Kad učitelji dosegnu rang Hrvoja Klasića, Jakovine, Markovine, Goldsteina, onda mogu imati visoke koeficijente, ali dok djecu uče temeljnim znanjima i vještinama, onda baš i ne zaslužuju neke osobite koeficijente.
Floskula da su učitelji stup društva, da od njih sve započinje, da oni formiraju djecu za čitav život potpuno je promašena za Đakića, Šeksa, Stazića, Marasa, Granića, Ivanku Tomu, Bajrušija, Antu Tomića, Vedranu Rudan, Gorana Gerovca, Branimira Pofuka… Da su učitelji već odavno bili bolje plaćeni možda se navedeni, a i mnogi drugi nenavedeni, ne bi nikada ni pojavili na našoj “zapadno-balkanskoj” pozornici.
Ukratko, Vlada smatra kako love nema. Ili je možda ima, ali je potrebnija onima za koje smo se borili i izborili u Domovinskom ratu. Recimo za tzv. “nevladine udruge”. Na njih ode svake godine nešto manje od milijardu kuna. Što bi Nezavisni sindikati zaposlenih u srednjim školama Hrvatske dali da im se ponudi ta lova? E, onda bi štrajkale B.A.B.E., Jelena Veljača, Mirovni studiji, Savez antifašističke omladine, Pupovčeve ‘Novosti’, GONG…i tko bi ih sve nabrojao.
A to bi bilo jako nezgodno prvenstveno za međunarodni, ali i domaći ugled naših političara. I sad bi učitelji i profe željeli upasti u taj VIP razred korisnika proračuna. Da ne bi! Koliki bi samo famozni koeficijent učitelja i profesora bio bez tih uvijek gladnih usta! Koliko bi Peljeških mostova mogli sagraditi da nije bilo “Istanbulske konvencije” i “Marakeškog kompakta”? To ne zna čak ni Blaža Divjak koja, inače, sve zna osim kako biti istodobno za štrajk i protiv štrajka.
Navedimo samo kao primjer: prema statističkom izvješću HZMO-a, objavljenom u srpnju 2016. RH je plaćala 16.841 partizansku mirovinu, 7531 domobransku, 7464 pripadnicima bivše JNA koja nas je, usput rečeno, napala i razarala četiri godine, 50.140 mirovina Srbima iz bivše “SAO Krajine” koji žive u Srbiji i koji su možda i sudjelovali u pobuni protiv RH te su 5. kolovoza 1995. na traktorima napustili zemlju. Te mirovine isplaćuju se temeljem Zakona o konvalidaciji iz 1997., a koji se sastoji od samo četiri članka…
Od 2015. SPC iz proračuna dobila 60 milijuna kuna
Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj, Episkopski savjet Srpskih pravoslavnih eparhija iz državnog je proračuna u 2018. dobila 10.246.710 kuna. Potom je Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj, Episkopski savjet pravoslavnih eparhija Zagrebačko- Ljubljanske, Slavonske, Gornjekarlovačke, Dalmatinske i Osječkopoljske i Baranjske dobio u 2018. 2.561.677 kuna, pa da ne budem dosadan Igoru Mandiću, spomenut ću još samo kako je SPC dobila iz proračuna RH od 2015. do kraja 2019. aproksimativno oko 60 milijuna kuna.
Kakva li je to zgodna i dirljiva zahvalnica Hrvatske SPC-u za “podršku” koju je pružala stvaranju neovisne države Hrvatske. Radi se o Crkvi čiji poglavari kao što su patrijarh Irinej i Porfirije Perić nastavljaju militantno svetosavlje. U Hrvatskoj ih podržavaju likovi kao što je notorni Drago Pilsel i slični primjerci.
Osnovni zadatak svih tih likova je dokazivanje da je RH zatrovana ustašija te država koja je počinila genocid tijekom Oluje kao i da je Domovinski rat zločinački pothvat. Iako za vrijeme Bljeska i Oluje nije srušen ni jedan objekt SPC-a, oni uporno prešućuju 1450 razrušenih katoličkih crkava i samostana te ostalih sakralnih objekata. To znaju raznorazni Pilseli, ali to znaju i oni koji “futraju” s hrvatskim kunama SPC.
Evo što o tim optužbama misli, govori i piše srpkinja Olga Carević: “Ako je Domovinski rat zločinački pothvat, kako nazvati razaranje Vukovara, Dubrovnika, Škabrnje i zločina na Ovčari? Sram me sada izaći na ulicu kada pomislim da su ovu državu, u kojoj živim i za koju se moj sin borio, nazvali zločinačkom organizacijom”.
I da se sad vratimo na početak ovog teksta. Dok prosvjetari štrajkaju, dok preko godine u RH nestaju gradovi mladih ljudi koji odlaze u inozemstvo jer ovdje više ne žele živjeti, dotle naša vladajuća nomenklatura, poput pokvarene gramofonske ploče, ponavlja da novca za prosvjetare jednostavno nema. A ima ga! Samo treba imati, nepristojno rečeno, muda i preusmjeriti proračunski novac onima koji u svakoj državi kojoj prijeti izumiranje stanovništva, moraju imati pravo prvenstva. A to su prosvjetari jer oni uče i odgajaju našu djecu, budućnost Hrvatske.
Stvarno je nevjerojatno kako naša Vlada ima novca za financiranje raznih nevladinih udruga, mrzitelja Hrvatske, partizana, pripadnika JNA i za raznu drugu sličnu bratiju, a nema za prosvjetne djelatnike. Tko zna, možda napokon netko uvidi kuda sve ovo vodi.
Postoji jedna “muška” izjava legendarnog američkog generala Georgea Pattona zbog koje naši “biseksualni” političari dobivaju ospice: “Velika je stvar poginuti za svoju domovinu, ali je još veća poubijati što više kurvinih sinova koji su napali našu domovinu”. Užas!? Slažem se!
Mi, kao stari srednjoeuropski narod, moramo brinuti da onima koji su nas ne jednom napali osiguramo dobre mirovine, da po mogućnosti budu nasljedne, da financiramo njihove tjednike i da šaljemo u Haag dokaze protiv naših vojnika. Moramo dobro plaćati profe povijesti kako bi brucošima na filozofskim faksevima zatajili što se dogodilo 18. studenoga. neke ne tako davne godine.
Reporter HRT-a javljajući se iz Vukovara dva puta je upitao branitelja koji je zinuo od čuda: “Koji je vaš motiv da ste uzeli oružje u ruke…” danas nam odjednom smeta prvo bijelo polje u hrvatskom grbu i pozdrav “Za dom spremni”, ali dok smo se borili protiv ‘kurvinih sinova’ nije nam ništa od toga smetalo. Smetaju nam i spomen ploče poginulih HOS-ovaca, ali nam nije smetala smrt 753 pripadnika HOS-a u Vukovaru. Mnogima smeta proslava Oluje, mnogima smeta čak i prijenos svete mise na katoličke blagdane iako se u RH 84 posto građana izjašnjavaju kao katolici. Sve su to recidivi komunističke prošlosti.
Karl-Peter Schwarz, u svom članku “Organizirano okretanje glave” objavljenom u dnevniku Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ), ustvrdio je: “U baltičkim državama te u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj uspjeli su već do sada zamijeniti stare komunističke elite (barem one najrigidnije), ali su zato one u Rumunjskoj, Bugarskoj, Sloveniji i Hrvatskoj skoro pa nedodirljive, i to kako u politici, tako i u gospodarstvu, pravosuđu, visokom školstvu i medijima”.
Da nije tomu tako bi li bilo moguće da ubojica legendarnog francuskog dragovoljca Jean Michel Nicoliera Spasoje Petković-Štuka mirno živi na poznatoj adresi u Subotici. Kad je dio Hrvatske kapitulantski prepustio gonjenje ratnih zločinaca Srbiji, Štuka je, kao svjedok pokajnik, priznao ubojstvo Francuza. Nije bio za to osuđen jer je bio “svjedok pokajnik”.
Obriši suze, ti francuska damo…
Čitam ovih dana na fejsu nešto što sam do sada pročitao samo na ogromnom transparentu Torcide na Poljudu.
nisi dočekala njegove potomke,
ali zato će naši pričati o njemu.
Gubitkom života,
zaslužio je onaj vječni.
Ni Francuza ni Hrvata…
već čovjeka koji je umro za druge.
i njegove djece kod Eiffelovog tornja,
al’ on je izabrao Vodotoranj.
a ti svog djeteta.”
Da smo kojom srećom uspjeli zamijeniti komunističke elite demokratskim, Štuka bi se u najboljem slučaju skrivao negdje u Paragvaju, a ne u “hrvatskoj” Subotici i evocirao svoje perverzije o ubojstvu ratnog zarobljenika, našeg francuskog heroja.
Citat s fejsa: ”Debeli mogu jednom smršaviti. Siromašni mogu jednom zaraditi. Bolesni mogu jednom i ozdraviti. Samo govna nikada neće postati ljudi”.
Evo jednog citata mog teniskog partnera dr. Jurčevića: “Knjigu Hrvoja Klasića o zloglasnom komunističkom aparatčiku Miki Špiljaku financiralo je Ministarstvo znanosti. Osim ministrice znanosti, obrazovanja i športa Blaženke Divjak i ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković blisko je povezan s obitelji Špiljak, a sinu komunističkog moćnika Vanji Špiljaku, omogućio je izgradnju luksuzne marine u Novom Vinodolskom. Znači, najmanje dva ministra iz Plenkovićeve Vlade izravno su uključena u udbašku hobotnicu kojoj je cilj rehabilitirati ljude iz bivšeg komunističkog sustava.”
Ova knjiga ima funkciju klasičnog mamca. Ako prođe, a prošla je, možemo očekivati i glorifikacijske knjižurine o Jakovu Blaževiću, Stepinčevom tužiocu, Vladimiru Bakariću “uravnoteženom” titoisti koji je predlagao da se ograniči broj navijača na Dinamovim utakmicama na par tisuća jer što je više navijača to je veća mogućnost nacionalističkih ispada, pa potom i knjiga o obrazovanju kako ga je zamislio Stipe Šuvar.
Zatim će doći na red i knjige o Aleksandru Rankoviću, Milovanu Đilasu, Slobi, koji ipak možda nije bio tako loš kako ga je do sada povijest osudila, potom, zašto ne, i o Draži Mihailoviću itd. Tiskara Ljevak morat će raditi prekovremeno.
Uskoro druga knjiga ‘Još uvijek lijevom našom’
Kad smo već kod izdavačke djelatnosti i dalje mislim da je ipak bolje izdati knjigu nego domovinu. Stoga je u pripremi i moja druga knjiga kolumni. Sve prema onoj staroj: vidjela žaba da se konj potkiva, pa i ona digla nogu! Jedino još nije do kraja jasno tko je žaba, a tko konj? Naslov prve, rasprodane, bio je “Lijevom našom”, a druge će biti “Još uvijek lijevom našom…” Depresivno?
Znam, ali to je “region”. Izdavačka djelatnost nas vraća u region. Dežulović, Mandić, Tomić, Pavičić, Jergović, Frljić, Veljača, Pofuk i razni drugi projugovići ne mogu protiv snažnih uspomena i još snažnijih emocija. Oni valjda i dalje sanjaju kako su “Region” svi ovi krajevi. Sjeverna Makedonija je opet “Stara Srbija”, Kosovo je “srce srpske države”, u Bosni imaju Republiku Srpsku, a Crna Gora mora ponovno biti izlaz Srbije na more, u Hrvatskoj treba vratiti opet srpsku krajinu i srpski Dubrovnik, a srpska bi mogla postati i Istra i Rijeka.
Jasenovac je drugi najveći srpski grad. Po njima tamo leži nešto manje od milijun Srba. Sve pomalo djeluje šizofreno. Da parafraziram Slavka Goldsteina: 1991. godina koja se vraća! Trenutno su u fokusu prosječnog Hrvateka samo skori predsjednički izbori. Kad oni prođu, dolaze parlamentarni, pa HDZ-ovi, a u međuvremenu predsjedavamo Unijom. Kad sve to prođe, euforija utihne, nećemo biti ni svjesni kako se u međuvremenu dogodilo da je ne samo tiskana, već i rasprodana i knjiga o Savi Kovačeviću – državniku i vizionaru.
Neke naše “špije” javljaju da je Srbija jača od nas vojno i politički točno onoliko koliko je bila 30. svibnja 1990. Tada će se opet početi “izdavati knjige i prijatelji”. Nema dosade u zemlji Hrvatskoj!
U HDZ-u trenutno drma “Časni” sud. Naša jedina ‘demokratska zajednica’ odlučila je na ‘demokratski’ način, po kratkom postupku, udariti ‘šimecki’ u tur osmorici svojih članova, inače ovisnika o Viberu i WhatsAppu. Iako je u pravu obično procedura važnija od sadržaja, ipak su u “stožernoj državotvornoj stranci” zaključili da, zbog načela ‘ekonomičnosti’, posrnulim članovima ne treba dati mogućnost da prije odluke o izbacivanju iznesu svoju obranu.
Zašto s obranama zamarati “Časni sud” kad je jasno da su krivi jer je tako “Veliki vođa” (uz sufliranje Šeksa) već presudio. Uostalom, da su nevini ne bi se protiv njih ni vodio postupak za izbacivanje iz stranke.
Ovako, s obzirom da se već zna kako su krivi, obranom bi se samo odugovlačio postupak, a svi znamo da je vrijeme novac. Mala digresija. Da je vrijeme novac, naši bi umirovljenici bili milijunaši… Izbačenim članovima HDZ-a ipak je dopušteno da se žale na odluku “Časnog suda”. Vjerojatno će zbog štednje žalbu rješavati “Stegovni sud” koji zna itekako stegnuti (remen – oko vrata). Kažu zlobnici kako je samo suđenje bilo “ne viđeni” spektakl. Šteta što nema očevidaca tog “ne viđenog” suđenja. I tako Tuđmanov HDZ promiče nacionalne interese, domoljublje te tradicionalne, demokršćanske i univerzalne humanističke vrijednosti. A
osmorica “veličanstvenih” moraju iz svega što ih je pogodilo izvući mudru poruku: ne vjerovati društvenim mrežama! Barem, ne svima. Čitajte i komunicirajte preko Babićevog Indexa i Pupovčevih Novosti. Onda vas sigurno neće isključiti iz HDZ-a. Naime, koalicijski partneri vas neće cinkati. Nije to “Cinkarna Celje”.
Veliki cinik Oscar Wilde jednom je napisao: “Samo osobe koje izgledaju priglupo mogu završiti kao članovi parlamenta. A oni koji se pokažu uistinu glupi, ondje i napreduju.“
Zvonimir Hodak/Foto:hrt
