Imotski pravopis: Mirovinu sam zaradio na HTV-u, znam da se to nije smjelo dogoditi

Psihološki bi se lako moglo objasniti neukusno podbadanje i neprimjerene opaske voditeljice Elizabete Gojan. Kao  svi sretni i ljepuškasti ljudi, čim vidi hrvatsku Predsjednicu ostane paralizirana i dugo se ne ufa pogledati u ogledalo. Tako o ljepuškastim ljudima piše u svim udžbenicima psihologije

Piše: Nedjeljko Kaveljević Ždero

Nimalo mi se nije žurilo govoriti o predsjedničkoj inauguraciji. O tom vrlo odmjerenom, mudrom, snažnom evropskom ali i očekivano domoljubnom nastupnom govoru hrvatske Predsjednice još dugo će se govoriti i pisati. Siguran sam. Nakon dugih petnaest godina gomilanja političkoga polumraka napokon je rastjerana već pomalo ustajala magluština anacionalnog zadaha i regionalnog sivila. Napokon!

No, crni ideološki vrag nije još sasvim pobijeđen nego se i dalje šulja u mnogim detuđmaniziranim institucijama i centrima moći. Zato ne mogu prešutjeti golem i očigledan, možda čak tenndecoizni neprofesionalizam nacionalne televizije premda sam još pomalo sentimentalan prema HTV-u, tamo sam, naime, godinama radio s mnogim poštenim ljudima profesionalcima. O tom, nehotično lošem, (ili možda ipak hotimičnom i namjernom!) odabiru voditeljice prijenosa inauguracije treba kazati samo ovo: Nije pošteno! To se HRT-u nije smjelo dogoditi!

Navijati u kampanji za svoje, to da, ali ovaj svečani događaj nije više predizborna kampanja, ovaj događaj je morao biti pošteđen prizemnih navijačkih strasti! Predsjednička inauguracija nije produžena predizborna kampnja, predsjednička inauguracija je važan državni događaj. Sramotno je u profesionalnim standardima pasti toliko nisko, sramota je prozirnom režijskom sabotažom na inauguraciji ne prikazati ljubljenje nacionalne zastave. Ne mogu ni zamisliti što bi se nakon takvog neprofesionalnog previda dogodilo u uljuđenijem i demokratskijem medijskom svijetu.

Psihološki bi se lako moglo objasniti neukusno podbadanje i neprimjerene opaske voditeljice Elizabete Gojan, jer ona, kao i svi sretni ljepuškasti ljudi, čim vidi hrvatsku Predsjednicu sigurno privremeno ostane poluparalizirana i dugo se potom ne ufa  ni pogledati u ogledalo. Tako o ljepuškastim ljudima piše u svim udžbenicima psihologije. Moj preostali sentiment prema HTV-u seže i dalje, toliko daleko da sam veoma iznenađen da je nakon prijenosa inauguracije u emisiji NU 2 gostovao jedan od Puhovskih i to Nenad koji režira svoje filmove tako kako ih režira, uvijek isključivo samo umjetnički, izrazito ‘netendeciozno’ i nadasve ‘objektivno’! Ti su režiserski umjetnički dosezi toliki da mnogom gledatelju počesto dođe mučnina.

Režiseru Puhovskom je očito pao mrak na objektivne mu umjetničke oči gledajući inauguraciju, videći Hrvatsku u nekom novom svjetlu pa radije odlučuje ostati slijep te nastaviti živjeti na svom izmišljenom ‘umjetničkom’ nebu. Njemu ništa nije značilo viđeno, ni pljesak i oduševljenje, ni vjera i tradicija, kao ni mnoge pohvale i otvoreno divljenje izazvano nastupom Predsjednice koji ne nudi podjele nego nudi okretanje budućnosti, nudi pomirbu i normalizaciju, marljivost i samopouzdanje.

Njemu, režiseru Puhovskom, ništa ne znači izraženo divljenje europljanke Doris Pack kao ni mnogi vrlo korektni i umjereni komentari odaslani  čak i od ideoloških političkih protivnika. Ne, on radije ostaje s crnilom pred očima revno ističući svoju umjetničku zamjerku prizivajući u svoje neosporno domoljubno sjećanje osobno papu Franju, te nam kazuje kako je papa nakon izbora jednostavno rekao: – Dobro veče.

Režiser Puhovski misli da bi taj papinski večernji jednostavni pozdrav bio puno primjereniji i na predsjedničkoj inauguraciji vjerujući da baš on režira hrvatsku stvarnost kako režira neki svoj filmić. Nije svjestan, ili možda ipak je svjestan, da bi bilo vrlo neprimjereno, čak neuljudno, u onako lijep i sunčan dan na Trgu sv. Marka, uz onako izraženo veselje i novi hrvatski optimizam izgovoriti “dobro veče”. Takav pozdrav bi  bio primjereniji u nekom njegovom večernjem filmu i nigdje drugdje nego samo tamo. Zato svi trebamo Puhovskom reći: – dobro jutro Nenade. A možda bi, inače umjereni papa Franjo, od takvog režiserskog prijedloga odmah dobio grč u želucu pa bi i samom uredniku Stankoviću, koji inače često zaslužuje gledateljsko poštovanje rekao: – Dobro jutro Aco! Mašala! Svaka čast na odlično odabranom tajmingu za nastup takvog gosta.

