HODAK: Priča o Ivanu Penavi i pet Židova koji su mijenjali svijet

Ima jedan zgodan post koji govori kako su pet Židova navodno mijenjali svijet i to tako da je prvo Mojsije rekao: “Sve je u zakonu!”, potom je Isus rekao: “Sve je u ljubavi!”. Puno kasnije je Marks rekao: “Sve je u novcu!”, a potom je Freud ustvrdio kako je “Sve u seksu!”, na kraju je Einstein zaključio: “Sve je relativno!”.

U potvrdu te relativnosti svega, kad su navodno Alberta Einsteina jednom zapitali: “Kako to da žene tako često boli glava u krevetu?”, on je odgovorio: “Sve je relativno, u jednom ih krevetu boli, a u drugom ne boli”.

Sjetih se velikog fizičara u ove tmurne i depresivne vukovarske dane kad je Ivan Penava rekao: “Velika je sramota da generalštab JNA nije odgovarao pred pravosuđem ove države i to je nešto što govori kakvi smo mi ljudi, kakav pijetet imamo prema ljudima koji su izgubili živote u ovom gradu…”.

Dakle, stvarno je sve relativno.

Ja očekujem poziv suda, zasluženi poziv, jer sam ovih dana zabunom u putnu torbu stavio penkalu s jednim zahrđalim metkom kalibra 2,5 mm iz 1991. godine. Zbog toga ću biti kažnjen, a trbušasti generali, admirali i članovi generalštaba JNA koji su u roku od 87 dana sravnili jedan barokni grad sa zemljom, pobili tisuće ljudi, a tisuće i tisuće drugih odveli u svoje fašističke logore, neće imati u svojim izvodima iz kaznene evidencije ni sudsku opomenu.

I stoga se s pravom Penava i stotine tisuća drugih pitaju kakav smo mi to narod? Zadnju komunističku armiju u Europi najurimo iz zemlje, a onda poltronski propuštamo maturu. Već sam pisao da je operacija “Oluja” bila završena u maturalnom roku od četiri dana. Maturalni ispit je trebao biti optužnice i presude agresorima i zločincima. Kao što su to učinili saveznici na Nurnberškom procesu 1946. godine.

‘Laganje i nema za cilj da narod povjeruje u laži već je cilj da ni u što ne vjeruje’

Na žalost, mi u našem četverogodišnjem ratu nismo imali saveznika. Umjesto pobjedonosnog naroda, što mi to danas imamo? Hannah Arendt, njemačka filozofkinja, jednom je napisala: “To stalno laganje i nema za cilj da narod povjeruje u laži već je cilj da ni u što ne vjeruje. Takvom narodu nije oduzet kapacitet za akciju već kapacitet da misli i sudi. S takvim narodom možete raditi što hoćete”. S takvim narodom danas imate alanfordovski spektakl između Premijera i Predsjednika države.

Sve to govori da se državom upravlja izvana. I zato je sve više ljudi koji na dan 18. studenog “eksplodiraju” kao, recimo, Nikša Marinović koji na Fejsu kaže: “Koga nije bilo briga onda, nije ga briga ni danas. Proklet bija svako k’o na tisućama ljudi koji su živjeli k’o psi u smrtnom strahu…. na mrtvima i nasilno prekinutim djetinjstvima želi kupiti političke bodove…”.

Puno je onih na koje je Nikša aludirao. Po meni prije svega na one koji su bili “na drugoj strani”, a danas na vidljiv način “vladaju” Lijepom našom. Što je najgore, oni su “pobjednički glasni”. Tipičan primjer je zastupnica u saboru Mirela Ahmetović. Njenoj suptilnoj i senzibilnoj duši zasmetao je izbor pjesama kojima se slavilo na Poljudu: “Čestitam hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji plasman na Svjetsko prvenstvo. Ipak, slavlje s pjesmom ‘Moja Hercegovina’?. Još gore, prije toga je revao Thompson. Neukusno”.

