Imotski pravopis: O Ockhamovoj britvi, Pupovcu i Gotovini tek nakon Uskrsa 

Vrijeme je Uskrsa. Moja Velika tročlana i antifašistička koalicija – TV(A)K konsenzusom je prihvatila moratorij na bavljenje politikom punih tjedan dana.

Piše: Nedjeljko Kaveljević Ždero

Hadeze koalicijski partner, katolik, otputovao je prošli tjedan u svoj Zavičaj, nakanio pobožno i tradicionalno proslaviti Uskrs, sabrati se i pokajati ako treba. Esdepe koalicijski partner, pravoslavac, ovog tjedna također ide u svoj Zavičaj vođen istom nakanom i motivima, ljudskim razlozima i vjerskom potrebom.

Kao što vidite, moji politički partneri ne žele filozofirati ni mudrovati o Hitchensovoj ili Ockhamovoj britvi, a ni ostalim teorijskim britvama, bez uvijanja priznaju našim glasačima da su vjernici pa samim time i grešnici.

I sām sam kršćanin, katolik, mada ne više baš uzoran, no ja u svom Zavičaju više nemam kome otići pa ostajem u Zagrebu, ostajem blizu političkih centara moći pratiti političke igre i igrice; slavim Uskrs, jedem jaja, šunku i ostalu tradicionalnu kulinarsku ponudu pokazujući svima da nas trojicu političkih partnera spaja jedinstven i pomalo uzvišen zajednički osjećaj i da smo svi jednako maleni pred Bogom koliko god smo veliki i značajni u hrvatskoj, ‘domaćoj’ politici.

Umjesto političkih razmišljanja i kombinatorike kako dalje, kad će izbori, i što, na primjer, odgovoriti Miloradu Pupovcu povodom njegovih najnovijih strahova o ‘opasnoj ugroženosti’ Srba, ili što odgovoriti Vučiću, Vulinu ili Nikoliću, Putinu, Boko Haramu, ISIL-u.., razmišljam o čovjekovoj prolaznosti, o neminovnoj istini da nas sve čeka naše vrijeme polaganja računa i definitivnog suočenja s vlastitim sobom.

Zato danas mislim ovako kako mislim i nudim dragim čitateljima koji imaju i budu imali živaca pročitati:

Pogled u sedefno zrcalo – zamišljena predstava kod seoskog bunara

I
Svjetlo svijeta upaljeno je njegovom voljom!
Svjetovi su stvarani njegovom pravednom rukom
i umirali su grešni od mača i gnjeva njegova!
Milost njegova livada je nepregledna
pravedno pripravljena za ispovijed svih grijeha!

Dozva ih k vodi, kao kad put doista bude dovršen
taštinu iz srca maknuti, kao kad bude čas suočenja
oholost iseliti iz nedovršene kuće ovoga života
na kamen pripravljen zadnju važnu posvetu uklesati
a poskidati lažna znakovlja i suvišne ukrase

Prilaze grešnici, lude su im nade u moć običnih riječi
prikazivati djela boljima nego što doista jesu
u tamnom dahu noći kopni sva himba preostala,
okupljaju se k vodi, k Njemu se okupljaju!
Nema se više kamo, račune trebati položiti!

Lebde Mu sjenke duboke na licu pravednomu
i patnja neizmjerna, patnja skoro ljudska.
Govoraše On grmljavinom ali i lahorom blagim
govoraše im pravedno, očinski im govoraše
i Sina svoga im posla, i po njemu im govoraše:

Ja sam alfa i omega, uskrsnuće i život!
Nije počeo svijet s tobom maleni grešni stvore
niti će potop biti nakon odlaska tvoga!
Putnik si, neznatni su i maleni su koraci tvoji
oduzmi i zbroji, neka ostane samo ono što ostane!

Obrat uz vodu dolazi od vremena što bje i sada je
u vrijeme suočenja, vrijeme neminovno
u vrijeme kao melem, vrijeme kao baršun
kao lahor lagan što ziba izmoreno podne
vrijeme u rukama svitanja i u žuboru izvora

II
Slobodno zavrišti, zavapi, jer i Krist je
u muci oca zazvao: Eli, Eli, lama sabakhtani!
Ljudski je u patnji bolnoj ljudski zajecati
vapaj nadu zazivlje, čvrstinu vjeri potvrđuje
slabost grešnu dira, snagu krijepi posustalu

Iz srca ljudskoga izniklo je lice sveca na slici
iz srca himbena ljudskoga je i grijeh iznikao!
Pravičnu naknadu žanješ za sjeme posijano
vrata ti se velika napokon širom otvaraju
došlo je vrijeme žetve i bit će ovdje odlučeno

Velik je On te iznenadi opet i krotke i silnike
jednostavnom svojom pričom u prispodobama!
Shvatiše farizeji, lukavstvima im je moć okopnila
da pitanjima novim kušaju poštedu zaiskati.
Sada ste pozvani i sada pitajte, tu pokraj vode!

