HODAK: Nakon Thomosona iz Pule je ‘protjeran’ i Vrdoljakov “Gotovina”

Hrvatska nije vojnom akcijom oslobodila Vukovar. Pregovori s generalom Jacques Kleinom vukli su se godinama. Tuđman načet bolešću, Haag na vratima, Vesna Škare Ožbolt i Jadranka Kosor na “braniku domovine” i rađanje monstruma. Zakon o oprostu je taj monstrum.

Pobjednik je bio od međunarodne zajednice natjeran da oprosti poraženima.

Sjetimo se samo partizana koji su vječno nadahnuće raznih Slavica Lukić, Ivanki Toma, Žarka Puhovskih, Borisa Vlašića, Gorana Gerovaca i tisućama orjunaških nostalgičara i “novokompovanih” četnika na koje je i SOA nedavno javno upozorila. Svi oni savršeno znaju kako su njihovi partizani “opraštali” poraženim ustašama, Nijemcima odnosno tzv. folksdojčerima, Talijanima, “narodnim neprijateljima” itd.

Svi su oni doživjeli pogrom nakon “oslobođenja”. No, stigla su moderna multikulturalna vremena koja u Hrvatskoj bespogovorno i odmah inzistiraju na “oprostu” i pomirbi s poraženim neprijateljima, kao npr. u slučaju Vukovara. Toga nema nigdje drugdje u svijetu. Tako smo dobili od Ustavnog suda “Lex Vukovar”. Penava, naivan k’o francuska sobarica, ljut je k’o ris zbog loše obavljenog posla uslijed čega stradalnici srpske agresije već 28 godina čekaju pravdu.

Čak se i Marinko Jurasić u Večernjaku pita: “Kome koristi status quo?“ Je li tu naivan Penava ili Jurasić? Možda koristi Vladimiru Vezmaru, osumnjičeniku za ratne zločine koji je prije šest mjeseci priveden bez lisičina na rukama. Ovih dana vratio se na svoj posao u Gradsku upravu Grada Vukovara. To se zove kraljevski tretman! Nije cinizam.

Sjetite se Tomislava Merčepa i njegovog tretmana prigodom privođenja. Još su samo nedostajali lanci. Svima koji su s hrvatske strane bili privođeni uvijek su bile stavljene lisičine, ali našem Vladimiru dopustili su da prigodom uhićenja drži ruke u džepovima. Sada se brani sa slobode, opet s rukama u džepovima.

I kapetan Dragan će uskoro će na slobodu. Usput rečeno, branio sam u priličnom broju postupaka protiv naših branitelja zbog sumnje na počinjenje ratnih zločina. Ne sjećam se ni jednog jedinog slučaja da je bilo tko bio priveden s rukama u džepovima.

Dobro, hrvatski su branitelji ionako opasni. Najbolji dokaz tomu su Bljesak i Oluja.

Sada naš dekoncentrirani Penava moli i predlaže institucijama sustava da napokon počnu raditi svoj posao. Najprije neka napokon otkriju gdje su završili nestali iz 1991. godine, zatim tko su i gdje zločinci odgovorni za masakr u Borovom Selu, potom da se napokon dosudi pravedna satisfakcija za 30.000 logoraša kojima su lomljene kosti i duša u agresorskim kazamatima, i napokon da započne privođenje onih za koje postoje konkretni dokazi kako su okrvavili ruke nakon 18. studenog. Nakon tog “neustavnog” Penavinog zahtjeva diglo se na zadnje noge sve što je progresivno, lijevo, suživotno, pravedno i socijalno.

Marinko Jurasić je blago zgranut: “Penavina emotivna reakcija ljudski je razumljiva jer on predstavlja vukovarske branitelje i stradalnike koji 28 godina čekaju na pravdu. Čekaju i neki Srbi”. Trebali bi kao povijesnog “znalca” iskoristiti Hrvoja Klasića pa neka nam objasni kako su nakon ’45. godine prošli oni ustaše i Nijemci koji su čekali pravdu. Penava je vjerojatno i sam shvatio koliko je “drugarski” zastranio kad ga je jedan liberalno blagi partijaš Žarko Puhovski usporedio s drugom majorom Veselinom Šljivančaninom. Ni manje ni više!!! Naš Žare misli piše i tvrdi da je Penava “predstavnik primitivnog patriotizma”. Analogno tome i Šljivančanin je primitivni patriot koji je, zbog te primitivnosti, dobio u Haagu, mislim, 17 godina. Koliko bi tek morao dobiti Penava slijedom simetrije s drugom majorom?

