Hodak: Zamislite kakva bi nam država bila s Ivanom Kekin kao predsjednicom

Ivana Kekin i dalje iskače iz svih “pašteta” pa birači nemaju kamo pobjeći… Bilo kuda, Ivana svuda! I dok je Ivana stalno u napadačkoj pozi, supruga Milu je ušutkala i sakrila, valjda pod krevet.

Tako mu i treba kad ispija kave s “nepoznatima”. Možda je Ivana zbog njega tako nabrijana dok istupa na televiziji. Zapuhana je k’o da u ovoj kampanji stalno trči maraton.

Oni s malo bujnijom maštom mogu si zamisliti kako je to izgledalo 1945. godine kad su Kekinovi marširali kao “pobjednici” dok je 180 tisuća ljudi bilo ubijeno i bačeno u razne jame diljem Hrvatske.

Zamislite samo kako bi nam moglo biti s predsjednicom Republike Ivanom Kekin.

Posebno su zabavni novogodišnji predsjednički izbori.  U “vjerodostojnim”  anketama su Primorac i Milanović izjednačeni dok svi drugi nemaju nikakve šanse. Opet će se naše anketarske agencije pokazati kao totalne neznalice. Ili možda njihova uloga i nije objektivno ocijeniti javno mišljenje birača prije izbora nego navući što više naivaca da glasuju za Primorca. Evo, baš sam danas ispunio neku anketu na mobitelu i dao glas Jonjiću, a upisan je Primorcu. Sjajno! Tako se bilda popularnost u demokraciji na hrvatski način. I apolitičnoj sobarici već je jasno da će na “kraju parade” vjerojatno ipak pobijediti Zoki.

Plenki će kao biti razočaran, ali oni jedan drugog trebaju još barem četiri godine. Primorac i njegova kandidatura to potvrđuju. Ameri su ovaj puta ipak izabrali Trumpa, a mi? Bili živi pa vidjeli!

Nisam glup, samo nemam sreće dok mislim…

Glavni tajnik NATO-a djeluje umirujuće kad kaže: “Spremite se na rat…”. To je odmah bio signal Hrvatskoj da odustane od uvođenja obaveznog vojnog roka početkom nove godine. Valjda dok ne prođu i lokalni izbori. Ako nas “roknu”, mi ćemo se utvrditi oko tunela Sveti Rok uz pjesmu “Ako ne znaš što je bilo, moja velebitska vilo…”. Tamni oblaci putuju polako, ali sigurno prema Europi, ali i prema Hrvatskoj. Ako je 1991.g. pokazala da smo najjači kad smo nespremni i pod embargom na nabavu oružja, možda je onda naša vlast zato tako ležerna kad se radi o jačanju obrane i naoružavanju za nadolazeće događaje. Dok se Srbi i Mađari enormno naoružavaju, kod nas cvijeta samo biznis.

Tako sretnem u subotu prijatelja koji je sav u biznisu. Pitam ga: “Kako ide?”. On će ozbiljno: “Imam neke kombinacije, ali nijedna nije ispod deset godina robije”. Nikada ga nije zanimao rad. Njegova definicija rada više je nego zanimljiva: “Rad je zadovoljstvo, ali sad nije vrijeme da se prepuštamo zadovoljstvima”. Ima pametnih ljudi u Hrvatskoj…

Prijateljicu noći uhvatili po danu jer je radila prekovremeno…

Održan je simpozij stočara. Prema pokazateljima predočenim na simpoziju stočara, mliječnost krava traje tri godine. Kao i sportski rekordi. Nakon toga krava pada u anonimnost! A športaši? Ako netko ima moderniju usporedbu molim da mi javi…

Mladi češki turist Martin Luftmadrac penjao se po Niskim stijenama na Velebitu i prošao s manjim ogrebotinama. Imao je sreću da se nije penjao po Visokim stijenama, izjavio je dežurni liječnik.

Kod nas stalno raste broj prometnih nesreća sa smrtnim posljedicama. Uglavnom je riječ o mladim vozačima. Predlažem stoga promjenu rigidnog zakona o nepijenju alkohola kad se vozi. Po novom zakonu trebalo bi mladima biti dopušteno opijanje samo mladim vinima, a starima samo starim vinima.