Mirela, oni rokću od 5. kolovoza 1995. i ne prestaju

Za Mirelu je Thompson “revao”! Jako ukusno i damski rečeno! Ona zna da revu magarci. Njenih oko 30.000 tisuća. A kako se, Mirela, oglašavaju splitska orijuna i njihovi medijski jurišnici? Čuli ste za roktanje. Ako Thompson reve, onda mogu i ja, jedan stari i olinjali ognjištar, reći da oni rokću od 5. kolovoza 1995. godine. i ne prestaju. Počeli su još i prije, kad su tenkovi JNA bili zaustavljani u Hercegovini, na putu prema Dalmaciji. Prvi put kod Širokog Brijega gdje su ih “dočekali do zuba naoružani” fratri Ive Josipovića.

Drugi put između Mostara i Čitluka u akciji “Lipanjska zora” kad su Mirelini planirali odsijecanje doline Neretve. Treći put kod Šuice, nakon pada Kupresa. Jugo-Mirela nije ni čula da su se i Hrvatska i Dalmacija branile u Hercegovini. Je li uopće čula koliko je Hercegovaca branilo Vukovar? Pitajte mog branjenika Milu Dedakovića-Jastreba. Još je živ.

I tako je naša lijeva Mirela odlučila stati na stranu Dežulovića, Tomića, Pavičića i splitske orijune te podučiti Torcidu da je ova zemlja začeta i nastala na tekovinama ZAVNOH-a i AVNOJ-a. Neka više ne revu Thompsona kad mogu svoju navijačku radost iskazati s Bajagom, Lepom  Brenom i Beogradskom filharmonijom pod ravnanjem Branimira Pofuka.

Svaka čast hrvatskom pravosuđu 

Sve napisano vrijedi i za malo dalmatinsko mjesto Škabrnju smješteno u središtu Ravnih Kotara. I za zločine u Škabrnji nema ni presuda ni kazni. I tamo su valjda “Marsijanci” 18. studenog 1991. godine pobili 48 mještana i 15 branitelja. Kao da su ubijeni tamo negdje predaleko, recimo, na Novoj Gvineji. Ni imena, ni prezimena zločinaca i njihovih orijunaških ortaka. Spominje se Ratko Mladić, ali samo kao prozirni alibi za preživjele ubojice. Svaka čast hrvatskom pravosuđu s nasušno posebnim potrebama.

Trideset godina šutnje, muka… Zagreb je u međuvremenu postao novi glavni grad stare Jugoslavije dok ubojice, silovatelji i ratni zločinci slobodno šetaju Vukovarom i istočnom Slavonijom. Neki u čudnim koalicijama vladaju Lepom njihovom… Ljevičarski jugo-nostalgičarski mediji iz dana u dan peru mozak naivnima: “Okrenimo se budućnosti!”(?), “Ne treba zaboraviti, ali treba oprostiti!”, “Mi ne smijemo nikoga mrziti!”. Bez pravde, to su samo floskule. Pitajte prosječnog Irca voli li Britance? Zapravo, bolje da ga ne pitate. Pitajte Armence jesu li oprostili turski genocid? Opet, bolje da ne pitate…

Živimo u raritetnim vremenima. Doživjeli smo čak i to da danas suci i tužitelji upoznavaju zatvorske ćelije zbog svojih nepodopština. Ali nitko, baš nitko, nije osjetio pravne posljedice za uporno i neshvatljivo neprocesuiranje ratnih zločina i ratnih zločinaca u Domovinskom ratu u Lijepoj našoj. Po tome smo zaista jedinstvena država u svijetu.