Nekoć najglasniji najtišima odjednom postaju
ruše se kule njihove sagrađene od sebehvale!
Skromni uzimaju riječ tek kad su prozvani
bje u njih jednostavnosti suptilne i kratkoće
i poniznosti iskrene što pažnju publike plijeni

Na sceni nema ukrasa ni doslovne rekvizite
bunar i krug, voda i zemlja, tu stati se mora
praznih ruku, samo s djelima, ona neka govore!
Znat će istinu svijetlo, vagat će istinu tama
mjerit će se pravedno, samo po zaslugama!

(Kovač nebo kuje i odjek pjesme kuje
pjesma u mozgu stanuje s neba silazi
jer nije isti čovjek onaj koji drvo posadi
kao čovjek ovaj koji u sjeni njegovoj odmara)

III
Pristupi režiser prvi, pokazujući novi svoj libreto
odredio je već aranžman, orkestar i dirigente
no ne odazva se nitko niti pokazuje namjeru
ponovo glumom bijednom činiti svetogrđa
postavljajući predstavu nalik na Sudnji dan

Veliki meštar opsjenâ shvati; gotovo je !
Napušten, odlučuje odstupiti, sada treba otići
vraća svoje glumce i statiste na njihova mjesta
utiša odabranu grmljavinu, pogasi baklje
ni ne pokloni se u žurbi, samo navuče zastor

Ne reče na to ništa On, mûk mučan šîrom ječi
ničega ne bje, ni aplauza, ni zvižduka publike
ovaj put tek muklo pade teški, pozlaćeni zastor
a s njim zavijori još samo par zrnaca prašine
nakupljane u kutovima njihova kazališta

Oko bunara ostade miran isti neveliki krug
svima je ovo očito! Ni voda ne bje spremna
primiti tolike glumce i toliku silu statista
pod palicama spretnim lukavih režisera
sve bje iluzija, ne osta ništa od velike predstave

Na površini vode mjesec bljeska kao u zrcalu
ogrnut nekom blagom čudesnom koprenom
odraz mu na vodi treperi, plače za zvijezdama.
Kada bi reći mogao, rekao bi, i opet slagao
da nije stoput svjedočio baš takvoj predstavi

Požele mnogi pobjeći u vrijeme propušteno
ali kasno je sada, ostaje tek očaj i nova pitanja
kad uskoro oni prozvani budu kako i što kazivati
kojim iznositi redom sve ono čime su do sada
gradili bajne predstave, kiteći svoje uspjehe

IV
Ja sam Manda! – istupi smireno mrtva djevojka:
ovdje sam, u ovom bunaru sam se utopila
sasvim svojevoljno, da, sasvim svojevoljno.
Ni ne pogleda uokolo svu krotkost pokajnikâ
koji bi sada htjeli primiti njezine krivice bar dio

Namreška se voda do tada mirna i glatka
začu se tiha kletva, odzvanja jeka uzdaha
tamni obrub vode postaje nestašno svjetlucav
ističući kontraste na zapanjenim licima
a nad brijegom se ukaza lik blago osunčan

Na konju mladić, lijep kao svi mladići
al’ ovaj ne nosi mač i nema nož ni pušku
ima ružin cvijet u rukama, crven i mirisan
stoje, on i njegov konj, nikud se ne mičući
dok ruža ne promijeni crvenu boju u crnu

Nitko ga ovdje ne poznaje, to vidi se na licima
nadire istinska bol i sućut oko bunara
vrlo čudni svatovi razdragano plešu kraj vode
pije se i slavi, a i odore su im svečane
svadba im jest bogata ali nemaju mladenku

Ne reče ništa On, gorčina tamom plovi
ne bje ni suze, ni kletve ne bje, ni uzdaha
pobojaše se grešni istine koju napokon vidješe
kako crvena ruža pred svima boju promjeni
u crnu, crnu što je neopisivo najcrnja