Stara poslovica

Josip Jurčević, nezavisni zastupnik u Hrvatskom saboru, sigurno zna staru arapsku poslovicu: “Ako baciš kamen na svakog psa koji zalaje na tebe, nikada nećeš doći do cilja”. Zato se valjda i nije oglasio kad ga je u medijima napao izvjesni drug Jurica Pavičić, svestrano piskaralo Jutarnjeg i “Slobodanke”.

Dotični drug je proglasio mog prijatelja Juru po kratkom postupku ni manje ni više nego “pseudo-povjesničarem”. Mali Jurica protiv velikog Jure. Ako ne ide drugačije onda ćemo činjenicama. Josip Jurčević je diplomirao, magistrirao i doktorirao na Filozofskom faksu u Zagrebu. Sud u Haagu imenovao ga je za svog vještaka u suđenjima za ratne zločine.

Napisao je i objavio desetke knjiga i članaka o novijoj hrvatskoj povijesti. Zanimljivo da je Haški sud “preskočio” uvažene “istoričare” Juricu Pavičića, Antu Tomića, Hrvoja Klasića, Jakovinu, Markovinu… i pozvao Jurčevića da svjedoči o događajima iz Domovinskog rata. Znači, da se pouzdao u “pseudo-povjesničara” Juru kojeg je mali Jurica davno “pročitao”. Nekako mi se čini da Jurica Pavičić smatra kako su doktori povijesnih znanosti s Filozofskog faksa u Zagrebu zapravo pseudo-povjesničari. Ja to stalno tvrdim za Klasića, Markovinu i Jakovinu, a sad sam eto napokon dobio i potvrdu našeg Jurice. Ako Jurici jednog dana padne na pamet samoubojstvo, nema problema, samo neka skoči sa svog ega!

Uvijek sam ponosan kad čujem glasine kako sam u ovim mojim godinama poročan… 

Hrvatski povjesničari, s rijetkim izuzecima kao što su dr. Blanka Matković i dr. Josip Jurković, imaju partijski zadatak uvijek isticati kako povijest pišu pobjednici. Ipak, s  jednim izuzetkom, a to je Domovinski rat. Tu umjesto pobjednika povijest ispisuju Titovi omladinci Klasić, Jakovina, Markovina i ostali pravi pseudo-povjesničari kao što je Jurica Pavičić i njegov epigon Ante Tomić. Za njih je Domovinski rat bio eksces koji je na žalost “nesretno završio za agresora”.

Uskoro, nakon 5. kolovoza 1995.g, na scenu su izašli petokolonaški povjesničari koji su se na sav glas raspisali o grozotama koje su doživjeli “napaćeni” Srbi . Vrhunac je bila tvrdnja kako su Hrvati srpske civile čak i razoružali. I od tog datuma razni Goldsteini, Tomići, Pavičići i ekipa iz dana nas u dan podsjećaju koje smo to sve strahote provodili nad ne-naoružanim “srpskim civilima”. Takve pseudo-povjesničare štanca Filozofski faks u Zagrebu pa nije ni čudo da je za njih jedan Jurčević izrod jer istražuje pravu istinu o Domovinskom ratu. Najgora stvar s poviješću je tvrdokorna činjenica da se ona uporno ponavlja onima koji iz nje nisu ništa naučili. Uvijek je teško, osim kad nije lako…

Žene se ne pita za godine, a muškarce ni za šta…

Stranka “Možemo” ništa ne obećava, a to i ispunjava.

Velika tuga

Neki dan se dogodila u Hrvatskoj teško zamisliva tragedija. Crni mrak i teška tuga. Roditelji poslali svog sedmogodišnjaka u školu, a potom su bili pozvani po njegovo ubijeno tijelo. Još troje djece je teško ranjeno kao i učiteljica koja je djecu htjela obraniti od napadača. Osobno imam slično iskustvo pa znam svu dubinu te tragedije. Tu vrijeme puno ne  pomaže. Moraš se saživiti s realnošću i trajno patiti. Sigurnost djece u školama trebala bi biti najviši prioritet svake države. Međutim, to će možda tek sada, nakon što se već dogodila ovakva grozna tragedija, sjesti u kockaste glave naših političara zaduženih za obrazovanje i sigurnost djece u školama. Izrazima sućuti i političkim frazetinama odgovornih u vlasti nikome se neće vratiti život.

