Ivan Anušić, ministar obrane, ima atipičnu biografiju, barem za one koji dominiraju u tzv. dnevnoj politici u Hrvata. Sa 17 je godina postao dragovoljac Domovinskog rata u kojem je ostao do kraja.
Pitate se kako je uspio postati ministar obrane? Prastara logika. Postavi takvoga na visoku poziciju da bi ga mogao lakše kontrolirati. No, nekada ta logika i ne upali. Ministar Anušić je nedavno izašao s nekim svojim idejama u podcastu Mrežnica za koje sam uvjeren da se neće svidjeti “monolitnom” vodstvu HDZ-a.
Taj, za sada blagi otklon očekivao se i ranije. Slavonsko stranačko tijelo iz kojeg dolazi Anušić daje Vladi previše ruku da bi se njegovi disonantni istupi mogli ignorirati. Albert Einstein je zaključio kako je glavni razlog stresa svakodnevni kontakt s idiotima. Mediji se uglavnom bave studentskim prosvjedima u Beogradu. Znači li to stvaranje treće “Srboslavije”?
Željko Glasnović se pita: “Gdje su bili beogradski studenti kad je velikosrpska armada 1991. godine krenula na Hrvatsku, BiH i Kosovo?” Tadašnje “studente” ispratio je srpski narod s oduševljenjem i cvijećem na put u Vukovar, na Ovčaru… I tako je srpska “studentska revolucija” u Hrvatskoj trajala sve dok 5. kolovoza 1995. godine nisu bili naglo prekinuti i poslani traktorima natrag u Srbiju.
Slobodan Milošević ih je nazvao “zečevima” jer se ni jedanput nisu susreli oči u oči s hrvatskim braniteljima. I političkim slijepcima je jasno zašto “studenti” ruše Aleksandra Vučića. Njegov čuveni govor u Glini 20. ožujka 1995. godine bio je inspirativan za ove današnje “studente”. Je li možda i oni čekaju neke nove tenkove i novo cvijeće? Načekat će se…
Arena je puna i bez Brene
Dobro, nije sve tako crno. Ima tu ponešto i crvenog i bijelog i plavog. Ako je u sredini i hrvatski grb, to im je dobar znak da takvu zastavu spale. Zamislite samo taj optimizam naših komšija kad su nam 20. ožujka 1995. godine poručili u “legendarnoj” Glini: “Nikada više Hrvati neće da se pojave u Glini.”
Sad im je stigla još i sol na otvorenu ranu. Arena je puna, ali bez Lepe Brene. Opet smo doživjeli da Hrvati nakon utakmice i dalje sjede i vesele se, a Srbi ustaše…
Hrvatski rukometaši su punili Arenu svaki dan utakmica, a oduševljenje koje je obuzelo cijeli narod plasmanom hrvatske rukometne repke u finale Svjetskog prvenstva zadivljuje svijet, ali ostavlja Srbiji i Sloveniji gorak okus u ustima.
Kada na dočeku naših rukometaša iz Osla na Trgu bana Jelačića zapjeva i novu himnu Marka Perkovića Thompsona “Ako nisi znao što je bilo…”, to će biti pravi kolac u srce našim jugofilima, orjunašima i anemičnim Europejcima.
Imamo srebro. Bili smo drugi na svijetu u nogometu pa možemo i u rukometu. Skromni smo, pastoralni i dobroćudni… Uostalom, “Najte kaj zameriti” učio nas je još davno Dudek.
Poslao mi je netko sliku Bana Jelačića koji navodno kaže: “Ovako ni ja nisam s**bao Mađare.” Nakon što smo u polufinalu dobili Francuze odmah se pojavio problem hoćemo li sad morati vratiti Rafale Francuzima?
Nakon pobjede nad Francuzima, nastala je prava invazija Hrvata na Oslo. Zavladalo je ludilo, zlatna groznica. Čak ni 860 eura nije nemoguća cijena kad svi žele vidjeti glavni grad Norveške. Kad treba, ima se…
Sportska smo nacija. U rukometu prvaci svijeta i dva puta Olimpijski pobjednici, u nogometu dva puta treći na svijetu, jednom drugi. Međutim, u Oslu su ipak Danci, pokazalo se opravdano, favoriti. Trostruki su svjetski prvaci, sada i četverostruki.
Pusić vs. Plenković
Tvrdi smo kamen, ali Danci su hladni i organizirani Skandinavci pa su na teren poslali momčad koja u zadnja četiri svjetska prvenstva u rukometu nije izgubila ni jednu utakmicu. Međutim, nitko ne “šljivi” taj podatak i svi su pohrlili u Oslo na utakmicu. Što se navijanja tiče, mi Hrvati smo u navijanju ono što su Danci u igranju. Nedostižni! Spremni smo napraviti ludnicu. Ovo rukometno prvenstvo je pokazalo tko smo i što smo. Razni Klasići, Jakovine, Markovine i ekipa sigurno su na aparatima.
