Zbogom Bosno, odoh u Sarajevo. Epicentar hrvatskih političkih zbivanja je opet po tko zna koji put Bosna. Službeno, naravno BiH. I Srbima i Bošnjacima bilo bi “mnogo drago” da to iritantno “H” nestane.Po mogućnosti zauvijek.
U “uznapredovalim” pregovorima o novom izbornom zakonodavstvu Hrvati imaju, kao i uvijek, raskošnu mogućnost odabira – Republiku Srpsku ili sarajevske Bošnjake. Napokon, zar ne živimo u “demokratiji”. K’o da vam ponude dvije zgodne mogućnosti. Prva je rak, druga leukemija. Ili izbor između tripera ili sifilisa. Hrvatske političke elite ozbiljno analiziraju što je za Hrvateke bolje.
Pod firmom multi-kulturalizma nudi nam se lijepo “upakovana” Džamahirija. Sve tri etničke skupine bile bi ravnopravne, ljubav bi cvala k’o za vrijeme bravara odnosno barbara. Izlazak BiH na more vodio bi stari JNA pomorac Željko Komšić. Bosanski nosač aviona uplovio bi u splitsku luku. Malo-građanska BiH. Srbi koji su kakti izgubili rat, dobili su 49 posto Bosne.
Hrvati koji su bili za BiH federaciju, dobili su za nagradu Komšića. U Beogradu na Marićevoj “ćirilici” bijes. Pitaju se zašto su izgubili rat, a nisu dobili ni pol Bosne? Hrvate nitko ni ne spominje.
Dubravko Šlat na fejsu mudruje da se Hrvati moraju napokon odlučiti kome će se pridružiti, Bošnjacima ili građanima islamske vjeroispovjedi. Samo vjeruj u Allaha. Destilirana demokracija! Važno je da je Njemačka čvrsto uz nas. Kod njih su na vlast došli semafori: socijaldemokrati, zeleni i liberali, koji s puno sluha shvaćaju pritužbe iz Zagreba oko položaja Hrvata u BiH. Sličan sluh imaju u Izraelu za djela Richarda Wagnera, omiljenog skladatelja Adolfa Hitlera. Bojim se da je utjecaj Milanovića i Čovića nedovoljan i da će izbori u BiH biti opet održani po lex Komšić pravilima.
Javio se u našim tiskovinama sa svojim ljevičarskim mudrostima visoko kvalificirani titoist Josip Juratović, inače zastupnik SPD-a. Stručnjak za politiku Njemačke, Hrvatske, BiH… i za Mercedes getribe mudro je zaprijetio: “Sve će ovisiti o BiH…”. Sad sam nešto naučio. Prije sam mislio da o BiH trebaju odlučivati ravnopravno njihova tri konstitutivna naroda, kako je to bilo dogovoreno u Daytonu.
Sad napokon kužim da će o sudbini najmalobrojnijeg naroda u BiH odlučivati Srbi i/ili Bošnjaci. Krasno! Tako se Jura bavi “sitnicama” tko će Hrvatima birati člana predsjedništva u BiH. S obzirom na svoj planetarni “ugled” i poznavanje najrazličitijih političkih tema, Jozo bi mogao srediti kod pape Franje proglašenje Stepinca svecem.
Tako bi se napokon riješila katolička kvadratura kruga koju je uveo papa Franjo da jedna crkva odlučuje tko će biti svetac u drugoj crkvi. Što nas onda čudi da u BiH jedan narod odlučuje tko će biti predstavnik drugog naroda u predsjedništvu BiH!? Za to vrijeme Dodik, Milanović i Čović meditiraju o tome pojavljuju li se u svemu tome ipak neke nijanse… k’o ono sa svjetlom na kraju tunela. Što ako je ta svjetlost brzi vlak ili voz koji histerično juri i ruši sve pred sobom?
