Imotski pravopis: Čiju bistu u svom uredu drže Zoran Pusić i Milorad Pupovac!

Nemaju pravo  Ivo Josipović i Zoran Pusić, kao ni njihovi zaslijepljeni sljedbenici, nametati svoj bolesni stav da su “antifašisti” samo komunisti i nitko drugi.  

Piše: Nedjeljko Kaveljević Ždero

Od prošlog tjedna Hrvati su opet u ratu. Mnogi fašisti zabarikadirani u Imunološkom zavodu maskirani u kemičare, na Hrvatskim željeznicama maskirani u strojovođe, u Kutinskoj petrokemiji do zuba naoružani plinskim pištoljima, a u Kaštelima na strateškoj važnoj utvrdi zapuštenih plastenika od neprobojne najlonske folije.

No, najopasniji su fašisti koji su nedavno na prijevaru zauzeli Pantovčak kao neosvojivu fortifikacijsku kotu. Priča se da oni imaju sofisticirano naoružanje još nepoznato u vojnim krugovima Zorana Pusića, Ive Josipovića i Miroslava Lazanskog.

Kao odgovor u tako ljuto zaraćenoj zemlji prošli tjedan osnovana je liga antifašista. Koja se poziva na povijest. Razni historiografi; Goldsteini, Jakovine… staju u obranu tupeći nam kako je Broz povijesna ličnost. Povijesnom dodaju i sintagmu antifašist. Sintagma “antifašizam” na ustima je mnogih, Ive i Stipe, Vesne i Milorada, Nenada te mnogih na raznim portalima i novinama. A ja dodajem: i Pol Pot kao i Staljin, Mao Zedong i Hitler, Seku Ture i Idi Amin su povijesne ličnosti. A i kuga i kolera, tsunamiji i potresi su povijesne činjenice. I da ne zaboravim, i Ante Pavelić i Draža Mihajlović su povijest.

Biti povijesnom ličnošću nije baš neka preporuka samo po sebi. Povijesna djela su uvijek važnija od povijesnih mitova. Kakva je razlika između fürera ili ducea i najvećeg sina naših naroda i narodnosti!? Po mom skromnom sudu, skoro nikakva!

Je li i kulturni i obrazovni i politički horizont hrvatske zaraćene sadašnjice takav da vapi od snažne potrebe da mnoge stvari više ne uzimamo zdravo za gotovo. Nismo svi mi zajedničku povijest jednako iskusili na svojoj vlastitoj koži. Naša zajednička povijest puna je, s jedne strane, istinskih ljudskih tragedija, a s druge prepuna tužnih i opasnih političkih farsi. Puna indoktrinacije. Mogla bi nas naša povijest poučiti mnogim jednostavnim istinama kad se nad njom i dalje ne bi nadvijali oblaci ideološke demagogije.

Uvjeren sam da je došlo vrijeme da se stvarna povijest opere od nagomilanih laži donedavnih poltrona i uhljeba, te šutljivih kulturnih i medijskih struktura. Da se opere od bahate kaste koja je u ime marksizma sebi prigrabila razne društvene sinekure. Kasta nije vlastitim znanjem i radom nego političkim etiketiranjem i izdajama postala kasta. Slijepo ali bučno hvaleći izgradnju kulta ličnosti. Mora se zajednička povijest napokon očistiti od nagomilane hrđe upregnute u demagošku farsičnu predstavu! Mora, da ne bi dvaput počinili istu grešku. Mora, jer inače bi se opet oglušili na to što nam govori razum. Oblaci ideologije bi nastavili natkrivati stvarne povijesne događaje bacajući na njih posve drugačije svijetlo od onog koje je zapravo pada iz sadašnjosti.

Inače nisam za kavgu, ali sada je dosta. Nastavimo li šutjeti i ne zametnemo argumentiranu kavgu između izmišljene prošlosti i nedolične sadašnjosti ostat ćemo bez stvarne budućnosti. I mogli bi opet previdjeti i prečuti onu pametnu povijesnu istinu koja današnje hrvatske naivce uporno uči da oni koji prebrzo prekuju mačeve u plugove obično završe orući za one koji su sačuvali mačeve.