(Sreća bdije dozivljući svog anđela da ju budi
put još traje, traje nada, nepoznate žene, ljudi.
Dok čekaju vilenjaci da zaplove putem svojim
ti slobodno kamen baci kao da kraj tebe stojim)

Na površini vode mjesec, sjaji kao u zrcalu
ogrnutim čudesnom srebrenom koprenom
odraz mu na vodi drhti, plače za zvijezdama.
Kad bi ga itko pitao, rekao bi i opet slagao
da ništa ne zna o zabranjenoj ljubavi

V
Prilaze potom sretnih dvoje k vodi bunara
u prostor namijenjen tek ubogom pojedincu
klekoše lomeći prste, zaplaču gorko pred svima
govoreći jedno drugom, kao da su opet sami:
U mom je srcu zauvijek kucalo srce tvoje!

U galeriju pokraj bunara navru silni osjećaji
na licima dotad ustrašenim tragovi nade
na licima dotad oholim tragovi straha
i neka čudesno vidljiva sjedinjenost uokolo
kao da tek sada razumiju, razumiju tek sada

Stižu povorke raskošne, pjevaju prosci kićeni
pršte obećanja u ime bogataških sinova
na površini vode bunara sja čudesan odraz
kule i bogatstava umiru mrveći se u prah
ruše se, nestaju dok tamna voda miruje

Ne reče opet ništa On, mûk njegov zemlju tare
nema se na ovo što reći, sve je već rečeno.
Ipak, najedanput odozgo s visina zagrmi glas:
I najmanji je velik! I najveći je malen!
Rekoh vam to stoput! I opet vam kažem!

(Kolajne od kamena, srca od tvrda kamena
tisućljeća od kamena! Davno je lijepa Rujana
zavedena mirisnim grozdom slatke okatice
i kraljevi su se morali klanjati toj ljepoti!)

VI
Prinose priloge svoje kovač i šegrt njegov
prinosi prilog svoj mlinar i njegov sluga
daju se vrijedni darovi, kliče se nebesima
premaleni pladanj sjajni biva sve punijim
scena postaje raskošna a noć biva sve tamnija

Izlazi svećenik, uzima s pladnja darove
podižući ih visoko nad ispružene ruke
gleda narod grešni, darove procjenjuje!
Kaju se sada mnogi što male dare darivaše
kao da se darovima milost mogla kupovati?

Ne reče ništa On, ne reče opet ništa a
zajmodavcu klecnu koljena, pade mu šešir
ponizno se pokloni, pred svima tiho priznaje:
Kajem se, doista! I mojim mjerama mjereno
maleni su darovi moji, sad vidim najmanji su!

Priznaju sebi mnogi, u svojim srcima priznaju
koliko je na ispovijedima tajni zatajeno
i koliko je pokorâ tek do pola izmoljeno
samo do pola, možda tek jedva do pola
grijehe preostale je voda morala okajati

(Na kopita, na samare, napadaju vukodlaci
ruse kose raščešljane, strašni znaci!
Pjevaju vjetrovi moćni, njedra otvaraju
u blagoj, vedroj noći svršetkom kolovoza)

VII
Po redu, pred narod izlazi i veliki vezir
ponestalo mu hrabrosti, oholost mu se istopila
kmetovima i slugama on se sad klanja udvorno
ma gesta mu je još uvijek tvrda, posjednička
teško se prikriva narav stjecana generacijama

Zaprega u bjesomučnu trku izmače kontroli
konji se propinju i uzde im popucaše
i ne htjedoše više u rat slabo naoružani soldati
ni za veliku plaću od opljačkanoga blaga
ni pod prijetnjama, ne ni pod prijetnjama

Ni površina vode ne htjede zasvjetlucati
ne htjedoše telali opetovati naredbe
ađutanti zaboraviše donijeti ispisane ukaze
mrak se zgusne a baklje načas utrnuše
ostade vezir sam i stoji, sada tako malen

Ono što bje krivo nek sada bude ispravljeno!
Rječita bješe Njegova šutnja, neumoljiva,
ovdje je svatko jednako velik i jednako malen
pa ni veziri više ne mogu uzalud krv prolijevati
za vezirstva velika, za velike ideje i ratove

Na vodi, kao u zrcalu, titra odsjaj mjesečev
sućutan mu obrub plače tiho za zvijezdama
lebdi ogrnut čudesnom krvavom koprenom
kada bi mogao rekao bi, i slagao sigurno,
da je pravednost ikada s njima tu stolovala

Odbacuju se nevoljko halje i odore moći
napušta lažna skrušenost i sumnjive vrline
dok se u potaji gostilo i u danima posta
dok se dječake naivne na blud nagovaralo,
slušalo krivokletstva! I na lomače slalo!

