Zamislite da se tih godina premijer Luksemburga Xaver Bettel pojavio na nekom prijemu sa svojim suprugom Gotje Destenejem držeći se za rukicu, a naš Gotje u prekrasnoj bijeloj haljini s izrezom i dlakavim nogama. Kaj got, rekli bi Zagorci. Trideset osam godina je prošlo od kada je Udruga američkih psihića izbacila homoseksualce s liste osoba s psihičkim poremećajima. I od tada imamo tzv. normalizaciju. Evo, ovih je dana potpisano primirje između Izraela i Hamasa u pojasu Gaze. Potpisom primirja odnosi su skoro “normalizirani”.
U Gazi je pola grada srušeno, oko tri stotine ljudi je ubijeno, žena, djece, staraca. U Izraelu je poginulo dvanaest ljudi. Važno je da je sve vraćeno u normalu…
Naša “ljubičica bijela”, koja je upravo na putu da nam se opet ukaže na kazališnom trgu u Zagrebu, nije voljela, uz svu svoju progresivnost, homiće tj. gayeve. Za vrijeme tzv. NOB-a gubili su naši “heroji” glave od ustaša, Nijemaca, manje od Talijana, a više od političkih komesara koji su budnim, revolucionarnim okom pazili da prednost uvijek imaju drugarice bile one obrijane ili ne. I nije našem uskoro-povratniku na najljepši zagrebački trg bilo ni na kraj pameti da 1973. godine, kad je započela era normalizacije, kaže oprostite drugovi što smo vas četiri ratne godine pedantno strijeljali.
Sad vidim da je to normalno. A što nam sprema “Možemo”? Ako pobijede, oni mogu sve, ali će se pri tome morati uvijek s tugom i sjetom prisjećati hiper senzibilnog maršala koji je njihove “heroje” tamanio kao prepelice u lovu za strane diplomate u Karađorđevu. To nam budi nadu.
Normalizacija?! Ona se udomila naročito u Nizozemskoj. Svojedobno je bila osnovana stranka NVD koja je nudila ljubav, slobodu i raznolikost. Prevedeno “pedofilska stranka”. Izdavali su i svoj mjesečnik Pan u kojem su bile slike gole djece. Urednici su bili i predavači na nekim tribinama u Dubrovniku. To je i nagnalo moju klijenticu pok. Judith A. Reisman da dođe u Hrvatsku i izvrgne se općem ljevičarskom pljuvanju onih koji i danas mogu. I na kraju je li sve to normalno? Bojim se da jest…
“Zlobnici” iz Hrvatskog tjednika aludiraju na “Servus dragi Zagreb naš”. Pokojni Viki Glovacky se sigurno križa gore među oblacima. I ne samo on. Križaju se valjda i Sava Kovačević
, Edvard Krdelj, Mika Špiljak, Aleksandar Ranković, Milorad Đilas, Milorad Pupovac… Pardon, on još ne. Stoga oprez. Normalizacija može postati itekako zaj…na.Sretnu se dvije “normalne” drugarice. Prva malo znatiželjnija upita: “Što dobivaš prvom dozom Pfizer cjepiva?” “Ništa…” odgovori druga. “A drugom?” “Password!”, odgovori druga…
Opća sjednica Vrhovnog suda pokazala je da se ni pod kojim uvjetima ne smije sucima dopustiti da sami biraju suce, bilo općinske, bilo županijske, bilo suce Vrhovnog suda.
Sudačka elita na Općoj sjednici nije dala pozitivno mišljenje ni za jednog kandidata. Trideset i tri suca koji su glasovali, od njih 35 ukupno, vjeruju da predsjednik VSH može biti samo jedan od “senatora”. Jedan jedini glas dobila je Zlata Đurđević koju zagovara Zoki Milanović. Valjda onako, za svaki slučaj iako naša Zlata sa sudom i sudskom praksom ima malo ili ni malo doticaja. Da se kandidirala za direktoricu nuklearne elektrane Krško imala bi iste reference k’o za Vrhovni sud. Naši “senatori”, čije mišljenje srećom nije obvezno, i ne moraju obrazlagati svoje mudro glasovanje.
Zamislite, između ostalih, ni jedan bod nije dobila čak ni sutkinja Visokog kaznenog suda dr.sc. Lana Peto-Kujundžić s prestižnom biografijom. Ima dugogodišnji staž suđenja u maloljetničkim postupcima, dakle dobro poznaje maloljetničku delikvenciju. Bez problema je prošla na natječaju za Visoki kazneni sud, ali Vrhovni suci nisu smatrali da je dostojna dobiti njihovo povjerenje za funkciju predsjednice Vrhovnog suda.
