Imotski pravopis: Mom Milanu tramuntana je udarila u glavu pa neda Tita s Pantovčaka

BROZ je sedamdesetih svojima poručio: Generalu Tuđmanu ne pakovati!  Ostalima pakujte do mile volje, pa čak i Vladi Gotovcu! Tuđman je devedesetih svojima poručio: Broz ostaje na Pantovčaku! Nagađam da neizrečeno u ovom slučaju može biti formulirano: Barem dok sam ja živ!

Piše: Nedjeljko Kaveljević Ždero

POKUŠAVAM hladne glave zabilježiti pokoju od teških misli što me već stotinjak dana uporno opsjedaju. Iz iskustva znam da razborit i mudar čovjek nikada ne podiže šator bez velike nevolje. Šator podiže tek kad mu njegovoj kući prijetnje postanu prevelike. Kad zemljotresi, poplave, i ostale prirodne katastrofe bahato zaprijete, čovjek u ruke uzima šator i najnužniji alat i napušta puni komfor svoje zidane nastambe kojoj je zaprijetilo evidentno urušavanje.

Zato hitno sazivam sastanak svoje tročlane Velike koalicije. Priredio sam i raskošan domjenak da se ne posramim pred raznim lažnim raskošima domaćih političkih gluposti, prozirnih zakonskih, kao i pod-zakonskih! podvala i bešćutnog podcjenjivanja 100 % ratnih invalida, koje bi i mene uskoro mogle otjerati na privremeni – rezervni položaj.

Moji koalicijski partneri, esdepe prijatelj (kodno ime Z) i hadeze prijatelj (kodnog imena T) uvijek se sastancima odazivaju, bez obzira na temu, osobito ako je i domjenak u pitanju.

Sastanak je kratko trajao. Esdepe koalicijski partner Z odlučno i rezolutno odbacuje sve prijedloge: – Nedam ni Matića ni Glavaševića! Nedam ni onu… kako li se već zove! Ne odstupam ni za jotu! – Ako je tako, onda svi ostajemo na zauzetim pozicijama – rezolutan je  hadeze koalicijski partner T! – Ni mi, u tom slučaju, ne odstupamo ni za jotu!

Kao što vidite ni moja tročlana VK ne može uvijek osigurati konsenzus, a poludjeli vlak putovanja, u kojeg je ukrcan nezaposleni hrvatski čovjek i građanin, grabi dalje zacrtanom štrekom. Pokraj zamućenih prozora promiču ljepote krajolika, neobrađena polja, nezaštićeni pružni prijelazi, ugasli tvornički dimnjaci, depresivna i napuštena sela, zapuštene neizmjerne hrvatske ljepote…

Putnici tog poludjelog hrvatskog vlaka, kao uostalom i mnogo puta ranije, sanjaju neki svoj Stuttgart ili svoj München, sanjaju svoj Spas. Dok hrvatski poludjeli vlak grabi dalje prema spasonosnom inozemstvu odjekuju iz politikantskih daljina skandalozne riječi inače umjerenog politologa Ivana Rimca, o Libiji, Gadafiju, anarhiji… Mladi hrvatski ljudi zato i bježe u inozemstvo iz zatrovane hrvatske, i otrovne Rimčeve, ‘libijske atmosfere’!

A i meni je preostalo samo jedno. Unatoč neosporno dokazanoj činjenici da sam oduvijek osvjedočeni zagovornik razumnih političkih korektnosti koje podrazumijevaju mirno političko djelovanje pojedinca, i grupe, uvijek i samo kroz postojeće društvene institucije i uređen društveni sustav, ovaj put javno izražavam podršku Šatoru. Jer čak ni ja, sa svojom inače tolerantnom V K nisam uspio osigurati konsenzus! Niti pronaći nikakav demokratski izlaz.

Ni sada ne zagovaram anarhiju kamoli kvazi – demokratska rješenja eventualno podupirući nekakve nove kontra prosvjede, ne, ali više ne mogu pronalaziti ni izlike pa pred svim spomenutim elementarnim nepogodama ne izreći i svoj jasan i konačan stav. Ne mogu se i dalje ‘uvijeno’ odupirati i o Šatoru ‘mudro’ šutjeti. Ali nastavljam i dalje njegovati razumno poštovanje prema demokratskim državnim institucijama.

