HODAK: Napokon hrvatski film o zločinima srpskih četnika

“Nož, žica, Srebrenica…“, pjevale su delije nakon 22. srpnja 1995. godine. Ratko i ekipa su bili tada u punoj formi. “Nepobedivi”. Nisu ni slutili da ih čeka 5. kolovoza 1995. g. kad su “nepobedivi” bili pometeni i poniženi, uskočili u traktore i pobjegli glavom bez obzira. Sad im je stigao račun na naplatu za zločine u agresiji na Hrvatsku i BiH, napose za onaj u Srebrenici.

Gledali smo montipajtonovske scene iz UN-a… “Cela” Srbija je bila na nogama, a Vučićsnužden u UN-u i zamotan u srpsku zastavu. General Mladić je doduše bio osuđen u Haagu za smrt osam tisuća i pet stotina muškaraca i mladića, ali ovo u UN-u im je bio neočekivani šamar. Rezolucija je izglasana s dobrom većinom od 84 države i sad je zapečaćeno da je Srbija u BiH izvršila genocid.

Protiv je glasovalo tek 19 država, a predstavnika 22 države nije ni bilo u dvorani kad se glasovalo. Međutim, Srbi ne bi bili to što jesu da nisu tu rezoluciju proglasili svojom pobjedom te izašli na ulice slaveći “pobjedu”.

Gledam automobile sa srpskim zastavama kako slave “pobjedu”. Trubili su u autima, mahali zastavama i radovali se svojoj “pobjedi”. Mogu zamisliti kako će u ponedjeljak biti zanimljivo gledati na srpskoj TV “Ćirilicu” Milomira Marića.

Mogla bi trajati cijelu večer i noć do utorka ujutro, sve dok ne izvojuju pobjedu. Nije to prvi puta da se u Srbiji poraz slavi kao pobjeda. Uostalom, kao nakon Kosovske bitke. U znak protesta Milorad Dodik odlazi iz BiH, valjda u Beograd, i vodi sa sobom za ruku Republiku Srpsku jer nakon ove rezolucije više ne može živjeti u BiH. To mu je već ne znam koja najava odcjepljenja od BiH. Koja sprdačina!

Odjeci ove “mračne urote” protiv Vučića i Srbije reflektiraju se na “ceo svet”. Kako li se samo sad depresivno osjećaju naši orjunaši, obožavatelji Miljenka Smoje u Splitu i razni jugofili te pripadnici Šeste ličke…

U medijima su to oni koji su odmah skočili na svoje rahitične noge već na samu sramežljivu ideju o osnivanju muzeju žrtava komunizma. Da bi to neutralizirali ponudili su spremno tabletu koja bi se zvala “Muzej žrtava svih totalitarizama”. Koja plitka prijevara po tko zna koji put. Kad se već mora pokazati mračno lice komunizama, koji je za njih bio itekako dobar, onda neka se odmah u budućem muzeju nađe što više mjesta za prikaz zločina fašizma, ustašluka itd.

Da je komunizam još uvijek u glavama i srcima dobrog dijela jugo-nostalgičara pokazuje i okupljanje u Kumrovcu svake godine na tzv. “Dan mladosti”. Vrtile su se stare izlizane ploče partizanskih pjesama, nosile kape s petokrakama i crvene marame, isticali transparenti s Titovom slikom… Uglavnom, sve je vrvjelo od staraca i starica koji su se u dnevničkim TV prilozima na svim televizijama sjećali svoje ljepote življenja u komunizmu pod vodstvom Ljubičice bijele.

Kojem je idiotu palo na pamet da susret staraca u Kumrovcu nazove “Dan mladosti”?

Gledam ekskluzivni izvještaj Zemaljske komisije Hrvatske iz 1946.g. koja “obara s nogu”. U Vojnom arhivu u Beogradu stoji kako je bilo 576 ubijenih u Jasenovcu. Gdje je to od 750.000 ubijenih s kojima su nas “hranili” pedeset godina? Još jedan dokaz kako smo živjeli u desetljećima laži, godinama kada je Tito tvrdoglavo izbjegavao sirenski zov da nogom stupi u lažni simbol “ustaških zločina”.