Eto, vidjesmo kako se među “nepogrešive senatore” ne ulazi baš lako. Da me netko ne bi shvatio ozbiljno kad kažem “nepogrešivi”. Sjetite se samo presude VSH u slučaju kapetana Dragana kojem su drastično snizili kaznu zatvora dočim su zdušno povisili kaznu Tomislavu Merčepu, osuđenom zbog tzv. “zapovjedne odgovornosti” iako pok. Merčep nikada nije zapovijedao ni u kojoj vojsci pa ni u HV-u, a još manje je ikoga ubio ili likvidirao.
Sjećam se slučaja “Koranskog mosta” i optuženog Mihajla Hrastova koji je tri puta oslobođen na Županijskom sudu u Karlovcu, ali su “senatori” baš svaki put ukidali te presude dok ga napokon nisu osudili i presudili da plati oko milijun kuna onima koje je on zaustavio na “turističkom” putu u grad na četiri rijeke. I na kraju slučaj o kome sam već davno pisao. “Komšija” je bio osuđen u odsutnosti zbog ratnog zločina na dvadeset i pet godina zatvora. Englezi ili Ameri su ga izručili RH, a on je iskoristio zakonsku mogućnost i zatražio “ponavljanje postupka”.
U skladu sa zakonom, zahtjev mu je bio na VSH prihvaćen. Presuda na dvadeset i pet godina zatvora nije nimalo zabrinula naše “senatore” pa su odmah usvojili njegov zahtjev da se brani sa slobode. Suđenje je završilo, osuđenik je dobio upola manju kaznu, a kad je bio pozvan od “suca izvršenja” da se javi na izdržavanje, on se pristojno javio iz Kanade s kopijom kanadskog “pasoša” jer je u međuvremenu zatražio i dobio njihovo državljanstvo.
I tako, mudrošću naših “senatora” on ode slobodan pa, pa! Branio sam u priličnom broju procesa tzv. ratnih zločina, ali nikada, naglašavam nikada, nije nitko od naših dragovoljaca i branitelja doživio tako “humani” poguranac. Neka se pobroje između sebe koliko ih je sudilo u komunizmu, tko je, kad je komunizam već pao u ruševinama Berlinskog zida, još uvijek imao hrabrosti osuditi Dobroslava Paragu jer je u slovenskoj “Mladini” rekao da je za vrijeme robije u Staroj Gradišci bio fizički maltretiran.
Stoga, ako je u bilo kojoj sferi našeg društva bila potrebna lustracija onda je to trebalo uraditi u pravosuđu. Kao odvjetnik pok. predsjednika Franje Tuđmana ja sam mu to 1997. godine i predložio. On je to od prve prihvatio, ali me dva dana iza toga pozvao i pred Šarinićem i Šuškom rekao otprilike ovo: “E’ moj Hodače! Da smo mi za vrijeme Domovinskog rata razmišljali kao vi, mi nikada ne bi imali svoju državu”. Od tada sam sretan, tronut i ponosan što prije 5. kolovoza 1995. godine nisam predlagao lustraciju nad partizanima, orijunašima i komunjarama jer bi otežao stvaranje države. Kad malo promislim, bio sam “luda faca…”, odnosno kako bi rekla Tanja Torbarina “Moš’ mislit…”.
Lijepo je rekao Kant: “Na vrhu piramide su uvijek pravda i istina”. Problem je samo u sitnici što često u blizini nema piramide. Osim u Bosni. Umjesto mudrog Kanta, evo i jedne smirujuće i blage poruke Hrvatekima: ne brinite pretjerano o budućnosti jer ionako u budućnosti ništa neće biti u redu.
Sad je na redu nešto što Ameri nazivaju “podjela plijena” ili “spoils system”. Sad kad “Možemo” pobijedi on mora misliti na svoje. S 13 milijardi nečega bit će za sve. Uletjet će u čistu i destiliranu “win-win” poziciju. Iskusniji će pomoći “novajlijama” iako je ovih prvih jako malo.
Recimo, Vili Matula je jedan takav veteran. On je još biblijske 1989. godine, kao član Centralnog komiteta SK Hrvatske dobio stan, kako i priliči, na “elitnoj” gradskoj lokaciji. Vili ga je malo “osvježio” i otkupio za 10.000 dojč-maraka.
