Olimpijske igre su bez konkurencije. Barbara Matić i naše prvo zlato. Svi smo sretni i ponosni. Judo klub Pujanke iz Splita je na nogama. U veselju što je kćer olimpijska pobjednica, Barbarin otac je navodno poljubio neku žensku i odmah ga je policija privela. Taktička pogreška. Trebao je poljubiti muškarca i nitko se ne bi ni osvrnuo. Da se to dogodilo u Lici dobio bi drvenom medaljom po glavi, ali u Parizu…
Napokon, postoji grad, država i društvo u kojem se oni s onom stvari među nogama mogu prijaviti za boks meč na boksačkom turniru za žene. Dosta je tih primitivnih predrasuda. Svestrani
Marcel Holjevac je pomalo zloban: “Sory, djevojke i djevojčice, ostaje vam kuhinja, kuhača i metla! I ne, nisu vam sudbinu i put odredili ‘primitivni klečavci’ s trga nego oni koji plaćaju progresivne ‘bubnjare’.” I tako su žene na olimpijski način bačene u ralje muškarcima. Po nekim tvrdnjama muškarci imaju 162 puta jači udarac rukom od “drugarica”.
Dikan se odmah javlja na fejsu. Slika jedne mišićave i obrijane boksačice uz tekst: “Pobijedila sam pošteno u ženskom boks meču! Kome se to ne sviđa može mi popušiti kur*c.”
Gledam sliku motoriste koji se izjasnio k’o biciklist kako pobjeđuje na ovogodišnjem Tour de France…!!
Zašto feministice šute dok muškarci u Parizu tuku žene?
Tomislav Vuković je zabrinut: “B.A.B.E. gdje vam je reakcija. Na najvećem svjetskom takmičenju muškarci tuku žene… Radojka, Sanaravka, gdje ste BABETINE !!! Sad se nitko ne poziva na “Istanbulsku” koja nas je uvjeravala da će naše ženskinje biti štićene k’o lički medvjedi … Naravno, pod uvjetom da ih se može u kritičnom trenutku prepoznati!”
Žena se utopila. Lik objašnjava čuvaru na plaži: “Nisam primijetio da mi se žena utapa. Derala se uobičajeno!”
Milanović, bez obzira na “paklene” vrućine, lakše diše. Dragan Pimorac je “službeni” kandidat HDZ-a na nadolazećim predsjedničkim izborima. Stranka je stala iza njega. Andrija Hebrang izlazi iz stranke. Po meni ishitreno. Barem po komentarima onih 246 tisuća koji svaki tjedan čitaju ovu kolumnu. Naime, koliko se ja kužim u politiku, a kužim se prilično slabo, podrška Primorcu je “kiss of death” odnosno poljubac smrti. Po mojoj laičkoj procjeni Milanović će se sada “prošetati” predsjedničkim izborima. Ne pljuckajte odmah po mojoj prognozi. Molim malo strpljenja.
Da HDZ i Zekanović nisu onako brzo i bodro stali iza Draganove kandidature ne bi njegova biografija postala hit na fejsu. Ovako su biografiju našeg Dragana promovirali u politički bestseller. Na tomu im Zoran Milanović može samo od srca zahvaliti. Zahvaliti se može i Zdravku Mamiću na usporedbi da je Primorac “plitak potok”.
Veliko je pitanje hoće li požare na Jadranu sanirati poplave deviza? Osim toga, drugi se pitaju jesu li za toliki broj požara diljem Jadrana krive uistinu samo krijesnice?
Od domaće političke scene vrijedno je spomenuti nenadane izvanredne izbore u Domovinskom pokretu. U isto vrijeme i prerano i prekasno. I Penava i Jurčević znaju da je pred njima ravan put. Problem je što je uzbrdica jako velika! Neke se stvari moraju dogoditi, a neke su se već i dogodile. Tuđmanizam i dalje egzistira samo u Domovinskom pokretu. To je kapital koji se mora oploditi. I napredne ideje mogu vas vratiti nazad.
Ciceron je mudro zaključio: “Tempus rerum imperator” ili “vrijeme je vladar svega”.
Poznati filozof Neven Sesardić prepoznao je jednu ženskinju – Slavenku Drakulić. Njemu Slavenka pomalo sliči na trojansku Kasandru koja je po grčkom mitu imala sposobnost proricanja, ali joj nitko nije vjerovao. Za razliku od Kasandre, naša mitska Slavenka svoje čitatelje godinama plaši obnavljanjem fašizma u Hrvatskoj. Po njoj je još od 5. kolovoza 1995. fašizam u Hrvatskoj na sceni. Ona ga je jasno prepoznala.
Simpatije zapadne lijeve inteligencije za Slavenkine bojazni nisu bile sporne. Sesardić kao da je u Gazi. Gazi dalje i citira našu Drakulićku: “Kad je Tito umro ljudi su bili iznenađeni i pogođeni njegovom smrću. Sjećam se muškaraca i žena koji su još danima nakon njegove smrti plakali na ulicama hodajući okolo poput izgubljene djece. Njegova smrt je na ljude djelovala poput prirodne katastrofe, potresa ili poplave. U zemlji je zavladao osjećaj golema gubitka, straha od budućnosti, očajanja. Naciji siročadi trebao je novi otac…”
“ Ovaj “snažan i životan” tekst naše Drakulićke dobro me je “stresao”. Koji “socrealizam”!
