U nedjelju 11. veljače 2024. godine u Češkom domu u Zagrebu moj branjenik Marko Francišković, optužen za poticanje na terorizma, izveo je svoju “Stand Up Comedy”. Doslovno prevedeno kao “ustaški zabavnik”. Mala dvorana bila je puna, a Marko “terorist” je bio u punoj formi. Ulaz je bio besplatan, ali izlaz nije.
On se još uvijek nada da će famozna optužnica iz člana 99. KZ. (javno poticanje na terorizam) biti u zadnji čas modificirana u “javno poticanje na turizam”. No dobro, vidjet ćemo! Jedna od zgodnijih točaka tog “ustaškog zabavnika” bila je točka o izuzetno popularnoj stranci “Možemo!”, naročito u Zagrebu.
Na ekranu se pojavila snimka velikog i oštrog noža ispod kojeg je pisalo “NOŽ-EMO”. Kako je već rečeno da je ulaz bio besplatan, među publikom je bilo laganog komešanja. Već je tada bilo najavljeno kako Yu-ljevica daruje veliki Yu-miting “svom” narodu na kojem će “urbi et orbi” ( iliti s nožem u torbi) protestirati protiv Turudića. Nisu izričito rekli, ali podrazumijevalo se da će protestirati i protiv AP-a, hrvatskog grba s prvim bijelim poljem, protiv proglašenja Stepinca svetim itd.
Vodi ih moto “dolje Stepinac” bez obzira što je blaženi već dugo “gore”. Uglavnom, “Nožemo” i njihovim jugo-nostalgičarima ne smeta samo AP i vlast HDZ-a, njima zapravo smeta Republika Hrvatska. Od osnutka slobodne i neovisne Hrvatske do danas, kartaški rečeno, samo su dva puta došli na štih i odmah u narednom biračkom ciklusu “popušili”. Mislim – vlast. Birači su baš nezahvalni. Sporo zaboravljaju sve njihove “uspjehe”. Ali “jugići” ne odustaju.
O “uspjesima” Možemo
Tako sad predizborno pojačavaju halabuku. Puna su im usta korupcije kao da su oni bili sveci dok su bili na vlasti. Ne spominju nesposobnost jer bi odmah ljude podsjetili na svu nesposobnost zagrebačke vlasti “Nožemo”! Nemaju ni jedan uspjeh iza sebe, prošli ili sadašnji, s kojim bi se mogli pohvaliti pred biračima.
Nemaju ni bilo kakvu ideju što bi oni napravili da dođu na vlast. Izbacivali su samo parole kako će Hrvatsku učiniti “sretnom zemljom” i nešto su trabunjali i o odlascima radnika u inozemstvo. Oni su najbolji dokaz da su radnici otišli u inozemstvo, ali su svi neradnici ostali.
U demokratskoj harangi protiv AP-a, a tek podredno protiv Turudića (zbog kojeg su navodno organizirali prosvjed), izvlače stvari koje su se događale, recimo, 2015. godine. Međutim prešućuju kako je tih godina na vlasti bio Milanović i SDP. Nije važno, samo gazi, k’o da smo u Gazi.
Kad im se predoči da se radi o njihovim pi*darijama, onda odmah najave konferenciju za “štampu” na kojoj Ivana Kekin s novom razbarušenom i “sljepljenom” frizurom nastavi s optužbama protiv HDZ-a, AP-a i Turudića ni ne spominjući zašto njihovi sumišljenici nisu tada reagirali već te stvari iznose tek sada. Iako Hrvateki imaju uglavnom kratku pamet pa pamte samo par mjeseci unatrag, ipak se nadam da ovaj puta neće nasjesti na tako plitka i bijedna podmetanja. Bu’mo videli…
I penzioneri su birači. Od kada “Nož-emo” vlada Zagrebom penzićima je laknulo. Prije su morali “kopati” po kontejnerima, a sad im je svo smeće vani – na dohvat ruke.
Plenki je bivši! Moš’ mislit’!
Na prosvjed u subotu skupilo se dosta ljudi jer je bio lijep sunčani vikend dan. To je valjda prvi puta nakon dugo, dugo vremena da su svi oni predstavnici lijevih strančica koje dobivaju niti jedan posto glasova na izborima imali prigodu izgalamiti se, a da ih netko sluša. Od sreće nisu mogli svršiti. Hura, Plenki je bivši! Moš’ mislit’!
Već danas svi politički komentatori upozoravaju razdragane oporbene čelnike da ne lože vatru dok je zec još u šumi iliti da je odaziv na prosvjed možda ispunio Markov trg i okolne uske uličice, ali nikako neće donijeti oporbi pobjedu na izborima.
Znao sam za tu Krležinu pjesmu, ali je nisam objavio. Robert Valdec to nije propustio. On inače ne propušta i ne popušta. Pjesma glasi:
“Na trgu svetoga Marka sablasni napjevi se poje.
Na trgu svetog Marka se luđačke furije gone.
Na trgu svetog Marka mrtvih plešu kolone
Na trgu svetog Marka gasnu hrvatske boje.”