Za razliku od hrvatskih Jugoslavena koji slijepo i dalje vjeruju kako u Jasenovcu leže stotine tisuća ubijenih Srba, Židova i Roma, Tito je znao što je prava istina. Međutim, možete vi mahati s izvješćem Zemaljske komisije koliko vam srce želi ako to ignoriraju svi mediji u kojima čekaju Ante Tomić, Boris Dežulović, Gerovac, Bajruši, Jurica Pavičić…, da ne govorim o našim vrlim “istoričarima” s Filozofskog fakasa u Zagrebu. S muzejom ili bez njega, Hrvatska je i dalje u raljama komunizma. Dokle?

Evo kakvi smo mi. Čitam o jednoj staroj priči iz Koprivnice. Gradske vlasti su postavile na javnim mjestima bicikle da se građani njima posluže. Korisnici su sve više “zaboravljali” vratiti gradske bicikle, ali uporna vlast je sizifovski ponavljala akciju na veselje kradljivaca. Javila se zgodna ideja da se bicikli podijele među građanima, pa umjesto od vlasti neka ih kradu jedni od drugih.

Tuži se rođak teti iz Imotskog: “Mogla si mi, tetko, dovesti neki auto iz Njemačke!” Teta se snađe pa veli: “Kupit će tebi tetka mjesečnu kartu da te drugi voze pa da mi budeš gospodin.”

Edukativna slikovnica za djecu 6+ nosi naslov: “Mali Isus ne mrzi pe*ere.” To vam je ozbiljna vijest, nije satira. Može se naručiti preko Amazona i ima 24 stranice. To će jako pomoći našim mališanima u razvoju njihove vjere i seksualnosti. Treba se i vjerskim odgojem novih progresivnih generacija boriti protiv homofobije.

Slijedi nova tiskovina Amazona “Ružno je biti fašist.”  Ona će kod nas sigurno doživjela i peto izdanje. U kojoj su se to Amazonskoj prašumi obrazovali urednici Amazona? Neki od njih su navodno bili kratke pameti pa su im produžili glave…

Javlja se i moj prijatelj Dikan: “Kod nas u Dalmaciji dok ne popiješ dvije kave nitko oko posla neće ni mrdnuti prstom.” Na moje pitanje koliko on kava pije dnevno, odgovor glasi: “Jednu.”

Sandra ne zna za ratne i poratne zločine Tita

Igor Peternel iz Domovinskog pokreta, neoprezan i ni od koga nagovaran, a pri zdravom razumu, izjavio je nedavno negdje kako je Hrvatska 1945.g. bila okupirana. Djeca komunizma prosto nisu mogla da “veruju”. Sandra Benčić je ogorčena i zaprepaštena tom izjavom. Dalija Orešković se sablažnjava. Stvarno je grubo kad vas pogodi promašena ljubav.

Za Sandru i Daliju, koje tada još nisu bile ni u Božjem, a kamoli roditeljskom planu, ovakva blasfemija je strašna. Sandra (i njeni Možemovci) je čvrsto na komunističkim, ili kako to ona eufemistički kaže, antifašističkim pozicijama jer “zna” da je antifašizam vratio Jugi Dalmaciju, Istru i Kvarner, ali ne zna za ratne i poratne zločine Tita, Rankovića, UDB-e, OZN-e, za jednopartijsku “demokraciju” itd. I

ako je to danas poznato gotovo svakom čak i manje politički obrazovanom građaninu Hrvatske, Sandra i Dalija niječu da su u to doba bili likvidirani desetci tisuća Hrvata koji nisu uspjeli pobjeći. Tako je izgledalo to ljevičarsko “oslobođenje”.

Kad je to Peternel nazvao “okupacijom” – kao što je to potiho, unutar četiri zida kuće, činila i većina naroda u doba komunizma – onda je to za Sandru i Daliju zapanjujuće. Možda najviše činjenica da se to netko usudio javno izgovoriti. “Narodno oslobodilačka borba” ne bi se ni spominjala u povijesti da velike sile na kraju rata nisu dogovorile obnovu Jugoslavije, samo ovaj puta, umjesto s kraljem, s Titekom na čelu. A on i njegovi partizani tada su počeli s okupacijom o kojoj Peternel govori.

S Hitlerovom Njemačkom usko su surađivali Francuzi preko maršala Petena, Talijani preko Mussolinija, Rumunji, Bugari, Norvežani, Finci i brojni drugi europski narodi, ali neoprostiv grijeh, koji nam je nametnut još u doba komunizma, a nastavlja se i danas, je NDH.