To sa Šatorom izgleda gotovo riješenim pa nastavljam uživati u životu. Razmišljam kakva je tek raskošna godina pred nama, dragi ljudi! Možda nam skoro proljeće već donese nove izborne igrokaze i prikaže svu raskoš novih mogućih političkih zaruka i koalicijskih vjenčanja dok poludjeli vlak putovanja, u kojeg je ukrcan hrvatski čovjek i građanin, uporno grabi nepovratnom zacrtanom štrekom. U sjećanja putnika tih odlazećih vlakova vraćaju se sve jeftine imitacije zaručničkog prstenja i sav lažni sjaj pobjedničkih tijara i kruna. Izranjaju pred umorne oči razni otpadnici i disidenti, trojanski konji i kobile, hipotekama opterećene garniture vlasti, razni Sanaderi i Čobankovići i jednako skandalozni Merzeli, Szabe i Vlahušići, klijentelistički Kajini i Jakovčići i još klijentelističkiji HNS-ovci, s Čačićem i bez njega, tobožnje moralne vertikale maskirane u likove velečasnih otaca, raznorazne hrvatske zore i mnogo hrvatskih sumraka.

Nakon prošlih utvara ukazuju se opet nasmijana lica, najavljuju se zaruke, sklapaju brakovi i izvanbračne zajednice, padaju obećanja i zakletve na vječnu ljubav. Neodlučan sam koga staviti na prvo mjesto hrvatskih političkih apsurdnosti, Radimira Čačića i Vesnu Pusić ili pak Kajina i Jakovčića! Već se kandidiraju Jaca i Ivo kao ipak nenadmašan zaručnički par desetljeća, mjereno aršinom slijepe odanosti. Nije se lako odlučiti jer tu je i čvrsti socijaldemokrat Linić sa svojim kumstvima i dužnosničkim prijateljstvima a tu je i Zoki koji ih podrugljivo promatra iz prikrajka.

Dok su moje misli opčinjene dosadašnjom galerijom razvedenih i iznevjerenih tu je već i Ivo Josipović a on još pod pazuhom nosi uvezan najnoviji svezak ‘Pravog puta’. Spasonosni i dragocjeni program ‘novog puta’ mu pomaže nositi i pridržavati pod pazuhom proročanski Drago Prgomet. Njih dvojicu zdušno potiče uvaženi oftalmolog Gabrić koji je Prometu, a i mnogim drugima, pomogao da progledaju. Velikodušni Gabrić skida mrenu s mutnih desničarskih hrvatskih očiju pa mnogi već bistrije gledaju. Neki čak već prijete smrću hrabrijim članovima helsinškog odbora. Neki opet dijele sredstva iz hrvatskog proračuna svojoj dragoj ljevičarskoj braći i svojim emancipiranim polusestrama.

Kakva je to galerija likova, dragi ljudi! Najupečatljiviji osmjeh ipak je na licu ministra Grčića trenutno zadivljenog s golemih 0,3 %  rasta BDP-a, s kojima razdragano maše hrvatskim vlakovima u odlasku. Osmijeh mu se okreće prema mrdognom Jean-Claude Junckeru i njegovom nepotrebnom evropskom oprezu i mirno mu kazuje ne napuštajući  prezadovoljno lice: – Gospodine Junckeru, ima još puna dva mjeseca za izradu jasnog akcijskog plana iliti strategije. Juncker čupa kosu od pizdarija koje mu ministar Grčić izlaže nakon tri godine nerada, no prilazi im ministar Jakovina potvrđujući svijetle hrvatske perspektive koje ćoravi evropljanin ne vidi, pa ne vidi. Kakav evropski slijepac!

Nakon što je Jakovina samouvjereno izložio da su evropski fondovi iskorišteni sa golemih 30 postotaka Junckerovo lice poprima mekši izraz  preplašene ocvale neudate djevojke sa nijansama razočaranog tužnog klauna. Ministar Jakovina je uvaženom europljaninu Junckeru prešutio da je jedne srijede slušatelje hrvatskog radija bezočno slagao kako je zakasnio na jutarnju emisiju zbog snježne mećave! Iako je zapravo taj optimistični hrvatski snijeg pao tek u četvrtak popodne. Može se Juncker frigati sa svojim evropskim pokazateljima i metodologijama.

Nasmijanoj trojki pridružuje se i ministar rada trezveno šapćući: – Svi nezaposleni mogu otići u Europu i tada u Hrvatskoj uopće neće biti nezaposlenih. Bit ćemo članica s najmanjom stopom nezaposlenosti draga gospodo iz zabrinute Evrope! Ministar rada nije rekao iz čega će financirati mirovine? Vjerojatno iz novog povećanja PDV-a? Može, naš PDV je i tako najniži u Evropi!  

