HODAK: Žao mi je antifa i orjunaša! Pitam se jesu li zaslužili toliko poniženje

Nije lako Igoru Mandiću kad pola milijuna ljudi izađe na ulice pozdraviti Vatrene koji igraju za Hrvatsku, državu koja je po njemu potpuno nepotrebna i izmišljena, koja u stvarnosti uopće ne postoji jer je jedina Hrvatska bila ona nastala u Jajcu, Bihaću i u šumi.

Međutim i on zna da čovjek ne mora baš biti kokoš da bi znao koje je jaje mućak. Pa čak i onda kad je jaje iz Jajca.

Ponekad se pitam jesu li naše antife, orjunaši i jugonostalgičari zaista zaslužili ovako ružnu godinu. Toliko niskih udaraca, toliko klerofašizma pa čak i običnog sadizma u 300 i nešto dana.

Dakle, momci iz “slučajne države“ vratili su se iz Moskve kao drugi na svijetu u daleko najpopularnijem športu na kugli zemaljskoj. Zagreb, Varaždin, Zadar, Split, Rijeka… dočekali su ih veličanstveno. Bila je to prava rapsodija nacionalizma, klerofašizma, thompsonovštine i ostalih “čudnovatih kljunaša“.

Normalan, progresivan svijet čudi se i krsti. Kad je to ”desničarsko” i ”kamenjarsko orgijanje” napokon prošlo i država ponovno ”progresivno” prodisala baveći se stvarima koje su bitne za običnog malog čovjeka (kao što su Istanbulska konvencija i Marakeški kompakt) iznenada je ponovno, kao strašilo, iza ugla iskočio Davis Cup, momčadsko prvenstvo svijeta u tenisu, športu koji je u partizanima bio potpuno zanemaren i pomalo tretiran kao buržoaski.

Sve dok se naš Joža nije jednog dana naslikao u dugačkim hlačama s teniskim reketom u ruci okrenuvši ga prema zemlji simbolički naglasivši da je zemlja sve. Možda su upravo zbog Maršalove davne poruke Francuzi odlučili da finale s nama igraju na zemlji. I bez obzira što naši momci ne plaćaju porez u Hrvatskoj, prekoračiše Francuze “k’o plitki potok“ te postadoše prvaci planeta u tenisu.

Je li potrebno ponavljati sve što je potom slijedilo od pjesme “koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta“, do dočeka na Jelačićevom trgu, sa zastavama, uz euforiju i oduševljenje puka. Nitko tada nije ni spomenuo bratstvo i jedinstvo, Igora Mandića i njegovu neprežaljenu Jugu, te raznorazne druge luzere koji na dnevnoj bazi pljuckaju po Hrvatskoj. Svi su oni opet  proživljavali ”dugu mračnu noć”.

Budnim okom su pazili na možebitne nerede i ispade ”ustaša” jer neprijatelj tako i tako nikada ne spava. Ali ne spava ni Luka Modrić iz zaseoka Modrići u blizini Zadra. Mandićeva “braća“ su se jednog sivog dana početkom devedesetih spustila u Modriće, izrešetali Lukinog djeda Luku Modrića, a obitelj protjerali u izbjeglički hotel.

Reći će progresivci što nas s time danas još gnjavite, to je Lukin problem, a ne Igora Mandića, Vedrane Rudan, Branimira Pofuka, Ante Tomića, Jurice Pavičića, Milorada Pupovca, Gorana Gerovca i čitave elite koja se našla na promociji knjige Ante Nobila o “Hrvatskim kontra obavještajcima“.

Ipak, maleni kržljavi Luka kojeg se mudraci u Hajduku nisu bili udostojili ni pogledati, odlučio je svima pokazati što su ”geni kameni” malog čuvara koza s dalmatinskog krša. Kao da ga je sam Bog dodirnuo čarobnim štapićem, Luka je pokorio čitav nogometni svijet. A nogometni svijet je doslovno čitav svijet. Četiri puta za redom bio je na vrhu Olimpa.

