Imotski pravopis: Dok Englezi ne skinu embargo s Bleiburga istražimo ustaško-partizanski Jasenovac

Tri stvari ne mogu biti dugo skrivene:  sunce, mjesec i istina. Zašto se to ne smije istraživati Jasenovac? Zašto se takva pitanja nazivaju “ustašlukom”, “revizijom povijesti” i drugim odvratnim izrazima?

Piše: Nedjeljko Kaveljević Ždero

Mnogo je zabluda o istini. Ima (nekih) istina koje nisu za sve ljude, niti za sva vremena reče onomad Voltaire. Što više netko slijedi neku istinu, to bolje on (taj netko!) srlja u zabludu – odvraća Pascal. U vremenima univerzalnih obmana govoriti samo (golu) istinu nalikuje na revoluciju – mislio je George Orwell, a, sve što čujemo (ili pročitamo) je samo nečije mišljenje, a nikako (nepobitna) činjenica – domeće i Marko Aurelije.

Kao i sve što mi danas vidimo kao istinu samo je (naša) perspektiva, a ne (još) zajednička istina! No, tri stvari ne mogu biti dugo skrivene; sunce, mjesec i istina – vrlo mirno progovara malko uspavani Buda, dok, onome tko istinu ne uzima za ozbiljno u malim stvarima ne može se vjerovati ni u krupnim stvarima, – ovaj put ni malo ne relativizirajući općepoznato potvrđuje i sam Albert Einstein.

Dakle, citiranjem i parafraziranjem veleumnih izreka i misli, umjesto olakšanja, tek nova muka koja ostavlja sve više prostora novim pogledima na ovu temu. Pa se nameće, samo po sebi, još jedno pitanje: Koliko je, danas, nama u Hrvatskoj, uputno postavljati ovakvo teško pitanje?

Pitanje koje nama koji smo već dovoljno frustrirani zajedničkom prošlošću i zajedničkom sadašnjošću, a takvom bi mogla postati i zajednička nam budućnost, sportskim jezikom kazano, ne stanemo li na loptu. Ali, ipak, prije ikakvih novih zaključaka koji bi nas mogli dovesti do novih podjela, treba ostaviti barem jednu, već utvrđenu, i doista nepobitnu istinu pred očima, a ta je: Čovjekovo pravo na istinu nije ništa manje sveto od prava na život. A novi ratovi nam ne trebaju! Jer kad bukne rat, prva pogine istina!

Ni moja tročlana, velika, antifašistička koalicija -TVAK – nije se uspjela oduprijeti raznoraznim zavodljivim ponudama i sjaju slike sadašnjosti koja nastavlja bezočno podvaljivanje lažne slike prošlosti i diktat o tome kako mi, još živući, moramo doživljavati svijet, nego se i ona raspala. Doduše, uz sitna vrludanja, ali i namrštena lica glasnogovornika javljaju se i pozitivni signali popuštanja u odnosima mojih dojučerašnjih partnera.

Priznajem i svoju ‘predsjedničku’ krivicu jer ni ja nisam na vrijeme shvatio onu pametnu koju mi je ponavljala baba Gabeličuša, kako lopov uvijek počinje s istinom i nastavlja dodavati ‘svoje istine’! Na kraju  njegova ‘istina’ počinje ličiti na pravu istinu iako je zapravo laž. Ali, tješim se, bar smo se junački bojali putujući 45 godina pustinjom socijalizma dok smo polako prevladavali svoj strah, uvijek znajući da se samo budala ničega ne boji.Te godine lutanja-putovanja protekle su u raznim stranputicama, nije nam bilo dopušteno putovati demokratskim putom niti smo mogli odlučivati o svojoj sudbini. A onda smo shvatili: Ljubav zna biti slijepa, ali brak je iskustvo koje otvara oči. I naša komunistička ljubav je u početku bila slijepa, ali demokracija i sloboda su iskustvo koje nam je trebalo otvoriti oči.  Stari strah od istine o Titu bio je jednak strahu od života, a oni koji još nastavljaju strahovati boje se života i zapravo su već napola mrtvi.

Pa, što nam je onda činiti ako i dan danas ima onih koji strahuju od doznavanja prave istine. Protiv neugodnih istina ima samo jedan lijek – treba se s njima znati pomiriti. Ma koliko dugo nam vremena trebalo i koliko dugo trebalo čekali! Pjesnik van Dike pjeva ovako: “Vrijeme je / Presporo za one koji čekaju, / Prebrzo za one koji se boje, / Predugo za one koji tuguju, / Prekratko za one koji se raduju; / Ali za one koji vole (istinu) / Vrijeme je vječnost”

Ovi stihovi ne nude ništa drugo do shvaćanja da gola istina, odmah i sada, ima malo šansi protiv blistavih čari laži. No bolje je neko vrijeme i patiti zbog istine, nego zauvijek biti sretan a biti nagrađen za laž. Treba više voljeti neprijatelja koji ti u oči govori istinu, nego prijatelja koji te laže. Dok prava istina stane na noge, laž već obleti pola svijeta.

