Hodak: Novinarka Jutarnjeg lista kao Ivo Lola Ribar 1943.

Dok bauk ustaštva kruži Hrvatskom njezini epski neprijatelji put putuju.  Joža Manolić, Budimir Lončar, Predrag Fred Matić, Vanja Špiljak, Bora Čorba… odoše na vječna lovišta.

Karikaturalni likovi. Za ljevičare, orjunaše i jugofile to su bili heroji naše epohe. Tomislav Tomašević “ne može da veruje”. Najbolji od nas napuštaju nas. Prebrzo. Skoro svi su bili stogodišnjaci. Što je danas u vrijeme tehnoloških revolucija protek sto godina. Koji su to bili borci protiv prenapučenosti naše planete. Recimo, Buda. Njegov “navijač” Tomašević tvrdi da je otišao idealista.

Mračne 1945. godine šef OZN-e u Zadru bio je idealist Lončar, možda čak nadrealist. Imao je ruke krvave do lakta. Klasnim neprijateljima vezao je ruke i noge, a zatim im okačio kamen oko vrata i dao ih baciti ih u more. To su komunisti zvali “Podmorska bojna”.

Kasnije je osnovao SID kojem je bio jedno vrijeme na čelu, a koji se krvavo obračunavao s emigracijom. Inače je bio drag i osjećajan lik. Senzibilan! Pravi drug! Hrvatski tjednik ga hvali. Nije štedio ni svoje. Majku je navodno mlatio batinom, otac i brat završili su zatvoru…

More mu je bilo prirodno okruženje pa je pronađen kako pluta u moru u Preku, na otoku Ugljanu. Bez kamena oko vrata. Eto to je komunistički naturalizam dostojan Viktora Hugoa.

Prošle su krvave “narodno-oslobodilačke” godine i naš se Buda bacio u politiku znajući “kome zvona zvone”. Tu je opet dobri stari Antun Gustav Matoš da nas podsjeti tko smo zapravo mi Hrvateki. Nakon sramotnog embarga iz 1991. godine za koji je Buda glasovao u UN-u, naš Buda i ostale budale nastavili su kao da Domovinskog rata nije ni bilo.

Matošev poučak glasi: “Hrvatska ima više izdajica nego cijele Europa zajedno” i  “vidje Hrvatska puno čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda”. Potom Matoš žestoko upozorava:

“No, na čudan način postupaju s njima. Francuzi svojim izdajicama poskidaju glave giljotinom, Englezi ih povješaju po podrumima, Srbi ih jednostavno pokolju, a Hrvati ih njeguju kao najveće nacionalno bogatstvo.”

Naravno, Hrvatima nije ni na kraj pameti poslušati velikog i mudrog pjesnika i nešto naučiti iz vlastite povijesti i kulturne tradicije.

U vrijeme kad sam zastupao pokojnog Franju Tuđmana u predmetu protiv bivšeg predsjednika Vrhovnog suda Vjekoslava Vidovića tiho i s puno obzira sam ga upozorio na primjer Dejana Jovića i Bude Lončara koji su se sve češće viđali na Vojnom učilištu “Dr. Franjo Tuđman”.

Aludirao sam da to nije dobro za “dobar glas” vojnog učilišta. Dobio sam duboko sažalni pogled pokojnog predsjednika. Vidio je i on kamo to vodi, ali zbog pomirbe je želio svakome otvoriti vrata i dati drugu šansu. Buda i njemu slični nikada tu šansu nisu iskoristili na pravi način.

Nastavili su po starom. Buda je jahao dalje, pažen i uvažavan u ljevičarskoj javnosti i medijima, a “podmorska bojna” je pala u sramotni zaborav. Danas Tomašević hitno traži aleju ili ulicu za Freda i Budu. Možda se tu negdje oko Jaruna ubaci i Bora Čorba. Najbolje da nađe neku ulicu ili aleju tik do one koju je dao službenici Zagrebačke banke koja je “cinkala” Tuđmana da nije prijavio “milijunski” iznos od 200 tisuća dojč-maraka. Da Tomislav Tomašević ima smisla za pragmatiku trebao bi predložit u istočnom dijelu grada “Aleju izdajica”.

Ulica ‘izdajica’ i ulica ‘ulizica’

Tu bi odmah popunio brojne ulice nazivima naših izdajica. Potpuno zasluženo aleju na Jarunu u Zagrebu već ima Vladimir Ranogajac, partijski tužitelj koji je u svibnju 1945. godine slao Hrvate u smrt i prije izricanja presude. Naime, kao što sam već više puta pisao da se ne zaboravi, Vladek je bio partizanski praktičar.

