Čitam odličnog novinara SN-a Deana Bauera. Nastala je nekakva frka u boksu pa Dean piše: “Boks – meč se nastavlja. U redu, nije baš neki susret, sam boks kao vještina čak i nije u prvom planu…, ali ring u Hrvata ne miruje. Sijevaju udarci čas iz crvenog, čas iz plavog kuta. Ručnik nitko ne baca, rukavice se ne skidaju”.
Trebamo se samo iz boksa prebaciti na politički ring u Hrvatskoj. Naravno, jedno je evidentno. Daleko je više poštenja i fer pleja u grubom boksu nego u politici. Barem u Hrvatskoj.
Sjećam se jedne moje stare kolumne o referendumu “U ime obitelji”. Nakon što je bilo otprilike 70% za, a 30% protiv referenduma, javila se sva ogorčena predstavnica GONG—a, tobože “nevladine i neutralne” udruge, i osula drvlje i kamenje na tadašnje vladajuće tvrdeći da se nisu dovoljno angažirali protiv desničara i njihovog klerofašističkog referenduma.
Samo usput rečeno, protiv tog referenduma je bio i predsjednik države Josipović, predsjednik Vlade Milanović, predsjednik Sabora i svi lijevi mediji na čelu s HRT-om. Ogorčena predstavnica “nezavisnog” GONG-a cmizdrila je vjerojatno zbog činjenice što se protiv referenduma nije angažirala policija, specijalci i SOA…!
Vrlo brzo nakon toga je čelnik GONG-a Zelić, u “ljetnom prelaznom roku”, prešao u SDP. I sad su napokon Plenki i HDZ spoznali da je GONG “ekstremna ljevica”, “trbuhozborac” SDP-a, ono što su već odavno shvatili i politički slijepci.
Sad će se netko zapitati kako to da je ljevičarenje GONG-a tema ove kolumne. Odmah ću otkriti razlog. U 2017. godini prihodi GONG-a iz državnog proračuna iznosili su 1,926.000 kn, a u 2018. godini 2,836.000 kn. s tim da će za ovu godinu iznositi sigurno barem još 10% više.
Volio bih znati podatak koliko je od Vlade dobio za posljednje dvije godine Stožer za obranu hrvatskog Vukovara pa usporediti taj iznos s milijunima koje gutaju u pravilu protuhrvatske ljevičarske udruge!
Opće je poznata činjenica da se radi o milijardama “ustaških” kuna. Oni koji nisu prstom mrdnuli u Domovinskom ratu danas su najbliže državnim jaslama.
Usput, neprekidno rokću protiv mirovina sudionika rata u kojem je država i nastala. Dobro je napisao Zlatko Lukež na fejsu: “Hrvatska je jedina zemlja u povijesti koja je oslobodila svoju zemlju od neprijatelja i zatim tom neprijatelju predala vlast”.
Zdravko Sertić na Fejsu piše: “Predlažem uvođenje novog državnog odličja za birače na izborima. Orden ovce za šišanje s redom gusaka u magli”.
U povodu “senzibilnog” obraćanja sutkinje Općinskog suda u Vukovaru dragovoljcu Marijanu Živkoviću da bi za svojim sinovima – koji su poginuli u Domovinskom ratu – trebao žaliti u “tišini svoje sobe”, javila se i Torcida. Ogromnim transparentom postavili su pitanje: “Vrijedi li više ploča ili nečija djeca? Što se krvlju brani ne pušta se lako”. Karolina Vidović Krišto isto pita: “Vrijedi li više ploča ili život maloljetnog dragovoljca Domovinskog rata Darka Pajičića?”
Nakon što je odala počast francuskom dragovoljcu Jean-Michel Nicolieru, Torcida već drugi puta ulazi u sferu politike i političkih događaja. Oba puta na strani istine i pravde pokazujući puni senzibilitet za žrtve Domovinskog rata i tako stajući uz pravu stranu novije hrvatske povijesti. Ti koji javno i rezolutno odaju počast francuskom dragovoljcu i 80-godišnjem Marijanu Živkoviću zasigurno nisu “crtali” svastiku na Poljudu. To je ujedno poruka dalmatinskim orjunašima. Torcida je protiv vas! A vukovarska sutkinja Mira Rajš dokaz je da i suci ponekad moraju imati i tzv. “periferni vid”.
Kad sam već kod naših sudaca, zanimljiva pravna transakcija se odvija ovih dana oko Ivana Turudića. On je predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, ujedno i najvećeg suda u RH. Turudić ne spada u “progresivne” suce. Svojedobno je predlagao donošenje zakona o zaštiti digniteta Domovinskog rata što je diglo tlak na 300 našoj lijevoj medijskoj falangi.