Kao u najboljim danima Blanke Vlašić skočila je u vis i Ivanka Toma u Jutarnjem. “Iza kulisa” joj palo na pamet pitanje: “Želi li Penava dobro Vukovaru?” Ljuti našu Ivanku što retrogradni gradonačelnik ne shvaća da “ako želi dobro svome gradu i njegovim stanovnicima treba imati viziju drugačije i bolje budućnosti”. Po njoj je ta vizija jako slična jednoj viziji koja nas je koštala više od 16.000 mrtvih, razrušenih gradova i sela, protjeranih iz Iloka i Vukovara, razaranja Dubrovnika, Gospića, Splita, Zadra, Karlovca, Osijeka…

Riječ je o viziji “bratstva i jedinstva”. Na kraju će po našoj lijevoj medijskoj falangi ispasti da Vukovaru žele više “dobro” ratni zločinci, Šljivančanin, JNA, mesari iz Borova Sela, navijači Zvezde i Partizana negoli Penava. Ovi posljednji se na svakoj utakmici već godinama pojavljuju s parolama “Drugačija i bolja budućnost” i “Vukovar je naš”, doslovno primjenjujući načelo jednojezičnosti i pišući svoje želje isključivo na ćirilici. I tu vidim ozbiljnu pogrešku inače bezgrešne Pučke pravobraniteljice Lore Vidović kao i predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića. Naime, naša je Lora trebala odmah oštro upozoriti “grobare” i “delije” da po Ustavnom sudu RH moraju svoje snove o njihovom Vukovaru pisati dvojezično i na ćirilici i na latinici.

Kako razriješiti taj vukovarski rašomon? Svidio mi se jedan progresivno-liberalni model iz Nizozemske. Njih su, kao što znate, nepravedno napadali da su oni “kobajage” krivi što su nekonfliktni Srbi 1995. godine počinili genocid nad muslimanima u Srebrenici. Niži sud je presudio da su “njihovi” koji su čuvali “sigurnu zonu” od napada generala Mladića odgovorni za smrt 8.400 ljudi ili otprilike 30%.

Onda, kako to već ide u pravim demokracijama, otišla je žalba na Vrhovni sud Nizozemske koji je utvrdio da Nizozemci imaju “vrlo ograničenu odgovornost”, samo negdje oko 10%. Nešto slično kao i Vrhovni sud RH u slučaju Tomislava Merčepa. I sada nizozemska vlada mora platiti 10% odštete obiteljima žrtava, a ne, Bogu hvala, čak 30%. To bi ujedno mogao biti putokaz za 30.000 naših zarobljenika u srbijanskim logorima. Neka svaki dobije 10% u srpskim dinarima osim Freda Matića koji je sad u Bruxellesu. Njemu treba isplatiti u ”evrima”.

I na kraju na znanje našim novinarima ili kako im je tepao Lav Trocki “intelektualnim proleterima“” u RH postoji Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina koji u članku 8. kaže: “Odredbe ovog Ustavnog zakona i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina MORAJU se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima”. Sad neka svatko sam za sebe zaključi koliko je odluka Ustavnog suda pridonijela razumijevanju, solidarnosti, snošljivosti i dijalogu među Hrvatima i Srbima u Vukovaru.

Uglavnom, bit će po staroj latinskoj: “Ex nihilo, nihil fit“ ili “ni od čega, ništa”.

Kad sam već, pišući ovu kolumnu, spomenuo famoznu Loru Vidović, pučku pravobraniteljicu, red je da je opet pohvalimo. Treba pohvaliti nju i one koji su digli ruku za njen izbor. Moj bivši portal dnevno.hr misli da se Lora nepravedno zapostavlja. Ne mogu vjerovati! Zašto?