On bi “narodne neprijatelje” najprije strijeljao, a onda bi im na kućne adrese slao optužnice da se očituju o krivnji. Zanimljivo je da nijedan od optuženih nije negirao krivnju. U Zagrebu teku pripreme za otvaranje najduže ulice u državi – “Ulica ulizica”.

No, vratimo se Budi. Bila je povijesna 1991. godine kad je Ivica Račan poklonio Jugi skladišta oružja tzv. teritorijalne obrane. Hrvatska je pred srpsku agresiju ostala na lovačkim puškama i tenisicama.

U Kranjčevićevoj ulici je bila održana parada ZNG koji su bili faktički bez oružja pa su djelovali više kao “manekeni”. S muzejskim oružjem nastojalo se bar nakratko zavarati Slobodana Miloševića. Svakom pametnom je bilo jasno da se Hrvatska treba što prije naoružati, ali tu je “druga strana” bila oprezna. Ta “druga strana” predložila je u UN-a embargo na uvoz oružja u SFRJ.

Kako je Jugu branila dobro naoružana JNA, to je praktički značilo zabranu nabavke oružja vlastima u Hrvatskoj. Predlagatelj ovog sramotnog prijedloga bio je Budimir Lončar, bivši ministar “spoljnih poslova SFRJ”. I kao što znamo, embargo je bio uveden.

Miloševiću je to došlo k’o naručeno, a hrvatska vlast je tegobno dolazila do oružja na crnom tržištu koje je uvijek preplaćivala. Da nije bilo novaca našeg iseljeništva, teško da bi se Hrvatska tih ranih dana rata uspjela obraniti.FOTO: Unsplash (Ilustracija)

Rekli su mu da je lijep kao slika, a potom su ga objesili

Gabriel Garcia Marquez dobio je 1967. godine Nobela za roman “Sto godina samoće”. Traži se hrvatska verzija. Recimo, Sto godina “kurvanjske” šutnje o Budi, Joži, Vladeku i “Hrvatima” k’o što je Fred Matić…. Prvo su mu rekli da je lijep k’o slika pa su ga onda objesili. Prigodom zadnjeg susreta u Vatikanu Stjepan Mesić je navodno Papi oštro zamjerio kontakte s Tuđmanom pa mu je tom prigodom predočio audio i video snimke uz transkripte, na što je opet navodno Papa od Mesića zatražio – oprost… Govorio je da nije seljak, odali su ga veliki krumpiri.

Domagoj Knez pogađa u sridu: “Tko god piše protiv dr. Franje Tuđmana, hrvatskog velikana i političkog genijalca koji je nakon jedanaest stoljeća obnovio san svih hrvatskih generacija uspostavom hrvatske države, taj je ili neprijatelj hrvatske države, ili naivac, ili budala kome su neprijatelji oprali mozak”.

Jutarnji list, nakon neponovljive Tanje Torbarine i dalje traži novinarku sa smislom za humor. Ne ide pa ne ide. Zadnji pokušaj s Lanom Ribarić je prava katastrofa.

Dragutin Junković subotom ne moli i ne bubnja, ali se križa: “U Jutarnjem listu se pojavila nova ‘novinarska’ zvijezda – Lana Ribarić! Nije mi jasno da li u tom antihrvatskom listu ovakvi rastu sami ili ih sade k’o vrganje?” Kaže naša nova kolumnistica Jutarnjeg Lana:

“Ovo Goranu Bregoviću nije baš bilo pametno, pjesma je seljačija, ali puno prije nje treba zabraniti Čavoglavel” Bravo, Lana! Ti si stvarno novinarka godine! Ideš stazama Ive Lole Ribara i ostalih komunističkih partizana! Čestitke i redakciji Jutarnjeg! Naša “ribica” se ponudila, ali nema udice…

Kad kucne čas podržati će zabranu Čavoglava

Jest jeftin humor, ali Lana nije ni shvatila da je “zaribala” stvar. Ribareći ona hvata tko bi se mogao nalijepiti na njenu udicu pljuvanja po hrvatskim domoljubnim pjesmama Marka Perkovića Thompsona. Bora Čorba je bio i ostao deklarirani četnik. Barem nije o tome lagao. Naše pravobraniteljice čkome, zamukle, nema tu kruha za njih. Kad kucne čas podržati će zabranu Čavoglava. Lana Ribarić je novinarka godine dok Hrvoje Zovko ponosno objavljuje još jednu promociju HND-a. Maja Sever puca od ponosa. Pucala bi ona i “vatrenije”, ali još nije vrijeme. Hrvatski kaos! Kad na kraju “padnu” i Čavoglave, na red će valjda doći momci iz Antiterorističke jedinice Lučko.