Kad sam živio u Kaliforniji, gdje također ima psihičkih bolesnika i raznih nasilnika spremnih na sve, škole imaju naoružane čuvare spremne da odmah reagiraju.

Naime, nenaoružan čuvar je kao glineni golub, ne može nikoga spriječiti da počini nasilje. Možda će neki ukazivati kako je takva ideja pretjerana i rizična, ali ja vjerujem da je djelotvorna u smislu zaštite djece i svih zaposlenika u školama.

Prema zadnjim analizama stanja u Hrvatskoj živimo u zemlji svemogućih nemogućnosti odnosno u zemlji u kojoj nema što nema i ima čega nema….

Svjetski trendovi pokazuju kako ljudski život sve manje vrijedi.

U Njemačkoj je ovih dana jedan doktor iz Saudijske Arabije na Božićnom sajmu autom smaknuo nevine ljude i među njima jednog devetogodišnjaka.

Je li bio terorist ili antiislamist svejedno je kad ljudi stradavaju. Svijetom se širi val nasilja i beznađa koje proizvodi moderno liberalističko društvo. Ljudi su zatrovani, gledaju u prazno. Dokle ta praznina seže? Ne bi trebalo vjerovati kako je nasilje u većini slučajeva posljedica siromaštva. Tako je možda bilo nekada. Sada je najčešće posljedica beznađa, frustracija i psihičkih poremećaja.

Nekada nije ni loše biti prosjak. Barem nemaš nenaplaćenih računa.

Sindikalni čelnik u emisiji “Otvoreno” zdvaja kako je nemoguće skupiti kvorum nezaposlenih za izlazak na ulicu jer je većina zaposlena na crno…

Medijska bura je utihnula

Nije prošlo puno vremena od afere Beroš-Petrač, a medijska bura je utihnula. Valjda u očekivanju kako će nova ministrica napokon uvesti malo više reda u naš zdravstveni sustav. Naime, stanje u javnom zdravstvu je bolesno! Odeš obiteljskom liječniku, on te pošalje na pretrage u bolnicu (umjesto da ih sam napravi u za to opremljenoj ambulanti), onda lunjaš bolničkim hodnicima probijajući se između građevinskih radova, čekaš satima Godota pred ordinacijama, a na kraju ti kažu da posjetiš doktora u njegovoj privatnoj praksi u nekoj od bezbroj otvorenih privatnih poliklinika.

Iako cijeli životni vijek plaćaš javno zdravstvo, ako hoćeš dobiti koliko-toliko brzu i kvalitetnu zdravstvenu skrb, pljuni lovu u privatnom zdravstvu.

Nemam ništa protiv privatnog zdravstva za one koji si to mogu priuštiti, ali je sramotno na što se svelo naše javno zdravstvo. Čast liječnicima koji i u javnim bolnicama savjesno i požrtvovno obavljaju svoj posao u gotovo nemogućim uvjetima, ali ovakvo stanje zdravstva je neodrživo.

Stalno čujemo kako je zdravstveni sustav gutač proračunske love, ali to je valjda bio i u ranijem sustavu, samo što je tada, i bez privatnog zdravstva, puno bolje funkcionirao. Stoga moja preporuka svima nama: bolje je biti zdrav i bogat nego bolestan i siromašan…

Za razliku od katoličkog malog Isuseka koji će se i ove godine sretno i pravodobno roditi u betlehemskoj štalici, zbog kašnjenja obnove i izgradnje pravoslavnih centara u programu AP-a, veliko je pitanje hoće li se mali Hristos ove godine roditi “stambeno zbrinut” u regularnim uvjetima…

Priča se kako u Gruntovcu Dudek čita članak o stotinama ubijenih svinja zbog svinjske gripe. Regica se začudi: “Isusek, Isusek, zakaj ubijaju sve te zdrave pajceke umjesto da ubijaju one betežne?”

 “Daj se spameti Regica”, pouči je Dudek. “One betežne buju tak i tak same uginule” objasni joj Dudek.

Zvonimir Hodak/ Foto: Press