Građani se tuže zbog poskupljenja. “Što radi tržno nadzorničtvo?” To je citat s naslovnice Jutarnjeg lista od 27. listopada 1915. godine. Tada čak ni ja nisam bio rođen. Što danas radi naše koalicijsko “nadzorničtvo”? Zašto nitko ne kažnjava trgovce koji poskupljuju proizvode bez opravdanog razloga? Jeste li čuli i za jedan takav slučaj? Niste!
Naravno, jer će svaki trgovac reći kako poskupljuje jer su energenti podivljali. Inflacija raste i širi se k’o nuklearna gljiva, sve je više onih građana koji ne da jedva spajaju kraj s krajem nego doslovce počinju gladovati. Hrana svakodnevno poskupljuje, baš kao i režije, i gdje je tu kraj? Armagedon je sve bliže, a naši političari troše vrijeme i energiju na pitanje treba li dopustiti ili zabraniti rad nedjeljom, je li to ustavno ili nije. Trla baba lan da joj prođe dan!
Godinama sam radio u SAD-u u tvornici Ford Motor Company u Milpitasu. Kad je posao zahtijevao rad nedjeljom, onda je taj rad bio plaćen 100 posto više od ostalih dana u tjednu. I nitko se nije bunio. Ni sindikati ni radnici. Naši “poslodavci” bi rad nedjeljom, ali im je 50 posto veća plaća za satnicu rada problem. Njihove jahte u našim marinama tu satnicu ne bi “izdržale”.
HDZ ima “internacionalnu” većinu u Saboru pa neka donese zakon da se rad nedjeljom plaća 100 posto više od tjednog rada. Pa k’o voli nek’ izvoli! Siguran sam da bi tada mnogi radnici odmah prihvatili raditi i nedjeljom.
Ovako, danima na HTV-u, na privatnim TV programima, ali i u ostalim medijima redaju se kojekakvi narcisoidni sociopati razglabajući o “problemu” koji je u “omraženom” kapitalizmu već davno riješen. Netko će se zapitati kakve veze ima moja kolumna s radom nedjeljom? Ima, jer sam više od sedam godina bio radnik u “mrskom” zapadnom kapitalističkom sustavu koji je jugo-komunistima poznat po tome da se tamo iskorištavao čovjek po čovjeku. Srećom kod nas je obratno!
Pesimisti prognoziraju da se armagedon približava. Unatoč tomu, Hrvateki su opušteni. “Kaj nam pak moreju…“
Traženje ratne odštete većina smatra jeftinim humorom
Mi smo stvarno čudo od države. Četnički mauzolej u Borovu selu i dalje “dejstvuje”. Hrvatska je prekrivena partizanskim spomenicima, a hrvatske jame još uvijek pune hrvatskih kostiju. Mediji su puni “srpske kuruze”. U Areni su neki tip ili tipusica u dva dana privukli 40.000 jugo-nostalgičara. “Prvoborci” rođeni krajem pedesetih godina još uvijek uredno primaju mirovine, dok branitelji ne mogu u prijevremenu mirovinu zbog administrativnih zavrzlama, a bez posla su. Nedavno je uklonjen mural o Vukovaru u počast 204. gardijskoj brigadi i legendarnom generalu Praljku.
I drugi simboli pod kojim smo stvarali državu se uklanjaju i procesuiraju. Traženje ratne odštete danas većina smatra jeftinim humorom. Iz Srbije nam poručuju da smo im dužni dvije milijarde “evra”. Davor Ivanković priznaje dug i predlaže da se taj iznos odbije od 42 milijarde eura koliko oni duguju nama za agresiju na Hrvatsku.
Dok njihovi “pevači” pune naše Arene i oduševljavaju svoje fanove, mi neki se još uvijek prisjećamo sličnog oduševljenja kada su 19. rujna 1991. godine tisuće i tisuće Beograđana izašli na ulice pozdravljajući tenkove koji su krenuli na Hrvatsku. Tada se na tenkove i mlade tenkiste koji su “kidisali” na ustaše sasula prava poplava cvijeća. Finale tog oduševljenja se dogodio na Ovčari.
Upravo je nevjerojatno kako su uspjeli u samo trideset godina od stvaranja države toliko ju ogaditi mnogima da danas vlada fatalizam i apatija na svakom koraku. Proračunato se desecima godina širilo kroz medije i politički prostor kako je živjeti u Hrvatskoj kazna, kako zapravo treba mrziti Domovinski rat jer nas je “unazadio”, kako je za sve zlo u Hrvatskoj kriv Tuđman i oni koji su se četiri godine borili za ovu državu, itd. itd.
