HODAK: Zašto Tito nikad nije posjetio Jasenovac? Znao je što je tamo bilo

Otišao je dobri papa Franjo. Gotovo cijeli tjedan od njegove smrti Rimom mile kolone stotina tisuća ljudi iz cijelog svijeta koji mole i tuguju za Papom.

Papa Franjo ima nesumnjive zasluge za podržavanje mira u svijetu, ali ponajveće su zbog njegove latinoameričke empatičnosti i brige za  marginalizirane skupine, siromašne, bolesne, odbačene i transrodne. Po tome što je bio skroman i jednostavan kao osoba nije jedinstven jer je takvih papa bilo i ranije. Sjetimo se samo Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.

Međutim koliko god se u hrvatskim ljevičarskim medijima gotovo tjedan dana stalno intervjuiralo naše ljude koji su svi od reda hvalili pok. Papu, ne može se smetnuti s uma kako je upravo papa Franjo zaustavio beatifikaciju kardinala Alojzija Stepinca osnivanjem mješovite pravoslavno-katoličke komisije kroz koju je patrijarh Porfirije dobio mogućnost da sabotira proces beatifikacije.

Ovih dana u medijima se uporno stvarao dojam kao da su svi zaboravili na taj gaf vezan uz Alojzija Stepinca i njegovo hrabro držanje na komunističkom suđenju samo zato što nije htio pristati da Crkvu u Hrvata odvoji od Vatikana.

Zbog toga je osuđen na šesnaest godina robije na kojoj su ga sustavno trovali dok ga nisu ubili. Siguran sam da je papa Franjo sve to znao jer je morao biti o tome obaviješten, ali je očito u svojoj preambicioznoj želji da uspostavi mostove s pravoslavljem, žrtvovao Stepinca. Tako je Stepinac bio žrtva komunizma i naš mučenik ne samo za života nego je to ponovno postao i nakon smrti zbog vatikanske politike. Smrt pape Franje došla je u posebno turbulentno vrijeme i možda je i stoga izazvala takvu pozornost ne samo katolika nego i nekatolika.

Sad treba doista da Duh Sveti prosvijetli kardinale u konklavi kako bi izabrali pravu osobu za slijedećeg Papu. Nas katolika danas u svijetu ima negdje oko milijardu i četiri stotine milijuna. Da nije bilo raskola i odvajanja kroz povijest, sigurno bi danas kršćana bilo puno više od 2,1 milijarde. Ima nas ovakvih i onakvih, ali nas još uvijek ima dosta.

Svih zanima tko će biti nasljednik. Možda opet netko izvan Europe, zašto ne iz Azije ili Afrike. Nagađa se kako su navodno u prvom planu kardinal Luis Antonio Tagle 

s Filipina i Pjetro Parolin iz Italije.

No, iskustvo nas uči da u pravilu izbor novog pape označuje kompromis starog i novog smjera u Katoličkoj crkvi. Možda se s novim Papom i stvari oko Stepinca polako raspletu sukladno željama male, ali katoličke Hrvatske.

Oscar Wilde je jednom rekao: “Bolje je izgubiti najboljeg prijatelja nego najgoreg neprijatelja. Za stjecanje prijatelja dovoljno je pokazati malo dobrodušja, ali s čovjekom koji nema neprijatelja nešto nije u redu.”

Smjeh je dobar za početak prijateljstva, ali daleko je najbolji za kraj. Vratimo se još malo pokojnom Papi. Hrvatski tjednik je donio naslovnicu: “Zbogom Papi. Nije vrijedan ni jedne hrvatske suze”.

Gordana Goga Holjevac smatra da je naslov “Zbogom Papi” odraz potpunog nedostatka kulture. Problem je u pitanju je li to istina, a ne je li to kulturno. Papa je katolički poglavar i zaslužio je, ako ne ridanje masa, onda bar poštovanje za svoj doprinos kroz dvanaest godina pontifikata. Iako “o mrtvima samo sve najbolje”, Hrvati znaju da ih je papa Franjo zakinuo.

Čim dobijete najbolje karte, trebate zaigrati pošteno…

Međutim, mala, ali bogata Hrvatska široke je ruke. Baš čitam na fejsu kako je navodno osnovana nova stranka sa skraćenicom “DP” iliti “Duvamo Pupiju”. Naime, po prvi puta su ove godine značajnije smanjena sredstva koja će otići iz hrvatskog proračuna za srpske Novosti. No, da se njihovi dušobrižnici ne bi previše zabrinuli još uvijek je to pozamašan iznos koji će Pupi uprihoditi od svih nas – 400 tisuća eura. Naša lova je uvijek spremna za staro bratstvo i jedinstvo. Mi njima eure, a oni za Hrvate u Vojvodini dinare.

Plenki i Zoki u Jasenovcu

Opet je u fokus došao Jasenovac zbog obljetnice, mada ovaj puta više zbog zajedničkog susreta i boravka na komemoraciji Plenkija i Zokija. Kad smo već kod Jasenovca neće biti na odmet iznijeti neke povijesne činjenice.