Važno je vjerovati da smo se riješili Juge. Profa Mato Palić k’o da ne vjeruje pa kaže: “Lijepa naša Hrvatska. Na Dan državnosti policija ilegalno oduzima hrvatsku zastavu ljudima koji slave taj dan. Nekoliko dana nakon toga mladi četnici skidaju hrvatsku zastavu, a od policije ni traga ni glasa. Kao da smo i dalje u Jugoslaviji. Što ćeš jači dokaz od jugo performansa na trgu svetog Marka.”
Kako je lijepo jednom rekao Corleone: “Izdaja je posebna po tome što nikada ne dolazi od neprijatelja.”
Titov nasljednik na Pantovčaku je napokon progledao pa iznenada objavljuje: “Tuđman je bio sto puta veći demokrat od Plenkovića…” Lukavo, ali zaprepašćujuće za Titovu ljevicu. Ivana Kekin, Zdenka Raukar, Anka Crvenkapica, Katarina Peović … trljaju oči. Zar i ti, sine Brute?
U Hrvatskom tjedniku komentiraju: “Tuđman je bio užas, ali evo ima i gorih od njega. I otrovno poentiraju: Otprilike kao Ciganin, ali najljepši.”
Nogometna afera Jarni
Nova očekivana afera u našem nogometu. Robert Jarni, modna ikona lijevih TV kuća, postao je bivši. To je bila stvarno vijest dana. Trenutno očajni Dinamo igrao je u Sevilli s Betisom. Jarni, bivši igrač Hajduka, sukladno svojim osjećajima, negdje je izjavio da će “navijati” za Betis jer je on, Robi Jarni, tri godine igrao za taj klub. Bez obzira na vječnu “ljubav” Dinama i Hajduka, Jarni – u ime slobode govora i izražavanja – ima pravo na svoje mišljenje i stavove.
Potom ga je Bruno Petković, devetka Dinama, zbog toga nazvao “klaunom”. Sve je to zapravo još uvijek bilo u granicama tolerancije između “vječnih” rivala. No, onda se upleo HNS i po kratkom postupku smijenio Jarnija s mjesta selektora mlade U-17 selekcije. Ujedno je poveo postupak protiv Petkovića jer je nazvao Jarnija klaunom. Najveći klaun svih vremena bio je Charlie Chaplin.
Albert Einstein je napisao: “Pametan čovjek rješava problem, mudar čovjek izbjegava problem, a glup čovjek stvara problem.” Gdje je tu HNS odaberite sami.
Pitanje rivalstva između sjevera i juga nogometne Hrvatske već je legendarno. Sjever nekih osamnaest ili više godina osvaja domaća prvenstva, a jug ne priznaje ni jedno jedino. Kad sjever igra Euro ili neku drugu međunarodnu ligu Jug je sretan kad sjever gubi. Isto vrijedi i obratno.
Ako u reprezentaciji ne igra netko po ukusu juga onda navijači vješaju na vijadukte parole “da Bog da sve izgubili”, “Modrić, malo- govno” i slično. Samo bedaci vjeruju kako će se navijačke horde sjevera i juga jednog lijepog dana napokon zavoljeti i jedni drugima poklanjati bukete cvijeća.
Kad se stvarala država (u jednom kratkom periodu) navijači Hajduka i Dinama bili su složni. Ali to je bilo samo kako bismo se svi obranili od komšija. Kad su skužili kako Brenini i Prijini ljudi pune arene i muzu Vladu u kojoj sjede, digli su ruke od svega i okrenuli se opet samo nogometu u kojem uvijek vlada strasno suparništvo, a ponekad i mržnja između klubova i njihovih navijača. Nije tako samo kod nas. Tako je i u Engleskoj, Španjolskoj, Italiji, Francuskoj, Grčkoj, s malim izuzetkom Njemačke. Oni su uvijek jedinstveni kad vide kartu Austrije.
Zbog toga će sada, nakon otkaza Jarniju i suspenzije Petkovića, između pristalica Dinama i Hajduka nastati “doba senzibiliteta, uvažavanja, i tolerancije” sve dok se prvi puta ne sretnu kod npr.: Desinića…. Taj gordijski čvor do sada je uspjela riješiti samo Margaret Thatcher. Nek’ se naši zakonodavci napokon bace na prepisivanje njenih zakonskih mjera protiv ispada navijača. Mislim, dok su još svi živi i zdravi…
U ratnoj argumentaciji navodi se, između ostalog, da je Jarni legenda jer je igrao za Real iz Madrida. Sve ovisi o kutu gledanja.