Nedugo potom, prije nego je hrvatska nezaposlenost pala na samu nulu zajapureno mi dojuri hadeze koalicijski partner psujući necivilizirano. Kad se malo primirio uspijeva mi izložiti da je Milan Ivkošić opet prolupao i da nagovara Predsjednicu Republike da mu ne dira Brozovu bistu. Sazivam ponovo hitnu sjednicu VK, serviram još pršuta i vrhunske Jerkovićeve kujundžuše a esdepe partner podrugljivo pita: – Zar ti još (!) čitaš Ivkošića? Čovječe, pa čak i najdesnija domoljubna zanovijetanja imaju svoju cijenu!

Ima ponuda koje je nemoguće odbiti! – nastavlja dvosmisleno insinuirati kako već ima informacije da je ovaj put, možda, trgovina u pitanju. Svjestan golemih rizika nastavi li se ovakav koalicijski razgovor pribjegavam provjerenoj strategiji političkog uvjeravanja. Ne navodim poimence Efraima Zurofa zbog hadeze partnera koji sigurno pamti Zurofove podle izjave o hrvatskoj nostalgiji spram ustaštva, a ne spominjem ni Shimona Viesenthala zbog esdepe partnera koji još nije zadovoljan brojem pohapšenih hrvatskih zločinaca i mirno im izlažem sve što znam o priznanjima države Izrael koja su primili i mnogi hrvatski građani.

Polako važem riječi pogledavajući u svoje koalicijske partnere: Pravednik među narodima je onaj čovjek koji je spasio barem jedan nevini život! Kao da je spasio cijeli svijet! A onaj koji nije spasio ni jedan nevini život, a mogao je, taj ne može biti pravednik među narodima

! Taman da se zove i Broz!

Moje su riječi ostavile snažan dojam i prema svemu sudeći naša Velika (tročlana!) koalicija opet ima svoju svrhu. Ohrabren uspješnim posredovanjem među ideološki zaraćenim stranama nastavljam vjerovati da smo nas trojica jedina koalicija koja uspijeva efikasno djelovati na novoj hrvatskoj pomirbi pa im pričam svoju verziju oko te biste koja je podijelila inače složni hrvatski narod i građane.

Lako je razumjeti – govorim partnerima – Broz je sedamdesetih godina svojima poručio: Generalu Tuđmanu ne pakovati! Nagađam da neizrečeno može biti ovako formulirano: Ostalima pakujte do mile volje, pa čak i Vladi Gotovcu! Tuđman je devedesetih svojima poručio: Broz ostaje na Pantovčaku! Nagađam da neizrečeno u ovom slučaju može biti ovako formulirano: Barem dok sam ja živ!

Tako su dvojica velikih hrvatskih muževa učinili što su naumili uzvraćajući usluge jedan drugomu. Muški i džentlmenski! Stvar bi tim džentlmenskim potezom mogla biti stavljena ad acta. Ali ne lezi vraže! Ipak smo mi Hrvatska a tu se povremeno probude uspavane utvare zamagljujući vitalne probleme i prikrivajući nepogode koje tište narod. Ovdje je važno pripomenuti da si dubrovački Senat za vrijeme jake jugovine nije dopuštao donositi nikakve važne odluke, sudovi nisu donosili presude i tako dalje. Možda ni Ivkošić nije uvijek siguran u svoje vlastite stavove. Jer, dok puše jugo, ili dok puše tramuntana, čovjek postaje sklon iz temelja mijenjati čak i već stoput izrečene stavove.

A što ćemo reći Predsjednici? – uglas su priupitali moji koalicijski partneri a ja im mirno odgovaram: Prema Ustavu Republike Hrvatske, hrvatska Predsjednica ima ustavne ovlasti i neotuđivo pravo samostalno odlučiti koje boje će biti zastori u njezinu uredu, koje umjetničke slike i biste ostaju a koje idu na nužnu restauraciju!
To ni prvi hrvatski ustavotvorci, Smiljko Sokol i Vladimir Šeks, kao ni uvaženi ustavotvorni tumač prof. Smerdel, pa čak ni ustavotvorni gorostas Peđa Grbin ne mogu osporiti ni vrdati svojim novim tumačenjima. Jer bi se opet razvidno pokazalo da političko koalicijsko zaručničko i bračno prstenje nikada zapravo nije bilo od uobičajenih plemenitih metala, zlata, srebra, platine, nego beskrupulozna prevara i izdaja i uvijek tek jeftine imitacije! Ustvari bilo je tek obična bižuterija.  

Photo: Screenshot/Maxportal