Danas Srbija ima u “regionu” tri države. Prva je ona u kojoj kad dođeš naletiš na ushićenu Vedranu Rudan, Borisa Dežulovića, ponosnog Antu Tomića, Jelenu Veljaču, Severinu itd. Druga je Crna Gora, a treća čvrsta i stabilna, ratna “gubitnica”, Republika Srpska. Bošnjaci imaju cijelu federaciju osim možda dijela Mostara, a Hrvati….? Srbi u Republici Srpskoj logično stalno sanjaju o ”prisjedinjenju” matici preko Drine. A što ako im to jednog dana i uspije? “Srpski svet” će tada dobiti pola nekadašnje Bosne.
Bošnjaci zajedno s našim Mesićem i Josipovićem sanjaju o ‘građanskoj BiH’
Bošnjaci, zajedno s našim Mesićem i Josipovićem, sanjaju o “građanskoj” BiH u kojoj u stvarnosti više ne bi bilo nikakve nacionalne ravnopravnosti već bi o svemu odlučivala većina, a to se zna tko je – Bošnjaci. Za to vrijeme Hrvata je u BiH sve manje i sve su nemoćniji. Em imaju Komšića, em ih Hrvatska sramežljivo podupire da baš ne ljosnu odmah. I tko je kriv Hrvatima u BiH? Sami ili nesposobni političari koji to sve trpe godinama i moljakaju po Europi da ih netko uopće sasluša o njihovim problemima u BiH. BiH je istinsko ogledalo balkanske/europske demokracije. Oko 200 tisuća Hrvata bilo je u vrijeme i nakon rata što protjerano, što ubijeno, što raseljeno.
Milanović bi morao svaki čas trknuti u zapadni Mostar. Naravno tamo će ga dočekati Jasmila Žbanić s ljubaznim pozdravom “Marš u Hrvatsku”. “Marš na Drini” je odavno rezerviran za Dodika. Jasmila, frendica naše gospođe ministarke Nine, voli Hrvatsku, naročito HAVC. Gdje će u to novo vrijeme koje se sprema biti Dragan Čović, vidjet će se. No, jedno je sigurno. Zadnja država “na ceo svet“ u kojoj će se smjeti “popušiti” bit će sigurno Hrvatska. Znači, imamo alternativu – Sarajevo ili Dodik?
Taj rašomon sada više ni Tuđman ne bi mogao riješiti. Ovi današnji političari trebali bi sagraditi temelje barem nekakve budućnosti Hrvata u BiH. Srbi su protjerali oko 200 tisuća Hrvata. Bošnjaci nisu skloni tako radikalnim metodama. Oni su “sagradili” ili otvorili oko 130 logora za Hrvate. Nezgoda je što su to bili koncentracijsku logori kojih se ni Himler ne bi posramio. Ideja je bila dobra, ali za toliki broj logora bi sigurno nedostajalo Hrvata.
Morali bi ih preko Jasmile Žbanić još i uvoziti. Kapaciteti se moraju popuniti, a planovi realizirati. I na kraju, kako sagraditi temelje suživota u drugoj državi kad u vlastitoj pune dvije godine ne možeš srušiti zgradu na uglu Đorđićeve i Petrinjske u Zagrebu. Zgrada je teško stradala u potresu i danas služi kao ruglo onima koji “vode” ovu smrknutu državu.
U kazalištu “Komedija” odgođena je predstava “Kurve rata” zbog bolesti – gledatelja!
Neki sam dan napokon imao priliku pogledati emisiju Branke Kamenski o velikom hrvatskom novinaru Veselku Tenžeri na HRT-u. Savršeno oslikan svijet komunističkih mediokriteta koji su ispisivali bravarovu “istoriju” s pendrekom u ruci. Stilski kao da su umjesto pera pisali plugom. Ono što su radili Tinu Ujeviću deset godina od završetka Drugog svjetskog rata, nastavili su raditi Veselku Tenžeri u Vjesnikovom neboderu. Jure Franičević Pločar bio je zadužen za Tina koji je imao deset godina zabrane javnog djelovanja, prevedeno pisanja, jer drug Tin nije “učestvovao” u NOB-u.
