Imotski pravopis: Čiji su Srbi koji su činili pokolj, Vesne Pusić, Milorada Popovca ili Milanke Opačić!?

Da bi se okrenuli budućnosti i napokon raščistili s prošlošću Pupovac je dužan razgovarati sa svojima koji sigurno znaju gdje stanuju napadači na Hrvatsku, tko su silovatelji hrvatskih žena i gdje su pokopani ljudi koji se još uvijek vode kao ‘nestali’?! 

Piše: Nedjeljko Kaveljević Ždero

Prespavali smo nekoliko teških noći da smirimo prve emocije cinične presude ICJ-a. Prespavali smo da saberemo misli i razmislimo što nam je činiti dalje nakon što smo čuli da poneki još plaču za svojim poginulima i nestalima dok su poneki potiho likovali. Jesu li nakon ovakve konačne međunarodne presude o genocidu iscrpljene sve mogućnosti ili treba hitno učiniti ono što je ovakvom međunarodnom presudom postalo bjelodano. Pa pokušajmo bez nepotrebne euforije procijeniti ‘neriješen rezultat derbija’ kako su ga neuljudno kazivali neki hrvatski mediji.

Da, usuprot svakom dobrom ukusu, tako su neki mediji nazivali epilog hrvatske tužbe i srpske kontra tužbe za genocid. Nama ostaje gorak okus u ustima nakon takvih degutantnih i veoma prizemnih pojednostavljenih ocjena svih  nemilih događaja koji su na sudu razmatrani. Svi znamo da ‘neriješeno’ nikada ne odgovara domaćinu koliko zapravo odgovara gostu. Domaćin proteklih gorkih događanja, napadnuta Hrvatska, može žaliti za mnogo propuštenih pravni a i ostalih prilika, a nemilosrdni gost, napadač Srbija, može opet likovati jer je opstruktivnim političkim i pravnim igrama uspjela remizirati. Makar kao i uvijek ni ovaj put Srbija nije poštovala ni minimalni fair play.

ICJ je presudio prema modelu po kojem je inače napravljena UN-ova konvencija o genocidu iz 1948. Ta je konvencija definirala holokaust: Hitleru nije bilo dovoljno potjerati Židove iz Njemačke, htio ih je sve fizički uništiti! Zato to jest genocid! Taj i takav model genocida ostao je nedostižan pa čak ni onakva neljudska srpska i JNA agresija nije uspjela dostići Hitlera!

Uzalud su se JNA i srpski agresori trudili neselektivnim napadima na civilno stanovništvo, velikim brojem grupnih i pojedinačnih ubojstava, mučenjima i premlaćivanjima, paležom i sustavnim protjerivanjima iz domova i masovnim egzodusima, silovanjima i ostalim oblicima seksualnog nasilja kao i zatočeništvima po logorima na teritoriju Srbije, kršenjem ljudskih i međunarodnih a osobito humanitarnog prava, svejedno prema zacrtanom modelu nije uspjela pobiti šest milijuna Hrvata. A da je, da je Srbija pobila svih šest milijuna Hrvata kako je namjeravala, međunarodna pravda bi možda čak i tada pronašla kakvu drugu ili drugačiju pravnu smicalicu ili drugačiji model za genocide i rezultat njezine pravne ocjene bi opet bio isti.

Kako međunarodna pravda može biti puna tolikog neobjašnjivog cinizma koji se nimalo ne osvrće na suze majki ili plač djece, na protjerivanje i rušenje kuća i crkava, na barbarsko devastiranje grobova i pijano orgijanje te činjenje kulturocida i ekocida. Međunarodna pravda je slijepa za plač i suze te se i dalje strogo rukovodi svojim načelima i ljudskom razumu nerazumljivim normama. A norme ne dopuštaju nikakvo odstupanje kako bi mogle ostati  od temeljne važnosti za održavanje međunarodnog pravnog poretka. Nemam namjeru kazati da nam i civilizirani međunarodni poredak sa svim važećim normama nije potreban, potreban je, ali bi ga trebalo temeljito revidirati. Da, trebalo bi!  Standardi za pravo i standardi za pravednost trebali bi postati isti.

