Još je pok. Zoran Đinđić, neprežaljena simpatija lijeve medijske falange u RH, izračunao koliki je ratni dug Hrvatske prema Srbiji.
Vučić, ante portas!
Dio Hrvateka je malo dezorijentiran. Već odavno. Izgubili su rat još kad su naši dečki pretvorili odmetničke srpske tenkove u traktore na kojima su njihovi pobjegli k’o zečevi (rekao bi Slobo!)
Većini Hrvata, sigurno preko 70% njih, radosno je dočekala stvaranje i oslobođenje Hrvatske te voli tu našu izmučenu i jadnu zemljicu bez obzira na sve slabosti vlasti koja već skoro dva desetljeća nikako ne uspijeva osigurati svima u Hrvatskoj pristojan i dostojanstven život.
Na tome ne mogu ništa promijeniti ni onih 30% gledatelja Žikine dinastije, dalmatinskih orjunaša, jugonostagičara, Frljića, Gerovaca, Mandića, Pofuka, Šeste ličke u medijima i njihovih perjanica Tomića, Pavičića, Jergovića, Bajrušija, Banovićke, Kneževićke i razno raznih Dežulovića, Butkovića, Kapovića, Kekina itd.
To je jasno i bez milosti pokazao referendum “U ime Obitelji“. Tada je 70% Hrvata glasovalo ne samo o definiciji braka već i za jedinstvenu Hrvatsku dok je oko 30% uvijek bilo i ostalo za neku drugu, tobože progresivnu, a u stvari ljevičarsku i anacionalnu državu.
Božidar Alić mogao bi, recimo, čitati odlomke iz Ćosićevog romana “Deobe“. Dobrica je napisao o ”vasceloj” Srbiji slijedeće:
“Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga, lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito i inventivno“(… ) “Laž je srpski državni interes. Laž je u samom biću Srbina. U ovoj zemlji svaka laž na kraju postane istina. Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž.“
Ovakva iskrenost Dobrice Ćosića zaslužuje da se prezentira svijetu, pa ako to ne žele naši susjedi, zašto to ne bismo učinili mi?
Uz ovakvu Ćosićevu kvalifikaciju istinoljubivosti naših istočnih susjeda, kako povjerovati da RH može ishoditi odštetu za sve pretrpljeno u Domovinskom ratu? Bojim se da to ne bi uspjelo ni da nam Erjavec sredi neku ”nepristranu” arbitražu, u čemu su Slovenci neslužbeni prvaci svijeta.
U odličnom razgovoru Marinka Jurasića u Večernjaku to nam objašnjava prof. Davorin Lapaš s Katedre za međunarodno pravo Pravnog faksa u Zagrebu. On tvrdi da je Međunarodni sud u Haagu za bivšu Jugoslaviju “nesumnjivo utvrdio materijalni aspekt štete, tzv. ”actus reus“.
Problem je, smatra profesor Lapaš, što u međunarodnom pravu, kad se suprostavljene strane ne mogu sporazumjeti oko naknade, moraju se sporazumjeti o nadležnosti suda, arbitraže ili drugog foruma i tek nakon toga može biti ostvaren materijalno-pravni temelj za ratnu odštetu. Amen! Srbija bi na to pristala tek onda kad bi Dunav i Sava potekli uzvodno.
I što sad? Mislite ”prešla baba s kolačima”. Neee! Imamo iskustvo naših predpristupnih pregovora sa Slovenijom. Kad bi vlast u Hrvatskoj bila manje ulizivačka i poltronska u odnosu na bruxelleske političke i ine činovnike, onda bi ratna odšteta postala naš uvjet Srbiji za pristupanje u članstvo EU-a!
To je, čini mi se, jedini način da ju ikada ostvarimo. Sudski dokazivati današnjoj Srbiji da su oni počeli rat, izvršili agresiju, razrušili Hrvatsku, počinili zločine od Ovčare do Dubrovnika, to je čista utopija. Država u kojoj blizu 70% stanovnika nije ni čulo za Ovčaru, za granatiranje Dubrovnika, za ubijanje u Škabrnji, u kojoj vlada opće zgražanje zbog “genocida“ Hrvata prema srpskoj nejači, s takvom državom nemamo ozbiljnu priliku na sudu.
Hrvatska, koja je pred Haških sudom zamijenila u završnoj fazi svjetski poznatog stručnjaka za komparativno međunarodno kazneno pravo s Yale Law School-a profesora emeritusa Mirjana Damašku relativno nepoznatom profesoricom iz Rijeke, ne bi trebala imati nikakve iluzije o dobivanju bilo kakvog pravnog rata s našom “nesvrstanom prijateljicom“ Srbijom. Po mišljenju prof. Lapaša, Slovenija je, s puno manjom pravnom osnovom, čistom ucjenom navukla RH u arbitražu, pa se postavlja pitanje kad će se napokon pojaviti novi Tuđman da nas dovede do neke nove pobjede, ovaj puta one u miru.