Naime, u prosincu 2017. godine u Ujedinjenim Arapskim Emiratima igrali su prvaci Europe, Južne Amerike, Afrike i Oceanije. Pobjednik je bio Real s Ronaldom, a igrač prvenstva – Luka Modrić. To mu je bio prvi trofej. Potom Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Igrali su i Ronaldo i Messi, ali “zna se“ tko je bio igrač prvenstva. To mu je bio drugi globalni trofej. Zatim treći trofej u Londonu na izboru za nogometaša godine u svijetu. U Royal Festival Hallu Modrić je dobio trofej “The Best“ u prestižnom izboru FIFA-e. Uz kmečanje Ronalda i familije.

Ronaldu i samo-reklameru Antoineu Griezmannu ostala je još jedna nada, ”Ballon d’ Or” France Footbala. I po izboru novinara iz čitavog svijeta u Grand Palais na Champs-Elyseesu Modrić je bio prvi sa 753 glasa, a Ronaldo s 476 glasova drugi, dok je Griezmann uvrijeđen i iznenađen ostao samo treći s 417 glasova. Taj trijumf je napokon stavio konačan pečat na sjajnu sezonu najboljeg nogometaša kojeg je Lijepa naša ikada imala.

Ovo sve odiše pomalo statistički i poznato da bi čovjek posvetio tome jednu desničarsku kolumnu. Da, ali zaboravljate epski jal po kojem je Hrvatska i te kako poznata. Ne treba ni zaboraviti da je Hrvatska premrežena nizom ljevičarskih, tobože nevladinih, udruga kojima je jedan od strateških ciljeva neprekidno upozoravati da je država nastala na zločinu, da ustaška zmija neumorno gmiže, da ognjištari stalno šire zemljom nacionalizam i netrpeljivost.

Uz to i ljevičarska medijska falanga predvođena Index.hr, Net hr., Telegram, NU2, N1, Novi list… doslovno pati zbog svih tih uspjeha Hrvatske i domoljubnog Modrića kojeg bi oni najradije vidjeli osuđenog, ako ni za što drugo onda bar za davanje lažnog iskaza.

Ovdje ću malo parafrazirati Veselka Tenžeru koji je jednom otprilike napisao sljedeću misao: ako su vam sve lađe potonule, ako vas je supruga napustila, ako ste ostali bez posla, ako vas ovrhom izbacuju iz stana… ne očajavate. Sjetite se samo antifa, jugovića, orjunaša i hrvatskih petokolonaša i kako je njima nakon svakog uspjeha hrvatskih športaša. Vaše muke i vaš jad ne mogu se usporediti s njihovim jalom i jadom zbog hrvatskih uspjeha.

Usput rečeno, najveći hrvatski novinar nikada nije bio član HND-a. Kao da je predosjećao kakav će čvrsti jugonostalgičarski bunker to društvo jednog dana postati. Jal ne mora uvijek biti ideološki obojen. Na primjer, za Hajduk je Modrić još uvijek “malo govno“, a zbog toga što ga nisu ni pogledali kad im je bio pod nosom danas mirišu veliko govno. Ako je najbolji bek svijeta Marcelo čestitao Modriću na hrvatskom jeziku, na kojem bi mu trebao čestitati Hajduk?

U Index.hr javio se ogorčeni ”stručnjak” Zvonko Alač koji otkriva svoju bol i tugu. “Zlatna lopta Modriću je velika nepravda prema najboljem nogometašu godine, a to je, naravno, Antoine Griezmann”.

Zapjenjeni Alač je zaboravio samo jednu sitnicu. Nije Modrić osvojio “Zlatnu loptu“ nadmoćnim brojem glasova ispred cmizdravog Antoinea nego ispred Cristiana Ronalda. Naravno, da je Ronaldo bio prvi, a Griezmann drugi ona bi Indexov ”stručnjak” za lijeve bekove, kako kažu Zagorci, ”čkomil”.