Sličnu sudbinu doživio je i veliki Veselko. Superioran književni kritičar, esejist i feljtonist koji je izbacivao kolumne i tekstove kao biserje, nije jedno vrijeme smio objavljivati pod svojim imenom pa je njegove uratke potpisivao Igor Mandić. Zamislite tu komunjarsku perverziju. Krklec, Pločar i masu partijskih škrabala s jedne strane te Ujević i Tenžera s druge. Gotovo se čudim što je “ministarstvo istine“ progledalo kroz “prste” Branki Kamenski i dozvolilo joj da napravi ovaj briljantan prikaz borbe super talenta Veselka Tenžere s “intelektualnim proleterima“ u Vjesnikovom neboderu…
Koja je razlika između predratne Stojadinovićeve vlade i vlade Milke Planinc?
Stojadinovićeva je vlada pobjegla u inozemstvo, a narod je ostao. Vlada Milke Planinc je ostala, a narod je pobjegao u inozemstvo!
Poruka Ognjenu Krausu i svima onima koje proganja hrvatsko “U”. Hrvati su živjeli u Austrougarskoj monarhiji, skraćeno “AU”; potom u Jugoslaviji, skraćeno “JU”, a sada smo u Europskoj uniji, skraćeno “EU”. Da ga je*eš, sve se mijenja, ali “U” ostaje.
“Hrvatsko slovo” je kihnulo. Ministrica kulture inače ima malu govornu manu. Kad se uzbudi proguta “Hrvatsko slovo”. Sad kad “Hrvatsko slovo” prestaje izlaziti malo će joj laknuti. Važno je da su Pupovčeve Novosti još na svojim nogama i na našoj grbači.
Kako će tek sva ova poskupljenja preživjeti naše drage ‘nevladine udruge’?
Predsjednik Sabora snuždeno je objavio: “Dobili smo račun za plin četiri puta veći od ranijeg”. Baš sam tronut. To ćemo ionako svi mi platiti iz proračuna. Kako će tek sva ova poskupljenja preživjeti naše drage “nevladine udruge”? Morat će se povećati vladina potpora. Hrvatska hrani 31.752 nevladine udruge. Postoje još i tzv. udruge civilnog društva. Kad se sve zbroji, Hrvatska treba izbrojiti skoro milijardu kunića za čak 50.583 udruga specijaliziranih za “cijeđenje proračuna”.
Dok broj stanovnika iz dana u dan opada dotle broj udruga raste. Od 31. svibnja 2018. do 31. svibnja 2019.g. broj udruga se popeo za 16.027 novih gladnih uglavnom protuhrvatskih usta. Uz to Vlada našim novcima hrani i vjerske zajednice. Samo za SPC Vlada RH je lani izdvojila 10.980.504 kune. Financijsku potporu dobivaju i predstavnici nacionalnih manjina za svojih osam saborskih mandata (što jenajveći broj predstavnika manjina u nekoj zemlji u odnosu na sve članice EU-a).
Porezna i druga davanja državi su nam iznadprosječno visoka, ali lova se rasipa i nikad je dovoljno. Stoga me ova Vlada podsjeća na “Hrvatski dragovoljac”, dragi nogometni klub u HNL-u. Prvenstvo je daleko od završetka, a “Hrvatski dragovoljac” je već ispao iz lige. Inače, dečki nisu loši, štoviše simpatični su i borbeni, ali nema im spasa. Slučajna metafora!? Možda će nam biti lakše ako 1. travanj službeno proglasimo nekadašnjim – Prvim aprilom!
Demograf Šterc je navodno izjavio: “Nastavimo li s ovakvom jalovom i mlohavom populacijskom politikom, imat ćemo uskoro u Hrvatskoj manjak djece, a višak pedofila”.
