Imotski pravopis: Kako je Koča Popović lupio u glavu Antu Tomića

Mala mizerija od čovjeka, ako nema stvarnih fašista nadohvat ruke, on i njegovi intelektualni pajdaši – Ivančić, Lovrić, Ugrešić, Drakulić, Frljić – sami će ih izmisliti.

Piše: Nedjeljko Kaveljević Ždero

Pitamo se: hoće li Milanović, kao i svojedobno Račan, iznuren teškim antifašističkim ali i unutarkoalicijskim borbama, priznati da više nema snage, raspisati izbore za listopad i napokon otići? Ili će ipak čekati dok mu Josipović napokon solidarno pokaže svoj ‘Pravi put’ i sve odgoditi za veljaču 2016? Njegova Vlada smanjuje porez, oprašta dugove narodu i narodnostima ali je tim “velikim gestama” zapravo opet sve svalila na gradove i lokalnu samoupravu.

No, njega nije briga što je lokalnima sve smanjeno niti što su svi nezadovoljni. On i dalje pokušava graditi svoj osobni imidž i nije ga nimalo briga za narod kamoli za narodnosti, nije ga briga za nekakvu dojučerašnju partijsku pripadnicu Aleksandru Kolarić koju javno vrijeđa preko supruge ministra Jakovine izrazima”hohštaplerica” i “prodavačica magle”! Osobito ga nije briga za ‘zagrebačkog lokalca’ stanovitog druga Bernardića. On opet najavljuje golem napredak.

Dobro je najavljivati brzi napredak premda to ne znači da će već sutra bageri početi kopati temelje napretku. On pune tri godine upravo potkopava napredak najavljujući isto, bageri i dalje miruju a on priča priče preko ministra Grčića kako prije izlaska bagera na gradilišta treba obaviti još milijun stvari. I očekuje da mu i dalje vjerujemo.

Zato mi, ja i moja antifašistička TVK (tročlana velika koalicija, od sada TVAK jer u modi je biti antifašist) hitno moramo početi konkretno djelovati. Ja, kao predsjednik, moram učiniti sve što je u mojoj moći za dobrobit svoje TVAK, a ona će se, kad ostvari svoju dobrobit, početi baviti problemima napaćenih građana.

Svaki politički zadatak je specifičan i težak a ovaj bi mogao biti najteži i s puno skrivenih opasnosti. Poznato je da se u hrvatskoj provodi nova pravna praksa, ono kriv si dok ne dokažeš nevinost, a ne da si nevin dok ti se ne dokaže krivnja. No, riskirat ćemo ipak. Budem li i ja odveden u Remetinec tamo bi po istoj toj logici moglo završiti pola države. Pa čak i gospođa Zlatar Violić, iako joj to osobno ne želim nego tek uspoređujem kriterije. Inače bi u normalnoj državi i ona već bila u zatvoru.

U Remetincu bi mogli završiti i, zasad nepoznati, akteri ključnog plinskog biznisa iz resora i nadležnosti Ivana Vrdoljaka, nekad  Čačićeva a danas Pusićkina jakog čovjeka. Za njegova mandata je potajno izrasla mamutska kompanija i stekla dominantnu poziciju u nacionalnoj trgovini energentima. I kupila dio luke Ploče, ‘kupuje’ Kutinsku ‘Petrokemiju’ a možda ‘kupi’ i “Podravku” zajedno s “Mirnom” iz Rovinja. Politički kuloari tvrde da je u igri između 1,5 i 5 milijardi poreznih kuna. Tajnih. Tako vam je to s nama koji se bavimo politikom. Ništa u našem društvu nije mimo politike i u svemu je uvijek politika. Kroz život se mi bavimo politikom ili se ona počne baviti nama.

Možda i ex ministrica Zlatar sada napokon zna tko je bio ministar Biškupić. Kad je saznala kakav treba biti pravi ministar kulture prezrela je sebe kao intelektualku, napustila projekt “Kulturni ruksak” te je, nakon popijenih zaliha u metropoli, prihvatila jeftinije užitke s regionalnim kulturnjacima putujući na terevenke po provinciji. Ugledana u premijera, samo što je on mnogo vještiji demagog i puno, puno veći blefer. Koji zna što i kako priliči patrijarhalnoj političkoj kulturi gdje se od muškaraca ne očekuje drugo do da se prave važni po luksuznijim birtijama. Birtija je ovdje korištena čisto figurativno.

Ni moja TVAK, priznajem, nije imuna od unutarkoalicijskih trzavica. Esdepe partner bojažljivo tvrdi da sam otišao previše desno a hadeze partner još bojažljivije tvrdi upravo suprotno. A ja meritorno tvrdim da nama ne treba ni “Živi zid”; to su sve politički marginalci, a ni “Orah”; tamo se flundre slikaju sa znakom “This is what a feminist looks like”! To što je Severina 90-ih pjevala Gospe moja nije ju ni tada ni poslije učinilo katolkinjom.

Nama u TVAK-u treba dobar oficir za vezu s alternativnim političkim podzemljem, civilnim udrugama, Ligama i Pokretima, koje bi nam mogle osigurati financiranje do izbora. Nakon izbora ćemo se sami znati umrežiti i osigurati sredstva iz poljoprivrednih poticaja i slično. Otklonit ćemo percepciju o komunjarama u našim redovima i spriječiti optužbe o hadezeovskoj “tvrdoj” nacionalističkoj retorici. TVAK će pokazati moderniji tip obnašanja vlasti i začepiti gubicu ljevici i desnici. Nama treba netko tko već zna krasti, zlorabiti, usisavati i isisavati, manipulirati, što se sve dalo naučiti na puno nižim karijernim razinama ili u radu lokalnih uprava.

