinarima“. Aleluja! Ako je novinar okrivljenik, optuženik, tuženik ili osumnjičenik, onda sudac mora donijeti raspravno rješenje da je predmet “neprirodan“ jer se sud ne smije baviti novinarom. U toj ljevičarskoj paradi kiča, para mudrosti, cmizdrenja i bavljenja samih sa sobom nigdje nije iznesena usporedba s praksom u EU, Sjevernoj i Južnoj Americi, s iznosima koje tamo njihove “svete krave“ moraju platiti ako okleveću nekoga u medijima.

To sakrivaju k’o zmija noge. Naravno da nikome iz te ljevičarske falange nije ni na pamet palo spomenuti slučaj Velimira Bujanca kojeg je tužio Ranko Ostojić. Što glavnica, što troškovi postupka, što sudske tarife i kamate, Bujanec će morati platiti ukupno oko 40.000 kuna. Međutim, njima je jasno da Velimir Bujanec nije novinar njihovog kova.

On je tek neki rigidni desničar, uvijek u crnom, voditelj opskurne emisije na Z1… i slične isprazne floskule. Boli njih ona stvar što svaku emisiju “Bujice“ na lokalnim televizijama prati otprilike oko 350.000 ljudi. To je znanstvena fantastika za jugo novinare iz HND-a. Bujanec sigurno nikada neće dobiti Večernjakovu Ružu, ali ipak radi vrhunski novinarski posao. Vodi najgledaniji show u elektronskim medijima u RH.

I na kraju, da je Vice Vukojević tužio sve one novinare koji su ga godinama proganjali i blatili zbog “silovanja“ mlade muslimanke, a za koju se utvrdilo da nikada nije ni živjela, a kamoli da je bila silovana, bi li i taj proces bio, po mišljenju Ranka Marjana, neprirodan?

Čim je televizija N1 javila da su ”najmanje četiri žrtve Oluje na sjeveru Italije” navodno je odmah Vesna Teršelič zatražila od Italije da se suoči sa svojom prošlošću…

Dok pišem ovu kolumnu i koncentrirano izbjegavam tvrde glagole koji mi naviru zbog poltronskog odnosa Crkve, države i medija prema našim istočnim susjedima. Dolazi mi u sjećanje ljupka izjava na fejsu. Dragi, blagi i suzdržani Irinej s depiliranim četnikom Vojom Šešeljom kaže: “Dokažite da među vama nema ustaša“. On ne mora dokazivati da sjedi s ordinarnim četnikom Šešeljom ni da sam podržava četnike.

U bivšoj su Jugi ustaše i četnici imali isti status – kvislinga. Ustaše su s tim statusom otišli pod zemlju, a četnici su polako svoj mijenjali dok nisu jednog dana postali antifašisti. U naravi to znači da danas Dražini četnici dijele isti svjetonazor s Documentom Vesne Teršelič, Vedranom Rudan, Budom Lončarom, Goranom Gerovcem, Oliverom Frljićem, Antom Tomićem

, Savezom antifašista Hrvatske, Snješkom Banović, Juricom Pavičićem… jer je kod svih njih antifašizam politička paradigma bez koje su kao ”ribe na suhom” potpuno izgubljeni.

Kao što su bili za vrijeme rata žestoki koljači, tako su četnici danas u Srbiji žestoki antifašisti i to na čelu s “prvim gerilcem“ Europe – čiča Dražom. Svi su oni iskreno uvjereni kako su svi Hrvati ustaše. Dokaz da je tome tako je i izjava etničkog Srbina Vase Bogdanova, akademika JAZU i profesora suvremene povijesti na Filozofskom fakultetu u Zgrebu, koji je u časopisu Forum u br. 1. iz 1962.g. na strani 397. javno objavio “da su interpretacije žrtava rata i drugih povijesnih tema došle samo jedan korak do onog zlonamjernog, klevetničkog, šovinističkog, reakcionarnog generaliziranja da su svi Hrvati ustaše“.

Pazite, još se 1962. g. akademik prof. Bogdanov usprotivio našem Irineju, Vedrani Rudan, Vučiću, ali i IDS-ovim perjanicama Miletiću i Jakovčiću koji se tresu od straha od tobožnjih ustaša, ali se tresu samo od smijeha kad čuju da je njihovo čedo Uljanik do sada koštao sve nas porezne obveznike blizu pet milijardi kuna, a do kraja ove godine još trebamo pljucnuti novih 10 milijardi. I dok svi mi plaćamo kriminal i lopovluk IDS-ova rukovodstva brodogradilištem, političke perjanice IDS-a verbalno ganjaju po Hrvatskoj fašiste i ustaše. Po njima se za Uljanik treba brinuti isključivo Zagreb i Vlada.

Od zanimljivih vijesti s fejsa izdvajam i izjavu Vedrane Rudan: “Nisam Hrvatica i time se ponosim!“.

Naša Vedrana se slaže s Marijom Zdenka Malika koja predlaže: “Zabraniti hitno upaljače ‘U’ Hrvatskoj. I Blaža Divjak opasno prijeti: “Sve škole morat će voditi djecu u Jasenovac“. Čak ni komunisti nisu uspjeli svog Maršala natjerati u Jasenovac, a Blaža bi svu djecu odmah odvela na ekskurziju u Jasenovac.

Taj povijesni revizionizam Maršala naša će lijeva ministrica napokon ispraviti. Nju nimalo ne impresionira što je u Domovinskom ratu ubijeno preko 400 djece. Za nju je to sigurno tek mrvica prema ustaškom logoru u kojem je “ubijeno“, hajmo licitirati, bar ”50.000 djece“ kako kaže prvo svešteno lice Srbije Irinej. I bilo bi to uistinu tragično da otac domovine Dobrica Ćosić nije u jednom trenutku iskrenosti napisao: “Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno…“.

Stoga Irinejev logor s 50.000 ubijene djece je ta inventivnost i maštovitost. Sjeća li se itko početka devedesetih i izjave Milorada Pupovca o 12.000 prekrštene srpske djece?

Kaže Dobrica: lažemo stvaralački, maštovito… rekao bih, ali i providno i masno. Međutim, generacije će otići, a laž ostati.

Naravno ostat će samo Joža Manolić i Buda Lončar. Oni bi možda mogli nadživjeti i kornjače s Galapagosa kako to proriče Dragan Balta na fejsu. To je samo dokaz da rat još uvijek nije gotov. Samo se danas vodi drugim sredstvima.

No zbog toga nemojte plakati jer kako je lijepo napisao Stanislav Jerzy Lec: “Suze ne gase lomače

“.

Piše: Zvonimir Hodak/ Foto:Maxportal