Lorica je, naime, IX. bojnu HOS-a, znači redovnu postrojbu Hrvatske vojske iz Domovinskog rata, nazvala “ustaškom bojnom”.

Da popularna Lora čita Narodne novine umjesto Indexa, Nacionala, Telegrama, Novog lista i dnevno.hr, možda, samo možda bi tamo mogla naletjeti na neki članak o Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i napokon doznati tko se može smatrati hrvatskim braniteljem.

Ona je za sada sigurna da je “predsjednik” svih hrvatskih branitelja Zoran Erceg koji se filmskom kamerom prišuljao opasnom Ratku Mladiću iza leđa i tako za nju dobio čin heroja hrvatskih branitelja. Dakle, u Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata lijepo piše, na latinici, da se braniteljem smatra pripadnik Oružanih snaga RH (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga).

Kad bi to kojim slučajem znala naša Lorica, ona bi doslovno zinula tako široko da bi joj se donja vilica spustila do poda.

Zamisli Lora, HOS je zakonom definiran kao dio hrvatskih branitelja te su istim zakonom priznate i njihove insignije, grb, zastava, a oni kao regularne jedinice HV-a. Mislim da bi Lora i raznorazni ljevičari dobili infarkt kad bi saznali da je sve to zakonski regulirala vlada – Ivice Račana. Zna se – starog ustaše! Kakve veze ima “hrvatska pobjednička vojska” s ustašama, to nam Lora do sada nije uspjela objasniti. Ma ni ne treba jer je sve jasno.

“Njojzi” je to sve već odavno objasnio Milorad Pupovac. A tko je objasnio sutkinji Prekršajnog suda u Čakovcu da je poklič “Bog i Hrvati” remećenje “javnog reda i mira” zasad nije objašnjeno. Sumnja se na nekog iz Gerinog “Obzora”.

Ana Krasnay na fejsu bodri i moli: “Budimo ljudi. Nije teško! I majmunima je uspjelo!” Doista živimo u tragičnim vremenima.

Dikan Radeljak je u “tragičnom” raspoloženju pa se pita “Koja je razlika između grčke i hrvatske tragedije? Za razliku od grčke tragedije koja je zasnovana na mitu, hrvatska je zasnovana na mitu i korupciji”.

Srbija je jako senzibilna i osjetljiva na samu riječ genocid. Tako Jutarnji od 28. lipnja javlja: “U Srbiji prijavili Kučana za ratni zločin i genocid?” Milan Kučan je po prijavi kršio pravila međunarodnog prava i Ženevske konvencije za vrijeme oružanog sukoba koji je trajao od 27. lipnja do 7. srpnja 1991. godine u Sloveniji. Šeprtljavi Slovenci. Srbima i JNA je u Srebrenici trebalo samo tri dana da poubijaju 8.400 muškaraca. I da se još usput bave poezijom “Nož, žica, Srebrenica…”

Zlobni desničari su začuđeni. Tvrde da brže ide smjena ministara nego smjena turista. Lako je kad smjene generala. On, ako voli putovati, postaje general-turist. Ministrima je malo teže. Jedina im je nada da će jednog dana, a možda i prije, i Plenkiju biti teško.

Imamo najgore rezultate mature dosad. Skoro 9.000 učenika je tresnulo iz hrvatskog i matematike. A nekad davno pljuckali smo po Stipi Šuvaru. Bojim se nepravedno. Branka Raguž nije začuđena. “Izbacili su Gundulića, Ujevića, Mažuranića, Schillera, Shakespearea, Gaussa, Pitagoru, Aristotela…, a uveli su produkciju selfija, slikanje u WC-ima, svadbene salone i diskoteke s “duck” usnama, marketing za influencere, silikonarstvo, youtubanje, chillanje, twerkanje, fridaysforfuture iliti legalno markiranje nastave itd.  Ispada da je 9.000 tisuća posrnulih još i dobar rezultat.

