HODAK: Nobilo glumi demokrata, a znate li koja je zadnja presuda koju je dobio

Goran Gerovac, naš pouzdani Gero, urednik Obzora u Večernjaku, ni ovaj puta nije iznevjerio nas desne krkane. U intervjuu u broju od 6. travnja 2019. godine na pune tri stranice, mašući svojim kažiprstom, zaprijetio nam je bivši komunistički tužitelj Anto Nobilo.

No, no, ognjištari, koncentrirajte se jer ovo neće dobro završiti!

Zna Anto jer je on bio okružni tužitelj u ona davna “romantična” vremena kad su, recimo, zatucani, fanatični i ideološki neobrazovani Ličani, Imoćani i Hercegovci zbog pričanja “opasnih” viceva odlazili na preodgoj u Staru Gradišku ili Lepoglavu i to na nekoliko godina. O čl.133. biv. KZ-a i povredi ugleda SFRJ, neprijateljskoj propagandi u tom “programskom istupu” našeg Ante nema ni riječi.

O suđenjima u kojima su Nobilo i njegovi “drugovi tužioci” uvijek uspijevali bez obzira na činjenično stanje i dokaze, također nema ni riječi. Politički zatvorenici znali su tada odmah da ono “čega nema u zakonu ima u zatvoru”.

Ako si već bio komunista, “javni tužilac”, a na tri stranice pokušavaš prodati priču o demokraciji, a da pri tome potpuno preskačeš zloglasni čl.133. biv. Kaznenog zakona SFRJ kojeg si u praksi primjenjivao, onda tvoji savjeti o demokratskim standardima u RH zvuče kao farsa. To je isto kao da Gero sredi u Obzoru raskošni intervju s bivšim profesionalnim krvnikom pa nam on sada na tri strane objašnjava kako je smrtna kazna nehumana i kako je treba zabraniti.

Komunistički tužitelj Ante Nobilo glumi demokrata, a zadnji slučaj koji je dobio je presuda protiv Andrije Artukovića

Naš Anto ima pragmatičan prijedlog: “Državu treba resetirati, ‘potaracati’ sve što su do sada napravili i napraviti novu, jer ova neće dobro završiti“. Tu se djelomično s njim i slažem. Anto zna gdje je problem. U ‘dubokoj državi’, pa zato kaže: “Duboka država je kad preuzmete vlast, ali ne možete vladati jer ste naslijedili ljude koji su postavili drugi po principu stranačkih iskaznica…”

Točno tako! Tuđman je na slobodnim izborima preuzeo vlast, ali nije mogao zavladati jer je dopustio da se u njegovu stranku infiltrira bezbroj komunjara, udbaša, kosovaca, oznaša, orjunaša i jugonostalgičara. Neki od njih su čak, iako je rat već bio počeo, sredili u UN embargo na prodaju oružja Hrvatskoj.

Inače, Ante bi kao pravnik trebao znati razlikovati državu od vlasti. Nema šanse da ova država loše završi. Loše će završiti samo loše vlasti kojih imamo na preteg. Kada? Kad se narod jednom napokon osvijesti, prestane smo potiho kmečati i napokon sruši u povijest sve ove korumpirane i podobničke političke elite. Ne revolucijom, već prosvjedima i na izborima. Kao i u svim demokratskim državama na svijetu.

Ali komunjarama, internacionalnim ljevičarima i domaćim orjunašima nedosanjani je san jedino nestanak države Hrvatske. E, to zaboravite! Uzalud vam trud pajdaši! Čitav rat ste sanjali dolazak drvenih demokrata iz JNA na Trg Republike, Kadijevića, Mladića i Ađića na ”belom” konju kako vas ponovno jednom ‘oslobađaju’!

Nešto kao i 8. svibnja 1945.godine. Međutim, 5. kolovoza 1995. godine ste se malo smrznuli i uvukli se u mišje rupe. Zatim je otišao Tuđman ponovno ste počeli duboko disati. Od 2000. godine na ovamo stalno sanjate o dekapitaciji Republike Hrvatske pa kad vam to ostaje tek nedosanjani sanak, sada bi malo državu resetirali. Nemate strpljenja za demokratsku preobrazbu vlasti. Vi bi odmah rušili cijelu državu. Vi niste socijalisti utopisti već komunisti-utopisti. Na vašu žalost takvi su danas i u svijetu u izumiranju.