Od svih tih država jedna koja je bila zbrisana s političke karte svijeta je Hrvatska. I tako, ni nakon “Sto godina samoće” Gabriela Garcie Marqueza hrvatska ljevičarska elita nikako ne može shvatiti da su njihovi klasni neprijatelji bili za klasu bolji od njih. No, budimo objektivni. Nije baš bilo ni teško biti bolji od onih kojima je Hrvatska propali projekt.

Nagradno pitanje: kako se zove lik koji 1945.g. likvidirao Hrvate strijeljanjem, a onda kasnije dizao optužnice protiv onih koji su već streljani? Tko zna neka javi Oreškovićki, Benčićki, Beljaku, Tomaševiću i kompaniji. Lik danas ima ulicu na Jarunu…

Dražen Travaš opet “rovari” po fejsu: “Ajmo sad drugovi i drugarice, dečaci i devojčice, studenti i đaci, milicajci i binarni, malo fiskulture na Dan mladosti. U zdravom telu zdrav duh.”

Počelo je zasjedanje novog saziva Sabora. Da parafraziram Hemingwaya, u Saboru ništa novog. Oporba drvi po svome kao i ranije. Korupcija, kritiziranje HDZ-a, ali sada i Domovinskog pokreta, Vlada će kratko trajati, idu novi izbori. Zašto bi neki novi izbori promijenili omjer snaga pozicije i opozicije? Pa opozicija još nije shvatila zašto su izgubili izbore i što sve trebaju promijeniti da bi postali iole vjerodostojni. Zato dobro kaže Ivanković u svojoj nedjeljnoj kolumni da će prije oporba dobiti na lotu nego pobijediti na izborima.

Jean Paul Sartre je jednom rekao: “Nekima se može pomoći samo tako da im se ne pomaže.”

Napokon film o ratnim zbivanjima u BiH u kojem se napokon pokazuju zvjerstva srpskih paravojnih jedinica. Hrvatska je prvi put na neki filmski festival poslala film u kojem Hrvat nije pe*er, u kojem nema duginih zastava, u kojem pijani i smrdljivi branitelj ne mrzi i ubija Srbe te u kojem se ne prikazujemo kao svadljivi i zamazani primitivci.

Nebojša Slijepčević je režirao film o ratnim zbivanjima u BiH u kojem se napokon pokazuju zvjerstva srpskih paravojnih jedinica nad Muslimanima i Hrvatima i u kojem – zamislite – Hrvat je heroj! Draženu Travašu nije lako pa je jedva procijedio: “I tako, film osvoji Zlatnu palmu u Canessu…”. Mataniću, ubodi se… “Svaka drugi pogled je nepotreban osim zakašnjelog pljuvanja.”

Ako iza snimanja ovog filma stoji makar i dio naše love koji je dala fatalna Nina, onda podsjećam na onu staru mudrost o ženama: “Brak je sretna veza muškarca i žene, dok to žena hoće…” A Nina je žena…

Samo jedne u Hrvatskoj nitko nikad ne smije kritizirati: Pa pogledajte što se događa ovih dana Dok se euforija zbog nagrade malo stiša, bit će po onoj staroj “Najprije su ga navukli, a onda su ga nategli.”

Nogometno prvenstvo je gotovo. Nećete vjerovati, ali prvak je Dinamo. Nikad slabiji, ali za koplje ispred Rijeke i Hajduka. Da ne bi opet bilo “Mamić iz Međugorja sređuje suce”, dođoše stranci iz Europe da nam sude. I uz strane suce, i bez Mamića, i uz lošu igru, Dinamo je opet najbolji. Osvojio je prvenstvo, a sad i Kup.

Pravi razlog za feštu koja se napokon jednom održala u Zagrebu. Svaki naš klub kad osvoji prvenstvo ili kup, slavi zajedno s cijelim gradom iz kojeg dolazi, jedino to do sada nije napravio Dinamo iako je prvenstvo osvojio 25 puta, akup 17 puta. Hvala ti Diname!  Ti si ponos Zagreba i cijele Hrvatske ma što pi*dojalci laprdali!

Kaže naš narod: tko se zadnji smije, najslađe se smije! A dinamovci i Bad Blue Boysi mogu se sada svima samo dobro nasmijati!

Zvonimir Hodak /Foto: Maxportal