Milan Ivkošić provocira: “Ljevičari srušili Kuščevića, sad je na redu Trump”. Napokon u Gerinom “Obzoru” mudro pitanje. Postavio ga je Mirko Galić: “Kako odmjeriti je li važnija pravda za žrtve ili poštovanje ljudskih prava?” Mislim, ako pravda nije stigla do žrtava kako poštivati ljudska prava žrtvinih nasljednika?

Ljiljana Zmijanović dobila je spor na Upravnom sudu u Splitu. Ukinuta je odluka koja se s pravom kandidira za pravnu glupost godine. Nella Slavica, milošću ministra Ćorića, postala je ravnateljicom Nacionalnog parka Krka. Zmijanović je u svemu imala bolje reference od Nelle, no uz to je imala, kao dragovoljka Domovinskog rata, skoro 500 sati u borbenom sektoru. Nella je bila bolja samo u jednome: navodno je bila u isto vrijeme članica HDZ-a i HNS-a. Dakle, najvažniji dio vladajuće koalicije bio je uz nju. Sad joj preostaje još jedino da se učlani i u SDP. Uz takvo članstvo, nakon sljedećih izbora za nju neće biti nikakve frke.

Jurica Pavičić vrhunski je filmski kritičar. K’o mali gledao je sve partizanske filmove. Njemu je bilo dovoljno da se zavali u Areni u široki stolac, pogleda Vrdoljakova “Generala” i “urbi et orbi” obznani svoju kritičarsku umotvorinu:

“U subotu navečer, Pulski filmski festival otvoren je projekcijom ‘Generala’, jednog starački okoštalog filma koji ideološki, stilski i duhovno miriše na plijesan“” Šizofrena situacija naslućivala se čim je Vrdoljakov film dovršen.

U slobodarskoj Puli je navodno zasjedalo vijeće za obranu antifašizma od Vrdoljaka i Thompsona. I zaključilo: non pasaran.

Hitno je Dana Budisavljević montirala film o Diani Budisavljević i tek tada je Jurica, antifašistički miran, krenuo u Pulu. “Dnevnik Diane Budisavljević” i “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” te “Srbenka” razveselili su dušu našeg Jurice, ali i Branu Pofuka, Geru, Radu i familiju… Miletić, Jakovčić i ostali progresivci mogu, nakon trijumfa partijskog socrealizma, malo zaboraviti na Uljanik i nadati se da će DORH zahvatiti amnezija. Moram pogledati “Dnevnik…” jer se tim filmom dokazalo da je Pupi stvarno govorio istinu o tome kako je Tuđman devedesetih prekrstio 10.000 tisuća srpske “dece” na katoličanstvo. Sad je tu djecu spasila Diana Budisavljević uz pomoć Dane Budisavljević. Treba znati odabrati temu koja ima prođu!

Naravno, klerofašisti bi film o Vukovaru i Penavu za glavnog glumca. Oni su opterećeni prošlošću. Od Vukovara je prošlo samo 28 godina.  “General” je film iz već pljesnive prošlosti, a kako li su tek onda pljesnive teme kao Ovčara, proboj, 12 redarstvenika u Borovu Selu, bolnica, Blago Zadro…

Ne bi Nina Obuljen dala lovu za tako daleke povijesne teme. Treba nešto svježe, recimo nešto iz 1941. godine! Svježa roba iz kamenog doba. Ono što mene osobno veseli je spoznaja da srpski režiseri nisu pet kopalja iznad hrvatskih. Po najnovijim spoznajama bolji su samo za tri koplja. Sjetite se samo filma “Tko to tamo peva” i sve će vam biti jasno. Tamo snimaju muške filmove. Zato smo mi senzibilniji i romantičniji sa ženama.

Jedan moj prijatelj iz Splita otkrio je sveti gral za dugogodišnji sretni brak. Priča mi on:

“Ja i moja žena svaki tjedan dva puta idemo na večeru u jedan fini restoran. Na stolu cvijeće, svijeće, savršena spiza, Oliver diskretno piva, ples, fini konjak na kraju. Jedino što ona ide utorkom (s ljubavnikom), a ja petkom (s ljubavnicom)!