No, ima stvari u kojima Nobilo pokazuje ljevičarsku fleksibilnost, a koju je fino umotao u crveni celofan. Kao npr.: “Zločini i zločinci postojali su i na strani antifašista, ali to je bio eksces. No zločini koje su počinili fašisti i pripadnici ustaškog pokreta nisu bili eksces već su bili ugrađeni u ideologiju”. Naravno, to svi znamo. Kad je nakon rata počeo krvavi pir smaknuća bez suda i presuda, bez bilo kakove ideologije, dogodio se iznimni eksces u kojem je pod zemlju otišlo oko 570.000 ljudi. Barem prema zapadnim izvorima.

Komunjarama, internacionalnim ljevičarima i domaćim orjunašima nedosanjani je san jedino nestanak države Hrvatske. E, to zaboravite! Uzalud vam trud pajdaši!

Iznimno ekscesni bili su komunistički diktatori Mao ce Tung s 60 milijuna žrtava, obožavani Josif Staljin s 40 milijuna žrtava, pa Hitler s 30 milijuna na duši. Po Daily Mailu Tito je na 13. mjestu sa 570 tisuća ubijenih. Svi ti komunistički vlastodršci, ubijali su ljude bez ideologije, samo ekscesno.

Ivana Jakelić želi da joj Nobilo dade željeni odgovor na pitanje: “Mislite li da bi odluka austrijske Crkve mogla promijeniti stav naše države i politike prema relativizaciji prošlosti?” Relativizacija prošlosti? U kojem smislu? Traženje da se pokaže gdje su kosturi navodnih 700 tisuća, a danas 83 tisuće ubijenih u Jasenovcu?

Čudna relativizacija.

Kad Daily Mail tvrdi da je Tito dao smaknuti 570 tisuća nenaoružanih vojnika, civila i bjegunaca, tko to relativizira prošlost? Daily Mail ili Ivana Jakelić, Anto Nobilo ili Goran Gerovac? Pritom je pitanje krivnje sasvim periferno. Zašto? Zato jer su oni koji su osnovali Jasenovac i provodili rasne zakone u 99% slučajeva svi već pod zemljom. A oni drugi, i njihovi nasljednici, koji su “ekscesno” više od pola milijuna Hrvata poslali pod zemlju danas dobivaju priliku prodavati naknadnu pamet o demokraciji u ljevičarskom tisku.

Nekim šefovima OZNA-e osmjehnule su se čak i medalje Grada Zagreba, neki žele državu resetiranu od “šatoraša” i klerofašista te nas uvjeravaju kako nisu svi vojnici SAO Krajine koji su pobjegli nakon Oluje krivi, ali su zato svi pobijeni na Križnom putu bez izuzetka krivi jer su bili na krivoj strani pa ih je partizanska vojska pobila i pobacala u jame bez suda i suđenja.

Na takav obračun komunističkih vlasti s neistomišljenicima osobito je ponosan Hrvoje Klasić koji, komentirajući Bleiburg na N1, poručuje: “Hrvati se trebaju ponositi partizanskom vojskom”. Neki kao Dragec Karlos Zvonimir Pilsel resetirao bi vjeru. On je uvjeren: “Da nije bilo katolika, ne bi bilo ustaškog pokreta”.

Bravo Dragec na povijesnom otkriću! Da u Hrvatskoj živi 84% pravoslavaca mi bismo, umjesto omrznutih ustaša, imali estetski prihvatljiv i folklorno prepoznatljiv četnički pokret. Dragec bi tada pustio bradu i brkove, ala Stipe Mesić i nastavio mirno pijuckati Molotovljeve koktele. I na kraju, slažem se s Nobilom kad kaže da se u Bleiburgu nije dogodilo ništa.