Vrhovnik skine mitru ne bez vidljiva žaljenja
skida zlatan pečatnjak odlaže ga na kamen
ostavlja štap zavjetni i trga grimizne halje
podiže ruke k nebu, moli i vapi neutješno
a svjetlo kraj bunara razigralo se osvetnički

Uzalud pokušava pobjeći iz osvijetljena kruga
kamo god korakne bljesak mu oči bije
ne može uteći u tamu ni pobjeći u polumrak
sakriti grč na licu. Na obrazima srama crvenilo
poželi u zemlju propasti; o zemljo otvori se!

Narod tek sada ugleda nepoznatoga čovjeka
koji se pod krunom i haljama dugo sakrivao
obična malog čovjeka pred odsjajem vode
neumoljiva je srdžba razočarane svjetine
a on ne može izreći ni jednu jedinu riječ

Samo zaplaka gorko dok mu svjetina urla:
Gdje su ti sad riječi velike, sva silna obećanja
gdje je put onaj kojeg smo slijepo slijedili
kamo sad pobjeći od prevare i od beznađa
što se prostire svuda, zemljom se prostire!?

Ne reče opet ništa On, sve već bje rečeno
zaiskri tek jedan čudesni mali plamičak
gaseći se polako, gaseći se zauvijek
šapćući kako je uzaludno tu tražiti znak
na kamenomu prijestolju. Ne, nije tu uklesan!

VIII
Ja, imenom Longin, jedan od trojice zapisanih
i proklet, a samo vrših dužnost u ime legije
pod stijegom legije. Ja nisam urotnik kao Brut
ni zajmodavac uz visoku kamatu gradu Salamini
ni izdajica učitelja za samo trideset srebrnjaka

Bijah legionar, aquilifer, nosilac stijega
bijah Pilus prior i dobih srebreni Hasta pura
svoje – desete legije! U borbi časnoj istakoh se
ranjavajući tada samo stjegonošu njihova
i oteh im stijeg bojni pa zato svi oni ne pogiboše

I ne ubih ja Krista, taj je već bio mrtav
ne umrije on od ruke moje ni koplja mojega
razapeše ga njegovi, njima on ide na dušu
i nije bio u pravu Dante kad mi ime tako ocrni
uspoređujući me s Judom, s Brutom Junijem…

Odložit ću ovdje svoje koplje počasno
evo me! Ne mislim se kajati ni milost iskati
neka suci ponovo razmotre svoju presudu
srce mi je čisto, mirna je duša moja
učinih to zbog časti i zakletve vojničke

I ne bje mržnje ni hatora u meni
ni osobnih pobuda ni častohleplja
učinih to, da, moralo je biti učinjeno!
I ne osjećam se krivim prejasni suci
samo izvršavah naredbe i slušah zapovijedi

IX
Ime je moje Brut, Junije, od majke Servilije
koja pokorno služaše Cezaru kad bje udovica
a on htjede više, htjede svijet pokoriti
i ocem mojim se htjede zvati, premda time
neoprostivo vrijeđaše legendarnog Lucija

Veliki grijeh počini Cezar huleći protiv Lucija
pa time i protiv Odiseja, protiv Didone
protiv Senata rimskoga i svih Kartažana
i Veneru podcijeni koja mrtvom Eneji
dade nektar da bogom besmrtnim postane

A zaboravi on, Cezar, da sam mu kći Juliju
dao Pompeju za ženu, i Senat uvjerio
da Krasa, nakon pobjeda nad Armencima,
da Pompeja, nakon pobjede nad Spartakom
s njime izjednači da trijumvirom i on postane

Čim prijeđe Rubikon progna on Pompeja
u Egipat. Ptolomej, licemjer, dodvorica
odsiječe glavu Pompeju i posla ju udovici
i plakaše njih obojica, pred njom plakaše
licemjeri nezahvalni, o kako mogoše?

