Ovo još jedna “morska” kolumna. Opet je vruće i sparno. Za početak mi pomaže “skalpel” Vesne Filipović: “Pa kažu novinarčeki: bojite li se nereda? Čega? Nismo mi potomci Turaka što ljude naganjaju noževima. Mi smo bečki konjušari koji snishodljivo s osmjehom dočekamo svakog tuđinca, a samo svoj rod dočekujemo govnjivom motkom.”
Savršeno istinit i tvrd zaključak. Hvala Vesni na “pogonskom gorivu” da se malo pomaknem s mjesta. I Dikan mi je bio inspirativan: “Tko umre u jesen za njega nema zime!” Stvarno istina!
Na kraju mi je poslao i jednu duboku poruku: “Mene novac i slava ne zanimaju. Zanima me samo novac!” Ja pak mislim da ljude ne zanima slava dok zgrću novac. Kad ga jednom dovoljno zgrnu, počne ih zanimati slava i moć.
Savjet ženama: ako vam je suprug homić možete biti zadovoljni. Bar vas ne vara s drugim ženama.
Vraćaju se u modu grčke tragedije poput Sofokla, Euripida, Tespisa, Eshila, ali i Leke, Biš-ća-na… da ih ne nabrojim baš sve. Marcel Holjevac kao i obično upozorava: “Lani su grčki navijači ubili grčkog navijača – PAOK-ovi Arisovog”. Klasična grčka drama.
Za ubojstvo je osuđeno dvanaest mladića. Najniža izrečena kazna bila je devetnaest godina zatvora, ali čak su sedmorica mladih navijača dobila doživotni zatvor! Bez puno raspravljanja o individualnoj odgovornosti, to je bila više jedna vrsta grupne iliti kolektivne odgovornosti. Kao nekada u SSSR-u.
Ako su ovi podaci dio grčke sudske prakse, e onda su to novi tamni oblaci nad glavama hrvatskih navijača.
Orjunaški dio medijske falange mogao bi biti ipak na kraju zadovoljen. Sanja Modrić i ekipa možda i puste koju krokodilsku suzu – onako tek reda radi. Što gore to bolje! Već citirani Marcel se blago čudi: “Jasno mi je za medije u Hrvatskoj, ali mi nije jasno zašto mediji u Srbiji toliko navijaju da hrvatski turizam propadne. Pa od čega bi oni onda živjeli? Pol Srbije ljeti konobari po Jadranu”.
Pitagorin poučak za nekretnine. Kvadrat u centru jednak je zbroju dva kvadrata na periferiji grada.
Jesu li Hrvati krivi i za Heysel?
Grci su već “pokazali” Hajduku, a sada i Dinamu. I onda će biti “mirna Bosna”. “Uzrujat” će se “Telegram”, Sanja i preostali progresivci u Lijepoj njihovoj… Neprekidno inzistiraju na tome kako je poginuo grčki navijač. Kao “ni jedna civilizirana nacija…itd. ne može zaboraviti…” i trla baba lan. Za razliku od grčke policije, oni znaju da su ga “skinuli naši”. Ali je li to doista bez presedana u nogometu?
Naime, 29 svibnja 1985. na stadionu Heysel u Bruxellesu igrali su Juventus i Liverpool u finalu Kupa prvaka.
Prije nego je utakmica počela došlo je do sukoba navijača na stadionu. Rezultat je bio trideset i devet mrtvih. Zamislite, a BBB-si nisu sudjelovali u toj tužnoj priči. Dvije “civilizovane” nacije, Italija i Engleska, i danas za tragediju okrivljuju jedna drugu. Istina je, kao i obično, negdje u sredini. Kakva je to tek bila tragedija, ali toga se naši ljevičari ne sjećaju jer u tučnjavi nisu sudjelovali Hrvati.
Tamo nije bilo Hrvata, ali ih je zato bilo u Odesi 1916. O tome je pisao i Krleža: “U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u ‘Kanatnom zavodu’ gdje se masakriralo “en mass” i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru da ne treba da znaju tko su ti ljudi, jer to su Hrvati.”
Dakle, još davno u Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici. 6. lička odmah će vrisnuti: koja usporedba?! Da su umjesto hrvatskih vojnika tamo nastradali Srbi, Odesa bi danas bila puna spomenika njihovim herojima. Ovako se radilo o Hrvatima koji su odbili služiti pod srpskom zastavom i srpskoj državi u nekoj srpskoj “dobrovoljačkoj diviziji”.
Zaključujem kako je u neredima u Ateni stradalo desetak BBB-sa, ali to nikoga ne zanima u našim medijima. “Što su tražili to su i dobili.” Poginuo je Grk, a krivac za to su kolektivno svi BBB-i. Ubilo ga oko sto divljih Hrvata, ni krivog ni dužnog. Grci pak već više od desetak dana još uvijek nemaju pojma tko je stvarno bio ubojica. Atena nije Odesa, ali Atena i Odesa i nisu tako daleko… uz malo mašte.
