Na “akademsko” pitanje možemo li razje**ti Hrvatsku? odgovor je “MOŽEMO!”. Ta skupina lijevih aktivista, uz borbu sa smećem, ima sveti partijski cilj: deustašizacija i denacifikacija Hrvatske. Identičan cilj ima i Vladimir Vladimirović Putin u Ukrajini.
K’o biblijska ptica “feliks” iz pepela je izronio Marko Špoljar, lijevo krilo lijevog Jutarnjeg, pa kaže: “Vrijeme je za završni korak u deustašizaciji ulica u Zagrebu!”. Marko je zamjena, kao “divka” za kavu, za sustav “umjetne inteligencije ChatGPT”. Kako bi rekli u BiH: K’o bajagi je neutralan, ali mu je Tuđman sumnjiv, a Tito prihvatljiv i drag. Vjerojatno se čudi što se u Zagrebu šuti dok Rusija “herojski” razara Ukrajinu i njene “naciste”.
Vlast u Zagrebu već šest mjeseci “žmiri” na problem odvoza i razvrstavanje smeća. To predstavlja svjetski rekord u žmirenju. Čestitam…
Vijećnici iz Medvešćaka u praksi su dokazali da povijest u pravilu završava k’o farsa
Probudio se opet i onaj “slobodarski” Zagreb. Kad može Putin, mogu i purgeri! Ivica Granić iz Dubrovnika komentira radosnu vijest kako je vijeće zagrebačke gradske četvrti Gornji Grad, Medvešćak, izglasalo da se u fond imena iz kojeg se imenuju javne površine u Zagrebu uvrsti i ime Milke Planinc, bivše visoke dužnosnice Komunističke partije Jugoslavije. Bilo je navodno i drugih prijedloga…
Možda da se u taj “fond” uvrsti i Mate Granić, osobni “lekar” drugarice Milke ili kompromisni prijedlog da se još neki trg u gradu nazove po Vladimiru Ranogajcu koji nas je još tamo legendarne 1945. trajno zadužio sa svojim tumačenjem zakona o kaznenom postupku.
Naime, komesar Vlado je za vrijeme tog komunističkog “kolinja” naredio strijeljanje oko 60 narodnih neprijatelja. Da mu savjest bude mirna, nekoliko mjeseci nakon toga digao je optužnice protiv njih. Pokojni “optuženici” su tako imali pravo prigovora protiv Vladimirovih optužnica. Kao što to i danas desetci tisuća ubijenih Ukrajinaca mogu prigovoriti drugom Vladimiru… I takav jedan heroj ima ulicu tamo negdje na Jarunu. Međutim, Marko Špoljar o Vladi Ranogajcu ni bi više divanio.
Vijećnici iz Medvešćaka u praksi su dokazali da povijest u pravilu završava k’o farsa. Naša Milka bila je politički komesar najkrvoločnije partizanske brigade, one 11. Dalmatinske. Valjda je sudjelovala i u “legendarnim” pobjedama nad širokobriješkim franjevcima. I tako, dok su odmah nakon rata, bez suda i suđenja, stotine tisuća Hrvata bili ubijeni u komunističkoj Jugoslaviji, sad nasljednici i nasljedovatelji tih krvnika, u ime neke samo njima znane demokracije, traže za te krvnike iz doba komunizma ulice u elitnim zagrebačkim kvartovima.
Gorana Kelam je objavila na fesu vic o Milki Planinc. Skoro pa realan. Kao predsjednica Vlade susrela se s Rolandom Reganom, tadašnjim američkim predsjednikom. Pitala naša Milka Regana imali on kakav hobi.
“Naravno da imam. Skupljam kaubojska lasa”, odgovorio je Regan. “A gdje ih držite?”, znatiželjno će Milka. “Pola u Bijeloj kući, a pola na mom ranču. A koji je vaš hobi?”, upita Regan Milku. “Skupljam političke viceve”, odgovori Milka. “A gdje ih držite?”, začuđeno će Regan. “Pola u Staroj Gradiški, a pola u Lepoglavi”, pohvali se Milka.
‘Na rubu pameti’
U ova luda vremena samo nam još nedostaje da nekom padne na pamet ideja pa u ime demokracije zatraži da se proglasi i ulica Sime Dubajića, Milkinog suborca. Naravno, sada je na potezu Marko Špoljar. Progon, ne onih koji su bili ustaše, jer ti ni u snu nisu mogli dobiti ulicu u Zagrebu, nego svih onih koji nisu bili u partizanima.
Taj kriterij je već bio u upotrebi neposredno poslije završetka rata 8. svibnja 1945. i za mnoge je bio uteg na vagi između života i smrti. I tako dok se Putin i obračunava s nacistima u Ukrajini, Marko Špoljar, MOŽEMO, 6.Lička, Ivica Ivanišević, Slobodanka, Rada, Rade i ekipa obračunavaju se s onima koji su se od 1941.-45. i od 1991.-95. borili za hrvatsku državu. Zar to nije kao u Krležinom epohalnom romanu “Na rubu pameti” iz 1938.