Usput rečeno, što se ”regiona” tiče Srbi, Crnogorci, Makedonci i Kosovari dali su Luki maksimalan broj bodova za Zlatnu loptu. Glasač iz BiH stavio ga je na drugo mjesto što je iznenađujuće pozitivno, a glasač iz Slovenije, izvjesni Andrej Stare, nije mu dao ni jedan bod. Stare su to fore i animozitet tovariša Stare. Stare, ali davno pročitane. Šteta što Janica i Ivica više ne skijaju. Vjerujem kako će Gips već nešto izbaciti iz svog ”inkubatora” da opet razbjesni Andreja Stare i sve ostale stare jugo-jodlere. Na kraju jedna srdačna i iskrena čestitka stigla je Luki i od srpskog velikana tenisa, ali i sjajnog čovjeka Novaka Đokovića koju Andrej Stare ne bi shvatio ni da mu se simultano prevodi.

Odnosi Hrvatske i Slovenije stagniraju. Sa slovenske strane nema pomaka, a s hrvatske nema odmaka…

Milorad Pupovac je ovaj puta u pravu. Kao i inače. Zgrožen je neljudskim odnosom prema pripadnicima agresorskih postrojbi osumnjičenih za ratne zločine nad civilnim stanovništvom. Pupovac tu i tamo voli pretjerivati. Doduše više tu nego tamo… ali kad sam vidio fotografije i ja sam se stresao – od smijeha. Vidimo dvojicu “razularenih“ policajaca kako idu na kafu s dvojicom drugara. Vjerojatno iz otadžbinskog rata.

“Ratni zločinci“ s rukama u džepu… lisičine? Što će lisičine našima. Sjećate li se možda kojeg hrvatskog branitelja koji je s rukama u džepovima priveden u policiju. Sjećam se slike onog klinca od 20 godina kojem je mama kupila Mercedes AMG od 500 konja, a kojeg su okružili policajci i s lisičinama ga, sukladno Zakonu o policiji, privodili. Dobro, znam, tu se radilo o kaznenom djelu u prometu i lisičine su zaista bile potrebne. Ovdje, kod ”naših” Vukovaraca, radi se tek o jednom “bagatelnom krivičnom“ djelu iz domene ratnih zločina. Radi se samo o ubijanju, mrcvarenju, premlaćivanju i ponižavanju ljudi.

Što je za policiju standardni postupak privođenja? Naravno da ovo privođenje nema blage veze s Ivanom Penavom i protestom protiv institucija u Vukovaru. Na naše delije jednostavno je došao red. Ponovimo otrcanu frazu – pravda je spora, ali (tobože) dostižna. To vrijedi za neke, zapravo za one nakon 8. svibnja 1945. godine, ali rijetko za one nakon 5. kolovoza 1995. godine. Ova dvojica idu u ”aps” s radnih mjesta u gradskoj skupštini grada Vukovara kojeg su sravnili sa zemljom kako bi ga oslobodili od “ustaša“. Koji su od 8. svibnja 1945. godine svi pod zemljom u 1700 do sada otkrivenih grobnica. Njima također nisu stavljali lisičine. Nego su ih samo malo vezali žicom. Istom onom iz narodne pjesme – nož, žica, Srebrenica.

No, dobro je rekao naš dobroćudni Neno Stazić kako su partizani traljavo odradili posao nakon povratka iz šume. Izgleda da je nekim čudom nešto ustaša čak i preživjelo. To je izgleda skužio “seljak“ Krešo Beljak koji je skromno i samozatajno u Jutarnjem objavio svoju viziju Hrvatske iz projekcije HSS-a. Prilično je očekivano od te ruralne lijeve stranke da im pada na pamet TELE-vizija kao ova našeg Šokre. On urbi et orbi kliče: “Moja vizija Hrvatske: ustaše strpamo u zatvor, vjeronauk vratimo u crkve, a priziv savjesti u privatne klinike!“

Pitanje je samo kamo bi Šokre smjestio Stjepana Radića da je slučajno živ? Vjerojatno u Vrapče. Da, ali Vrapče nije privatna klinika. Onda preostaje jedina privatna klinika dr. prof. ing. Puniše Račića. Krešu su pitali i on je iskreno odgovorio. Možda i ne bi da je slučajno čuo za ime Paula Coelha. To je brazilski pisac koji je postao svjetski popularan romanom “Alkemičar”, koji je preveden na 71 jezik i tako je ušao u Guinessovu knjigu rekorda. Dakle, taj kemičar ili kako se već zove  jednom je rekao: “Mudra osoba puna je pitanja, a glupa osoba puna je odgovora“.

