Ima li Hrvatska problem s manjinama ili problem s „Pupovcima“?

PIŠE: Željko Maršić – Zenga

Pokušao sam evaluirati osobni odnos prema manjinama te ustanoviti karakteristične odrednice.

Oduvijek, unatoč rockerskom temelju, rado poslušam instrumentalnu verziju Svilen konca i mnoge uradke srpske starogradske pjesme.  Bajramovićeva Sila kale bal  me baš udari. Horizonte često popunim ruskom ciganskom elegijom. Nađe se tu i mađarskog čardaša, rumunjske glazbe…..

Nimalo ne bježim od utjecaja manjinske kuhinje – naravno. Prva susjeda mi je Srpkinja. Nikada se nismo posvađali. Iznimno poštujem Srbe u Hrvatskoj koji su hrvatski suverenisti, poput Peđe Mišića iz Vukovara, ali to ne namećem svima. Nikad nisam pomislio da je Šabac hrvatska zemlja samo zato što smo i mi njih  kroz povijest nekoliko puta spašavali. Supruga mi je djelom Njemica i Mađarica, jedna od kuma muslimanka…. i ne vidim problem.

Bizantski car Konstantin VII Porfirogenet(945.-959.) piše: “…ni sagene ni kondure Hrvata ne polaze u rat ni protiv koga, osim ako ih netko napadne….;

Zatim mi bljeska lik i djelo manjinca, Milana Šufflay–a, iznimnog hrvatskog suvereniste/slobodara, židovsko-njemačkog podrijetla koji 1921. zbori na svome suđenju: „Ali to čuvstvo, tu želju, tu vjeru imade čitavi hrvatski narod i izrazio ih je preko svojih zastupnika banske Hrvatske.  Vlast, koja me tuži, može ovdje dobiti proces proti meni, ali jer goni čitav hrvatski narod, izgubit će proces pred licem Europe… Kao filozofu, kao slobodoumnom Hrvatu meni je lično svejedno, sjedio ja u malim uzama sudbenog stola ili druge koje kaznione, ili pak da izašav na tobožnju slobodu dodjem u veliku tamnicu, u kojoj hvala Bogu, tek privremeno čami hrvatski narod.“  

Šufllaya su mučki i, doslovno, čekićem zatukli pripadnici orjunaške Mlade Jugoslavije, na kućnom pragu, u Zagrebu, 18. veljače 1931. Povodom tog ubojstva te “beskrajne i nasilne tiranije” kralja Aleksandra spram Hrvata, kako nacionalnih tako i političkih, Albert Einstein i Henrich Mann traže od Lige naroda da stane u zaštitu  „male,miroljubive i prosvijetljene nacije.“

U oružanim snagama NDH služilo je 28 generala židovskog podrijetla i 13 genarala srpskog podrijetla, od ukupno 132 generala vojnice NDH.  Činjenica govori o vrlo složenim političkim prilikama tog doba.

Hrvatski povijesni prostori su stoljećima izloženi potresima civilizacijskih sudara. Tako je ovdje snažno došla i ostala njemačka, mađarska, talijanska, srpska i turska kuhinja te mnoge druge u manjem obimu.  Mala zemlja s tri klimatska područja utkala je u svoje tkivo  tonalitete Jadrana, H-štim sjeverozapadne, brdsko planinske  Hrvatske i tamburaški E- štim Slavonije, Baranje, Srijema, Banata i Bačke, duhovno se prostirući daleko izvan zempljopisnih granica.

Domovinski rat je izvrstan primjer i krunski dokaz civilizacijskog odnosa Hrvata prema nacionalnim manjinama u hrvatskom društvu. Bez mobilizacijskog poziva, bez prisile, s lošim izgledima za pobjedu u obranu hrvatskog suvereniteta i uvođenje demokratskog poretka ustali su zajednički Hrvati i pripadnici nacionalnih manjina nasuprot  agresiji velikosrpskg projekta koji je, nažalost, podržala velika većina srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Raspoloživi podatci svjedoče da je u aktivnom otporu velikosrpskoj agresiji sudjelovalo i 10 000 Srba iz Hrvatske.

Nakon bjesomučne agresije, hrvatski suverenisti, Zakonom o oprostu aboliraju desetine tisuća sudionika zločina.  Katalog manjinskih prava, bez kritičkog promišljanja i otvorenog dijaloga se pumpa iznad svih europskih parametara u korist dijela pripadnika srpske nacionalne manjine. Nažalost, takvim odnosom bivaju nagrađeni oni koji su činilli agresiju umjesto onih koji pripadaju hrvatskim suverenistima.

Tako vlada Jadranke Kosor uz obilatu asistenciju Milanovićevih pulena smanjuje broj zastupnika nekoliko milijuna Hrvata u iseljeništvu na tri, dok za predstavnike srpske nacionalne manjine, također predviđa tri. Valja naglasiti da hrvatsko društvo ne bi protestiralo protiv pozitivne manjinske diskrimancije da različiti „Pupovci“  ne manipuliraju te tako prostituiraju plemenite postulate.

Milorad Pupovac vrlo filozofski koristi krva zrnca po potrebi.  Zahvaljujući jugofilnoj mreži u Hrvatskoj, nametnuo se kao tumač manjinskih prava. Uzalud glasovi mnogih organizacija unutar srpske manjine o njegovim kriminalnim radnjama, uzalud jasni pokazatelji o njegovim dvosturkim kriterijima. On i dalje besramno trguje krvnim zrncima, ucjenjuje, zaplotnjači i podriva hrvatski suverenitet.

Vjerujem da je uz malo razuma, rješenje ovog problema jednostavno. Manjinama treba dati dvostruko pravo glasa. Pripadnici manjina izabrani na općim listama ostaju punovažni zastupnici svojih stranaka ali i manjina. Zastupnici koji uđu na manjinskim listama imaju tehnički mandat i glasuju samo o manjinskoj problematici te ne odlučuju o saborskoj većini. Europska iskustva nude i niz drugih rješenja koja bi situaciju dovela u normalno i održivo stanje. Sadašnje to sigurno nije.

Drugi, vrlo bitan bitan faktor u određivanju stupnja manjinskih prava i povlastica jeste bilateralni državni reciprocitet, gdje god za njega postoje osnove.  Izravan je to alat da se svi čimbenici na svim stranama, potrude oko ustroja uravnoteženog stanja mnjinskih prava na širem europskom prostoru. Da ne filozofiramo – neka struka sučeli ozbiljne argumente u širokoj i otvorenoj javnoj raspravi.

Gruba i počesto rašomonska događanja oko Pupovca i njegove manipulacije krvnim zrncima, svjedoče  o neizostavnoj potrebi promjene izbornog zakonodavstva te razradi kad i kako zastupnici nacionalne manjine stječu legitimni opći saborski mandat a kad su savjetodavno zastupljeni bez prava glasa i presuđivanja u problematici poput sastavljanja vlada.

Ali od sebe pa i od drugih očekujem “When in Rome – do as the Romans do.” (Kad si u Rimu – ponašaj se kao Rimljanin)

Foto:pxll