Kratka “drugarska” poruka Špoljaru: Marko, ako nisi zadovoljan “sobom”, otiđi u “predsoblje”.
Dolazi vrijeme poreznih prijava i ispunjavanja obrazaca. Netko mi je poslao obrazac koji je za poreznu upravu ispunio jedan Australac. U rubrici da li nekog “uzdržavate”, on je napisao:
“Tisuće ilegalnih emigranata, milijun huligana, stotine tisuća nezaposlenih parazita i iznajmljivača, 100 tisuća kriminalaca u zatvorima, uz to oko 150 idiota u parlamentu i tisuće političara koji to sve toleriraju.”
Porezna uprava mu je vratila ispunjeni obrazac uz napomenu da je taj odgovor neprihvatljiv. Na to je Australac Poreznoj upravi uzvratio pitanjem: “Koga sam zaboravio navesti?”
Dobra, stara, senilna Europa
Navodno “epohalan” govor Vladimira Putina značio je konačni “zbogom” Europi. Jel’ to shvatila dobra stara senilna Europa? Ponosna na silne ministrice obrane, ljudska prava, snižavanja granica za pedofiliju, parade ponosa, liberalnu demokraciju koja prije sliči na “ploveće kazalište” bez kormilara… Rusija i Kina sve su bliže jedna drugoj, a sad ni Indija, trenutno najmnogoljudnija zemlja svijeta, ne želi osuditi invaziju Rusije na Ukrajinu. Putin je probudio već olinjali i zaspali NATO, a samo zahvaljujući konfuznoj Americi s Bidenom na čelu, Ukrajina odolijeva, a Europa još ipak drži glavu iznad vode. Bez njih bismo mogli već sada početi učiti ruski.
No naša lijepa Hrvatska slobodarski diše. Milena Zajović u Večernjaku “prosto ne može da veruje” i poručuje: “Komesar za šund Filip Zoričić štiti Pulu od cajki, a devastacija obale mu ne smeta.” Sjeća se Milena kako je 2008. Boris Miletić odbio dati suglasnost Thompsonu za koncert u Areni.
Tada je Borisovo obrazloženje “držalo vodu”, ali sadašnje Zoričićevo pozivanje na “građanski duh grada” “duboko je malograđansko”. Firma s lijepim imenom “Hiljadarka“ našla se sad u gabuli. Izgubili lovu, a polako i glavu… Samo su htjeli ljude upoznati s modernijom vrstom poezije, drugim melosima i ritmovima… Različitosti doprinose zbližavanju naših naroda i narodnosti. K’o do 1990., ali tada smo se zbližili “preko nišana”.
Poezija koje se ne bi posramio ni Karadžić, Mladić, Šljivančanin, a ni Let 3
Što će Hrvatima neki Tin Ujević, Arsen Dedić, Krklec, Krleža, Slavko Mihalić, Dobriša Cesarić, Antun Branko Šimić… Sve su to fosili koji su odavno off. Drug iz “Hiljadarke” i Milena otvaraju nam krmeljave oči. Ova srpska narodnjačka poezija svakom pravom ljubitelju glazbe odmah ulazi u “uvo”.
Recimo, prekrasne riječi narodnjaka koje svakog, a napose mlade, kulturno uzdižu idu: “Možeš da me miluješ, možeš da me siluješ, možeš da me ubiješ, svejedno je. Od modrica tvojih plava sam ja, plava k’o oči u gusara. Otvori mi srce, karte na sto. Samo gazi, gazi, gazi me pred svima, jer gde ima krvi, tu ljubavi ima. Svuci me, po svakoj suzi, tuci me. K’o dete kazni me, k’o ženu spasi me. Robinja sam tvoja, ubij me. Robinja sam tvoja, volim te…”.
Poezija je to koje se ne bi posramio ni Karadžić, Mladić, Šljivančanin, a ni Let 3… Ovakvu izvornu “poeziju” čuo sam prvi puta u JNA služeći “narodu” u Bitoli: “Mala moja, bit ćeš mi gospoja, jest ćeš proju, je**la majku svoju”, ili “Jeb**te vojni referente što me dadne dalje od Dervente.”
I sada, drugovi, neki “komesar za šund” uzima sebi za pravo da nas “maltretiše” pa zabranjuje izvođenje takve popularne narodnjačke glazbe u javnom gradskom prostoru. Samo naprijed Milena! Treba se samo prisjetiti Thompsona kojem je bilo zabranjeno održati koncert u pulskoj Areni. Tada 2008. zavladala je u Puli prava histerija, valjda od strane ove mase kojoj je firma “Hiljadarka” rasprodala ulaznice za srpske narodnjake. Netko je na fejsu objavio: “Tko je sebi uzeo pravo aplaudirati zabrani Thompsona u Puli, sada ima pravo samo zagristi jezik zbog zabrane narodnjaka u Puli.”