Ne postoji narod koji je izborio vlastitu državu nakon puno stoljeća života u raznim nadnacionalnim zajednicama u kojima su ga uvijek ponižavali, a da se srami te svoje novostvorene države, mrzi ju i razgrađuje na svakom koraku.
Stari orjunaški rukopis
Nedavno je na sjevernoj tribini poljudskog stadiona osvanuo transparent s natpisom: “Viziri puni krvi, srce puno bijesa. Dok umiru panduri, rađa se sloboda”. Oni koji su prekršili propise u sukobu s Torcidom već su udaljeni s posla, a “panduri” tj. specijalci, izašavši iz rata, danas samo rade svoj posao za nekih bijednih pet tisuća kuna. Prvi su krenuli u rat. Sjetite se samo policajca Josipa Jovića koji je bio prva žrtva Domovinskog rata.
ATJ Lučko prošla je sve bojišnice. Sad su postali “panduri koji umiru”. Sukoba policije i navijača pun je svijet, ali sukob Torcide i policije došao je splitskim orjunašima k’o naručen. Izvjesni Tonči Kesić, zlobno se nakesio i napisao: “Toplo se nadam da ću doživjeti propast HNL-a, a naravno prije toga suvremene NDH.” Stari orjunaški rukopis. To su oni koji prizivaju “Dabogda sve izgubili…”, to su crtači svastike, mrzitelji Hrvatske…. Samo se vi i dalje “toplo” nadajte!
Maksimalno što možete očekivati je Bajaga, Matić, Ceca… Uživajte u Ceci i sličnim spodobama jer to i jest vaš svijet. Ali što nakon toga? Toplo je vrijeme pa se i toplo nadajte, topla braćo! Nemojte se previše pouzdavati u naše političke elite jer vam čak ni one ne mogu vratiti neprežaljeno bratstvo i jedinstvo.
Evo jedne priče o tri ljudoždera. Prvi kaže: “Jučer sam pojeo jednog Engleza. Mršav, žilav, kost i koža. I danas me bole čeljusti”. Drugi ljudožder se nadoveže: “Ja sam neki dan pojeo nekog Nijemca. Debel, masan, sam špek. I danas mi je mučno”. Javi se i treći: “Ja sam neki dan pojeo hrvatskog političara. Divota, bolje ne može biti. Počneš od glave, a ono sam putar. Dođeš do kičme, a kičme nema. A kad dođeš do guze, unutra još tri takva!”
Zanimljiva vijest je da je navodno i Mate Rimac na svojoj svadbi uživao u Bajagi i srpskim trubačima. Agresivni srpski melos ušao je u Hrvatsku prije nego Hrvatska u EU. Kad je ušla Hrvatska, na taj način ušao je u EU i jedan glazbeni balkanski standard. I to isključivo zahvaljujući našim političkim poltronima. Jednom sam u ovoj kolumni zlobno napisao da će jednog lijepog dana Vučić pjevati Čavoglave na albanskom…
Naravno da sam se samo šalio. Realnije je prognozirati da će Dragačevi trubači svirati pred crkvom na Markovom trgu prilikom predsjedničke zakletve. Hrvatska se napokon vraća u prošlost. Trenutna kretanja su između klanja i oranja.
Andrej Plenković doživljava još neviđeni uspon. Od premijera koji najviše obećava do premijera kojem najviše obećavaju.
Onako usput, Zlatko Vukić mi je poslao uščuvanu sliku prvog tramvaja koji je stigao u Dubravu 1942. godine. Vozač, tj. “tramvajac”, je Ante Pavelić, a na prednjici tramvaja je hrvatski grb s prvim bijelim poljem. Dakle, ovom slikom su se stekli svi uvjeti da se i tramvajska linija za Dubravu odmah ukine, a mrski tramvaj iz Dubrave šupira što dalje…. možda u Dubrovnik.
Kažu da je Amerikancima teško jer sve su izumili, ali moraju pitati Engleze što to u praksi znači. Slično je i kod nas. Mi do šezdesete sve naučimo, ali je problem što se onda ne možemo sjetiti što to sve već znamo.
Dok se inertnu javnost zabavlja “prekomjernim granatiranjem” između dva brda vlasti, dotle veliki igrači izvlače iz rukava prave karte. Sad je pravo vrijeme. Dok Hrvateki skuže “k’o igra i za koga”, evo nama opet Vučića u Glini, baš kao 1995. godine. Scenarij je davno napisan, a režiseri sa sinopsisom u ruci samo čekaju da se ponovi isti film.
Sjetimo se cvijeća i kolone tenkova na Vukovar
Brane Pofuk šalje preko Aleksandra Jovanovića Ćute izlizane poruke. Kažu u Bosni “k’o bajagi” pa evo Ćutine poruke na dvije stranice subotnjeg Večernjaka: “Sve će nam dozvoliti i sve oprostiti osim da ponovno budemo zajedno. A da se ponovno poubijamo, jedva čekaju.” Ćuta je inače, po Braninim spoznajama, jedan od čelnih ljudi “opozicije u Srbiji”. Ni manje ni više.
