Prateći poteze Plenkovićeve Vlade i stanje u zemlji, „medijsko ispiranje“ mozgova građanima te čitajući jučer na jednom blogu vrlo interesantan esej pod nazivom “Zemlja Nojeva”, prisjetih se riječi koje je napisao Martin Niemöller u vrijeme progona u nacističkoj Njemačkoj.
PIŠE: Pero Kovačević /Foto:wiki
Niemöller je bio luteranski pastor u Njemačkoj kroz oba svjetska rata. Pozdravio je dolazak nacista na vlast, ali im se brzo suprotstavio kad su počeli s progonima neistomišljenika. Nacističke vlasti su ga uhitile i od 1938. do 1945. bio je zatočenik u koncentracijskim logorima Sachsenhausen i Dachau.
Nakon zatvora izrazio je duboko žaljenje što nije učinio dovoljno da pomogne žrtvama nacista.
Široj javnosti je poznat po izjavi o tromosti i nereagiranju njemačkih intelektualaca nakon dolaska nacista na vlast.
Postoje određena neslaganja oko točnog teksta i vremena nastanka citata, a ovdje donosim onaj zapisan na monolitu New England Holocaust Memorialu u Bostonu:
“Prvo su došli po komuniste,
a ja se nisam pobunio
jer nisam bio komunist.
Zatim su došli po Židove,
a ja se nisam pobunio
jer nisam bio Židov.
Zatim su došli po sindikaliste,
a ja se nisam pobunio
jer nisam bio sindikalist.
Zatim su došli po katolike,
a ja se nisam pobunio
jer sam bio protestant.
Zatim su došli po mene,
a do tada više nije ostao
nitko da se pobuni.”
Kada sam ih prvi put pročitao, dobro su me prodrmale po pitanju samog ljudskog ponašanja, a i sada, pod utiskom pročitanog teksta, opet su mi se neke misli vratile.
Koliko god se ne slagali sa nekom ideologijom zbog koje drugi stradavaju, rijetko kada ćemo izreći riječ protivljenja zbog svojih interesa i vlastite guzice.
Šutjet ćemo i gledati „svoja posla“ kao da to ne postoji.
Svjesni smo da je to loše, ali ostajemo bez reakcije. Kada se i dogodi reakcija, opet tiho mrmljamo nešto sebi u bradu i mislimo kako će to neko drugi riješiti, čemu se miješati, kada su „oni“ već započeli neka i završe. Izgleda kao da je empatija nestala, altruizam postao nepoznanica.
Pitam se, gdje to vodi?!
Koliko daleko možemo ići sa mirovanjem dok se drugima događa zlo, dok nam hrvatska izvrsnost napušta Domovinu u potrazi za zaposlenjem, dok demografski propadamo, dok nam susjedi zbog malog duga završavaju u dužničkom ropstvu?
Dokle možemo okretati glavu i praviti se da ne vidimo što se događa drugima?
Priznali to ili ne mi stvarno živimo u „Zemlji Nojeva.
Pero Kovačević