Pa što onda Hrvatska može i mora zaključiti nakon ovakve međunarodne presude? Malo je pravednosti u ovakvoj pravdi i ona neće vratiti ni jednu isplakanu suzu ni pronaći nijedan grob sama. To moramo mi. Kako ćemo to učiniti? Postavljanjem pravih pitanja s učvršćenom vjerom u dragog Boga punog neizmjerne providnosti kojom je On presložio neke bitne stvari u ondašnjem kaotičnom svijetu mada su stvari izgledale nerješive. Tako genijalno presložene, rezultirale su čudesnim padom berlinskog zida. U koje je malo tko iskreno vjerovao. Inače pritajeno hrvatsko buntovništvo u postavljanju pravih pitanja može se prometnuti u novu žarku vjeru.

Podsjetit ću nakratko na priču koju su vodila dvojica politički suprotstavljenih Hrvata početkom devedesetih. Jedan, nabrijan protiv vjere više od svoje uobičajene nabrijanosti govori: – Nije vam to nikakvo božje proviđenje nego običan stjecaj pozitivnih i negativnih geopolitičkih okolnosti! Umjesto da mu tog časa napokon skrešemo u lice gole činjenice koje potvrđuju naše, a direktno negiraju njegove poglede na bitno, dopustili smo mu da nam opet soli pamet. On je nastavljao tumačiti: – Taj ljubitelj prestrojavanja i nove galame, odnosno poticatelj te perestrojke i te nekakve tobožnje glasnosti, je, nažalost, samo malo neodlučniji običan aparatčik na nezasluženo visokoj funkciji generalnog sekretara, a taj vaš crkveni poglavar u Rimu običan je crni reakcionar odjeven u bijelo ruho, dok je onaj smiješni Amerikanac tek osrednji kaubojski glumac podčinjen mafijaškim bosovima i raznim lobijima bezdušnih biznismena, zapravo običnih nezasitnih proizvođača oružja i municije.

Najedanput smo znali: – Zar baš to ne dokazuje koliko je Bog velik! Uspio je, i od takvih nesposobnih i reakcionarnih, kakvim si ih ti netočno opisao, posložiti događaje tako važne za svijet i za svoj ljudski rod. Zar baš to ne dokazuje neizmjernu božju providnost, a on će nama – Ni blizu, dragi moji, ni blizu!

Da nije bilo onog neobrazovanog činovnika koji je, bez obzira što je imao čitko napisan proglas radnom narodu, naprosto pogriješio i izostavio iz proglasa bitnu riječ, nakon čega se rulja otela kontroli i nasrnula na zid. Nema ti Bog s tim nikakve veze!  – Koji nevažni službenik može imati presudniju ulogu u takvim događajima od onakva tri važna, i na važna mjesta raspoređena, čovjeka – uporno smo dokazivali. – Znaš koji!? Onaj koji je izostavio riječ sutra. Pisalo mu je sutra, ali on nije rekao sutra, nije rekao kako mu je pisalo: sutra je granica otvorena. Znaš li ti kakva je rulja, rulja shvaća doslovno i lako se otme kontroli.

Riječ sutra ima semantičku nejasnoću, čak i semantičku manu – rekli smo mu – sutra zna ne doći, makar uvijek bude obećano i najavljeno, iako zapravo nema kud, sutra bi uvijek moralo doći ali često zna zajebati i ne dođe. Oni koji lako obećavaju bolje sutra smiju se zapravo i izruguju s naivnim ljudima. Zato je promućurni Bog onoj trojici dodao, ili možda čak podmetnuo, tog sitnog i nevažnog službenika koji očigledno nije nimalo nepismen nego naprotiv, vrlo pismen, čak semantički najpismeniji! Zato već danas treba postavljati pitanja!

Čiji su Srbi koji su zajedno s JNA izvršili agresiju na Hrvatsku? Jesu li Grčićevi ili ministrice Pusić, jesu li Opačićkini, Lalovčevi ili Baukovi? Možda bi ih Arsen Bauk mogao pronaći u registru hrvatskih glasača koji inače uredno autobusima odnekud dolaze na izbore? On bi to morao kao ministar uprave znati. Ili ih je ipak najbolje tražiti kod Milorada Pupovca, koji dvadeset godina šute o masovnim grobnicama? Može li Milorad Pupovac preko svojih veza hrvatskoj državi i hrvatskom pravosuđu pomoći pronaći te ljude odnosno te zločince? Može li već danas učiniti nešto u tom pozitivnom smjeru, kao što je munjevito reagirao dajući novinarima selotejp nimalo ne mareći za činjenicu da je hrvatski sud privremeno opozvao svoju raniju presudu o ‘slučaju Selotejp’.

