Da se mene pita, svi bi vozili Kiju. Tako misli Đuro. A da se mene pita, svi bi glasali za Domovinski pokret! Ali kao i obično, mene se ne pita! “Dan D” za DP je tu. Radić ili Penava? Kad ova kolumna ugleda svjetlo dana, sve će se već znati. “Veritas nocet, vinci” odnosno “Istina boli, ali pobjeđuje”.
Ako pobjedi Penava ili Radić što se mijenja? Ostaje li stranka na “tvorničkim postavkama” Miroslava Škore ili će postati pridruženi ogranak HDZ-a? Kome članovi vjeruju? Na čijoj odjeći ima više crvenih i bijelih kockica?
Melita Teler poslala mi je sliku kako prepoznati hrvatskog špijuna u Srbiji. Šeta gradom, a šešir, kravata, košulja, sako i hlače od crvenih i bijelih kockica. Uz sliku tekst: “Još nije jasno kako je provaljen hrvatski špijun u Beogradu.” Problem je što će svi na izvanrednom Saboru DP-a tvrditi kako baš oni imaju crveno bijelo kockasto odijelo.
Paradigma je na neki način postao pokojni Fred Matić. Branio sam u velikom procesu na Vojnom sudu u Zagrebu Milu Dedakovića -Jastreba i još neke vukovarske branitelje. U šestomjesečnom procesu nitko Freda Matića nije ni spomenuo. No man! Danas, kad je umro, odmah je postao “santo subito” iliti svetac. Blago Zadro, Dedaković, bračni par Toth, kao da i nisu bili u Vukovaru i branili ga. Zato je Fred postao pojam obrane Vukovara.
O Vukovaru su ispisani tekstovi i tekstovi, snimljena mnoga svjedočanstva i TV-serije, ali Freda Matića nitko nije tada spominjao. Fred je iskoristio trenutak i uz pomoć ljevičarskih medija i svojih političkih pokrovitelja uspješno plasirao svoju braniteljsku laž.
Sad još samo čekamo da mu Možemo dodjeli ulicu u Zagrebu. Možda Vukovarska postane Fredova. Možemo sve može! Dok još može!
Quo vadis Croatia?
Skupo je koncert u Imotskom koštao Hrvate. Policija je radila prekovremeno kao i suci za prekršaje. Ako si bio “za dom spreman”, plati 700 eura. Gdje danas u svijetu možeš za takav iznos dobiti “dom”. Ako na autu imaš naljepnicu HOS-a, opet plati 700 eura. Treba skupiti lovu za izgradnju srpskih kulturnih i vjerskih centara. Quo vadis Croatia? U Kumrovcu i u Srbu godinama se glorificiraju naši neprijatelji… Oni ne trebaju plaćati kaznu od 700 eura za partizanske pjesmuljke, isticanje jugoslavenske zastave i slično…
Od Kumrovca pa do Srba, pa čak i dalje do krijesova uz Savu slave naši ratni gubitnici svoje idole Tita, Partiju, Jugoslaviju, potpuno slobodno i nekažnjivo kao da je to bilo tek neko obično prošlo vrijeme za kojim nostalgičari nariču. Zaboravlja se da je to bilo vrijeme teškog totalitarizma, neslobode, progona, neimaštine i da su nas pripadnici baš tog režima u vidu JNA i srpskih paravojnih postrojbi htjeli zbrisati s karte Europe kad smo krenuli u stvaranje slobodne i neovisne Hrvatske. Zato danas naši ratni pobjednici Domovinskog rata čekaju spremni sa 700 eura u džepu da im policija pozvoni na vrata.
I čovjek se na koncu mora prekrstiti – s tri prsta. U Kumrovcu slobodno slave Tita i Jugu, u Srbu veličaju četničke koljače, a u Imotskom i Dugopolju hrvatska vlast naplaćuje 700 eura onima koji slave Hrvatsku, Bljesak i Oluju, navodno zato jer pjevaju “zabranjene pjesme”. Policija k’o da nije čula za “Opću sjednicu Visokog prekršajnog suda na kojoj je potvrđeno ‘oslobađajuće rješenje’ za pjevanje ‘Čavoglava’, i za uzvik ZDS kao i sličnih inkriminacija. Tu povijesnu sjednicu brzo je prekrila ‘magla’.