Zanimljivo kako se delegacija Možemo ‘ukazala’ u Vukovaru…

U Njemačkoj dovlače na sud čuvare i čuvarice nacističkih zatvora stare i preko sto godina. Psihijatri ih moraju u sudnici uvjeravati kako nisu u Disneylandu i da im se za nešto sudi. Kod nas se zbog nekakve svjetlije sadašnjosti i budućnosti ne privode pravdi ni ratni zločinci koji su još u najboljim godinama. Uostalom, zašto se svemu tome čuditi? Kod nas, voljom “naroda” vladaju ljevičari poput onih iz Možemo koji prebojavaju murale posvećene generalu Praljku, Vukovaru i Zvoni Bobanu. Zanimljivo je kako se delegacija ljevičarskog Možemo “ukazala” u Vukovaru. Vijence su, s kiselim osmjehom, bacili u Dunav baš onako kako to godinama rade Pupovac, Stanimirović i bratja… I to je Hrvatska.

Kažu kako je HDZ ipak započeo s transformacijom. Iz “zna se” u “nisam znao”.

Dobro, možda sam malo preoštar prema našim progresivnim ljevičarima. Njima samo fali iskustvo. Bit će i njima i nama lakše kad shvate da se po novome više ne kaže “iskusniji” nego “više puta naj**ao”….

Put prema istini napokon je pokazala i Crkva u Hrvata. Zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško održao je u Vukovaru propovijed koja se čekala još od pokojnog kardinala Franje Kuharića. Bila je to propovijed “in medias res”, kako bi rekli Latini, ili doslovno prevedeno “u sredinu stvari”.

Lijeva politička magla

Uz sisačkog biskupa Vladu Košića, napokon je netko našim ateistima iz svih političkih struktura bacio istinu u lice. Istinu koju svi znamo, ali je u nedjeljnim propovijedima rijetko čujemo. Istinu koju dobro znaju “žene u crnom” kad se okupe u centru Beograda, a neki naši biskupi su je zaboravili. Tobožnja “politička korektnost” iliti lijeva “politička magla” često one koji djeluju na javnoj sceni priječi da iskažu cijelu i potpunu istinu. Po onoj “ne bi se šteli zameriti!”.

Međutim, biskup Šaško, bez dlake na jeziku, otvoreno kaže: “Dovoljno je vidjeti koje su znakovlje nosili ljudi koji su Vukovar razarali, a koje je bilo na odorama branitelja Vukovara”. Točka! “Sapienti sat”, opet bi rekli Latini, iliti “pametnome dovoljno!”. Dovoljno i nekim našim “politički korektnim” biskupima i brojnim ljevičarima poput npr. Borisa Dežuloviće i HND-a. Šaškova pljuska nije poslana vjernicima nego vladajućim strukturama.

Potom je biskup Šaško nastavio: “Herodi i Pilati, nepravde i računice, očito nečinjenje mjerodavnih institucija… Kako je moguće da bude prihvatljivo znakovlje pod kojim je mrcvaren Vukovar?”. I na kraju propovijedi je mons. Ivan Šaško jasno i glasno dao do znanja kako je HOS i njegovo znakovlje ono što je hrvatski narod stvorio u nametnutom osloboditeljskom  ratu, a zločinačka petokraka je simbol koji više ne možemo tolerirati u našem narodu…

Bilo bi vrijeme da HBK javno izreče stav o vukovarskim zločinima

E’sad! Šaško je otvorio festival istine. One istine na koje je ukazivao i Vlado Košić. Bilo bi vrijeme da HBK napokon javno izreče jasan stav o vukovarskim zločinima. Ako su u slučaju Jasenovac imali jednu dioptriju, onu koja osuđuje zločine, zašto tu istu dioptriju nemaju javno i prema žrtvama Vukovara, Škabrnje i drugih stratišta u Domovinskom ratu?

Tada Hrvati, pa i razni Hrvateki, ne bi trebali čekati desecima godina da netko od vodstva Katoličke Crkve u Hrvata s propovjedaonice, pred najvišim političkim vrhom, jasno izreče istinu o zločinu i ne-dočekanoj kazni; o stigmatiziranju pozdrava i amblema pod kojim su branitelji žrtvovali svoje živote za našu današnju slobodu; o prešutnom toleriranju komunističkih amblema i javnih izjava raznih jugo-nostalgičara.

