Dana 11. studenog 1918. završen je Prvi svjetski rat. Guske su se opet sretne i pune očekivanja našle u (novoj) Jugoslaviji, nekadašnjoj “tamnici naroda” kako su je nazvali komunisti. Tu zajednicu zvanu “tamnica” domaća orjuna ne može zaboraviti i da hoće, a i neće.
Tako npr. Vedrana Rudan kao ponosna kokoš na seoskom gumnu poručuje: “Prevelika sam za Hrvatsku, Srbija je moja zemlja! Tamo ne da se osjećam kao doma nego jesam doma. A nisam Srpkinja“” Pa sretno ti bilo!
Mjesec studeni obilježavaju Vukovar, Ovčara, Škabrnja, ratni mrak, ubijanja, krv i očaj. Sada se toga sjećamo hodočašćem tisuća na vukovarsko groblje i u bolnicu te paljenjem svijeća diljem Hrvatske.
No, nije svaki dan u studenom crno obojan. Recimo, 16. studeni. Mnogi nisu svjesni da je taj datum povijesno značajan za Lijepu našu kao i 5. kolovoza. Da dana 16. studenog 2012. nije bilo Theodora Merona, predsjednika žalbenog vijeća Haaškog tribunala, mi bi danas bili okvalificirani u međunarodnoj i domaćoj orjunaškoj javnosti kao “zločinačka tvorevina”.
Snježana Pavić je tog jutra objavila u Jutarnjem ono čemu su se u srcima nadali neki poput Vedrane Rudan, Ante Tomića, Šokre Beljaka, Stipe Mesića, Josipa Boljkovca, “istoričara” Klasića, Jakovine, Markovine, Perice i sličnih jugo-nostalgičara. Nada da će tog dana biti napokon zabijen zadnji čavao u lijes Tuđmanove države. Ili tako nekako. Njima je od početka bilo sve jasno, a nadali su se kako će napokon to postati istinom i po “haaškim sudijama”.
Međutim, sve je bilo jasno i poljskom Židovu Theodoru Meronu. Tročlano vijeće bilo je podijeljeno. Odlučujući glas za oslobađajuću presudu bio je glas predsjednika vijeća Merona. Mržnja lijevih projugoslavenskih medija mogla se tog 16. studenog rezati škarama u zraku. Da nije bilo Merona Oluja bi danas bila zločinačka operacija za etničko čišćenje Srba s njihovih “vekovnih ognjišta”, a Tuđmanova politika tek genocidni ostaci NDH.
Ipak, Meronovim glasom “potjernica” u Jutarnjem je bila povučena, a orjuna je podvila rep na žalost i tugu naših komšija. Propao je i taj zadnji pokušaj da se pomoću sudaca Haaškog tribunala briljantne vojne akcije kao što su Bljesak i Oluja kompromitiraju u očima ionako nesklone liberalne Europe.
Zahvaljujući poštenju Theodora Merona “džabe su krečili”. Zato bi sjećanje na taj povijesni dan za Hrvatsku trebalo obilježavati. Ako to ne čine vlasti, onda bar ovako podsjećam sve moje čitatelje na to kao i na činjenicu kako je često sudbina moderne hrvatske države visila o niti, ne samo u slučaju Haškog suda već i Plana Z4, priznanja….
Sokrat je navodno rekao: “Pametni ljudi uče od svega i svakoga. Prosječni ljudi uče na iskustvu”. Dokle će “naši” učiti na vlastitom iskustvu, ne znam. Za početak, ne bi bilo loše naučiti čemu služi mali džep na desnoj strani traperica. Ne znate? Za vašu plaću u eurima!
Kad je ne tako davno, kao predsjednica, RH Kolinda Grabar-Kitarović rekla: “Svi vi, radit ćete od kuće!”, mnogi su se ironično smješkali. “Kaj god!” Danas je to, zahvaljujući koroni, postao svjetski trend. Jedan je to od modusa za spašavanje radnih mjesta.
Ali ima to i svoju manje dobru iliti lošiju stranu. Naime, sretnem mnogo mlađeg bivšeg teniskog partnera. Priča mi vic: “Upao mi u stan anketar s pitanjem: ‘Kakvo je vaše mišljenje o seksu na radnom mjestu?’ ‘Nikakvo. Prvo, ja sam oženjen čovjek, a drugo, izbor je baš nikakav’. “Oprostite, a gdje vi radite?”,upita ga anketar. “Pa radim od kuće…!”