Navodno je policiji u Ateni bilo sugerirano da u rastjerivanju navijačkog nasilja štedi suzavac. Ali, Hrvati će plakati i bez njega.
Demokratska “poltronska” Republika Hrvatska voli sve države na svijetu. Najviše susjede kao BiH, Crnu Goru, Makedoniju… Sve će ih podržati da što prije “uđu” u Europsku Uniju. Voli i Kosovo, ali malo diskretnije jer će podržati Srbiju… Ima li još uopće naivnih koji čitaju ovu kolumnu da se zapitaju od kuda Hrvatekima tolika “ljubav”. Poltroni vole sve i ujedno se boje svih. Pobijedili u ratu, ostali bez ukradenog kulturnog blaga, napunili im se grobovi stradalima u ratu, bezuspješno tragali za nestalima, ratna šteta nikada zbrojena, sve je to kod poltrona u drugom planu.
Đetići ga prvi vidjeli
Neki dan, 19. kolovoza, kad sam počeo pisati ovaj tekst, održala se u Tivtu u Crnoj Gori središnja proslava povodom devedeset godina od izgradnje školskog broda Jadran. Usput rečeno, hrvatskog broda. Prekrasni stari jedrenjak izgrađen je u Hamburgu, a cijeli svoj vijek bio je upisan u hrvatskom registru brodova.
Kako ono kaže Škorin Mata: “I onda je došla 90-ta i Crnogorci uskliknuše: “Sad ili nikada.” Miroljubivo su počeli granatirati Dubrovnik, pljačkati okolinu “groda” i Konavle, a jedrenjak Jadran su proglasili svojim.
Naime, početkom 1991. u osvit rata, kad su i politički slijepci progledali, naši “slijepci” poslali su Jadran na “remont” u Tivat. Tada se probudilo čuveno crnogorsko čojštvo.
Brod je temeljem ugovora o sukcesiji pripada Hrvatskoj, ali druga strana ima jake argumente. Naime, kad je brod sagrađen prva luka u koju je Jadran 1933. uplovio bila je Tivat. Sad se samo čeka da Crna Gora sve brodove koji su ikada uplovili u Tivat proglasi svojima. Možda i neki nosač aviona iz BiH.
U slučaju broda Jadran naša je Vlada pokazala svoja prava hrvatska muda. Poslali su ultimativno pismo našim crnogorskim prijateljima: “Vratite nam naš Jadran u duhu NATO savezništva i dobrosusjedskih odnosa!!” Crna Gora bi mogla odgovoriti u zagorskom dijalektu “Drugovi, dajte najte i ne zajebajte”.
Međutim, nakon “bezobraznog” i rigidnog ultimatuma ustašoidnih Hrvata “Vratite nam naš Jadran u duhu NATO savezništva i dobrosusjedskih odnosa”, došao je diplomatski odgovor Crne Gore kao da ga je pisao netko u euro diplomatskim salonima: “Svojatanje tuđe imovine protivno je uobičajenim uzusima, međunarodnom pravu i europskim vrijednostima za koje se Crna Gora opredijelila….”
Crnoj Gori bih za početak uveo vizni režim
Zamišljam u svojoj bujnoj mašti da sjedim kao prava politička sirovina u hrvatskoj Vladi pa me A. P. ovlasti odgovoriti na ovaj odgovor iz Crne Gore. Odmah bi tim tipovima koji su se “opredijelili za europske vrijednosti” poslao slatko diplomatsko pisamce s obaviješću kako, dok ne vrate brod, Hrvatska im uvodi vizni režim, a javit ćemo im se kada se bude glasovalo oko prijema Crne Gore u Europsku uniju.
Još nismo riješili ni pitanje Prevlake. Badinterova je komisija doduše dodijelila Prevlaku Hrvatskoj, ali Hrvatsku još nitko nije o tome obavijestio. Kako je ta komisija osnovana 27. kolovoza 1991. još se čeka obavijest. Da barem postoje neke tablete ili serum protiv poltronizma. Naravno, kao i uvijek, nazire se sretan kraj. Jadran će ostati crnogorski, a o Prevlaci se u duhu NATO savezništva još možemo dogovoriti.
Ipak još uvijek prijeti jedna potencijalna opasnost: koji će Jadran komšije zatražiti. Cijeli Jadran ili jedrenjak?
Osim jedrenjaka i Prevlake s Crnom Gorom nemamo problema. Na olimpijski bazen u Boki Kotorskoj Hrvati mogu ući i otplivati svoje. Lijep bazen nazvan po ratnom zločincu Zoranu Džimi Gopčeviću koji je bio za vrijeme Domovinskog rata upravitelj zatvora u kojem je pokazao izuzetnu senzibilnost baš prema Hrvatima ili kako je on tepao “ustašama”. A Džimi je bio vaterpolist, jakih noga i ruku…
Što je to knock aut? Puna šaka brade…
Dinamo je ispao iz utrke za “ljigu” šampiona. Očekivano. Izgovori klasični i prilično ofucani. Da nije sudac izmislio “penal”, da Bišćan nije opet zaspao na klupi, da je ostalo 2:1 igralo bi se još 30 minuta i – mi bi opet “popušili”. Zašto? Kad su BBB-i upali u namještenu klopku, EU-nogometna mafija je donijela odluku.
Odluka podsjeća na Titovu jeftinu mantru “Revolucija koja traje”. Pun im je kufer neatraktivnih hrvatskih klubova čiji najbolji igrači već igraju za njih. Nacionalna momčad ruši sve već određene standarde. Navodno oni od nas žele samo igrače za jeftini novac na kojima će oni dalje zarađivati. Slučaj Gvardiol…
Spirala se dosta dugo zna. Najprije se riješiti Davora Šukera, člana izvršnog odbora UEAF-e, koji je bio trn u oku legendarnom ministru športa Željku Jovanoviću. On je kao ministar sporta, a nitko za njega ne zna dok tog Šukera znaju svi…
Orjuna ima svoj cilj i jasne mete
Drugi čunj koji je u toj internacionalnoj kuglani trebalo srušiti je Dinamo. Osamnaest godina “vulgarne” dominacije na nacionalnoj nogometnoj sceni. Nije važno je li je to uvijek bilo zasluženo ili slučajno ili “sređeno” iz Maksimirske ili Međugorja.
Marković je umro, Šuker eliminiran, Mamići u BiH vrijeme je za svježe vjetrove. A na samom kraju te “vrhunske transakcije” zamaskiran je konačni cilj – srušiti i repku sa Zlatkom Dalićem. Oni su čak i gori od Dinama. Te osvojili broncu na Svjetskom prvenstvu u Parizu, potom srebro u Moskvi, pa onda opet broncu u Katru, zatim srebro u Rotterdamu… k’o da druge samoupravne države ne postoje.
Orjuna je nacrtala svastiku, ispisala ogromne parole po vijaduktima “da Bog da sve izgubili”, “Modrić – malo govno”… ali sve im je do sada bilo uzalud. Isključiš im struju na dočeku na Jelačićevom trgu pred 500.000 tisuća “ognjištara, ustaša, rigidnih desničara”, a oni pjevaju Thompsona kraj živog Rade Šerbedžije, Lepe Brene, Bajage….
Uz ovakve nema nama nikada pomirenja. A to je krajnji cilj, sveti gral. Pomiriti ponovno sve naše narode i narodnosti. Kad je to uspjelo 1945. zašto ne bi i danas? Zato bez ljutnje. Najvažnije je da čitava operacija bude na vrijeme demaskirana jer mi smo jači od njih. Barem u dvije primarne i bazične stvari: nogometu i ratu…
Košarku i kamena s ramena im priznajemo. I još nešto na kraju. Oni sami ne mogu nam ništa. Gube dok još nije ni počelo. Mogu nas poljuljati samo uz jaku podršku naše orjune, naših rigidno lijevih medija… zakržljali i mutavi jugofili odlaze uz jaku podršku gerijatrije… Ciljevi su jasno nacrtani, ambiciozni, plavo-belo-crveni, ali uz minimum našeg jedinstva neostvarivi.
Ako već nekome morate dati svoj glas, dobro je za vas da to ne činite na glas.
Navali narode! Izašla je nova knjiga Ive Goldsteina “Povijesni revizionizam i neoustaštvo – Hrvatska 1989-2023.” Istoričar Ivo je neumoran. Njegovi su popušili, ali on je tu da nas na vrijeme obavijesti u kakvoj močvari živimo. Old story! Izdavač je Fraktura, zaliječena bez gipsa…
Velika žalost u svijetu i polusvijetu. Mafijaški kum kumova Joseph Bonanno umro je u 98. godini prirodnom smrću. To se u njegovoj okolini smatra neprirodnom smrću. Čudno kako neki uspiju tako dugo poživjeti. Recimo, naš Joža Manolić je već davno prešao stotu. Nekak’ si mislim možda su i Bonanno i Joža doživjeli tako visoke godine zahvaljujući mirnoj savjesti.
Pišući ovu morsku kolumnu ne znam zašto sam se sjetio norveškog slikara ekspresionista Edvarda Muncha i njegove slike “Krik”… Slika bi trebala simbolizirati našu vrstu nadjačanu strahom i tjeskobom. Nakon svega što smo doživjeli i preživjeli ovog ljeta i ovih godina, strah se pretvara u neugodnu konstantu.
Zvonimir Hodak/Foto: press
