HODAK: Nazvao sam Beroša, brzo me primo, saslušao i još brže odbio

Tmurna, hladna i neizvjesna vremena su pred nama. Čak je i prognoza vremena tu negdje. Ne znamo tko će nas zagrijati – Zagreb ili Čakovec. Ispred “Buldooga” sam sreo starog znanca. Osmijeh mu od uha do uha. Znam da radi u firmi koja živi od euro fondova. “Što ima?” upitam ga. “Otpustili me s posla!” on će veselo. “Pa zašto se onda smiješ?” pitam u nedoumici. “Ostale su pohapsili”, odgovori on.

Dr. Kraljević je iz Požege, ako se dobro sjećam. Sjajan tip. Dobro kuži nogomet. Sve zna o Zvezdi, Partizanu, Hajduku, Dinamu, golmanima, strijelcima itd. Testirao je moje znanje: “Znate li tko je najbolji strijelac Partizana svih vremena?”  “Hm, mislim Bobek” odgovorim. “Ne, Jure Francetić.”

Ah, sjetih se pjesme koju znaju svi suci prekršajnih sudova “Evo zore, evo dana, evo Jure Bobeka (pardon) Bobana…” O Dinamu i našoj repki danas neću zboriti jer me srce šteka.

I tako, dok se mi bavimo jeftinim nogometnim humorom, Ivica Puljić se i dalje trese. Čovjek prosto “ne može da veruje” da je Kamala popušila od Donalda. Zabrinut je za sudbinu  “sudije” iz New Yorka koji je ne tako davno izjavio da će Trumpa osuditi na 340 godina robije jer je lagao u nekom predmetu kad je navodno bio s nekom noćnom damom kojoj je on ili netko za njega dao 130.000 dolara da šuti. Zamislite taj teror.

Ljevoruki “sudija”, prije nego je proces i počeo, onako je iskreno svima otkrio da nesretnog Donalda misli poslati na “godišnji odmor” dug 340 godina. Pa se sad ti uzdaj u Kamalu i Ivicu Puljića. Mislim da se ipak Ivica boji bez nekog stvarnog razloga.

Stari Donald je dobričina, pastoralan i pun razumijevanja. Mislim da i onaj američki sudac može mirno spavati sve dok mu jedno ujutro ne pokucaju na vrata. Znate već tko! Jadna Amerika. Dolazi crni “trampizam”.

Kod nas toga nema. Mi imamo “Interliber”. Tako se zove najveći i najposjećeniji sajam knjiga u Zagrebu koji se od 12. studenog održava na Velesajmu. Mladen Pavković piše knjige pa je tako napisao i knjigu o Andriji Artukoviću u kojoj je skupio sve dokumente o uhićenju, saslušanju i presudi. Poznato je da je Artuković cijelo vrijeme procesa bio u odličnom fizičkom i psihičkom stanju osim što je vjerovao da mu se sudi u Californiji. A tamo se, koliko on zna, uvijek pošteno sudilo…

Sve te i druge priče o suđenju Artukoviću ispričao je Mladen Pavković u svojoj knjizi. Potom je naš Mladen poslao knjigu na Interliber, ali nije stigla. Pošta je valjda zakazala. Ivica Puljić se čudi. Da kojim slučajem u Hrvatskoj vlada “autokrat” Trump moglo bi se njega optužiti za “staljinizam” i “cenzuru” na Interliberu.

Kako kod nas nema autokracije i vlada potpuna demokracija u svim institucijama i u medijima, stvarno se treba čudom čuditi gdje je zapela Pavkovićeva knjiga o Artukoviću. Mladen Pavković

se može žaliti. Možda najbolje Gradskom vodovodu.

Nisu ni naši najveći književnici kao Tin Ujević nekada dobro prolazili u Zagrebu. Grad ga je tretirao k’o klošara. Ovih dana je obljetnica tog hrvatskog velikana čiji je dolazak u Zagreb bio pod mentorstvom Antuna Gustava Matoša, a značio je ujedno dolazak strastvenog  pravaša, pjesnika posvećenog Hrvatskoj. Sjetimo se samo njegove pjesme “Odlazak” u kojoj žali za “malim mjestima”.  Evo par stihova da vas podsjetim:

“U slutnji, u čežnji daljine, daljine,
U srcu, u dahu planine, planine.
Malena mjesta srca moga,
Spomenak Brača, Imotskoga…”

Sad imamo Interliber i štrajkove medicinskog osoblja zbog bijednih plaća. Ogorčeni ljudi stoje pred kamerama HRT-a dok revoltirana zdravstvena djelatnica šapće u kameru: “Ako imaju novaca za 40 kulturnih centara onda moraju imati i za nas”. Izvrsna je to tema za komentar, ali ne i za novinara režimske televizije.