Može li građanin Pupovac imati strpljenja i pošteno građanski poštovati sadašnji sudski pravorijek dok ne uslijedi nova sudska odluka o tom slučaju. Prepustiti sudskoj pravdi da po redovnoj pravdi presudi. Kako su različiti kriteriji Pupovčevog strpljenja! Dvadesetak godina čeka ne isporučujući ni jedne informacije o zločincima ali se požurio zabrinuto docirati da su novci potrošeni na hrvatsku tužbu mogli biti korisnije utrošeni. Je li možda mislio da su svi novci utrošeni na izgradnju tisuća porušenih hrvatskih kuća dobro utrošeni?

Ja mislim da je najvažnije to što uza sve razne pokušaje nismo prihvatili kukavičje jaje i odustali od tužbe. Da jesmo odustali ne bi nikada raščistili neka pitanja. Neraščišćena pitanja bi i dalje davala priliku da se maše s kojekakvim nejasnim krivnjama Hrvata koje se i od samog Pupovca plasiraju svaki put kad slavimo Oluju kao oslobodilačku akciju. Da smo odustali od tužbe riskirali bi ostavljajući zauvijek mogućnosti za izjednačavanje krivnje. Možda je  tužba pravno loše sročena, ne znam, nisam pravnik, ali i takva je ipak raščistila neke nejasnoće. I sada možemo postavljati pitanja bez straha da nam netko opet nabija nepostojeću krivnju na nos.

Zato sada postavljam pitanje i upućujem Vam molbu kao hrvatskom građaninu, Srbinu:

Gospodine Pupovac, da bi smo se svi mogli okrenuti budućnosti i napokon raščistiti s prošlošću, dužni ste razgovarati s Vašim ljudima koji sigurno znaju gdje stanuju napadači na Hrvatsku i gdje su pokopani pobijeni ljudi koji se još uvijek vode kao ‘nestali’ i tko su silovatelji svih hrvatskih žena?! 

Vidite da nakon presude o genocidu nije sve crno. Stižu nam i bolje vijesti! Iako na samoj granici statističke pogreške, napokon rastemo u brutto dohotku. Većina se ministara odmah potiho smijulji dajući zasluge sebi. Nakon tri godine ministri imaju onaj izraz na licu kakav ima moja jednogodišnja unučica. Ona me takvim izrazom obavještava da se taman ukakila u pelenu. Ponesen euforijom rasta koju širi Ministar Maras i ministar Jakovina je otišao na Hrvatski radio u srijedu i malko zakasnio zbog mećave. Mnogi slušatelji nisu u Zagrebu u osam sati uočili koje su ulice ili koje gradske četvrti zametene pa su nazvali. Rečeno im je da će snijeg padati tek sutra, u četvrtak, i upozorili da ni čudo da je našeg ministra Jakovinu već zamelo.Čuli smo smijeh i komentar s druge strane: ministar je poznati lažac, snijeg sigurno ne pada kad ministar kaže.

Ministar Jakovina nam je u emisiji Hrvatskog radija polako pričao zašto ne treba žuriti sa korištenjem EU fondova jer tek su prošle samo tri godine mandata a mi smo već uspjeli povući gotovo trideset posto raspoloživih sredstava. Zar sam preselio u paralelni svijet u kome snijeg koji če padati sutra već danas ometa promet pa ministri kasne. Čak je i uvažena Elijana Čandrlić nasjela na laži ministra Jakovine i nije primijetila da smo mi, Hrvatska, i dalje cijeloj Europi mjerilo za ekonomski neuspjeh.

Lakrdija s otpisom duga se nastavlja. Ako niste zadovoljili kriterije jer još niste u blokadi duže od godine ili ste još živi, budite bez brige, naša vlada će se svojim radom pobrinuti da vas i tamo odvede. A Vesna Pusić opet nikako nije uspjela izgovoriti agresija nego rat. Što može implicirati mnogo što drugo. Zato treba postavljati pitanja!