Dvojicu zastupam. Upravo slave trideset i četiri godine postojanja. Četiri godine pjevali su Čavoglave. Sve dok se nije pojavila Lana Ribarić.. Zastupnica Sandra Benčić govori nepropisnom brzinom, ali je štiti zastupnički imunitet… U Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti razbuktao se sukob – Zvonko Maković protiv Josipa Pečarića. Maković je “suradnik” i to poznati, a Pećarić je akademik. Maković traži da ga se izbaci iz tog društva. E, moj Zvonac, nije to više “Jugoslovenska” akademija. Maković ne želi više biti član Akademije ako nije akademik. Sve ili ništa! Maković je profesor povijesti umjetnosti. Umjetnost je da k’o profa postaneš akademik pišući o povijesti i umjetnosti.

Analiziraš tekstove i slike drugih, a da sam nisi napravio baš ništa. Zorica Gregurić prezentira stanje stvari. Maković: Citati – 1 dokument, Pečarić – 8142. Naime, tu ne vrijedi nogometno pravilo o bodovima koje si nakucao nego samo broj citata u relevantnim publikacijama. Jedan citat prema 8142 citata. Sve je jasno. Klasičan blef naše ljevice. Doktorati u Banja Luci, diplome u Travniku, reklamna podrška lijevih medija. Zvonko je doktorirao u 49. godini života i zato je valjda njegov put u Akademiju potpuno ravan. Problem je što je jako strm…F

Izložba u Sinju i slučaj Miro Bulj

Kad je svojedobno otvoren “Oltar domovine”, javio se i Zvonkec Maković: “Neka ostane Oltar Domovine kao spomen na mrak Tuđmanova doba”. Tako je Zvonko Maković odlučio tjerati m(r)ak na konac… Po zadnjim istraživanjima antropologa žene misle s obje polutke mozga, a muškarci samo s jednom. Čitam subotnji Jutarnji list. Desničarski terorizam je opet na djelu. Jurica Pavičić ima ekskluzivu iz Liliputa. Juri se ledi krv u žilama pa piše: “Miro Bulj bacio kasetnu bombu na kulturni grad Sinj”.

U prvi mah pomislih na Prvu antiterorističku jedinicu Lučko. Oni imaju kasetne bombe! Suludo! Ako se u blizini Bulja našao Ante Tomić i on je mogao nastradati. No, nije svaki dan Božić. Sinj ima lokalnu galeriju “Sikirica” kako bi prezentirala lokalnog partizanskog skulptora. Ako može svatko izlagati u toj galeriji zašto jednog lijepog dana ne bi tamo otvorili i izložbu sabranih “djela” Bude Lončara iz ranih 45-tih godina?

Međutim, pojavila se Inija Herenčić s idejom da se organizira izložba etnografskih fotografija “Susret na tromeđi”. Radilo se o folkloru Srba s ličke, dalmatinske i bosanske tromeđe. Uglavnom, na akademskoj razini izložba svjedoči o opancima, šajkačama, narodnim nošnjama… Valjda i “o pari koja buši gde burgija neće”. Kako je ta srpska izreka sigurno starija od izuma parnog stroja valjda je i izumitelj parnog stroja James Watt bio Srbin jer je on izumio kako da “para” buši.

Međutim, zastupnik i gradonačelnik Sinja Miro Bulj pretvorio je, po našem Juri, Sinj u “ne grad”. Bulj je, onako smiren i pastoralan, odlučio ne dopustiti održavanje izložbe o opancima, zobnicama, šajkačama itd. Kaže Bulj kako ima toliko drugih važnijih stvari u životu jednog grada “heroja”.

E, tim povodom Jurica Pavičić na subotnjoj stranici Jutarnjeg lista otvara svoju senzibilnu jugo dušu pa “mudro” zaključuje:

“Srbi nisu dobri kad o nečemu imaju političko mišljenje. Dobri su kad opstoje na razini etnološkog kuriozuma.”

Jadni Jure! Dobri su oni i predobri kad se treba izboriti kod Jurinih političkih miljenika za izgradnju četrdesetak vjerskih i kulturnih centara diljem Hrvatske s lovom svih nas iz proračuna, uključujući i Miru Bulja. A u tih 40-tak vjerskih i kulturnih centara biti će puno mjesta i za izložbe opanaka, šajkača…

Nezgodno kad za života gradiš kućerinu da bi umro u staračkom domu… Nevladina udruga GONG dobila je nagradu Hrvatskog sabora za promicanje ljudskih prava i demokracije. Ukazala je na drastične primjere poput ovog: nedavno je šaptač u kazalištu podigao glas i dobio otkaz!

Zvonimir Hodak/Foto: Press