Theodore Roosevelt je kazao: “Najuspješniji je političar onaj koji kaže ono što svi misle i koji to kaže najglasnije.“
Pojava neofašizma u Lijevoj našoj ogorčila je sve što je napredno i progresivno. Nakon sjajne Frljine “satire“ – kolinja na daskama Kerempuha, umjesto da se nastavi borba za Istanbulsku konvenciju, opet šok za našu dječicu. Tek što su napredno-liberalni roditelji, nakon predstave u Kerempuhu, usvojili i prikladan novo-rječnik, kao npr.: ”dijete mi spava k’o zaklano”, kad eto nove ognjištarske provokacije – spališe dječju slikovnicu o gay roditeljima. Doduše samo na karnevalu, ali ipak pred djecom. Prosto da čovjek ne vjeruje. Kad su ono nekada na nekom liberalnom i naprednom karnevalu spalili kardinala Bozanića, djece valjda nije bilo ni blizu.
Naime, klinci inače ne vole karnevale. Više vole sudjelovati u javnim raspravama o detaljnom urbanističkom planu. Recimo, u Kaštelama.
Kristina Turčin i Inoslav Bešker su šokirani. Kad su bili spalili Bozanića, oni su na glas protestirali. K’o da protestiraju mjenicu. Onako u sebi. Ima li to ikakve veze s dvoličnošću, ocijenite sami! Paljenje homoseksualne slikovnice je odmah ocijenjeno kao krajnji izraz fašizma, nacizma i ustašluka. Istodobno je predstava, u kojoj se imenom i prezimenom kolju ljudi sa svinjskim glavama, tek fina asocijacija i satira. Licemjeri svih zemalja ujedinite se!!!
Nemam relevantnih podataka je li naša ministrica Obuljen financirala i ovu slikovnicu kao i Frljino kolinje.
Shvaćam zašto Kristina Turčin zavija, pardon, navija za Istambulsku konvenciju. Kud’ svi Turci tud’ i ćoravi Mujo! Ne znam štiti li ta Konvencija žene od otkaza ako zatrudne? Štiti li žene od isforsiranog pobačaja? Nađite mi jednu lijevu udrugu u Lijevoj našoj koja štiti trudnice i pravo na majčinstvo. Ah, to je tako konzervativno. Seljačija…
Međutim, pouzdao znam da čl. 8. i 9. Konvencije predviđaju kako države trebaju prepoznati nevladine udruge koje se brinu o zaštiti žena i pomagati ih financijski. Evo ti eldorada za Radu, Sanju Sarnavku, Vesnu Teršelič itd. Jedino nije mi jasno zašto je naša država i do sada tako obilno financirala nevladine udruge koje štite ženska i ljudska prava kad nije još ratificirala Istambulsku konvenciju?
Prosvjednice su u subotu Zagrebom tražile ratifikaciju te Konvencije što valjda znači da do sada nije bilo nikakve pravne zaštite žena od nasilja. Možda ona nije bila dovoljno učinkovita, ali po čemu zagovornice ratifikacije Istambulske konvencije tako pouzdano znaju da će se nasilje nad ženama eliminirati čim ratificiramo Konvenciju? Bojim se da nije njima toliko stalo do dodatne zaštite žena od nasilja već prvenstveno do uvođenja rodne ideologije koju ta Konvencija propagira.
Čitam ovih dana kako je iznenada preminuo glumac Nebojša Glogovac. Ingrid Runtić, akademska slikarica, piše o svojoj “tuzi” za Glogovcem: “Sad je među anđelima“.
”O preminulima sve najbolje”, kaže narod, ali moja staračka zloba ipak proviruje kao mali vražićak i ne da mi mira. Tako se prisjećam Nebojše u seriji ”Ravna gora“ u kojoj je igrao lik Draže Mihajlovića. Ništa čudno i neuobičajeno. Međutim, tada je za časopis “Blic“ Nebojša rekao:
“Draža Mihjlović je bio blag, drag, interesantan, izuzetno obrazovan, hrabar i veoma cenjen čovek. Nije ni nalik zločincu kakvim ga predstavljaju…“
U Filmu Rajka Grlića “Ustav RH“ Glogovac je igrao tipičnog Hrvateka kako ga zamišlja scenarist Ante Tomić. Intelektualac, ustaša, nacionalist, transvestit i peder.
