Imotski pravopis: Kandidat šibicarskog riječnika ne zaslužuje biti premijer

NAKON ovotjednih konzultacija na Pantovčaku ja pročitah i razumjeh Predsjednicu ovako! Ispod svih, po meni nepotrebnih i suvišnih fraza o nekom zajedništvu, kao i neučinkovitom zazivanju razuma kojega evidentno nedostaje u političkoj današnjici, skrivena je i odlučnost što će biti učinjeno, jer, (u općem interesu!) mora biti učinjeno!

Odlučnost vidim u tome da su (joj) otklonjene sve eventualne vlastite sumnje nakon obavljenih konzultacija sa ustavnim stručnjacima! Bit će učinjeno, nasuprot gromko iskazivanih sumnji raznih ‘kreativnih’ tumača i njihovih zajapurenih sljedbenika u tumačenjima slova Ustava. Usput izražavam neizmjernu gadljivost da njih, stručne ljude i dobronamjerne tumače ustavne materije, u kojoj su oni neprikosnoveni znalci, premijer Milanović vrlo nepošteno, vrlo neprimjereno, rekao bih šibicarskim rječnikom  podcjenjuje i vrijeđa, nazivajući ih neznalicama, ili članovima zavičajnih klubova.

Jučerašnji prijedlog Slavena Letice o nestranačkom premijeru razumjeh šaljivim. Neskromno nastojeći biti duhovit i ja hitro predložih njega, šaljivog predlagatelja, inače uvažene gospođe Vuković-Runjić za nestranačkog premijera! Svom prijedlogu dodajem jedan dodatak, koji sažeto može glasiti: Slaven Letica, po mom mišljenju, uopće ne bi bio loš premijer! Osobito ako pogledamo malo unatrag tko se kandidirao i tko je sve bio premijerom hrvatskih Vlada.

A da bi opisali sve nedoumice i prijepore oko shvaćanja tko može, ili tko bi trebao biti premijer, i je li baš nužno da to bude samo osoba s političkim legitimitetom koja se u izbornoj utrci nominirala, kako navijački tumače gubitnici, samom činjenicom da kandidat za premijera potječe iz političke stranke ne znači da joj to daje veći legitimitet nego onomu tko ne potječe iz političke stranke ali je stručan, dokazan, osvjedočeno pošten i pristojan, snošljiv i razuman i tako dalje.

Moj stav se, dakle, razlikuje od većine aktualnih mišljenja raznih zajapurenih stranačkih navijača, kao i ne manje zajapurenih njihovih oponenata. Uopće ne sumnjam u pamet ljudi koji se nikada ne natječu kroz političke stranke, isto kao što apriori ne vjerujem u preveliku pamet onih koji se kroz stranke natječu. Jer, iskustvo nam je pokazalo, u većini slučajeva oni to nisu! Inače da jesu dokazali bi se i van stranačke politike.

No time nipošto ne odričem pamet ni onima koji su politiku izabrali za svoj put. I među njima ima stručnih, poštenih i svim drugim vrlina okićenih ljudi. Mada ih je mali broj.  Baš zato i njih treba respektirati. Samo od toga ne praviti Show, a osobito ne opasnu lakrdiju!

Iako sam u “Imotskom pravopisu” o izabranim narodnim zastupnicima već pisao svejedno ću podsjetiti: Obliti privatorum, publica curate ! (“Zaboravite privatno i brinite se za javno”) pisalo je nekoć u dvorani Velikoga vijeća dubrovačkoga! Natpis je trajno podsjećao uvažene vijećnike da ulaskom u dvoranu zaborave na privatne interese i da skrbe isključivo za društvene!

A kako je na svim društvenim razinama došlo, i počelo nas pomalo terorizirati i umarati, vrijeme kristalizacije stavova oko nestranačkog premijera treba istaknuti da onu poruku sa kneževog dvora, izgleda, za razliku od mnogih partijskih birača i za razliku od prevrtljivog Zorana Milanovića kao i njegovih koalicijskih trabanata, jedini ozbiljno shvaća Tomislav Karamarko, pa je voljan, u ime mrvu pameti, u ime demokratskog poštenja, u ime zajedničke dobrobiti i trenutne društvene stvarnosti, a ne u prilog mogućem kaosu, prepustiti laskavu i utjecajnu premijersku fotelju! No ni to nije definitivno.

Ovdje također želim podsjetiti pa i posebno istaknuti jednu poučnu priču iz parlamentarne povijesti Velike Britanije. U ono vrijeme je, 1727 godine, postao kraljem rođenim imenom George  Augustus, inače vojvoda od Braunschweig-Lüneburga i knez izbornik Svetog Rimskog Carstva, rođeni Nijemac, Džordž II. Taj kralj, sada britanski monarh, rodom iz dinastije Hannover, rođen izvan Velike Britanije gotovo da nije znao engleski jezik pa zato niti je razumio parlament. Stoga je umjesto sebe, zbog tog hendikepa shvatio da bi imao malo političke moći tijekom svoje vladavine, postavio Roberta Walpolea da mu vodi nestranačku parlamentarnu politiku.

A taj Walpole je, u kraljevo ime, uspješno vodio vladu postavši premijer Velike Britanije – primus inter pares! I njega su tadašnji politički protivnici čak privremeno bili i zatvorili u tvrđavu Tower, kao što kod se nas protivnike privremeno zatvaraju u Remetinec. Taj gospodin je odlično govorio njemački, materinji jezik svoga kralja, razumio ga je, a i on njega, također je odlično govorio i engleski, jezik svoji zastupnika, i stoga odlično razumio parlamentarce, za razliku od neshvatljivo nerazumljivog Zorana Milanovića.

Ne treba posebno prevoditi ove pouke na hrvatske prilike, mislim da je za novo razumijevanje najbolje ovo sadašnje vrijeme, i da bismo i mi trebali jednog takvoga, prvog među jednakima umjesto nekoga tko želi biti kraljem jer si umišlja da mu to daje njegova Hanofer dinastija, makar se dinastija jedva zove SDP. Isto vrijedi i za dinastiju  HDZ.

Kad narodu, nama, postane jasnim što je prava istina i što je ispravno postupanje, ne srljamo s tim odmah naprijed nego pozovemo druge, pametne i uvažene, ili već u povijesti potvrđene, da nam potvrde naše spoznaje, i da se na njih dobro pozivati.

Pametni ljudi ne moraju od još pametnijih ljudi dobiti ni jednu ideju, pametnima je najvažnije da im drugi, pametni ili čak još pametniji, verificiraju i podrže njihovu dobru ideju. Nema institucionaliziranog školskog sustava koji daje dobrog političara. Dobar političar se ne školuje u sustavu partijskih institucija.

Partije također ne školuju osobite Premijere.  A kako ni dinastija Hanofer više nema, barem ne u Britaniji, muških nasljednika, pa bi opetovano pozivanje na Lenjina, Castra, ili na Kim Il Sungova unuka izgledalo deplasirano! Bilo bi to još jedno politikantsko pretjerivanje čak i za sadašnje hrvatske političke prilike. Trakavica se nastavlja!