Taman kad smo mudre zaključke s prvog proljetnog zasjedanja tročlane koalicije htjeli čistopisno staviti na papir i uvezati u brošuru pod genijalnim nazivom “Naš pravi put – Programske osnove TVAK” stigli su teklići s najnovijim primjercima tiskanih slobodnih medija. Jedan značajno upire prstom u po njemu važan članak tiskovine koju inače sve rjeđe čitamo. Čuveni ant(e)ifašist Tomić neda nama, običnim hrvatskim fašistima Churchila, Einsteina, Picasa ni Sartrea! – Moji su! – piše miroljubivo. Prisvojio je i ostale svjetske nobelovce za sebe i svoje slobodarske kompiće antifašiste kakvi jesu po rođenju redom; Perković, Mustač, Mesić, Zoran Pusić…

Obučen raznim antifašističkim znanjima Ante Tomić ima načina spriječiti sva naša fašistička posezanja za njegovim nobelovskim vlasništvom. Neotuđivo pravo na osobno i lično vlasništvo svih mrtvih svjetskih nobelovaca uopće daje mu ogromna količina knjiga na polici druga Koče Popovića. Kako to inače biva, u jednom trenutku i Kočina partizanska polica se zaljuljala i knjige su popadale. Od silne količine padajućih knjiga neke su udarile u (do tada fašističku) imotsku glavu sirotog Antu. Najjače ga je udarila najdeblja, tvrdo ukoričena knjiga naslova Memorandum SANU i dotadašnji rigidni imotski fašist elegantno postaje ant(e)ifašist.

Kad se anti-Ante malo pribrao od udarca teške Kočine knjižurine svijet mu se otkrio u posve novom svjetlu. Nakon čudesnog prosvjetljenja on lako odbija umiljate Katičića i Žmegača kao i sve ostale hrvatske intelektualce, ustvari pritajene fašiste, i ni njima više neda svoje vlastite nobelovce. Čak se zapjenio i strogo vojnički uzviknuo naredbom naučenoj u nesvršenoj oficirskoj školi: – Stoj ili pucam!

Nakon što je odbio Katičića i Žmegača odbio je i uplakanu majka Josipa Jovića kao i mnoge druge majke željne upoznavanja nobelovske baštine. Odgovor Tomićev je i dalje niječan. Kladim se da je Churchil živ danas bi svojim Britancima čuvenoj ponudi; nudim samo krv i suze dodao i možda pokoju kantu. Sartre bi uz već napisano “Biće i ništavilo” dometnuo i “ništarije” dok bi Einstein hitno revidirao teoriju relativnosti vezano za A-bombu pazeći s koje strane prijete prave fašističke opasnosti u 21. stoljeću nasuprot onima iz prve polovine 20 stoljeća.

Da je Woody Guthri živ razbio bi svoju gitaru s koje je Ante Tomić prepisao poruku “This machine kills fascists” napokon svjestan da je njegovo ljevičarstvo bilo pičkin dim naspram današnjih laptopnih antifašističkih boraca.

Umjesto da na svom laptopu pronađe stihove Petra Gudelja o “… jeziku u zemlji… i zemlji u jeziku…” ili još elegičnijih o “golubicama nad jamama…” u kojima počivaju kosti hrvatskih sinova i očeva on čita memoare Koče Popovića. Vjerojatno je Anti Tomiću i Petar Gudelj običan hrvatski fašist kojemu ne pripada nikakvo pravo na baštinu nobelovsku. Pozivam Antu da dođe u Runoviće, gdje doduše nema tako velike polic(ij)e s knjigama kakvu ima Koča Popović, ali mladi svejedno znaju recitirati Gudeljevu pjesmu “Umro je kovač Matan Nogalo”! Neka dođe u Runović ako smije proći kroz svoj rodni Proložac. Njegov stric Miki mi je jednom rekao: Najveću sramotu čovjeku priušte najbliži rođaci.

Nameće se zaključak da su možda čak dvije teške knjige s Kočine police udarile u glavu sirotog Antu, u narodu rečenog Ante Kanta. Jedna je Memorandum a druga, jednako teška ako ne i teža, Načertanije. Ante je, usprkos oblijepljenom laptopu i usprkos vrhunskom okruženju Lepom Smoje i ostalima, narodski rečeno mali čovjek, gotovo moralni čovječuljak u krupnom tijelu usprkos markantnom orlovskom (lešinarskom!) nosu.

Narodski rečeno, mala mizerija od čovjeka, ako nema stvarnih fašista nadohvat ruke on i njegovi intelektualni pajdaši – Ivančić, Lovrić, Ugrešić, Drakulić, Frljić – sami će ih izmisliti. Fikcija je tako velika da mu je i laptop zakazao i postao jadno protuhrvatsko pomagalo koje nikako ne može u memoriji pronaći svjetske velikane koji su stali uz Hrvatsku kad su padale knjige (!) s police njegova partizana Koče Popovića. Nema u laptopu Ante Kante mnogih, nema Kundere, Milosza, Bruckknera, Finielkrauta…

U njegovu laptopu su samo guje i fašisti izmišljeni u radionicama Zorana Pusića i Ive Josipovića.

Foto: Facebook