Mesari u Zagrebu organiziraju masovni prosvjed. Traže manje mesa, a više kruha…

Na fejsu svakodnevno gledam slike naše mladosti, naših palih heroja. Sve je to bila mladost, a poginuli su u ožujku 1991. godine. Zanimljivo! Hrvatska to pamti! Međutim vlast je zaboravljiva ili poltronska. Kako hoćete. Zato one koji nikada pa ni danas ne priznaju svoje zločine u ime nekog iluzornog “suživota” nagrađuje s četrdeset kulturnih centara diljem zemlje. A tko gradi “kulturne centre” Hrvatima u Srbiji?

Takvim i sličnim potezima vlast HDZ-a i koalicijskih partnera pokazuje da love ima i za štrajkaše iz 58 zdravstvenih ustanova. Navodno se napokon oglasilo Ministarstvo zdravstva i pozvalo štrajkaše na razgovor.

E, samo da još nije otprhnuo ministar Beroš, možda bi i bilo nekog pomaka u koeficijentima plaća tih naših zdravstvenih djelatnika. Ovako su sada opet u mat poziciji. Pacijenti na Rebru su stali uz štrajkaše, ali ne i HDZ-ova Vlada. Zašto poltronstvo prema nekadašnjem agresoru, a bešćutnost prema vlastitim građanima koji održavaju ionako prenapregnuti sustav javnog zdravstva u Hrvatskoj?  Kruže o tome razne teorije i teorijice.

Dok je državu vodio Tuđman s Ličanima Nikicom Valentićem i Zlatkom Matešom odnos je bio čist i jasan. Znalo se tko su pobjednici, a tko ratni gubitnici. Smrću Tuđmana došla je, kartaški rečeno, na štih južnjačka opcija, Sanader i Plenković. Umjesto Beograda, sada Bruxelles postaje centar i epicentar nacionalne politike u Hrvata.

A da bi im se umiljeli Hrvati stalno moraju nešto davati predstavnicima srpske nacionalne manjine. I tako je sad na red došlo izgradnja četrdeset kulturnih centara. Pitam koliko kulturnih centara ima Hrvatska u Srbiji i  Crnoj Gori? Gdje je tu recipročnost? U slučaju, ne-daj-Bože, nove eskalacije netrpeljivosti i sukoba između Hrvatske i Srbije ili Hrvatske i Crne Gore bojim se da ti “kulturni centri” preko noći ne postanu centri za opskrbu i borbu protiv Hrvatske i “ustaškog” HDZ-a kako ga komšije preko granice često časte.

“Ima neke sebičnosti u svakom našem samosažaljenju“, davno je napisao Gustave Flaubert.

Propao je teatralni pokušaj mirenja sa Srbijom i Crnom Gorom u režiji političara. Pri tomu su naši dramski prvaci odigrali statiste.

Afera Beroš i doktori 

Evo nama hidrogenske bombe u politici – afera Beroš i doktori. Na žalost, nije ni prva ni zadnja. Beroša osobno poznajem. U našem jednom jedinom poslovnom susretu bio je ljubazan je i susretljiv. Imao sam jedan upit pa me odmah osobno primio u ministarstvu, saslušao i odmah me odbio!

Doista ne znam u što je ili nije bio upetljan sad već bivši ministar zdravstva, ali znam da nema civilizirane zemlje u svijetu koja ne priznaje instituciju tzv. presumpcije nevinosti, usko povezanu s institutom “in dubio pro reo” koji se može primijeniti kasnije prigodom donošenja presude. Za presumpciju nevinosti već valjda svi znaju što znači, tj. da si nevin dok ti se pravomoćnom sudskom odlukom ne utvrdi krivnja, a ova presumpcija u korist okrivljenika nalaže da sud u slučaju sumnje uvijek mora suditi u korist okrivljenog.

Znači u kazneno-pravnom smislu kriv je samo onaj kome je djelo dokazano pravomoćnom sudskom odlukom. Osuđen si u kaznenom postupku, imaš pravo žaliti se višem sudu pa ako taj sud odbije tvoju žalbu onda si tek pravomoćno osuđen i kriv. Naravno ako se osuđenik ne želi žaliti onda, nakon proteka roka za žalbu, postaje i formalno kriv.

Okrivljenik može biti uhićen, pritvoren, sudjelovati u kaznenom postupku, ali stvarno je kriv tek kad drugostupanjski sud odbije njegovu žalbu ili se on ne žali. Danas 15. studenog Vili Beroš je neosuđen, ali, zahvaljujući našim medijima, već je osuđen i kriv bez prava na žalbu, barem što se tiče hrvatske javnosti. Kako će sve to završiti, vidjet ćemo.