Sada se doznalo iz “pouzdanih” izvora za dva “ogromna” grijeha jadnog suca. Vozio je prebrzo i nije se četiri puta odazvao na ročište prekršajnog suda. “Mi obični mali građani” moramo se odazivati sudu, a Turudić… Predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa uputio je hitni zahtjev bjelovarskom Općinskom sudu da dostavi prekršajni spis u kojem je nesretni Turudić pravomoćno kažnjen zbog prekoračenja brzine. Koji etički grijeh? Još teži krimen isti sudac je napravio kad se četiri puta za redom oglušio na uredne pozive sutkinje Sanje Klaudi da se nacrta na Prekršajnom sudu i pokuša se obraniti od prebrze vožnje. Sve je zvučalo kao dobro uvježbana uvertira koja će finale imati na Državnom sudbenom vijeću. To bi onda moglo budućeg bivšeg suca Turudića kanalizirati prema Odvjetničkoj komori Hrvatske.
I kad se već činilo da ćemo dobiti u odvjetništvu popularnog kolegu, dogodio se kopernikanski obrat. Od rezolutne tvrdnje da se Turudić nije četiri puta udostojao odazvati na poziv suda, odjedanput se utvrdilo da ni u jednom slučaju dostava poziva Ivanu Turudiću nije bila uredna. Nije pomogla ni Ivana Jakelić koja je u subotnjem Gerinom “Obzoru” počastila “prežaljenog” Turudića naslovom: “Dijeli moralne packe, a ne odaziva se na sudske pozive”. Ovakav naslov iako se u subotu na društvenim mrežama pojavila vijest da ni jedan poziv nije primio u skladu sa zakonom. I tko je sad tu, kako kažu u Dalmaciji, falija? Pošta sigurno nije. Naša pošta je najbolja na svijetu. Prodaje knjige i mobitele, prima uplate za loto, otkupljuje zlato, popravlja bojlere, naštimava špur, uzima briseve, svira po svadbama, radi kanape sendviče, gata iz graha, skida uroke itd. I tako je dobro zamišljena i skoro realizirana kombinacija ljevičarskih medija kihnula, a nade “progresivnog” dijela javnosti splasnule su preko noći. Turudić će i dalje dizati tlak odvjetnicima zabranom da branitelja po službenoj dužnosti ne može zamijeniti na raspravi drugi odvjetnik. Kako dugo? Pa valjda dok ga policija ne snimi kako na raskrižju nije htio upaliti lijevi žmigavac ili kad snime kako desni pali kad treba i ne treba.
Kako nam je svima Milorad Pupovac još jedanput sve oprostio, a Turudić izmakao, idemo se mi malo baviti globalnim problemima. To i priliči državi koja je, ako me sjećanje ne vara, ratni pobjednik “na ovim prostorima”. Takva država ne bi se trebala baviti Turudićima i Pupovcima. Prava tema za ovako snažnu državu je nepopravljivi Donald Trump. Lijeva novinarska falanga, naši dragi intelektualni proleteri, naprosto su živnuli. Trumpa”“sleduje” impeachment tj. opoziv. Čak je lagano “popušio” i jedan od boljih novinara Gojko Drljača. Dokaz više da je ideološko sljepilo jače od racionalnosti. Pa čak i od zdravog razuma.
I naš Gojko uhvativši se priče o tobožnjem Trumpovom “ucjenjivanju” svog ukrajinskog kolege Zelenskog, pun nade piše: “Sve navodi na zaključak da je ova priča početak kraja Trumpove ambicije da osvoji još jedan mandat”. Možda bi netko trebao Gojku prišapnuti našu staru uzrečicu: što se babi htilo, to se babi snilo!
Naime, Zastupnički dom američkog kongresa pokrenut će opoziv nestašnog Trumpa. Da pojasnim, Kongres je dosad u dva navrata izglasao opoziv dvojice predsjednika. Prvi je bio 1868. godine Andrew Johnson, a drugi 1998. Bill Clinton zbog afere s Monicom Lewinsky. Oba puta je Gornji dom tj. Senat poništio tu odluku Kongresa.
Kako i sada u Senatu imaju većinu Trumpovi Republikanci, a osim toga je za opoziv potrebna dvotrećinska većina, onda je svakom novinaru koji ne boluje od ljevičarske sljepoće jasno da od rušenja Trumpa neće biti ništa. Prema tome za Trumpa je Senat, a za Pupovca i Đakića je HVIDR-a. Zato treba uputiti duboku sućut 6. Ličkoj iz Večernjaka i “progresivnoj” ekipi iz Jutarnjeg jer će dragog i šarmantnog Donalda morati trpjeti još jedan mandat. Zakon je zakon, ali osvetoljubljivi Donald sad užasava “progresivni svijet” tvrdnjom da je ono “duboko grlo” koje je pustilo snimku razgovora u javnost ustvari veleizdajnik. Na zapadu takvih “izdajnika” ima na tone. Ali zato u Lijepoj našoj toga nema. Samo u RH novinari nisu nikada izdali ni Mesića ni Josipovića. Tuđman se ne računa…
Još je Tacit davno napisao: “Što je država korumpiranija, to je više zakona”.
Listam po svojoj “arhivi” i naletjeh na “mega popularnog” Milu Kekina, frontmena “Hladnog piva”. Mile se javlja “moćnom” pjesmom: “Ja nisam vaš, nisam vaš od glave do pete, ja nisam vaš, moji su dobili ’45.”. Zlobno pomislih: ti nisi naš, tvoji su dobili po onoj stvari ’95.… I tako smo Mile i ja kvit. Međutim, nešto je drugo zanimljivo. Milu i njegovo “pivo” često zovu, plaćaju i slušaju naši branitelji. Isti oni koji su opalili nogom u tur one koji su 1945. godine razveselili našeg Milu.
Ovih dana u Zagrebu je održana misa za 18 generala NDH koji su 24. rujna 1945. godine strijeljani u Beogradu. Gdje su pokopani ni danas nije poznato. Upada u oči da su ti generali stočnim vagonom iz Zagreba odvezeni u Beograd iako se ni jedan od njih tijekom Drugog svjetskog rata nije borio u Srbiji. Milini su jasno dali do znanja: mi smo pobijedili! Jedino mi nije jasno zašto “mi”, koji smo pobijedili 5. kolovoza 1995. godine nismo jasno, glasno, rezolutno i energično dali do znanja Mili i ostalim da smo mi pobijedili jer tako bismo utišali poražene i “pobjednike” iz 1945. godine?
Jesu li “istoričari” Klasić, Jakovina, Markovina i slični čuli za suđenje četničkim generalima u Zagrebu? To bi predstavljao novi “magnum crimen” za Hrvateke. Sudili u Zagrebu antifašističke četnike, “orilo” bi se na naslovnicama Indexa, Novog lista, Net.hr….
Evo jedne gramatičke pitalice: koja je razlika između ć i č. Nekada su radnici dobivali plaću, a danas plaču… (isprika autoru sa Fejsa, ali nisam uspio doći do njegovog imena…)
Vlado Vurušić nas u Jutarnjem upozorava da se HVIDR-a ponaša kao nekada SUBNOR. Pun razumijevanja za Pupija, Vurušić ipak miješa kruške i jabuke. Hrvatski branitelji su u pravom smislu te riječi trn u oku naših ljevičara. Zašto? Isključivo zato što su se borili za hrvatsku državu i pobijedili.
SUBNOR se borio za Jugu i pobijedio zahvaljujući saveznicima, konkretno Staljinovom maršalu Tolbuhinu koji je odradio lavovski dio posla. Koji je to maršal, bilo ruski bilo američki odradio Oluju i Bljesak?
Inače naš Vlado je specijalist za bivši SSSR. Nikada nisam pročitao ni slova o Tolbuhinu, o jurnjavi sovjetskih tenkova prema Beču i o “herojskim“ partizanima koji su nakon Rusa upadali u prazne gradove i tobože ih oslobađali. Ljuti se Vlado što se kod nas “podižu spomenici nacističkim drukerima ili kada se onemoćaloj manjinskoj zajednici onemogućava normalan život?!” Je li Bernard Sokol bio druker ili ne, to je trebalo utvrditi na sudu i samo na sudu. To ne mogu relevantno utvrđivati ni Dragan Markovina ni Vlado Vurušić ni korčulanski orjunaši.
“Onemoćala” zajednica ima, s obzirom na svoju brojnost, više zastupnika u Saboru nego bilo koja manjima u bilo kojoj zemlji u Europi. “Onemoćali” su trenutno i koalicijski partner br. 1 u Hrvatskoj Vladi, a ako to Vlado Vurušić ne zna neka se pretplati na Pupovčeve Novosti. Ako mu je to skupo, neka se ubaci u neku humorističku rubriku. Mora se stvarno biti galvanizirani, okamenjeni Jugoslaven da se uspoređuje unitaristički SUBNOR s dragovoljcima i braniteljima Domovinskog rata.
“Onemoćali” Dejan Jović predaje na Hrvatskom vojnom učilištu “Dr. Franjo Tuđman”. Kako mu tepaju da je “deseti najmoćniji Srbin svijeta” onda nam on i Tvrtko Jakovina obrazuju buduće pripadnike Hrvatske vojske. Možda Vurušić može izvući od dekana Hrvatskog vojnog učilišta kako je došao do “genijalne” ideje da angažira tipa koji još danas tvrdi da je 1991. godine na referendumu o hrvatskoj samostalnosti samo 11% glasača bilo za samostalnu RH. Onih 93,94% izgubilo se u glavi Dejana i dekana vojnog učilišta koji ga je zaposlio. Jakovina ih podučava da je oko 525.000 tisuća ubijenih nakon Drugog svjetskog rata rezultat pravedne osvete partizana nad kvislinzima. Sudovi, suđenja, presude, žalbe, ništa…to su bila takva vremena. Ali za ovu državu izjasnilo se samo 11% glasača jer…i to su bila takva vremena…i tako iz dana u dan. Laž na laž, opća društvena pušiona. Antihrvatska, agresivna i uporna propaganda od Nu2 pa do Vojnog učilišta. No, Hrvati mogu sve izdržati. Kako lijepo kažu Zagorci: “Kaj je, je…”
Muškarci vladaju svijetom. Žene vladaju muškarcima. Tko onda u stvari vlada svijetom? To je jasno. Međutim, nikada nikome neće biti jasno tko vlada Hrvatskom? A možda se ipak i to zna…
Zvonimir Hodak