Punih sedam godina hrvatska vlast žmiri na uvrede Pupovčevih novosti o Oluji, Domovinskom ratu, Thomsonu, HOS-u… To je apsolutni svjetski rekord u žmirenju. Čestitam!

O intelektualnim proleterima

Čitam moj omiljeni Večernjak, bez obzira tko je vlasnik. Pa ako jednog dana, a možda i prije, promjene ime u “Večernje novosti” čitat ću ga i dalje. Zbog Gerovca, Pofuka i sličnih drugih novinara. Boris Beck u kolumni “Retorika i društvo” blago zamjera i Premijeru i protivnicima cijepljenja jer oni “teško griješe” kad ne vjeruju istraživačkim novinarima. Rekli bi u Lici “to mi je prvi glas”.

Sjetih se sjajnih istraživačkih novinara kako se penju preko Thompsonove terase, k’o Tarzan i Čita, i objavljuju dokumente Općinskog suda u Splitu da su Thompsonovi papiri “fake”. Sud je to kasnije pa demantirao i tvrdio da su papiri istraživačkih novinara izmišljotina. No to ne znači da naš Boris nije u pravu. Lijepo je napisao genijalni Lav Trocki da su novinari “intelektualni proleteri”. Evo dokaza.

Kod komšija je izašla knjiga “Pad hrvatskog Staljingrada”. U knjizi se citira udarni naslov Večernjih novosti od “21. novembra” 1991. godine koji glasi: “Pokolj pre predaje”. Donosi svjedočenje fotoreportera Reutersa Gorana Mikića o masakru četrdeset i jednog djeteta u vrtiću u Borovom selu. Tu su po “istraživačkom” novinaru članovi hrvatske nacionalne garde “sekli grkljane deci između pet i sedam godina i bacali ih u podrum”. Užas, krsti se Goran sa sva svoja tri prsta.

Htio je Reutersov fotić to snimiti, ali srpski vojnik je repetirao pušku i zabranio snimanje. I bez snimke, laž je Srbe ogorčila. Ustaše opet kolju djecu. Kragujevac, Kozara, Pupovac i njegovih 12 ‘iljada prekrštene djece negdje devedesetih… Kasnije se, naravno, utvrdilo da se radi o tipičnoj srpskoj prijesnoj laži. Istraživačkoj…

Koga imamo više u Hrvatskoj, lažova ili izdajica?
Knjiga “Pad hrvatskog Staljingrada” poznata je hrvatskoj medijskoj družbi. Jeste li možda pročitali o “herojskoj” podvali Gorana Mikića od ikojeg našeg kandidata za Pulitzerovu nagradu poput Roberta Bjrušija, Borisa Vlašića, Branimira Pofuka, Gorana Gerovca, Ante Tomića, Jurice Pavičića, Vedrane Rudan koja ga vjerojatno i osobno pozna (jer obožava Beograd i sve Gorane u njemu). Sad mi se samo od sebe postavlja pitanje: zašto je Dobrica Ćosić pisao o ideologiji srpskih laži kad hrvatske izdajice nose tu “tajnu” duboko u sebi. Oni se “ne bi šteli zameriti” svojim prekodrinskim idolima. Kad bi se moglo nekom statističkom metodom utvrditi koga imamo više u Hrvatskoj – lažova ili izdajica? Bojim se da bi odgovor bio samo – DA!

Evo i jedna stara Matoševa:

“U šarmantnoj pozi
moderni poganac
najmio ga stranac
da nam metne lanac,
taj klatež, što o pravdi blebeće,
on za korist tuđu, laže kleveće…”

Baš me zanima je li vlast shvatila ozbiljno masovne proteste u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Nizozemskoj, Austriji, Australiji… U Kini, za divno čudo, nema protesta. To je kineska mudrost i strpljenje… Sjedi kraj rijeke, strpljivo, i dočekat ćeš kako tijelo tvog neprijatelja plovi niz rijeku. A mi polako plovimo, plovimo….

U parku  ispred mog prozora, mladić sjedi na klupi i sam se cijepi. Svaka čast. On nema zašto protestirati….