Boli ona stvar Zdenku Raukar za presumpciju nevinosti. Ona je već u Saboru održala “završni govor”, donijela presudu i “kradež” poslala u zatvor. Pa neka HDZ tamo dokazuje tko je stvarno kriv. Nevine su samo zastupnice lijeve orijentacije. Tako i izgledaju.

Konferenciju za tisak održao je i glavni državni odvjetnik Ivan Turudić.  Dugo su ga čekali predstavnici 6. ličke: “Kako to (druže op.a.) Turudiću da je slučaj Beroš vodio Ured europskog javnog tužitelja”. Pa kad je Turudić odgovorio da je DORH od početka bio uključen jer ga po zakonu EU-a EPPO-u mora obavijestiti o svakom predmetu, naše predstavnice “6. ličke” su uporno ponavljale isto pitanje dokazujući same sebi i pokušavajući uvjeriti cjelokupnu javnost da “Ceterum censeo Carthaginem esse delendam” tj. da Turudić i Kartaga moraju pasti…. Ovo je ujedno i poruka Plenkoviću i HDZ-u što bi ih moglo dočekati u narednom izbornom ciklusu ili cirkusu.

Evo jednog vica Tomislava Mihanovića, mog stalnog izvora hrvatskog humora. U njegovoj obitelji voda u koljenu prelazi s koljena na koljeno…

Surfam po Facebooku i naletim na foto strip. Streljački vod, osuđenik preplašen, moli “Stanite, ne pucajte, ja sam retardiran!” S druge strane odgovor: “Dokaži!” “Glasao sam za Možemo!”.

Ursula von der Leyen je navodno najmoćnija političarka u EU. Sve će više dolaziti do sudara između fine Ursle i “neotesanog” Trumpa. Mi Hrvateki smo već unaprijed izabrali stranu. Mi smo za finoću i poltronstvo. O Bože, hoće li ikada doći vrijeme da se svrstamo i stanemo na stranu onih koji nas mogu učiniti jakima i samopouzdanima.

Moj savjetnik za humor Tomislav Mihanović piše u svojoj najnovijoj knjizi “Krova i smija”: “Zaludu ti odskočna daska ako ti je doskočna nasapunana.”

Da je  Stipe Miočič  bio u Saboru 

Noću 17. studenog održana je dugo očekivana borba u UFC-u i to između najboljeg teškaša i najboljeg poluteškaša svih vremena. Najbolji teškaš je “naš” Stipe Miočić, rođen i živi u SAD-u. Protivnik mu je bio Jon Jones borac koji do sada u životu nije izgubio ni jednu jedinu borbu. MMA je tzv. slobodna borba u kojoj je sve dozvoljeno.

Zamislite, recimo, Ivanu Kekin u ringu s rukavicama na rukama dok napada HDZ i vlast u borbi u kojoj joj je sve dozvoljeno. MMA borbe još su surovije od naše Ivane. Obožavam, kad nema saborskih sjednica, gledati UFC ili MMA borbe. One mogu djelovati ponekad čak i umirujuće i relaksirajuće u odnosu na naše oporbene zastupnike i zastupnice dok sikću na poziciju u Saboru. Naš Stipe Miočić je izgubio što sam i očekivao.

Prvi put nisam navinuo sat na 04.00 ujutro nadajući se da će me osjećaj prevariti. Ipak nije pa kad sam ujutro pogledao snimku već je sve bilo gotovo. Stipe je bio prefin, premekan… Nije se borio od 2021. g. Da je barem dolazio na saborsku galeriju gledati sjednice na kojima se odlučivalo o na primjer izboru Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika. Odmah bi očvrsnuo, a adrenalin bi mu skočio na maksimum.

Možda da je Stipe otišao koji puta u Sabor i sjeo u klupu uz Josipa Jurčevića. Jura je danas spreman i za dom i za Jon Jonesa. U njegovom kutu s ručnikom bi stajao Dikan spreman baciti ručnik u ring ako stvari krenu neočekivano… U ovakvim uvjetima se na “brdovitom Balkanu” stvaraju šampioni. Madison Square Garden je “tiha misa” prema Saboru Republike Hrvatske. Usput rečeno, pravo je čudo da mi fini, uglađeni i poltronski Hrvateki uopće imamo vrhunske borce u MMA ligi.

Tomislav Mihanović misli da je vinarima voda došla do grla….

Zvonimir Hodak/Foto: