Goran Šarić, “istoričar” iz Rijeke, dao je za srpski “Informer” kratku i jezgrovitu definiciju onog što Hrvati zovu Olujom: “Hrvatska vojska ušetala je u prazna sela, a ono staraca koji su bili preslabi da pobjegnu, su uglavnom zvjerski poubijali”.
I dok Marko Francišković osam mjeseci leži u Remetincu i tamo kao hrvatski dragovoljac “slavi” Oluju, a sve zbog izgovorene riječi, dotle Goran Šarić, pljuje, laže, mulja bez ikakvih konzekvencija. Valjda mijenja Vedranu Rudan u srpskoj “štampi”, kad se ona jadna i slabašna malo umori.
Oluja doista stvara košmar u nečijim glavama. Samo čijim? Funkcioner Vučićeve SNS-a, neki Vladimir Đukanović, jedan je od rijetkih koji nam je iskreno čestitao 5. kolovoza 1995. Evo kako: “Čini se da će Srbija biti prisiljena krenuti u denacifikaciju Balkana…”. Još je nadodao kako bi “voleo da greši”. A on, Đuka, rijetko griješi kao i njegova stranka. Kako izgleda “denacifikacija” koju priziva Đuka, vidimo ovih dana u Ukrajini.
U Kninu, su se nepozvani pojavili “hosovci”, svi u crnom, te zbog ratnog pozdrava ZDS uredno su bili privedeni sucima za prekršaje. Ne znam je li Goran Šarić bio pozvan u Knin na proslavu Dana pobjede. Ako nije, a ostvari li se Đukina “denacifikacija”, bit će ubuduće “počasni” gost. Kao i ostali hrvatski “istoričari”.
Plan je jasan. Dogodine će Vučić, umjesto u Novom Sadu, održati komemoraciju u Kninu… Možda čak i uz svečanu premijeru njihove “Oluje” koja se trenutno snima. U filmu se plastično barata samo s “činjenicama”. Mi agresori, a oni žrtve! A što se naše Oluje tiče, mi do sada nismo snimili ni crtić, a kamoli film o toj povijesnoj epopeji. No, to je jedna druga priča za koju će ostati “zaslužna” isključivo naša “gospođa ministarka”.
Uškopili su proslave u Čavoglavama i Kninu
Bivši pripadnik 4. gardijske brigade Miro Moro je sretan i veseo: “Više nas je branitelja ušlo u grad 1995. nego li danas (na proslavu Oluje). Lani je iz Slavonije došlo 16 autobusa, a ove godine ni jedan”. Prvo se “ugasila” proslava u Čavoglavama, a onu u Kninu smo vidjeli. Proslava na stadionu, tri metra razmaka, odabrani gosti tipkaju po mobitelima dok MUP uzima osobne podatke od “nestašnih” Hosovaca.
Milanović i Plenković sjede jedan kraj drugoga, mada jedan o drugom misle sve najgore iako ni jedan ni drugi nisu do kraja u pravu. Jednom riječju, proslavu u Kninu su uspjeli do kraja “uškopiti”, kao da je neki suhoparni, dosadni, predugo trajući kazališni komad, bez energije, zanosa i osjećaja zajedništva.
Pobjede se slave na glavnim trgovima, bez predugih govorancija, uz pjesmu, ples, nekada i vojnu paradu, ali uvijek uz slobodan pristup naroda u što većem broju. Prisjetite se Tuđmana u Splitu, Tuđmana u vrijeme vraćanja spomenika bana Jelačića u Zagrebu, proslave oslobađajućih presuda Markaču i Gotovini, proslave povratka Vatrenih iz Moskve… Otkad su na vlasti tzv. “europejci”, proslave su “tiha misa” (osim kad se slavi vođu u krugu stranačke obitelji). Na misu ne dolaze svi. Samo aktivni vjernici. Zato ni u Kninu nitko nije zviždao, nitko neorganizirano zapljeskao, svi su bili prethodno legitimirani…
Međutim, na “glavni trg” su pozvani svi. I oni koji imaju mobitele i oni koji nemaju. Tamo se ne sjedi. Svi stoje, ponosni, glasni, neki zvižde, neki aplaudiraju. To su za naše uštogljene političare “nacionalistički” derneci, a oni su svi tako ispeglani “europejci”. Ili se, ne-daj-Bože, boje naroda i njegovih reakcija?
Vrućine su velike. Sve se lako kvari. Osobito ljudi. Goran Trifunović jasan je i glasan: “Srbija mora da lustrira goveda, bizone i Šešelja”. Lustracija, između ostalog, znači nekima zabraniti bavljenje politikom. Možemo li nekima iz “Možemo” pokušati objasniti da gomilanje smeća u Zagrebu nije politika? Mislim na pravo, organsko smeće, ne na ono političko. Hrvatsko političko smeće je nemoguće lustrirati, možda samo pomesti za kraće vrijeme.
Tuđman je 8. lipnja 1997. jasno rekao: “Pobjednik koji ne zna opraštati sije klice novih razdora i budućih zala”. Ali što učiniti s onima koji nam ne žele oprostiti našu pobjedu? Onima koji nas žele onako malo “denacificirati”. Srbija je puna povijesnih iskustava u denacifikaciji nakon njihovih historijskih pobjeda. Povijest je žestoko protiv njih. Samo Cerska bitka je njihova pobjeda kad su Srbi od 15. do 24. kolovoza, pod zapovjedništvom Stepe Stepanovića, porazili austrougarske snage koje su bile popunjene Česima.
Prije te pobjede imali su stalni “pušing za pušingom”. Kosovo, 500 godina pod Turskom… sve do Ljevče polja, bitke ustaša i četnika od 30. ožujka do 8. travnja 1945. Bila je to bitka o kojoj se pred Titom nije smjelo ni beknuti. Najnovije im se dogodila “nesretna” Oluja i “beganje zečeva” (kako je to Sloba poetski opisao: “čim je zapucalo, ovi iz Krajine pobegli su k’o zečevi”, zapisnik sa Vrhovnog savjeta obrane SFRJ-a). I sad se neki tamo u Srbiji javno busaju u prsa da se spremaju na denacifikaciju Balkana. Možda bi bilo bolje da se takvi likovi dobro pogledaju u ogledalo i prvo počiste vlastito dvorište.
Bogdanović: “Srbi su rat izgubili, ali su izgubili i dušu i čast…”
Umjesto neke moje šuplje duhovitosti, danas citiram Bogdana Bogdanovića, srpskog arhitekta i bivšeg gradonačelnika Beograda: “Srbi su rat izgubili, ali su izgubili i dušu, izgubili su čast, izgubili su sve, jer posle izgubljene duše i časti, ne ostaje ništa više. Sve je potrošeno. I to je rezultat srpskog nacionalizma, te neverovatne luđačke istrajnosti u stvaranju velike Srbije”. Mislim kako nije više potrebno citirati po stoti puta Dobricu Ćosića o srpskim lažima.
Gledam često u ponedjeljak Marićevu ćirilicu. Marić pronalazi i dovodi u emisiju bivše i sadašnje ministre. To je tipičan sajam taštine, gluposti i megalomanije. Svaki od gostiju je u četiri oka razgovarao bar s Clintonom, a oni stariji i s Adenauerom, Staljinom, Aleksandrom Velikim, dočim oni skromniji samo s Aleksandrom Vulinom. To je zapravo zabavna emisija na TV-Happyju. Takvi bi nam “voleli”“uveličati proslavu u Kninu svojim dolaskom. Hvala, ne!!!
Ima li novca za filmove o Domovinskom ratu?!
Ako dođu jednog dana, onda ne vidim razloga da se u Knin ne pozovu i “Centar za žrtve rata-ROSA”, “Centar za građansku hrabrost”, “Inicijativu mladih za ljudska prava”, “Udruženje za društvena pitanja i komunikacije” iz Sarajeva, “Ženska mreža Hrvatske” i Sjeverne Koreje…itd. Treba im samo platiti put, smještaj i osigurati odgovarajuću klimu. Sve su to bili sudionici antihrvatskog derneka na trgu bana Jelačića.
U pola sata prosrpske histerije na tom derneku nabrojani su “svi zločini” koje je HV-a počinila nad jadnim napadnutim Srbima tog “tragičnog” kolovoza, ljeta Gospodnjeg 1995. Na slici u novinama vidi se 13 kreatura, a “mega” vijest su objavili svi mediji. Hrvateki bi rekli: “Ha, čujte, to je demokracija!”
Slažem se, ali uz jedan uvjet: neka ih sponzoriraju njihovi “inostrani” sponzori, a ne hrvatska Vlada. Država smo u kojoj je sve više socijalnih slučajeva, gdje ljudi ne mogu “sponzorirati” ni sami sebe i svoje najbliže, a kamoli razbacivati lovu na protuhrvatske NGO-e. Međutim, dok se u Srbiji snimaju filmovi o Oluji i o Drugom svjetskom ratu pa s tim filmovima potom pobjeđuju na “demokratskom” Pulskom festivalu, naša “drugarica ministarka” kulture nema novaca sufinancirati ni jedan ozbiljan film o Domovinskom ratu ili o novijoj hrvatskoj povijesti. Quo vadis Croatia?
Pravi problem sa srpskom “petom kolonom” u Hrvatskoj nisam još ni spomenuo. Koliko plaćamo da bi nas, recimo, “Documenta” prijavila strancima kao državu ratnih zločinaca? Koliko nas koštaju filmovi koje “Gospođa ministarka” obilato financijski potpomaže, filmove o navodnom ubojstvu civila u kolovozu 1995. u Dvoru na Uni? Koliko je uplatio HAVC, Hrvoje Hribar?
Tko je i čijim novcem snimio film prikazivan na festivalima diljem svijeta o Hrvatima koji su likvidirali “duševne bolesnike” u blizini Dvora na Uni? Koliko nas to na godišnjoj razini košta? U tu “mračnu” temu do sada je “zakoračio” jedino Zlatko Hasanbegović kao kratkotrajni ministar kulture.
Osinje gnijezdo je munjevito reagiralo … makni ga da dođe “gospođa ministarka” i od tada RH plaća “šakom i kapom” filmove u kojima se “demaskiraju” stalno novi i novi zločini “ustaša”, HOS-a, gardijskih brigada, domobrana, Trenkovih pandura, dragovoljaca na Hitlerovoj strani u napadu na liberalni SSSR itd. itd. To su sve dokazi, jasni i glasni, da Hrvatska ima love do krova. Ali za koga? Za dragovoljce, branitelje, umirovljenike, socijalne slučajeve… dajte, najte! Nađite mi partizanskog penzionera makar rođenog nakon 1960. koji je počinio suicid.
Među povratnicima, nakon “mirne reintegracije”, nema “samo-ubica”, u nevladinim udrugama ubio se samo jedan blagajnik kad mu je iznenada došla kontrola i pronašla mu manjak u blagajni…Pada mi na pamet film “Živjet će ovaj narod”, remek djelo socrealizma. Pitanje je samo dokle?
Po istraživanju zadnjeg monitoringa duž Jadrana, poslovica da “velika riba jede malu ribu” je netočna. Velika riba jede bijelu ribu i to često!
Prijatelji Katarine Peović, sve neke stare komunjare, pljuckaju i kmeče iz dana u dan. Ne znam zašto, ali umuknu obično za Veliku Gospu. Ni priznanje Dobrice Ćosića ne djeluje na njihov talent za laganje. Riječki orjunaš bulazni o praznim srpskim selima i ubojicama u uniformama HV-a koji likvidiraju srpske starce, a koje njihovi junaci nisu stigli ukrcati u naše traktore. Tradicionalno srpsko napuhavanje i laži. Evo kako je to izgledalo mimo lažljivog sinopsisa naknadno probuđenih zagovornika ogromnih srpskih žrtava i domaće orjune. Dan 8. kolovoz 1995. Mjesto Topusko.
Pukovnik Čedo Bulat na pustoj cesti, strojevim je korakom došao do generala Petra Stipetića te mu se obratio: “Gospodine generale, pukovnik Čedo Bulat, zapovjednik 21. kordunskog korpusa. Predajem vam korpus i čestitam hrvatskoj vojsci na pobjedi”.
Za mene je to “corpus delicti” protiv serije laži Gorana Šarića i ostalih medijskih šarića…
Ne postoji država na svijetu koja je bila unakažena komunističkim zločinima zakopanima u 1700 jama punih hrvatskih kostura, te koja je napokon pobijedila srpskog agresora, a da pri tome nije donijela zakon o zaštiti digniteta tog pobjedonosnog rata. Sudac Ivan Turudić jednom je o tome govorio tek kao o ideji. Odmah su se na to digli na svoje jadne kržljave noge svi orjunaški, jugofilski, kripto-komunistički i pseudo liberalni zombiji i ideju je pokrio zaborav. Titoisti su i dan danas prejaki. S nostalgijom se sjećaju debele “ljubičice bijele” i židovske novinarke koja je završila na Golom otoku jer je izrekla šalu da nije nikada vidjela da ljubičica može težiti preko sto kila. Na Golom je sama izgubila skoro 20 kg.
Dok ovo pišem na Hvaru bukti požar. Hvar u daljini, a na Braču laganini. Nema boljeg objašnjenja nego da brojne požare na Jadranu izazivaju krijesnice!
Povijest odnosa između dva bratska naroda Srba i Hrvata može se podijeliti na dva dijela. Prije pojave ustaša i nakon njihovog stupanja na domaću političku scenu. Prije, svi znamo za panslavizam, jugoslavenstvo u Đakovu, Splitu, Dubrovniku, Korčuli, Braču, pa i u Zagrebu.
“Ustaša” Stepinac otišao je na solunski front kao srpski dobrovoljac. Dana 5. prosinca 1918. rođak Vesne Pusić Grgo Anđelinović, ili tako nekako, mitraljezom je “smirio” Hrvate koji su bili protiv odlaska “gusaka u maglu”. Rezultat je bio 13 mrtvih, 17 ranjenih! Ali, usprkos ovih “sitnica”, ljubav dva “bratska” naroda gazi nemilosrdno sve pred sobom.
I onda dolaze zločeste ustaše koje kvare tu bratsku idilu. A idilu naših “istoričara” nediplomatski je pokvario Davor Ivanković u Večernjaku: “Kad su u Beogradu ubili Stjepana Radića, u Hrvatskoj nije bilo nijednog ustaše”. Ajde bre Davore, priupitaj Pofuka, Geru, Romca, doktora Torcide…? Pa svi znamo da je Stjepan Radić bio čisti, destilirani ustaša. Kad jedan “visoki” intelektualac kao što je Aca Vulin naziva premijera Plenkovića “glupim ustašom”, onda je to dokaz što nam se sprema.
“Ustaša” Plenković i SDSS s Pupovcem zajedno u Vladi. Jasno je i političkim slijepcima da od 1918. pa do danas problem nisu ustaše nego Hrvati koji su zaposjeli zemlju od Virovitice i Karlobaga pa sve do Karlovca. Kako im je to uspjelo ne zna ni baba Katarine Peović s pištoljčinom do koljena. Znači, vječita laž je alibi za ubijanje, osvajanje, nabijanje na ražanj, punjenje jama s Hrvatima…
Ante Pavelić je, kao zastupnik u beogradskoj skupštini, gledajući Punišu Račića kako “skida” jednog po jednog “ustašu” i tek su se tada pojavile prve ustaše. Danas su glavobolja brojnih sutkinja prekršajnih sudova koje muku muče je li prvo bijelo polje u hrvatskom grbu za zatvor ili nije.
Na zadnjim izborima prije smrti “ustaša” Radić dobio je oko milijun srpskih glasova i oko 90 posto hrvatskih. Eto, to je priča o ustašluku, tragikomična priča koja traje sve do danas. Što je najtragičnije, ta tragikomedija ostaje iznad vode, ne zbog Srba nego zbog hrvatskih glodavaca.
Zvonimir Hodak/Foto: Svebor Lubura