Zanimljivo je kako Republika Hrvatska, članica Vijeća Europe i Europske unije, ne poštuje njihove rezolucije o osudi svih totalitarnih režima, pa tako i komunističkog iliti jugoslavenskog. Skupove branitelja budno nadzire i konjički policijski odred, pod geslom: “I mi konje za frku imamo…”
U znak podrške Severini, Marko Perković Thompson odlučio da i on neće nastupati u Srbiji.
Ono što me već prilično dugo muči je pitanje koliko nas ima. Koliko nas, a koliko njih. Referendum “U ime obitelji” završio je 70 posto za nas, a 30 posto za njih. Znam da je čista utopija nadati se da će se sudbina usklika ZDS jednom zauvijek riješiti, recimo, na nekom referendumu. Referendum bi davno bio iza nas da je netko mogao Jugovićima “garantovati” rezultat u njihovu korist. Kako još pamte ishod referenduma “U ime obitelji”, sad su oprezni i tu metodu ispitivanja bila naroda više ne koriste.
Kad kažem “njih” mislim na tzv. “progresivce”, orjunaše, Jugoviće, anacionalne ljevičare, jugo nostalgičare i sličnu bratiju. Ako prosuđujemo po onome čime nas šopaju u medijima i na televiziji, debelo smo “popušili”. Nekada su sve nade polagali u “glavnu tragačicu” Haaškog tribunala Carlu del Ponte koja je iz Haaga trebala donijeti u Zagreb popis na temelju kojeg će nas uhićivati, sve po spisku. Tako je pitanje “koliko ima nas, a koliko njih” i dalje je otvoreno.
U komunizmu je klasni neprijatelj bio za klasu bolji od nas. Bili su bezdušni. Mrzili su nas bez duše.
‘Slobodarski’ Split
Dok čekam konačne rezultate “Gunfight at the O.K. Corral…” ili s izbornog sabora DP-a, čitam kako se u Splitu dogodio (a nekim desio) “mali” problem. Nostalgija nije samo politički nego ii glazbeni pojam. Koncert legendarnog Bijelog Dugmeta u “slobodarskom” Splitu izazvao je laganu nostalgiju. Dugmaši su razvili “propalu” zastavu propale Juge na video zidu dugačkom 30 metara i zapjevali: “Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo! Matero i maćeho, tugo moja i utjeho. Moje srce, moja kuća stara, moja dunjo iz ormara, moja nevjesto, moja ljepotice, moja sirota kraljice, Jugo, Jugice…”
Orilo se među splitskom orjunom, a njihova su srčeka poskakivala k’o kokice na varti. Mnogobrojni poklonici i nasljednici Miljenka Smoje sjali su od sreće. Propala tvorevina Jugoslavija opet je oživjela, makar samo na sceni. Bilo je u tih četrdeset i pet godina i lijepih i tužnih scena. Za partijske ljubitelje lova nije bilo lovostaja. “Neprijateljska emigracija” je bujala. Stoga su drugovi lovci zadužili kod “odgovornog druga” oružje i put pod noge – Njemačka, Italija, Francuska.
Njihova “sirota kraljica”, njihova “dunja iz ormara” radila je k’o “švajcarski sat”. Ubijalo se masovno i doma i u emigraciji, pojedince, čitave obitelji s djecom… Sjetite se samo obitelji Ševo koja je 1972.g. bila likvidirana u Italiji.
Dražen Travaš je bio “od(u)ševljen”. Sve se to nekako dogodilo na godišnjicu smrti Zvonka Bušića Taika koji je izbjegao njihovu “dunju iz ormara” zahvaljujući trideset godišnjoj robiji u SAD. Čak ti i dugogodišnja robija može produljiti život. Međutim, Bruno Bušić nije bio te ”sreće” pa je, nakon robije u jugoslavenskom zatvoru, ubijen u Parizu.
Renata Raič je ganuto komentirala: “Split je sinoć pljunuo na sve grobove branitelja…” Tanja Belobrajdić čudi se onima koji se čude k’o pura dreku: “Split 2024.g. i Vukovar 1991.g, a ista zastava”. Fale još samo Krležine “Zastave”. Možda je bolja usporedba s Krležinim romanom na ““Rubu pameti”. Tanji je kristalno jasno da tu nema slučajne improvizacije. Nastup je pripremljen s jasnom namjerom.