Koliko je hrvatska podijeljena politička scena spremna prihvatiti ponuđenu ruku pomirbe i zajedništva uz ovakva javna nacionalna glasila veliko je pitanje? Svakako nije bilo primjereno zviždati na zahvalu Predsjednice svojim prethodnicima, naprotiv bilo je neuljuđeno i necivilizirano, kao što je jednako neuljuđeno i vrlo groteskno izgledao premijerov usamljeni pljesak. Ali toliko je ideološkog otrova već posijano da se ni bivši predsjednik Mesić nije uspio suzdržati nego je na svoj uobičajeno produhovljeni način nazvao budalama one koji njega ne mogu, iz nekih svojih, demokratskih (ili možda domoljubnih!) razloga poštovati. Demokratsko pravo je širok i suptilan pojam koji bi on, (bivši predsjednik Mesić), trebao razumjeti i ne biti budala. Ovako je netaktično i nenamjerno sugerirao da je usamljeni premijerov pljesak zapravo budalast. – Uvjek ima budala koji ništa ne razumiju! – ponovio je Mesić opčinjen raznim ne-građanskim utvarama.

Ni Ante Tomić se ne može suzdržati nego nastavlja pričati o svojim viđenjima raznih utvara koje bi ga napokon mogle uhapsiti i zauvjek ćorkirati. Ante Tomić vidi utvare i tamo gdje ih nema pa tako, svojim utvarama snažno progonjen, sumnja čak u postojanje intelekta Slavena Letice nasuprot navodno dokazanom postojanju nesumnjivog intelekta koji on sam u izobilju posjeduje. O Tomićevim utvarama procijenite sami. Postoje mnoge druge konkretnije utvare na koje smo dužni ukazati.

U prošli petak je najelitnija hrvatska institucija, Sabor Republike Hrvatske, bio poprište sukoba raznih utvara. Ni akrobacije gorostasnog kukuriku tumača pravde Peđe Grbina nisu mogle prikriti kakve utvare su na djelu u trenutnoj hrvatskoj politici. Na scenu je izronila utvara u liku Radimira Čačića nasuprot nejasnih utvara HNS koalicije negdje iza zastora, potom su se ukazale utvare raznih počinitelja raznih ratnih i koruptivnih zlodjela protiv nešto svijetlije utvare inače nevinog dubrovačkog gradonačelnika i tako dalje. Rat utvara što smo ga u prošli petak vidjeli u Saboru je frljićevska predstava koja zaslužuje svaki prijezir jer je dosegnut sam vrh (ili samo dno!) političkog neukusa.

Naši, sve odreda uvaženi ljevičarski narodni zastupnici pozivajući se na trenutnu demokratsku većinsku zastupljenost, zatupljeno većinski izglasano krše zakon, još lakše i još većinskije krše proceduru, a s posebno izraženim podsmjehom krše i poslovnik, krše sva pravila i bezočno podcjenjuju zdrav razum. Sjetimo se usput, baš tako su razni fašistički zločinitelji svoje neshvatljive postupke, negirajući zdravu pamet, opravdavali pozivanjem na, u to doba, ljevičarske i anarhističke pisce kao što su bili Bakunjin, Dühring ili Proudhon. Podsjećam da je i sam Benito Musolini bio vatreni ljevičar i marksist (poznato je da je u džepu nosio Marxov medaljon) a Adolf  je znao tepati svojim najodanijim sljedbenicima ističući da su mu najdraži oni nacisti koji su prije toga bili revni članovi komunističke partije.

Pozivati se na poslovnik i pravnu proceduru na način kako su to izveli naši uvaženi lijevi narodni zastupnici pred očima veleuvaženog predsjednika Sabora, koji inače jako drži do poslovnika kad mu to odgovara, nije samo lakrdija nego čisto nasilje. Kad postoji očekivana opasnost od većinskog kršenja poslovnika predsjednik Sabora ima lukavo rješenje, mirno odredi da tu problematičnu sjednicu vodi netko drugi tko nema tako istančan filing za poslovnik i svaka lakrdija se može privesti kraju. Čak je i jednako uvažena desničarka (!) Jadranka Kosor, nakon što je skoro proplakala raznježena saborskom ponuđenom poslovničkom procedurom uzela svoju torbu i (opet!) otišla u oporbu. Razumljivo, ipak je ona proizišla iz drugačijeg (nemarksističkog) inkubatora.

Kakav sam ja naivac, pomislio sam pun ogorčenja odgledanom predstavom, vjerujući da bi dragi Bog mogao i ovaj put poduzeti nešto protiv lakrdije ljevičarskih utvara i odmah se okanio takvih misli. Poprilično obuzet nagomilanom apatijom sjetio sam se svoje babe Gabelićuše koja je znala govoriti:E, moj sinko, koristiš ono što imaš! Najjače ti je oružje njihovo, protivnikovo oružje, njihove slabosti, obične ljudske slabosti.

Nema ti dragi Bog veze s tim. I on se srami takvih. Ali ih trpi i računa da će jednom i slijepi narod progledati. Zna on, tek kad njegov narod dozna razne medijske gadosti i proceduralne nepravde tek tada počinje misliti. U samom početku se jadni narod samo zgrozi, onda bijesni neko vrijeme, pa onda pada u beznađe. Nakon bijesa i nakon beznađa vidi da zapravo ništa drugo osim razmišljanja nema u rukama. Može samo početi misliti svojom jadnom glavom. Narod ti tek onda i počinje misliti! I tek onda ide na izbore! I kaže: Vjerujem u te, zemljo moja Hrvatska!

Foto: M.M./Maxportal