Bleiburg je bio Pilatova osuda, a Križni put ubijanje i razapinjanje. Slovenija, Krapina, Macelj, Samobor, Zagreb, Šestine, Savska cesta, Sisak, Bjelovar i dalje u BiH… I zato su Hrvati ti koji moraju svake godine obilježavati tu epsku tragediju malog naroda koji se drznuo osnovati državu uz podršku fašista. A one koji su se od 1941-45. i od 1991-95.g. žustro i uporno borili protiv svake hrvatske države ostavljam doktorima i farmaceutskoj industriji s popularnom srpskom porukom “Idite bre da se lečite!“

Da vas ne masiram s “mudrim” izrekama kojima sam već deset godina nekritički sklon, ovaj put ću citirati besmrtnog Augustina Ujevića i njegovu pjesmu “Hrvatskim mučenicima”:

O gdje je plod od vašeg slavnog sjemena,
i da li kojim rodom krvca vaša rodi!
Jer roblje još smo, snijuć samo o slobodi,
dok smrt je blizu gluha našeg plemena!

A kukavan je Hrvat novog vremena,
te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi.
Ne opiruć se klanju – krotko janje – hodiI
ne zna zbacit groznog ropstva bremena.

Al vrcnut će iskra iz vašeg kremena!
Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu
Sve žrtve vam i mučeništva budu?

Da, roditi će rod od slavnog sjemena!
A ako neće, sam ću zazvati pakla vatre
da spale sve, i grom da ropski narod satre!

(Mlada Hrvatska, 1909.)

Dok dragi i dobroćudni Nobilo zaziva resetiranje Lijepe naše, Borislav Ristić u još jednoj svojoj izvrsnoj kolumni u subotnjem Večernjaku predlaže nešto drugačiji i bolji koncept od Nobilovog. Konzervativna restauracija. Odmah nam definira na ležeran način taj pojam:”Restaurirati znači nečemu vrijednom vratiti stari sjaj”.

Pritom citira Churchilla koji je rekao kako je najveći zločin protiv naroda oduzeti mu nadu. Točno. Nade je u Hrvatskoj sve manje iako navodno umire zadnja. Kako se nadati poštenju, vladavini prava nakon skandala s imenovanjem ravnateljice nacionalnog parka Krka. Taj trulež i smrad dopro je čak i do Zagreba. I ljudi s kojima sam razgovarao, pa i polemizirao o tom slučaju, misle da nema nade da se stvar vrati u normalu.

Zašto su Amerikanci onako iznenađujuće glasovali za Trumpa? Jasno, jer im je dao nadu u “ponovno veliku Ameriku”. Kod nas je to nažalost nemoguće jer nemamo više svog Trumpa. Neka nam se napokon opet pojavi državnik koji će nam vratiti nadu u poštenu socijalnu državu, ali bez siktanja i ljevičarskog roktanja protiv uspješnih. Osnovno što nam danas treba u Hrvatskoj je da se osigura da svi građani mogu pristojno živjeti od svog posla i da postoji socijalna sigurnost za sve ljude.

Oni koji su preko noći postali bogati neka u poreznim uredima i pred sudovima objasne i dokažu svoju “genijalnost”. Tada će se Hrvatima vrati nada pa će se svi oni mladi koji su pobjegli van zahvaliti Ircima, Nijemcima, Nizozemcima, Šveđanima… i vratiti se u najljepšu zemlju na svijetu.

Javlja se oprezni fejsovac: “Koliko god da si džentlmen nemoj hvaliti ženske brkove”.

Trumpa sigurno ne možemo izmisliti. Pa, kad nam je već tako suđeno, onda bi barem Plenković trebao napokon shvatiti što ovoj zemlji treba i što narod od njega očekuje, a ne se samo dodvoravati europskoj birokraciji i lijevoj medijskoj falangi u Lijepoj našoj. Naravno, ne teče baš ni njegovoj Vladi “med i mlijeko” jer je naslijedio brojne probleme (Agrokor, brodogradnja itd.), ali u Hrvatskoj još dugo neće nijedna vlada imati “lagodan život” dok njeni građani odlaze u inozemstvo, a oni koji ostaju jedva preživljavaju. Zato je lakše baviti se ženskim kvotama, pravima manjina, zaštitom homića nego olakšati život onima koji jedva spajaju kraj s krajem.

Javlja se oprezni fejsovac: “Koliko god da si džentlmen nemoj hvaliti ženske brkove”.