Još je samo nedostajao Razarač Split da ove iz 4.splitske podsjeti na dane “ponosa i slave”. I sad pomislite, promislite, usporedite. Apstraktni koncert Thompsona na istom mjestu kojim slavi Hrvatsku, njene regije, naše branitelje i Domovinski rat. Puljak i ostale “dunje iz ormara” čak bi i na takvo maštanje odmah dobili infarkt.
Mnogi su u Jugi vodili neuredan život, ali su ih sredili. Dokaz više da su neki nemoralni, a neki imaju dvostruki moral.
Sjećam se svojedobno kako je na prijedlog slovenskog građanina Joška Jorasa reagirao genijalni satiričar Vlado Šimenc. Naime, naš Joško je na svojoj kući koja se nalazi u Hrvatskoj izvjesio slovensku zastavu tvrdeći da je “Tu kaj Slovenija!”. Vlado je tada predložio da ga se hitno pozove na služenje vojnog roka u hrvatsku vojsku s činom zastavnika!
Danko Urban ima zanimljivu ideju: “Ne znam što naša Vlada komplicira oko oporezivanja nekretnina. Neka jednostavno nacionalizira nekretnine po zakonu iz 1946. godine, jer su ionako isti kao i ona vlast”.
Priča se i piše isključivo o hrvatskom nacionalizmu. Što je sa srpskim nacionalizmom? I on priča o hrvatskom nacionalizmu!
Uzeo sam jednodnevnu pauzu kako bih pratio i prokomentirao izborni sabor DP-a. Jedino što sam bio siguran u petak bilo je da će biti iznenađenja. A tko će biti iznenađen vidjeti će se u subotu. Problemi uvijek nastanu kad pomislite da problema više nema….
Mudra srpska poslovica koju sam u prošloj kolumni već spomenuo je napokon srušena u Hrvatskoj. Bolje rečeno, na zadnjem izbornom saboru Domovinskog pokreta u subotu u Zgrebu. “Para buši gdje burgija neće” ili tako nekako.
Po tom receptu delegati DP-a trebali su na skupu Domovinskog pokreta podržati opciju koja zna kako pobuditi političku ambiciju onih članova kojima zajedništvo stranke i dobrobit za hrvatsku politiku nije preča od primamljivih obećanja. Tako je slično bilo i sa Škorom, i sad se željelo nastaviti i s Penavom.
Upozorio sam da je Penava Vukovarac čiji mentalni sklop ne prihvaća političke, medijske i financijske pritiske. Naučen na patnju, žilav je i tvrd. Penava se nije dao srušiti sa stranačkog trona k’o, recimo, Škoro. I dobio je iza sebe većinu delegata. “Para” ovaj put nije “izbušila” baš ništa. Oni koji su sigurno dosta novca potrošili na medijsku i inu promičbu, 31. kolovoza su neakademski rečeno “popušili”.
Demonstrativan odlazak sa sabora ostavio je na objektivne promatrače više kukavički negoli buntovnički dojam. U demokratskim zemljama javno glasovanje nije nimalo lošiji način provedbe izbora od tajnog glasovanja. Zašto se ne bi točno znalo tko je za koga glasovao odnosno tko koga od dvije struje podržava? Stoga se u demokratskom duhu trebalo boriti do kraja, časno prihvatiti poraz i čestitati pobjedniku. Uostalom, to je samo politika, nije rat.
Do jučer su svi bili u istoj stranci, a sada uvrijeđene veličine demonstrativno napuštaju stranku i pljuju po njoj. U Hrvatskoj je očito političko pljuvanje onih s kojima se ne slažeš jedini uobičajeni (balkanski) način reakcije. Razumijem razočaranje, ogorčenje, čak i uvrijeđenost onih koji su izgubili na ovom saboru. Ali zar nisu toliko domoljubno svjesni da ne vide kako trebaju pregristi pokoju, kako je to lijepo znao reći Tuđman “žabu” i nastaviti.
Osobito su me rastužili i razočarali Ivica Šola i Igor Peternel koji su se najgrubljim psovkama i pogrdama javno obrušili na svoje neistomišljenike u dojučerašnjoj zajedničkoj stranci.
Ponekad je grubo kad moraš okrenuti glavu sam od sebe.Nekad se u Haagu osumnjičenim hrvatskim braniteljima jamčilo doživotno pravedno suđenje. Lijepo je kazao Stipe Mesić: “Haag je dar s neba” pa u hrvatska rebra.
Zvonimir Hodak/Foto: FaH