Naravno, jasno je meni da glumac postoji zato da bi igrao najrazličitije uloge, pozitivnih i manje pozitivnih likova. Mene samo iritira to licemjerje koje vlada u Hrvata jer kad bi, recimo, hrvatski glumac u filmu o Paveliću rekao za njega da je bio blag, drag, interesantan, izuzetno obrazovan, hrabar i vrlo cijenjen čovjek.. ni nalik zločincu… siguran sam da nakon toga ne bi nikada dobio ulogu u srpskom filmu, i to ulogu četnika pedera i transvestita.
Sreća je za Srbiju što u njoj nema ni na vidiku likova poput Grlića i Tomića koji se neprekidno u svojim djelima rugaju vlastitom narodu i vrijeđaju ga. Nemaju u Srbiji ni novinara tipa Jurice Pavičića koji o poslijeratnoj sudbini orijunaša iz sela Ba piše s puno simpatije i razumijevanja. Hrvat, Dalmatinac s Dražom u selu Ba.
Mislite da je doživio sudbinu Mile Budaka i njegove kćeri? Ni govora! Kažnjen je bio groznom kaznom – morao je svoj orijunaški život završiti u Varaždinu. Stvarno svirepo! I sad banalno pitanje: Može li nas, žitelje Lijepe naše, itko promijeniti? Neki novi Tuđman, Starčević, Radić… Takvih više nema, pa se bojim da smo prepušteni sami sebi, a to nije ohrabrujuća spoznaja…
Dalaj Lama je rekao: “Ako misliš da si premalen da bi mogao nešto promijeniti, pokušaj spavati dok ti je komarac u sobi.“
Je li itko primijetio da se, skoro nečujno, na prstima kraj nas prošuljao dan 7. veljače. Prema Rezoluciji Vijeća Europe br. 1481 to je spomen dan na žrtve komunističkog terora. Srećom, u Hrvatskoj nije bilo komunizma! Dobro, nešto malo. Svega 45. godina. Bio je to, kako su mu tadašnji vlastodršci tepali, komunizam sa “ljudskim likom.“
Taj ”ljudski lik” najbolje je došao do izražaja u Hudoj jami, na Golom otoku, u Gradišci staroj, Lepoglavi… svi ti koji su ubijali bili su likovi s ljudskim fizionomijama. Jednog se dana neki kreten sjetio da je i ”komunizam s (tobože) ljudskim likom” pogodan za izvoz na “truli“ Zapad.
Novina Daily Mail iz Londona objavila je svojedobno listu najvećih zločinaca. Naravno, svi su oni s ljudskim likom, napose po broju svojih žrtava.
Vode Mao Cetung, Staljin, Hitler, Leopold II belgijski, Hideki Tojo, Ismail Enver – paša, Pol Pot, Kim II. Sung, Menegistu Haile Mariam, Yakubu Gowon, Jean Kambanda, Saddam Hussein, JOSIP BROZ TITO, Sukarno, Mullah Omar, Idi Amin, Yahya Khan, Benito Musolini, Mobutu Sese Seko Charles Taylor, Foday Sankoh, HoChi Minh… i da vas ne zamaram dalje.
Kao što možete vidjeti naš Joža je tu vrlo visoko rangiran i u odabranom društvu! Odrekli su ga se čak i u Srbiji. Po dnevnicima Ivana Meštrovića dozvolio je masakr hrvatskih civila i zarobljenika, između ostalog, da 1945.g. zadovolji Srbe iako su oni u prvoj fazi masovno odlazili u četnike, a u zadnjoj fazi rata se vraćali iz partizana.
Jedna zanimljivost oko mjeseca veljače! Dana 17. veljače 1936.g. rođen je u dnevnim novinama ”Fantom”. Izmislio ga je, o njemu je pisao i crtao ga – Lee Falk. Zlo ima tisuću lica, uči nas Fantom. Pravih prijatelja među ljudima on nema. Mi smo pak i dan danas opčinjeni jednim fantomom – onim iz Kumrovca.
Zahvaljujući stranci Neovisni za Hrvatsku napokon smo se na najljepšem hrvatskom trgu oslobodili tog fantoma s ljudskim likom. Dan 7. veljače proglašen je u međunarodnoj zajednici spomen danom na sve žrtve raznih fantoma, a koje se broje na stotine tisuća. Zamislite, nikada nitko nije ni utvrđivao postoji li doista krivnja svih tih žrtava koje je naš i koje su razni strani fantomi poubijali.
Vesna Pusić misli da nije bilo vremena. U pravu je. Četrdeset i pet godina komunističke Juge tako brzo proleti…
A fantomu se sviđalo geslo cara Kaligule: “Oderint, dum metuant“ ili neka me mrze, samo neka me se boje.