Ivo Sanader je opet u Remetincu. Vrhovni sud Republike Hrvatske, ne samo da mu nije uvažio žalbu na prvostupanjsku presudu, nego mu je potvrdio krivnju i povisio kaznu za 18 mjeseci što u praksi znači obligatorni istražni zatvor. Što mislim o Sanderu, Kosorici i kompaniji već sam više puta napisao u ovoj kolumni. Uglavnom, ništa dobro. Nešto drugo me pomalo zabrinjava, više kao pravnika nego kao kolumnista.

U početnoj fazi tzv. afere Planinska optužnica se odnosila na tri do četiri optuženika na čelu sa ‘Ćaćom’. Na kraju, za sve osim ‘Ćaće’, postupak je završio ‘gulenjem krumpira’. Svi osim Ive su se nagodili s USKOK-om i ostao je kao optuženik samo ‘dragi’ Ivo. Naravno, skoro zaboravih da su svi ‘krumpiraši’ zdušno svjedočili protiv Sanadera. I tako su, uz krumpir, ogulili i njega. Jednostavno optužiš trojicu ili dvojicu.

Nagodiš se s onima čiji skalp ne donosi previše bodova, a oni zatim uredno potvrde činjenično stanje opisano u optužnom aktu. Glavni optuženik potom dobije, kao u ovom slučaju, šest godina, a “svjedoci” rad za opće dobro i predmet je za DORH uspješno završen. Što ako to postane “dobra” praksa na našim sudovima? U jednom slučaju lik je optužen da je s 100.000 eura podmitio jednu županicu. Nagodbom sa DORH-om pristao je na blagu uvjetnu osudu i naravno postao pravno relevantni svjedok protiv nje.

U Zagrebu već postoji odvjetnik čija je uža specijalnost sklapanje nagodbi s tužiteljstvom. Čim se nagodba potpiše dotadašnji okrivljenik postaje svjedok protiv glavnog optuženika. Kako to kažu Zagorci: ak’ je do svedoka, krava bu’ naša! Na taj način DORH ne gubi vrijeme na skupljanje dokaza, provjeru činjenica, ne treba im ni “zatvoreni krug indicija”, nego dobiva na tanjuru autentične svjedoke koji će za svoje “krumpire” ispričati sudskom vijeću sve što “znaju”.

Često i više od toga! Mislim da se s tim nagodbama otišlo predaleko.

Živeći godinama u San Francisku imao sam priliku vidjeti par spektakularnih pokajnika koji su svjedočili protiv svojih uglavnom mafijaških šefova. No, tu nije bilo rada za “opće dobro”. Ti ljudi bi u pravom smislu riječi kasnije “nestali”. Plastične operacije, preseljenje na drugi kraj kontinenta, novi identitet i rafinirani sistem zaštite.

Kod nas postoji realna mogućnost da se na ulici sretnu poduzetnik iz Velike Gorice i bivša županica pa da možda i popiju zajedno kavu, mada sumnjam u taj scenarij.

Pravda na trenutno hrvatski način izgleda tako da Sander izmisli i organizira pljačku državnog novca s još dvojicom ili trojicom, ali kad stvar pukne i kad svi završe u ćuzi, ona trojica se nagode s tužiteljstvom i odu kući, a Sanader ode u Remetinac. Ne znam, takva pravda mi se čini dosta nategnuta, mada kod nas trenutno pravde ionako ima sve manje. Čak i u (izvan)bračnim odnosima.

Tuži mi se jedan moj Ličanin na subotnjoj kavi: “U svađi sam rekao ženi da je debela. Tako se je uvrijedila da je tri dana nisam vidio. Tek četvrti dan, ali samo malo, na desno oko…”

Nenad Porges se na fejsu pita: “Zašto je za vozačku potrebno biti psihički zdrav, a za zastupnika nije?”

U stvari, radi se o mitu o imunitetu zastupnika da brani svoj stav u Saboru kako smatra primjerenim. I zato imamo vesele scene s izbacivanjem saborskih zastupnika iz sabornice. Čak je navodno jedan od saborskih čuvara nedavno izjavio novinaru Indexa: “Ma Pernar vam je takav… on uvijek traži da ga nosimo!”

Foto:press