Nakon toga, snalažljivi je Vili pronašao kupca u liku Luke Rajića i “frknuo” mu ga za nekakvih 300.000 eura. U zadnjem UFC susretu Tomaševića i Škore, Škoro pred kraj druge runde prišapne Tomislavu: “Bolje da šutite… Sjećate se Bebi Dol? i Ona je u Beogradu frknula neki stan…”. “Ma ne trkeljaj”, naljuti se Tomislav i reče: “Svaka vlast daje velikim glumcima stanove. Tako su uz Vilija stan dobili i Ivo Gregurević, Anja Šovagović, Ena Begović…”. Osim toga, negdje sam čuo da si je i Marlon Brando za života umišljao da je on Vili Matula…
Odmah mi se telefonski javila, izuzetno raspoložena, Anja Šovagović: “Izvoli, kao moj odvjetnik, odmah demantirati da sam ja ikada u životu dobila stan od bilo koga. Potres je mene i supruga zatekao u stanu moje majke u kojem smo živjeli. Kako od grada nisam dobila zamjenski stan, sad živim na Braču i tamo pomalo glumim glumicu iz Gavele. Stan je dobio moj suprug i to prije nego smo se vjenčali. I kakve socijalne i pravne veze to ima sa mnom? K’o da je meni lagan život s ‘despotom’.”
Tako u ponedjeljak ide Jutarnjem moj dopis “ispravak netočne informacije” po čl. 42 Zakona o medijima… Ipak me malo kopka misao je li Anja ipak dobila neki stan, možda od Tomislava Tomaševića u fajtu sa Škorom. Ali to je samo tzv. percepcijski stan. Zašto onda ne bi Anja bila ljuta?
Inventura rezultata pobjedničke koalicione vlasti pokazuje da se biračko tijelo nasanjkalo na lanjskom snijegu.
Kako to naš narod kaže: u svakom zlu ima i neko dobro. Tomašević mora u gradu u koaliciju s SDP-om koji je “sjajno” prošao. Ima tu svega. Recimo, ratni veteran Teodor Celakoski koji je “odležao” svoje na asfaltu zbog izgradnje garaže na Cvjetnom trgu. Međutim, nema u novom sastavu Gradske skupštine Vesne Škare Ožbolt i Anke Mrak-Taritaš. Tko će sad baciti pismu “Po šumama i gorama… naše zemlje koncesijske”. Bojim se euforije u HDZ-u jer će vjerojatno morati otići u oporbu. Jedino ako Škoro iznenada ne “uskrsne” k’o Isus na mjestu gradonačelnika.
U Dalmaciji i danas vjeruju da je Isus bio Dalmatinac. Pio je vino, jeo je ribu i ništa nije radio. A ako je ponekad i nešto radio to je bilo – čudo!
Dolazi nam opet sezona glasovanja, a potom možda i sezona partijskih kombinezona… Za neke je problem “za koga glasovati?”. Savjet iz HDZ-a je: “Glasajte po savjesti”. E’ kad bi bilo dovoljno ljudi koji imaju savjest. Moj prijatelj Ufo s Bola savjetuje: “Čitajte stare novine. Naši stari bili su pametni”. On godinama s Bola donosi svojoj staroj majci u Pražnice stare novine. Nek’ se nađe! Makar za potpalit’ vatru kad je bura. Neki dan Ufo dođe uvečer s posla, a majka poviče s vrata: “Ufo, znaš li ća je nova?”. “A ća?”. “Ubili su Alda Mora. Baš sam pročitala u novinama!”.
Piše moj frend Marcel Holjevac na fejsu: “Joj, da se ‘oće ovima koji prizivaju Tita, Tito vratiti na samo mjesec dana… kak’ bi skvičali kad ih se dohvati”. Sve si mislim kako bi jedna prava stara nepismena brkata partizančina iz pasivnih krajeva gledala na njihove dugine boje, legalizaciju trave i slične stvari… Potukli bi ih šmajserom samo tako.
Zadnjih par dana sam na “rekuperaciji” na Bolu. Politiziram dnevno u kafiću s lokalcima uz pivu. Jedan koji zna sve kaže: “Ljudi, pustite sad malo mlade. Vrime je za njih…”.
Mislim si ima čovjek pravo! Evo naših “mladih” u Zagrebu: Tomislav Tomašević 39 godina, Vili Matula 59 godina, Rada Borić 69 godina, Neda Raukar 61 godina, Damir Bakić 63 godina, Sandra Benčić 43 godine, Danijela Dolenec 44 godine, Draženka Polović 61 godina, i pionirka Naima Balić 81 godina. Naima Balić i ja (M)ožemo složiti zgodnu omladinsku organizaciju. Samo ne znam jel’ više možemo…
Zvonimir Hodak/Foto: pxll
Odvjetnik Anto Nobilo obratio se pismom u ime svog klijenta Nikice Jelavića. U priopćenju Nikica Jelavić se potpisuje kao "Nikica…
Predsjednička kandidatkinja Možemo! Ivana Kekin rekla je danas da se neće povući iz utrke za Pantovčak nakon…
U stranci Možemo održana je presica na kojoj su Sandra Benčić, koordinatorica stranke, i Ivana…
Komentiraj