Naši povjesničari, ili historičari, međusobno razmjenjuju svoje istine, svoje izmišljotine, i svoje laži. Jedni da bi oživjeli ono što više ne postoji, a drugi da bi učinili uvjerljivim ono što nikada nije ni postojalo. Takva razmjena argumenata nas često razljuti da i sami počinjemo lagati. Tako postajemo upravo jednaki onima koji nas ljute i koji u osnovi nisu pošteni. A istina je previše važna stvar da bi ju se štitilo lažima.

Dočim shvatimo gdje nas sve dovode strasti za dokazivanjem prave istine ostanemo zapanjeni kad shvatimo kako je inače mala korist od istine na ovom svijetu. Kad bi mudar čovjek  imao sve istine u svojoj ruci pitanje je da li bi, kao mudar čovjek, oklijevao, ili bi ih pokazao ljudima, znajući kave nesreće zna izazvati istina! Pa kako onda doći do istine ako znamo da istinu upoznajemo ne samo umom, nego i srcem?

Inače sam nesklon ljubavi prema Englezima, uzimajući u obzir sve što su oni nametali kao ‘istinu’ raznim narodima po cijelom svijetu, ali ovaj put mi se čini da je njihova odluka o produženju tajnosti dokumentima o Bleiburgu za slijedećih dvadeset godina naprosto božji dar. Taj božji dar trebaju shvatiti gospoda Klasić, Jakovina, Ivin i ostali, jer objava engleskih dokumenata možda dovede u pitanje i njihovu vjerodostojnost i gorko demantira iskonstruirane laži samozvanih antifašista-čuvara ortodoksnih istina, uvijek uperenih protiv nekomunističkih istina, proglašavajući pritom sebe  jedinim ‘osloboditeljima’ istine.

Pošten čovjek i objektivan povjesničar treba biti istinoljubivo ranjiv i stalno se preispitivati i ne doživljavati to kao znanstvenu slabost. Nije i ne smije politika biti jedino “mjesto” na kojem se odlučuje niti je sve drugo, van te politike, iluzija. Podatci iz političkih izvora su nepouzdani ili su čak i  krivotvoreni. A selektivni pristup žrtvama ‘druge strane’ je znanstvena sramota, dokaz je izgubljenosti vjerodostojne hrvatske historiografije podređene politici. Ovo sve, naravno, vrijedi i za povjesničare druge strane, od riječi do riječi.

Iz elementarne pristojnosti ne bi trebalo biti zajapureni pjetlić u ionako podijeljenoj javnosti oko tema logora i stratišta niti pompozno najavljivati kako historiografijom dominiraju revizionisti jedne ili druge provenijencije.

Umjesto toga treba barem pokušati razgovarati, ostavljajući historiografiji malo mira i normalnih znanstvenih istraživačkih uvjeta, da se znanstveno, objektivno, i nadasve pošteno istraži što se stvarno dogodilo. Sredstvima znanosti i struke, dokazima do kojih se može doći, bez izmišljanja novih krivnji ili nedovoljno okajanih grijeha stvarno počinjenih u naše ili njihovo ime, u ime ili protiv naše volje!

Ne idemo ni koraka naprijed nastavimo li borbu za bolju prošlost, budemo li pokušavati katalogizirati samo njihove zločine. Tu knjigu treba napraviti zajedno i jedino njom treba spriječiti sve nove ratove. Neka knjiga ostane za budućnost a ona mora biti bolja od prošlosti mada se zasad tek šulja ne ufajući se još ni pokucati na dvokrakim crnim ključem zaključana hrvatska vrata.

Dok Englezi ne skinu embargo sa Bleiburga istražimo ono što je moguće istražiti o Jasenovcu, ako treba i uz međunarodnu pomoć. Moj zaključni stav je isti ili vrlo sličan izgovorenom stavu sveučilišnog profesora i intelektualca Matka Marušića pa ga citiram: “Zašto se to ne smije istražiti? Zašto se takva pitanja nazivaju “ustašlukom”, “revizijom povijesti” i drugim odvratnim izrazima?

U svojoj biti povijest je znanost i ljudi ju imaju pravo preispitivati i donositi nove dokaze. Da, mi Hrvati imamo pravo postaviti ta pitanja, sva pitanja za koja imamo i najmanji razlog; ja imam pravo postaviti ta pitanja, napose u svjetlu dakle dokazanih laži, deseterostrukoga uvećanja broja žrtava. Ne mogu oprostiti onima koji su me kao neuka, siromašna dječaka učili lažima protiv mojega vlastitoga naroda!