Za mene je jedan drugi naš igrač legenda, a nitko od ovih koji se izjašnjavaju za Jarnija ne zna njegovo ime i prezime. Zove se Alen Peternac, jedan od stotinjak današnjih Dinamovih zaposlenika. Anonimni i skromni Alen je tamo od 1995. igrao u Španjolskoj La-ligi za Real Valladolid i na jednoj prvenstvenoj utakmici zabio slovima pet golova. To u Španjolskoj nije uspjelo nikada ni Ronaldu, ni Šukeru, ni Ronaldinju…
Ne znam, možda samo Leu Messiju. Prema tome, naklon legendi, skromnoj i samozatajnoj. Prešućivanje i šutnja o podvigu Peternaca ravno je ignoranciji Ante Žanetića, legende Hajduka, koji je bio izabran u “reprezentaciju svijeta” uz bok Peleu, Di Stefanu, Krojfu… No dobro, zaboravljen je on, ali ne neki drugi. Tako je nedavno u herojskom Splitu dignut spomenik tipu koji je tri puta “platio” prebijanje “ustaše” Žanetića. “Lep” spomenik. Fali još jedan – za Lepu Smoje.
Pola života tražimo radno mjesto, a pola grobno mjesto. Između toga dvoga parkirno mjesto!
Neopreznost Jarnija i robusnost Petkovića
Idealna je tema za “Akcent” Roberta Bajrušija u Jutarnjem. Našem novinaru/intelektualnom proleteru dosta je desničarskog zagađivanja prostora i “kvazi domoljublja”, dosta mu je Turudića i Petkovića. Njemu je Jarni nešto k’o kineski zid, simbol “odbrane” od mahnitog “kvazi domoljublja”. To je za njega domoljublje na kvadrat.
Tako se najkraće može opisati odluka Hrvatskog nogometnog saveza koji je “zbog neprimjerenih izjava”, precizno iz voleja, plasirao otkaz Robertu Jarniju, izborniku U-17 reprezentacije. I “tačka”, drugovi! K tome još i nazvati mladu repku U-17, i to s velikim “U”, e to je stvarno mahnito “kvazi domoljublje”.
Robi je novinarska kopija Borisa Dežulovića. On vidi na daljinu i u širinu. On “misli” da “domoljublje proždire individualizam”. Robi se izgubio u svojim nepročešljanim mislima i u prijevodu. Po njemu, valjda, da nema domoljublja, na našim bi se utakmicama driblalo do besvijesti. U Slaven Belupu, Rudešu, Istri, Gorici, čim igrači istrče na teren, a ono sami Messiji, Ronaldići… I na kraju ove”kvazi domoljubne” musake našeg Robya, on kaže: “Ali za sve one koji vjeruju u slobodu govora, Jarni postaje simbol ustavnog prava na slobodu izražavanja i obrane od mahnitog kvazi domoljublja”. Pitam se da li među te simbole po Robyju ulaze i Ante Žanetić i Joe Šimunić?
Pita novinar Cigu: “Jeste li politički aktivni? Nisam burazeru, ja sam ti sitni lopov.”
Na kraju, samo nešto o meritumu ove ljevičarske floskule o “slobodi govora”. Jarni je dobio otkaz samo zato jer je kao selektor hrvatske U-17 repke navijao za protivnike, a ne zato što navija za strani klub. Kad si u braku pa ti se posreći ljubavnica onda šuti, ne hvali se okolo jer ćeš u protivnom dobiti od žene nogom u guzicu.
Aleja likova opijenih Jugom
U medijskom prostoru to naravno ne vrijedi. Osobito u Lijepoj našoj. Dokaz su Roby Bajruši, Boris Dežulović, Ivanka Toma, Branimir Pofuk, Vedrana Rudan, Ante Tomić, Velimir Visković, Jurica Pavičić, Saša Ljubičić… Svi su oni već davno pročitani, čak i od Plenkovića.
Saša Ljubičić je ostao nekako u sjeni svojih gluposti. Vrijeme je da ga se “prezentuje”. Kaže naš Saša, ponos Slobodne Dalmacije: “Žvrljotina u čast ustaškim izdajicama osvanula u Splitu u režiji Torcide Mejaši… Odrekao se Ante Pavelić najljepših dijelova Hrvatske…” E, moj Saša!
Dvadeset godina prije Pavelića te “najljepše dijelove Hrvatske” Talijanima je poklonio u Rappalu 1920. tvoj kralj i dr. Ante Trumbić (koji je za to nagrađen ulicom u Splitu). Povjesničar Saša Ljubičić razotkriva tko je prodao Dalmaciju Talijanima. I tebe, moj Saša, čeka ulica – u Splitu. I ne samo ulica nego i kip, tamo kraj Miljenka Smoje. Aleja likova opijenih Jugom. Opijenima pati mjehur. Zato je dobro imati više kipova na rivi….
Opijeni u hitnoj: “Daj meni infuziju i pitaj ostale što će oni!”
Bela Krleža nije bila dovoljna Fricu u ona mračna vremena. I da je oženio Jovanku bilo bi isto. Pobuna Ljudevita Jonkea i ostalih protiv Novosadskog jezičnog “dogovora”, kojoj se pridružio i Krleža, bila bi dovoljna ondašnjim Nože-movcima da se skine Krležin skalp. Međutim, tada je bilo dovoljno da Fric odigra par partija šaha sa “Starim” pa da svima sve bude jasno k’o pekmez. Valjda se to zove vještina preživljavanja.
Život stvarno brzo prođe. Od interesa za haltere do interesa za holtere kratak je put.
Zvonimir Hodak/Foto: press