Moramo podsjećati na stvarni antifašizam, a ne na antifašizam koji pozitivno legitimira svaku ratnu i poratnu djelatnost komunističkih režima. Ne smijemo dopustiti da se antifašizam povezuje i isprepleće s komunističkom ratnom i poratnom ideologijom i praksom jer će stvarni antifašizam izgubiti svoju prvotnu demokratsku vrijednost. Moramo podsjećati da je i Katolička Crkva u Hrvata jasno govorila je o pogubnosti fašizma i nacionalnog socijalizma. Dobri primjeri su fra Hijacint Bošković i Alojzije Stepinac.

Moramo podsjećati na Deklaraciju o antifašizmu koju je Hrvatski sabor povodom 60. obljetnice pobjede nad fašizmom donio 2005. godine. U tom se dokumentu “potvrđuje antifašističku demokratsku utemeljenost i opredijeljenost Republike Hrvatske”, “potvrđuje da su temeljne vrijednosti antifašizma jednoznačno prihvaćene u Republici Hrvatskoj”, “poziva na trajnu afirmaciju i njegovanje antifašističkih vrijednosti te zaštitu i očuvanje stečevina antifašizma”! Pozvana su “državna tijela i javne institucije na objektivno, cjelovito i nepristrano sagledavanje povijesnog razdoblja Drugog svjetskog rata i antifašizma u Republici Hrvatskoj, ne izjednačavajući antifašistički pokret s ideologijom komunizma.”.

Nemaju Ivo Josipović i Zoran Pusić pravo držati lekcije o antifašizmu. Ne! Njihov antifašizam podsjeća na vlasti DDR-a koje su Berlinski zid nazivale “antifašistički obrambeni zid” (njem. „antifaschistischer Schutzwall“). Nemaju Ivo Josipović i Zoran Pusić, kao ni njihovi zaslijepljeni sljedbenici, pravo nametati svoj bolesni stav da pravo na naziv “antifašist” imaju – komunisti i nitko drugi.

Zašto Josipović govori o ustaškim gujama istodobno čuvajući komunističku guju u njedrima? On bi morao znati za Rezoluciju Vijeća Europe 1481 iz 2006. godine koja je usvojena na osnovu podataka iz Crne knjige komunizma u kojoj doslovno piše da je u komunističkim genocidima ubijeno četiri puta više ljudi nego što je stradalo od strane fašističke osovine. Ukupan broj žrtava komunističkih režima je između nevjerojatnih 65 i 93 milijuna ljudi. To je prava povijest.

Pozivati se na povijest ističući zasluge za pripojenje Istre i otoka a pritom zaboravljati Goli otok je licemjerno. Kao što se pokazalo licemjernim njegovo tobož umiveno građanstvo. Tako selektivno misliti i čuvati bistu Tita razotkriva Josipovićeve prave namjere prekrajanja povijesti vjerujući da će mu povijest biti i dalje naklonjena jer će je pobjednički i dalje pisati. Zaboravlja da povijest nisu samo ustaše i partizani i zato mu ne smijemo dopuštati da tom temom zamagli svoje stvarne region namjere. On i oni ne umiju razlikovati nacionalnu svijest od nacionalizma kao ni antifašizam od komunizma.

Epohalna je propagandna podvala Tita prikazivati avangardom. Prije bi ga se moglo nazvati komunističkom mrljom epohe. Koja je provodila crveni holokaust! U Titovoj Jugoslaviji bilo je više od 100 tisuća političkih zatvorenika, najviše Hrvata, sa prosjekom trajanja zatvorske kazne od 4,2 godine po zatvoreniku. Ali novoosnovana liga antifašista pokušava stvoriti paralelne istine i Brozu osigurati besmrtnost. A ja vam predlažem pročitajte Kunderin roman “Besmrtnost”. I dok čitate upitajte se čije biste u svojim uredima drže predsjednici Slovenije, Srbije, Makedonije…

A usput se upitajte čiju bistu u svom uredu drži Zoran Pusić. Ili Milorad Pupovac.