Ovih dana, točnije 29. rujna, bila je prilika da se prisjetimo kako nam je bilo kada smo bili zajedno. Tog su dana tenkovi okićeni “belim lalama” krenuli na Vukovar i sravnili ga sa zemljom. Ćuta i Brane imaju problem s “memorijom sjećanja”. Idealno je vrijeme za stare ofucane fore. Ćuta je zastupnik u Skupštini Srbije pa Brane misli i piše da je Ćuta opozicija i da vrijedi dvije stranice subotnjeg Večernjaka.
Zašto se Luka Džanko pravi lud?
Nekako u isto vrijeme našli su se u Splitu “Veterani Domovinskog rata” i antifašisti ili kraće “VeDRA” kojima je na čelu Ranko Britvić. Na skupu je nastupio i general Luka Džanko koji je svoj govor započeo pozdravom: “Poštovane građanke i građani, drugarice i drugari…”
To je navodno kod nazočnih izazvalo oduševljenje. Sad se postavlja jednostavno pitanje tko to ne da Ćuti i našem Luki da ne budu zajedno? Veterani 4. splitske ili možda Skejo? Dnevno hr. prenosi s tog orjunaškog skupa razmišljanja generala Luke: “Oni žale za ustaštvom!”
Hrvatski general je spomenuo Pavelića pa puknuo: “Komunistička partija ostala je jedina vjerna hrvatskom narodu”. Luka je lucidan tip. Dokaz je što je iz JNA uniforme skočio u odoru HV-a, i to odmah generalsku. Ali ne znam kako stoji s poznavanjem “istorije”.
Kaže naš Luka: “Ovo je dan kad je Split ugledao slobodu nakon najmračnijeg razdoblja u 20. stoljeću. Za Splićane je bilo šokantno potpisivanje Rimskih ugovora 18. V. 1941. o određivanju granica između NDH i Italije kojima se poglavnik Ante Pavelić odrekao dijela Dalmacije, otoka…”
Međutim, još 12. studenog 1920. u Rapallu, gradiću blizu Genove, sreli su se predstavnici Kraljevine SHS, premijer Milenko Vesnić i ministar vanjskih poslova dr. Ante Trumbić i “poklonili” Italiji sve ono što je Mussolini još 1918. u svom govoru u Riječkom kazalištu zatražio za Italiju. Dr. Trumbić i danas ima ulicu u Splitu. Ali sve to Luka ili zna pa se pravi lud ili nije bio na satu povijesti kad je to trebao naučiti još u srednjoj školi.
“Živimo zajedno, a poubijat ćemo se kasnije”
Orjuna je na nogama. Socijala se raspada. Mediji su u rukama komšija s jednom unitarnom idejom – moramo se opet ujediniti i živjeti zajedno. Sve treba opet biti zajedničko, od Dubrovnika do Tokija. Pofuk, Luka, Ante Tomić, Bora Dežulović, Vedrana Rudan, Latin, Šesta Lička, Puhovski, Gerovac, Šokre Beljak, baba Katarine Peović sa svojim legendarnim pištoljem… svi su oni na istom zadatku pod šifrom “živimo zajedno”, a poubijat ćemo se kasnije, kad naraste cvijeće za naše tenkove.
U novijoj povijesti Hrvati su napuštali svoja ognjišta u četveroredima, a Srbi u četveroprezima. Nadajmo se da se povijest više neće ponavljati kao ni traktorijada…
Najprevođeniji hrvatski pisci su Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić, Predrag Matvejević, Jurica Pavičić, čija su dijela s engleskog, talijanskog i francuskog originala kompletno prevedena na hrvatski.
Sve je više oružanih pljački banaka. Naime, u bankama obično ima puno zaštitara, ali se oni ne usude napasti razbojnike, kako ne bi možda pogodili nekog kolegu. Stoga im pljačkaši obično umaknu s plijenom.
Evo zadnjeg dramatičnog događaja iz jedne od njihovih banaka. Dođe pljačkaš u banku, opljačka je i na izlasku upita jednog klijenta: “Jesi li me vidio…” “Jesam!” odgovori ovaj. Pljačkaš ga ubije. Zatim upita drugog: “Jesi li me ti vidio?” “Nisam, ali moja žena je.”
Zbog nezapamćene suše ovog su ljeta rodile mahom sušene grožđice, sušene smokve i sušene šljive iz prošlogodišnje berbe.
Zvonimir Hodak/Foto: Maxportal