Stara lijeva ikona Zoran Pusić, predsjednik Antifašističke ljige, javno je uputio molbu predsjedniku Vlade da spriječi Marka Perkovića Thompsona da ne pjeva na dočeku rukometne reprezentacije. To se zove dobra, stara “komunjarska demokracija”. On “misli” da je Thompson u današnjoj Hrvatskoj, posebno među mladima, simbol ustaštva?!!!
Okamenjeni ljevičar podsjeća Andreja Plenkovića da zadnji skupovi na kojima je pjevao Thompson “zloslutno podsjećaju na slične skupove 1933. godine u Njemačkoj”. Pa jel’ taj tip normalan??? Koja intuicija okamenjenog partizana.
Pusić zna da se može kad se hoće. Dalekog 5. prosinca 1918. godine, po zapovijedi šefa zagrebačke policije Grge Anđelinovića, dočekani su hrvatski domobrani iz 25. i 53. domobranske pukovnije i pokošeni vatrenim oružjem. Ubijeno je 13 domobrana, a 17 ih je bilo ranjeno. Četnik Grgo je kasnije u beogradskoj skupštini izjavio kako je on “ponosan na svoje krvave ruke”.
Usput rečeno, ponosni četnik Grgo i Zoran Pusić su rođaci. Lijepo je čuti i vidjeti kako rođak utječe na rođaka. Kaže narod: ne pada jabuka daleko od stabla. Zoran je stari antifašist koji je rođen nakon pada fašizma. Nije mu lako. U nedjelju je stigao i otvoreni odgovor Plenkovića na otvoreno pismo Pusića.
‘Dabri nema pomoći’
Odgovor je razložan i logičan. Plenki priznaje da je Thompsonova pjesma “Ako ne znaš što je bilo” postala neslužbena himna naših rukometaša na ovom svjetskom prvenstvu te da su rukometaši, ali i brojni navijači željeli da Thompson pjeva na njihovu dočeku u Zagrebu pa je, onako po narodski rečeno, laprdanje Pusića pišanje uz vjetar. Stvarno je Pusić gadno kažnjen jer mora živjeti u hrvatskoj državi. Treba shvatiti njegov bijes na sve hrvatsko.
Netko mi je poslao na fejs šest moralnih načela, idealnih za starog partizana: Prije nego moliš – vjeruj. Prije nego govoriš – slušaj. Prije nego potrošiš – zaradi. Prije nego što napišeš – razmisli. Prije nego što odustaneš – pokušaj. Prije nego umreš – živi.
Josipa Dabru ni Dudek ne bi spasio. Dabro je sad meta na streljani. Ne branim njegovu primitivnu želju da se slika s oružjem u ruci, gađa iz otvorenog auta i slično, ali je već ogavno kako se ta afera pretvorila u medijsku sapunicu kojom nas šopaju. Zamislite, dao je u ruke pištolj maloljetniku.
Ivica Granić nas podsjeća kako je u ono “Titovo vrijeme” u srednjoj školi postojao predmet ONO i DSZ u okviru kojeg su maloljetni đaci učili gađati, itd. Pripremalo se maloljetne đake, ako se slučajno pojave “ustaše”, kako “odbraniti” Partiju i obožavanog Tita.
‘Hvala vam dečki’
Davor Ivanković je human prema trgovcima. “Trgovci vratite nas iz Slovenije i Trsta. Što prije, to bolje za vas.”
Stigle su me godine kad sam najsigurniji sa svojom ženom. One druge žele seks… Evo, napokon je došla i, kako bi u Lici rekli, “sveta nedilja”. Naša “maša” ili misa je u 18 sati u dalekom Oslu.
Osvojiti drugo mjesto na prvenstvu svijeta u rukometu je takva “infuzija” sreće koju Hrvati čekaju k’o ozebli sunce. Danci su bili nepobjedivi, ali naši su se momci junački i s punim srcem borili sve do kraja i, unatoč pristranim španjolskim sucima, uspjeli izboriti najmanju razliku u rezultatu.
Odličnoj novinarki Ivani Petrović malo smeta što se Hrvatska ovdje predstavlja kao gubitnica. Misli kako bi dobro “došla neka komparativna analiza” dosadašnjih hrvatskih i danskih rezultata. Danska je neosporno vladar na rukometnoj sceni, ali naša reprezentacija je pokazala da i mala Hrvatska može učiniti nemoguće. Hvala vam dečki!!! Sad je vrijeme za slavlje!
Što su ti godine, kad me netko pita što pijem, ne znam misli li na alkohol ili lijekove.
Zvonimir Hodak/Foto: FaH