Nijemci su davno postavili kratku i jasnu definiciju turbofolka: “Music fur Idioten.” Ali njima je bolje da se ne javljaju. Progresivni svijet se zgraža što njihov Wagner radi u Ukrajini…
Uvedeno je novo pravednije plaćanje lijekova. Sad će pravednici brže u raj.
‘Kako odgojiti ustašu?’
Ne znam je li Robert Bajruši možda studirao povijest kod Slaveka Goldsteina ili je završio srednju kumrovečku? Dok cvate “srpski svet”, a Vučić bi opet malo “da poseti” Glinu, te dok u komšiluku niču ulice Draže Mihajlovića, naš Roby, u stilu naših pučkih i inih pravobraniteljica, daje besplatne savjete “kako odgojiti ustašu”.
Roby drobi o ustaškoj mladeži, a Goldstein opet glorificira nezaboravnog i neprežaljenog druga Tita. Kaže da je Tito čovjek koji je primjer klasičnog kontrapunkta. Osnovno znate. Kontrapunkt je kad se dvije melodije tako povežu da se istovremeno izvode i skladno zvuče. Uz komunistički revizionizam u Zagrebu i nadolazeću ulicu Milke Planinc javlja se naš Slavek kako bi svog Tita usporedio, ni manje ni više nego s Georgeom Washingtonom.
Tako on kaže: “Možemo govoriti o njegovim manama(!?), ali bio je osloboditelj.“
Sad je jasno odakle su se otisnuli u svijet povijesnih znanosti Jakovina, Markovina, Klasić i slični. Skoro da nema ozbiljnije liste ratnih zločinaca, a da se na njoj ne nalazi naš (George) Tito, zvan “Osloboditelj”. Ne samo osloboditelj, on je bio i istaknuti pravnik (ima drugovi sudija koji se drže zakona k’o pijani plota) povjesničar i vizionar (prije će Sava poteći uzvodno nego će Hrvatska postati država), ali iznad svega bio je moralni uzor.
Prva žena Pelagija Denisova Belousova već je skoro navršila 14 godina kad se udala za budućeg osloboditelja. Ne znam koliko je godina imala supruga Georga Washingtona, ali ju on sigurno ne bi prijavio nekoj tajnoj službi. Naime, u ta sjajna vremena još nije postojao ljevičarski pojam “zviždač” koji je danas fini sinonim za drukere i cinkere. Tada još ni Pernar nije bio na sceni.
“Odzviždao” je budući maršal tu svoju drugu suprugu Elzu Kenig koja je streljana kao njemačka špijunka 1937.g u Moskvi. Naime, “osloboditelj” je bio “uverski” demokrat.
Jeftina propaganda jugo-nostalgičara opet maršira na čelu kolone
Jedna država, jedna partija, jedan predsjednik, ali više tajnih službi OZN-a, UDB-a, KOS), više kaznionica (Goli otok, Lepoglava, Stara Gradiška…), ubojstva ekonomske i političke emigracije… Uglavnom, repertoar ovakvih tipičnih ”osloboditelja” kao što su bili Staljin, Hitler, Musolini, Mao ce Tung, Čauševski, koji su kažnjavali zatvorom pričanje viceva, nezaboravan je i zato svatko od njih zaslužuje dobiti u Zagrebu bar jednu ulicu ili trg. Milki ulica, a Titi vratiti trg! Jeftina propaganda jugo-nostalgičara opet maršira na čelu kolone.
Nakon što je otkrio kostodrobilice koje je navodno osloboditelj Hitler slao u Jasenovac, naš Slavko ponovno otkriva “Ameriku”, samo na njegovu žalost prekasno. Prekasno za dva milijuna. Kad je klasičnom vulgarnom diktatoru, kakav je Josip Broz, ponestalo love poslao je tisuće Hrvata, koji nisu stradali u silnim jamama i u zatvorima, na rad u inozemstvo.
Kažu da protiv lopovluka nema pomoći. Mali lopovi rade pod okriljem noći, a veliki pod okriljem moći.
Nažalost, točnu i istinitu dijagnozu Lijepe naše dao je dr. Manfred Dausteer, sudac koji osudio Mustača i Perkovića: “Hrvatska ne razlikuje dobro od zla. Politička pitanja još rješavaju komunistički funkcioneri, u medijima su tumačenja prepuštena bivšim komunističkim propagandistima, a u državnim institucijama odluke donose kadrovi čije su percepcije lojalnosti formirane u zagrljaju partije i UDB-e.”
No ipak je važnije da je Sava ipak potekla uzvodno.
Zvonimir Hodak/Foto: press