A kada i Kras pogibe u ratu s Partima
taj isti Cezar zatraži da samo njemu kliču:
Ave Cesare! Kralju! Morituri te salutant!
Ne mogosmo šutke mi to više otrpjeti
da kleči pred njim i Senat i konzuli

Ali ne bje mržnje ni hatora u meni
ni osobnih pobuda ni častohleplja
morao je biti uboden dvadeset i tri puta
i ne osjećam se krivim prejasni suci
samo izvršavah pravdu i slušah zapovijedi

(Hoće li se ikada sresti ili će se opet mimoići
korak ratnika i čelo mrko, oteščalo od misli?
Jer onda, dok ležaše ranjen, ne obiđoše ga
jer onda, dok ranjen žeđaše, ne napojiše ga!)

X
Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi pitam Juda
ter samo tako uđe u svoju slavu kako je pisano
i tako ponovno Sin postao stopljen s Ocem!?
Bi li htjeli da je u tijelu ljudskom još među vama
a vi da mu se, kao starcu oronulu, smijete?

O bezumni! Vi, srca spora da povjerujete
u sve što god su proroci navijestili!
Naričete nerazumni što On na križu umrije
i što se ne postavi za vašeg zemaljskoga kralja.
Umrije On za bolje kraljevstvo kako je i navijestio!

Kleofa iz Emmausa prije od Tome povjerova!
Ni Šimun ne povjerova nego ga triput zataji
i ženama se taj prije ukaza nego vama
jer niste razumjeli, znao je da ne razumijete!
Od mene On zatraži da volju Njegovu izvršim!

Sada je ponovno sasvim stopljen s Ocem
i postadoše Otac i On opet jedna osoba
a vi ga i dalje brojite u Trojstvo i još nastojite
narodima mnogim omrznuti pridošlice
da im nikada tuđina ne postane domovinom

On vas sad gleda i kod Oca vas sve očekuje!
Pronosite svijetu jednostavni dio Nauka
srca će ljudska sama dalje svoj put tražiti
a mene će se sjećati narodi samo kao izdajnika
da pred sobom, i svojima, uzmognu biti veliki

Kunem se, ne bje mržnje ni hatora u meni
ni osobnih pobuda ni ljudskog častohleplja
makar, pisano je, uzeh tih trideset srebrnjaka!
Ali ne osjećam se krivim prejasni mudri suci
izvršavah volju Njegovu, kako i je pisano

(O kad bi se bar moglo koraknuti natrag
svaki novi dan bi bio novi život! Laž bi umrla!
Laž ne bi mogla više nuditi obećanja varljiva
a najteže življenje bi znalo smrt pobijediti)

XI
Moje ime je Ivana, ime rođeno u doba dugih
proljetnih svečanosti. Siromaštvo mi dalo
sestre i braću, ali i blagoslov svete dokolice
slast potrage duha ravan božanskome užitku
pa stadu svome pjevah pjesme u planini

Baš pjevah, k’o ptica nebeska, onda kada mi
glas Mihovilov reče kroz grm gorušice:
Karlo doista u Reimsu treba biti okrunjen
i Burgundija će isto svoju slobodu steći
a ime Bretanja ostati tek protiv zaborava!

Ideali časni povedoše mene i moje suborce
odlučne slobodu ratom steći, čak i nasiljem,
jer nema grijeha u načinu stjecanja slobode
smiješ i pjevati o tome pa makar ubijati morao!
Zatireš li zlo još veće, ni ubiti grijeh nije!

Mogu me suditi i dati me na lomaču
i drugima će, vjerujte mi, to isto oni činiti
suci s togama, vlasuljama, krinkama…
Za tu ljepotu vrijedilo je umirati, vjerujte
Vrijedilo bi i robovati, da, i robovati!

(Pjesme najljepše o slobodi sužnji pišu!)

XII
Smire se zrcala na vodi krijući svoje biserje
nestvarne sjene izmiču, dolazi nova zora
odlaze koraci hitri, odlaze koraci umorni
krugovi na svjetlucavoj vodi polako nestaju
odoše napokon svi sa Scene kod bunara

Tragovi se njihovi više ne prepoznaju
silnici, glumci, ponizni i samoubojice
odnesoše sa sobom sve svoje ispovijedi
i svoje malene neostvarene životne priče
nekada tako velike, nekada tako velike

K zadnjemu se dahu primiču koraci
kuca kraj vremena stiže vrijeme kraja
tek zrcalo sedefno još uzalud kuša
krhotine skupljat iz praznog beskraja…
Mreška se voda crna i plače za zvijezdama

(Prošle su ptice! I žetve! I sjetve…
Proteklo sve je što je moglo teći…
Iste su sada molitve i kletve…
I reklo se je što se moglo reći…)