U načelu je Gradska uprava voljna nazvati jedan zagrebački trg Trgom žrtava komunizma, ali skoro je nemoguće pronaći tako ogroman prostor.

Čitam na fejsu: “Ako su besplatni udžbenici populizam, onda je protivljenje njima idiotizam“. Potpisujem. Neki na fejsu predlažu: “Hrvatska pod hitno treba uvesti jedno 300 Francuza“. Ne potpisujem iz razno raznih razloga. Imamo mi dosta i naših Francuzića.

Došao nam je u posjetu Viktor Orban. Kod nas je prilično nepopularan. S razlogom. On svojim Solunašima ne isplaćuje penzije. One koji su 40 godina šurovali s boljševicima i NKVD-ovcima jednostavno je lustrirao i počistio ulice Budimpešte s njima. Pred Esplanadom ga je dočekala “napredna kumrovečka omladina“ s parolom “Smrdi na fašizam!“. Kad je Mandićev “brat“ Vučić dolazio u Zagreb naši dragi antife su živnuli. Ništa im nije zasmrdjelo. Znaju oni što je rekao pravi brat s dna kace Vuk Karadžić: “Brat je mio koje vere bio, ako je Srbin“.

Čitam i divim se Ivi Josipoviću. Stara gospodska partizanska škola. “Moja nasljednica kao da je estradna starleta, a Plenković griješi toleriranjem ustašofilije!“. On bi za nasljednicu valjda radije Anku Taritaš Mrak ili Vesnu Teršelič, Radu… Pa ne možeš imati sve što poželiš. I ja bih volio da mi je tajnica Sharon Stone, a nemam čak ni njezin portret na zidu. Za razliku od tipičnog Hrvata Komšića koji je u svoj “hrvatski“ ured u predsjedništvu vratio portret njemu uvijek dragog maršala Tita. Tito je njegova legenda i prijeratna i poslijeratna. Rijetki znaju da je Joža još prije rata imao svoje stube u centru Zagreba – Schlosserove stube. Željko Komšić to sigurno zna. I zato mu je tako drag. Tito mu je idol.

Neki dan je bila godišnjica napada na Dubrovnik. Bilo je svečano, lijepo i dirljivo. Na TV spiker se zahvaljivao svima, osim HOS-u. Slika je pak pokazivala brojne HOS-ove zastave koje su se vijorile na proslavi. Naša TV je kao posvađani muž koji doma ima sliku, ali nema ton. Na fejsu jedan od branitelja priča kako je na obljetnici napada na Dubrovnik završio u dubrovačkoj bolnici. Kaže mu medicinska sestra: “Za mene su branitelji samo oni koji su poginuli, a vi svi ostali ste stoka privilegirana“. On je pita zna li ona koji je danas dan, a ona mu kaže da je boli znate već što.

Od zanimljivijih vijesti ističem kako je slobodarska Australija nakon Bujanca i Sedlara zabranila ulazak i slovenskom “ustaši“ Leljaku. Teško se ulazi u Australiju, a još teže izlazi. Kad je RH zatražila izručenje ordinarnog ratnog zločinca Dragana Vasiljkovića trebalo im je, usprkos svim dokazima, skoro deset godina da ga izruče Hrvatskoj. Isti oni koji su lobistički radili da Kapetan Dragan ne bude izručen “ustašama“, danas lobiraju za zabranu ulaska Bujanca, Sedlara i Ljeljaka. Oni se nadaju da bi im opet mogao u goste doći Stipe Mesić !?

Mnogi povjesničari su mišljenja da kad jednom ode Stipe Mesić, sve što će ostati od njega su Tuđmanove vrpce i transkripti, a što je ustvari jako puno.