Naime, prema popisu stanovništva u staroj Jugi 1931. godine bilo je 6.085.482 Hrvata, a 6.785.499 Srba. Međutim, prema popisu stanovništva u komunističkoj Jugi 1948. godine Hrvata je bilo 884.712 manje. Očito su to pobijeni i pobjegli u pogromima nakon 1945.godine.

Zašto Tito nikada nije posjetio Jasenovac? 

Gdje bi inače nestalo skoro milijun Hrvata? Nakon navodnog Jasenovačkog genocida nad Srbima njih je 1948. godine bilo milijun više od Hrvata. Možda su baš zbog toga komunistima bile potrebne laži oko Jasenovca. Naša ministrica Nina još nije našla odgovor na to pitanje. Možda to rasvjetljuje i misterij zašto Tito nije nikada posjetio Jasenovac? Titi je sigurno sve bilo jasno pa je zato zaobilazio Jasenovac kao vrag tamjan.

Laž o stalno rastućem broju žrtava u Jasenovcu se toliko uporno i stalno ponavljala da se polako pretvorila u legendu. Srbi se i danas kunu u najmanje milijun ubijenih Srba. Uvijek je važno da je brojka okrugla.

S druge strane Britanci govore o 85.000 ubijenih u Jasenovcu. Licitiranje traje godinama kao da je nemoguće saznati stvarnu brojku. Naravno da je moguće, ona je zapravo i utvrđena te dokumentirana, ali se o njoj ne govori javno jer ruši mitove, a to modernim jugofilima, srbofilima i ljevičarima nikako ne odgovara. Na tom mitu karijere i dan danas grade “istoričari” tipa Klasića, Goldsteina i slični.

O hrvatskim žrtvama u Drugom svjetskom ratu i nakon njega vlada mrtva tišina. Da ih ne spominju tzv. desničari u Hrvatskom tjedniku, o njima ni danas, trideset  godina od osnivanja samostalne hrvatske države, ne bismo ništa znali.

‘Danas je u Beogradu tmurno i minus jedan’ 

O svojim novim prijateljima volim doznati i čuti sve, a o starima ništa. Sjećam se objave Radio Prištine o smrti Slobodana Miloševića: “Danas je u Beogradu tmurno i minus jedan.”

U Nedjeljnom Večernjem je izašao odličan članak Danijela Prerada: “Katynska šuma: noćna mora Poljaka”. Članak detaljno opisuje stvarne događaje na početku Drugog svjetskog rata kad je NKVD, tj. SSSR poubijao u Katinskoj šumi između 3. travnja i 20. svibnja 1940. godine preko 22.000 Poljaka.

Tada je skončala gotovo polovina vodstva poljske vojske, najistaknutiji intelektualci (profesori, odvjetnici, liječnici, inženjeri, pisci, novinari itd.) te brojni drugi kao zemljoposjednici, službenici, vojnici i dr. Kako je laž bila imanentna komunističkim režimima, SSSR je za tu tragediju poljskog naroda odmah okrivio Njemačku i ta laž je propagandom bila održavana sve do pada komunizma.

Zapadni saveznici su znali da je to gnjusna podvala, ali su se pravili ludima kako bi održali ratno savezništvo. Jedino nije jasno zašto su šutjeli o istini u Katynskoj šumi i nakon rata.

Ne podsjeća li vas takvo licemjerno ponašanje zapada i na tragične događaje kod Bleiburga na kraju rata. Ni tada saveznici nisu imali volje spriječiti Titove krvoločne partizane da ne ubiju dio Hrvata odmah, a dio muče hodom na tzv. križnom putu  po Jugi. O Bleiburškim žrtvama se u doba Titove Juge nije smjelo otvoreno govoriti jer je to bilo u kontradikciji s “humanošću” naših partizana o kojima su naivni vjerovali da su nas stvarno oslobodili i usrećili. Tek nastankom hrvatske države započela su ozbiljna istraživanja pa se o tim žrtvama javno progovorilo te ih se počelo redovito komemorirati.

Neki komunisti su tada tvrdili kako nikada ranije nisu ni čuli za te žrtve Bleiburga, a njihovi nasljednici vjerojatno i danas sumnjaju da su one bile tako velike i tragične.

Oscar Wilde je jednom rekao: “Naši su očevi toliko u sve vjerovali da im je ta slijepa vjera potpuno iscrpila daljnju sposobnost vjerovanja. Stoga su nam u naslijeđe ostavili sumnju koje su se sami bojali.”

Kekin voli Wagnerovu glazbu. Uz nju se, kaže, na koncertu može pričati do mile volje. Toliko je glasna da ga nitko ne može čuti. Naravno, kad Mile Kekin pjeva svi zanijeme iako bi većina voljela da je tada gluha. Igrom slučaja slušao sam jednu “stvar” Mile Kekina.Njegovo “pevanje” me ili rastuži ili užasno nervira – što vam je jedno te isto.

Ako želite uspjeti, iskoristite svaku priliku za samoreklamiranje i vlastitu promociju. Još su stari Latini govorili da glas o nekome uvijek dolazi iz njegove kuće. Nije vrijeme novac, već je vrijeme trošenja novca.

Zvonimir Hodak/Foto: Press