Ako prolistate mahom ljevičarske, kriptokomunističke dnevnike i tjednike, odmah ćete zamijetiti tzv. prioritete o kojima se naveliko piše. Galopirajuća inflacija, enorman porast cijena plina, struje i ostalih energenata, pad standarda…
Sve to pokazuje kako smo uplovili u duboko recesijsko iliti krizno razdoblje. Međutim, političku i bankarsku elitu na čelu s HNB-om to uopće ne pogađa. Oni su si pribavili dobre obveznice, kupili jeftino kuće i sad nam palamude o prelasku na euro bez dodatne inflacije iako to nije uspjelo nijednoj državi koja je ušla u EMU. Mada znam da će me pravovjerni drugovi odmah dočekati s argumentom kako smo prilikom ulaska u EU potpisali da ćemo ući u monetarnu uniju, ja bi ipak njih, našu Vladu i HNB, priupitao jesmo li tad potpisali i datum ulaska?
Nismo, naravno. Svatko pametan zna da kad je zemlja već ionako u krizi zbog dvogodišnje pandemije, pada gospodarstva, sada i šoka zbog porasta cijena svih energenata, a time i porasta inflacije, nije trenutak za još jedan šok – uvođenje eura. Možda za nekoliko godina kad se situacija malo popravi.
Ali naši političari znaju da su Hrvateki trpeći i da “buju sve to pregrmeli” makar nemali što za jesti, ali ne budu se javno pobunili i rekli ”Hej, stanite malo! Dajte nam disati”. Onima koji nas vode važno je tek odstraniti povijesnu hrvatsku zastavu s prvim bijelim poljem, riješiti se što prije kune, upokojiti “Hrvatsko slovo”, a nekima čak vratiti Maršala na njegov trg dok spomenik u Borovu selu neće dirati unatoč opetovanom upozorenju SOA o jačanju četničke ideologije.
Redakcija Jutarnjeg se trese dok Roby Bajruši smišlja kako pomoći Krausu u zabrani ZDS-a. Saborski zastupnici koji će zajedno s Krausom i malim Robyem zabraniti ZDS mogu se odmah “slikati” – za putovnicu. Sjeća li se još itko HDZ-ovih saborskih zastupnika koji su glasali za uvođenje ćirilice u Vukovaru? Što se tiče “Hrvatskog slova”, za njih vrijedi pouka: “Kad si u nevolji pokucaj na vrata svojim prijateljima! Ako ti ne otvore vrata, otvorit će ti oči”.
‘Zamislite da je novinarki Slobodne prijetio Skejo, kakav bi se festival dogodio’
Opet problemi za gradonačelnika Tomaševića. Naime, prodavači izvorske vode u bocama demantiraju tvrdnju gradskog vodovoda da je voda iz zagrebačkih pipa čišća i zdravija od voda u njihovim bocama. To je prosto nemoguće, jer boce punimo vodom iz gradskog vodovoda.
U vrijeme nestašice krvi, splitski dogradonačelnik sjetio se kako riješiti problem.
Poručio je novinarki Slobodne Dalmacije da će joj se “napiti krvi”. Zamislite da je, apstraktno rečeno, to nekoj novinarki “Slobodne” uputio na primjer z(drug) Skejo. Kakav bi se festival dogodio. Festival demokracije, ženskih prava, baba, žaba, Veljače, januara, jaguara… Sve što je napredno poslalo bi vozača u Luxembourg po Rozu Luxemburg, a Skeju bi šupirali u Bleiburg…
Kad se oblak prašine oko ovog incidenta slegao, pojavio se Titov omladinac Ivošević. Gradonačelnik i bivši vjernik uvijek je vjerovao u ljude. Poslao je omladinca na ”stečaj” protiv agresije. Pardon, na tečaj. Ako uspješno prođe tečaj, proslavit će, nešto će i popiti s redakcijom Slobodne. Što? To je tajna. Ima još redakcija u Splitu…
Za kraj citiram biser iz TV putopisa po Tibetu: “Do tog nepristupačnog mjesta, vodi loša cesta”. Zato se Ivošević još nije vratio s tečaja. A ni Boris Dežulović s njim.
Zvonimir Hodak/Foto: press