Napokon nam je stigla sumorna, kišna i prohladna jesen, a što je najgore, i neizvjesna. Voda je došla do grla. Javnost sve više traži od pametnijih da više ne popuštaju. U susjedstvu umro penzioner. Tu i tamo smo razgovarali, ali samo kratko. “Što vi kažete na sve ovo?”, pitam ženu iz njegovog ulaza. “Od čega je umro?” “Ha, dragi sused, obdukcija će pokazati samo od čega je živio!” stručno mi objasni!
Netko je nedavno postavio pitanje: “Treba li državni službenik plaćati sindikalnu članarinu i na onaj prihod do kojeg je došao korupcijom?” “Treba ako je pošten!”, glasio je odgovor.
Kad smo već kod anketa, jednu je pokrenuo Hrvatski nogometni savez iz Zagreba. Pitanje koje se nameće samo od sebe je: “Tko je najbolji hrvatski napadač svih vremena i zašto?” Došlo je puno različitih odgovora. Ja sam zapamtio samo jedan, onaj našeg Ante: “Jure Francetić jer je u zimu i proljeće 1942. očistio istočnu Bosnu od četničkih i komunističkih bandi i izbio na istočnu granicu države!”
Božo Simunović na fejsu je pomalo nestrpljiv i štoviše rezolutan: “Ustaše, smjesta vraćajte židovske umjetnine”, a ja bih dodao i stanove. Četiri godine su ustaše prisvajali i uživali u židovskim stanovima i umjetninama. Već bi bilo vrijeme da “naši oslobodioci” napokon izvijeste javnost kad su stanovi i umjetnine vraćeni zagrebačkim Židovima. Ako su vraćeni, koliko, a ako nisu, tko ih još danas koristi. Gabriel Garcia Marquez dobio je Nobela za roman “Sto godina samoće”. Da je pokazao interes i za povratak imovine koju su komunisti oduzeli Židovima onda bi osvojio još jednog Nobela za književnost. O toj temi danas postoji samo “sto godina tišine”…
Dobro, imamo mi i prečih problema kao što je pomirba sa Srbima koju nam je u Škabrnji na komemoraciji ubijenih Hrvata predložio premijer Plenković. Moram priznati da je dozrelo vrijeme za čišćenje tog čira. Prvo neka Srbi priznaju agresiju, okupaciju 1/3 našeg teritorija, etničko čišćenje na koje kolutaju očima i tresu se od “smeha”, a o grobovima dvije tisuće ubijenih ne žele ni čuti, karte miniranih područja RH “ne mogu da nađu”, spremni su razgovarati samo o vraćanju opljačkanog, ali opljačkano vratiti ne žele. Tvrde da je RH dužna njima oko dvije milijarde “evra”, a kad tražimo da nam plate odštetu za hrvatske logoraše “pucaju od smeha…”.
Uz sve to, Andrej Plenković poziva na bezuvjetnu pomirbu, i to u roku odmah. Malo morgen! Imamo mi prečeg posla tu kod nas doma. Katastrofalan ovršni zakon, problemi koje generira FINA, stalno rastuća inflacija, korupcija, nepotizam, uvođenje eura i problemi koji će s njime tek nadoći… a mi bi se mirili s agresorom. Dobro, nije to bilo koji agresor. To je naš tradicionalno “najmiliji” agresor. To su prvi shvatili Vedrana Rudan, Boris Dežulović, Ante Tomić, Branimir Pofuk, orjunaška djeca Miljenka Smoje, raznorazni pripadnici 6. Ličke…
Moglo bi se o tome pisati sabrana djela. Recimo, o iseljavanju mladih, demografskoj katastrofi, selima koja se preko noći prepolovljuju… Ali, koga briga? Bogati uživaju u svom bogatstvu, a osiromašeni kako će preživjeti. Stoga najbolje prolazi Radio “Laganini”. Ljudi se opuštaju uz glazbu iz osamdesetih, nasmiju uz pokoj vic na fejsu i razgale dušu kad ugledaju lampice na trgovima u Adventu.
Sjetih se jednog starog vica o već pokojnima Muji i Hasi. Pitali Muju: “Ako je na brodu 99 ljudi pa se brod prevrne naopako, koliko je ljudi ostalo na brodu?” “Jarane, ako se prevrne 99, onda ostane 66”. Jeftin vic, ali tako po prilici naši političari odgovaraju na problem demografije…
Prisjećam se da se jednom prilikom Stipe Mesić javno pohvalio kako se Hrvatska sa 74. mjesta na listi korumpiranosti podigla na 55. mjesto te je nadodao da smo to morali skupo platiti!