Ali danas dvadeset godina kasnije žal za komunističkom Jugoslavijom i Titom kao simbolom zločinačke države koja je slala u inozemstvo svoje plaćene ubojice da ubijaju poglavito Hrvate, o tome DRAKUL-ićka ništa ne zna. Ona je izgubljeno dijete komunizma koja je ostala bez “voljenog oca”.
Danas nam bezuspješno prodaje bozu. Zato zahvala prof. Sesardiću da nas tu i tamo malo podsjeti na dane straha i očajanja kad nas je pogodila “prirodna katastrofa” odlaskom jednog ratnog zločinca koji i danas nalazi svoje mjesto na svim relevantnim listama ratnih zločinaca u svijetu”. Gotovo ispada da je najveći Brozov grijeh bio što je umro i time ostavio svoj narod u stanju potpune “bespomoćnosti”. A dezorijentirani i bespomoćni narod, čim mu se ukazala prilika, ukrcao je razne Drakulićke i slične na traktore i nogom u tur.
Javlja mi jedan moj Ličanin iz Saborskog: “Ujutro zakopčavam košulju i opadne mi dugme, podignem kofer i otpadne mi drška, otvorim vrata otpadne mi kvaka…. Sad me pomalo strah ići piškiti…”
Tražim odgovor na pitanje: Zašto se spominju samo fašistički zločini? Zar ih i komunisti nisu počinili? Jesu, ali kazne su odslužili u partijskim ćelijama!
Datum 5. kolovoza 1995. najznačajniji je dan u stoljetnoj povijesti Hrvata. Nakon toga “oni drugi” su uzvratili udarac i počeo lov na pobjednike. Prije svih lov na generala Gotovinu. U potrazi za njim policija je intenzivno pretresala vozila. Po ustaljenom običaju tražili su “gotovinu”, ali nisu izdavali potvrde. I tako se radilo o velikoj izdaji… Pogledajte koliko je zastava po zgradama diljem “Lijepe naše” u počast Dana oslobođenja. Ima ih tu i tamo. Više tamo nego tu. Prebrzo smo se opustili i još brže zaboravljamo. Dok nam se to opet jednog dana ne “obije o glavu”.
Nismo imali drugog izlaza osim ulaza u Europu. I umjesto da smo zadržali one koji su u ratu stvorili državu mi smo ih raselili i nastavili pomagati BiH, Crnoj Gori i Srbiji da se jednog lijepog dana, a možda i prije, svi zajedno opet nađemo u novoj Euroslaviji. Nama je to uspjelo u roku “odmah”. Carla Del Ponte držala se pametnog načela: ne ostavljaj za sutra ono što možeš učiniti prekosutra.
Čitam ovih dana kako je blagajnik “opelješio” blagajnu u neuračunjivom stanju. U kaznu će mu se valjda uračunati i godine provedene iza rešetaka blagajne.
U Parizu smo prošli solidno. Zlato Barbare Matić, braće Sinković i fijasko rukometaša. U atletsko finale plasirao se i Filip Pravdica u skoku u dalj. Filip je svjetski fenomen kojem bi da se mene pita odmah dao zlato. Naime, Filip je do sada operirao obadva kuka. On ne kuka nego skače sve dalje i dalje. Par mojih tenisača operiralo je kuk i više ih nisam vidio na terenu, a Filip je u finalu. Tako da se mene pita, Filip ne bi vozio Kiu nego Mercedes.
Donna Vekić, uz sve nabildane protivnice, ipak je došla do finala. To je dokaz da se i bez utega može do olimpijskog srebra. Rukometaši su potonuli. Hrvatska je dvostruki olimpijski pobjednik i jednom je bila i svjetski prvak, a sad ništa jer imamo stranog izbornika.
Da budu sigurni doveli su islandskog stručnjaka Dagur Sigurdssona. Dvije zlatne olimpijske medalje i svjetsko prvenstvo osvojili su naši izbornici “kljun” Kljaić i Lino Červar. Sad kad je “Time out” naši primaju upute na engleskom jeziku. Pitanje koje se nameće samo po sebi: znaju li naši baš dobro engleski? Nakon zadnjeg fijaska protiv Švedske, nekako u to sumnjam. Mala smo zemlja pa čim su naši treneri ostvarili cilj odmah su ih naciljali.
Negdje sam pročitao mudri zaključak: “Svaka veza je dobra dok vladaju fizika, kemija i biologija. Onda se pojavi matematika i razje*e sve.”
Neki tvrde da je optužnica protiv hrvatskih junaka Ante Gotovine i dr. u ravnu Nizozemsku došla iz Ravne gore…
Zvonimir Hodak/Foto: FaH