Dugo čekana stranka Karoline Vidović Krišto je napokon porođena. Naziv joj je “Odlučnost i pravednost” iliti OIP. Molim, pripazite, nije OIB nego OIP. Svi potencijalni članovi morat će se izjasniti o eventualnim “repovima” prije učlanjenja. Ako u tome stranka ustraje, neće biti mnogoljudna. Karolinu godinama zastupam i siguran sam da je poštena. Nije sklona “trulim kompromisima”, elokventna je i odlučna. Želim joj da uspije. Nekada je za uspjeh trebala snažna volja. Onda su ljudi otkriIi vezu. Karolina ima volju – raditi.
Ja osobno obožavam rad. Mogu sjediti satima i gledati kako netko radi…
Ljevica ima Sloveniju! Mnogi su zabrinuti zbog slovenskih teritorijalnih apetita, pa se pitam: “Treba li Slovencima dati hrvatsku polovicu zaljeva, radi mira u regiji?” Odgovor glasi: “Da, ako oni nama daju svoju polovicu!” “Što ako ustraju na obje polovice?” “E, onda im se pola oprašta!”
Liberali su u liberalnom svijetu tj. u liberalnim državama “pročitali” muškarce. Doslovno su ih demaskirali. Svaka drugorazredna ili trećerazredna glumica bolno je uzviknula: Me too! Dobro se sjeća svakog detalja koji se dogodio prije 40-50 godina. Za ljevičarke ne postoji ni relativna ni apsolutna zastara kaznenih djela bez obzira što su same itekako u “zastari”.
Nakon trijumfa u Ljubljani, i u Zagrebu je nedavno gostovao Placido Domingo, slavni tenor. Jagoda Martinčević ga je čekala i dočekala: “Od slavnog tenora do osrednjeg baritona i još lošijeg dirigenta.”
Naravno, naša Jagoda odmah je zlobno uočila kako “dvorana znakovito nije bila rasprodana”. Jagoda je očito upala pod utjecaj tenorove prtljage, “seks skandala”. Da je nekada zgodan, markantan i šarmantan Domingo lovio za guzu mlade statiste, e onda bi to bilo njegovo “ljudsko pravo”, ali pipkati žene, e to je stvarno fuj. Onako samo usput, ne znam da je taj danas “loši dirigent” do sada pravomoćno osuđen za bilo kakvo kazneno djelo spolnog uznemiravanja.
Osim kokodakanja “Me too” falange o pokvarenosti muškaraca, postoje i drugi pokazatelji. Recimo statistika o “jadnom” položaju nas muškaraca: 76 posto samoubojstava počine muškarci; 85 posto beskućnika su muškarci; 70 posto žrtava ubojstava čine muškarci; muškarci žive u prosjeku četiri godine kraće od žena; 90 posto očeva gubi skrbništvo nad djecom nakon razvoda; 96 posto smrtnih slučajeva na radu odnosi se na muškarce; muškarci dobivaju 63 posto dulje zatvorske kazne od žena za ista kaznena djela; 40 posto žrtava obiteljskog nasilja su muškarci… I na kraju – tko uopće zna da je 19. studeni Dan muškaraca?
Za 8. mart (ožujka) znaju svi, osobito muškarci koji su se još u ženskom tijelu osjećali kao muškarci, a koji taj ženski dan redovno slave. Sve te silne žrtve iz pokreta Me too koje su se sjetile da su bile seksualno iskorištavane pred 30-40 godina (uglavnom zbog karijere), čvrstu su podršku dobile odmah od onih pravih, tvrdih muškaraca koji nose dugine boje. Podrška je naravno obostrana.
Na žalost, pokret “Me Too” mnoge žene su iskoristile kao trenutak da profitiraju na laži.
Na kraju vratimo se opet malo u Vukovar. Večernji nam iz pera Davora Ivankovića osvjetljava lik i djelo novog šefa IDS-a Dalibora Pausa. IDS i Paus su “popušili” Istru. Baš na dan kad se svi sjećamo žrtava Vukovara, naš Dalibor je onako “slučajno” ispalio kako “prosto ne može da vjeruje što radi i govori gradonačelnik Vukovara Ivan Penava”.
On je “jadnik” zgrožen “nedopustivim” slavljem Penave što je po zadnjem popisu broj Srba pao ispod 30 posto pa ćiriličnih ploča više nema. K’o pravi drug i komunista on je spreman “odumrijeti” od hrvatske države i ako vukovarski Srbi to požele, on će tim ćiriličnim pločama popločiti “vascelu Istru”. Uz ovakve izjave, još samo politički “bedak” ne bi shvatio zašto je IDS popušio na izborima. Kad to Paus shvati, “voz s kolačima” će već davno otići.
Doznaje se da nakon prvog i drugog Hrvatskog pravopisa sad izlazi i treći Hrvatski pravopis – radi lakšeg nesnalaženja.
