Imotski pravopis: Slovenske ucjene i hrvatsko špijuniranje ili kako je odrastao sluga Jernej

Sada je Sluga Jernej postao zreo, sposoban je za rad, ravnopravan je član Zajednice, neće biti izbačen na ulicu niti će mu biti blokiran pristup u EU !

Piše: Nedjeljko Kaveljević Ždero

U nastavku, uopće ne spominjući poimence ni Davorina Rudolfa ni ostale, kako hrvatske tako ni svjetski priznate pomorske stručnjake, koji su puno prije Arbitraže, bilateralno i pošteno, htjeli riješiti morsku granicu sa Slovenijom, Ivo Vajgl mirnim tonom nastavlja: “Prihvatali ste Arbitražu s figom u džepu jer je vam jedini cilj bio odblokirati trinaest ili četrnaest blokiranih poglavlja za ulazak u EU… “

Tu staje izlagati uvaženi Vajgl dok njegove riječi ne dopru do svakog udaljenog hrvatskog slušatelja a jeka njegove pravičnosti do cijelog slušateljstva! Čeka dok jeka njegovih riječi ne ostavi dubok sram zbog one fige u džepu s kojom je hrvatski narod uhvaćen i napokon pred poštenim svijetom prokazan!

Pauza u nastupu uvaženog Ive Vajgla traje još koji časak dok njegove prijateljski izgovorene riječi ne izazovu i sve ostale dugo prikrivane sramne osjećaje o poznatoj hrvatskoj političkoj podlosti koja zna, stalno s figom u džepu, ponekad posezati preko polovine Savudrijske vale iliti Piranskog zaljeva nimalo se ne obazirući na suptilne i bratske osjećaje svojih oduvijek dragih prijatelja Slovenaca.

Profesor Ivo Vajgl potom prijekorno i argumentirano dodaje: “Razočarenje Slovenačko je time veće što je oduvijek dobronamjerna Slovenija špijunirana od svojih, do sada joj najdražih, prijatelje iz Hrvaške!”

Ne navodi Ivo Vajgl prijateljsku Sloveniju kao mogućeg uzročnika one, kao ni svih onih nespomenutih blokada, nego pravi još jednu značajnu dramsku pauzu pokušavajući prebaciti krivnju u tuđe dvorište, mudro šuteći o pravoj biti cijele afere s arbitražnim sudom i tako dalje i tako bliže.

Prije nego se neizmjerni hrvatski sram, zbog one fige u hrvaškom džepu, na koju nam je dobronamjerno ukazao profesor Vajgl, ne proširi cijelim Jadranom gdje osim požara sigurno ima velik broj dragih turista Slovenaca i Slovenki, važnim se čini reći samo dvije stvari.

Prva važna stvar je odmah i potpuno revidirati naš odnos sa Srbijom. Ne brzajte, vidjet ćete da je baš to važno, možda i najvažnije jer, koliko god smo donedavno imali averzija prema Bošku Buhi i ostalim kurirskim pričama Danijela Ivina, Zorana Pusića, Milorada Pupovca i bratije, pokazalo se da je doista sretna okolnost što smo ostali, a i dokaz je da trebamo i ostati, u dobrim odnosima s beogradskim dnevnim novinama znakovita imena Kurir.

S Kurirom, kao i s ostalim kuririma i kurirčićima, recimo frljićima i sličnima, hrvatski bi sram oko navodnog špijuniranja bratske slovenske diplomacije i nešto manje nam sklonog Arbitražnog sudačkog sastava, mogao biti razumljiv i manje bolan. Uostalom, hrvatske špijunske službe, siguran sam a i vi to sigurno osjećate, nisu ni opremljene ni osposobljene za tako velik posao kakav su kuriri uradili, pa vlastitu hrvatsku krivicu lako politički možemo prebaciti na razne, infiltrirane neprijateljske snage koje zlobno crtaju razne mrske nam simbole po stadionima i grafite protiv narodne vlasti po zidovima napuštenih tvornica.

Djeluju ilegalno i neprijateljski  kao što neovlašteno, i naravno neprijateljski, djeluju kroz neuhvatljive elektronske mreže osvjedočenih neprijateljskih klerofašističkih portala i ognjištarskih portalčića te čak u zadnje vrijem preko raznih lokalnih tv postaja nad kojima je uspješnoj državi vrlo teško zadržavati cenzorske prste.

Druga važna stvar je ukazati poštovanom europarlamentarcu Vajglu a i prijateljskoj nam Sloveniji da smo sada sasvim spremni na razgovore, bez fige u džepu! Oni, profesor Vajgl i dragi nam Slovenci bi to mogli razumjeti i možda i prihvatiti činjenicu da nas je danas teško blokirati u svakom poglavlju koje ubuduće budemo otvarali pred Evropom i Svijetom.

Ako kojim slučajem isprve gospoda ne uspiju razumjeti predlažem im da ponovo pročitaju Cankarevo poučno djelo o Slugi Jerneju i njegovim pravima. Cankarevo djelo bi moglo biti pouka i drugima a osobito Slovencima, moglo bi isčitavanjem pouka pronaći sve o odnosima koji su u ono doba vladali na slovenačkom selu sa sličnim odnosima u bivšoj zajedničkoj državi.

Ne moramo otkrivati toplu vodu, barem ne sad dok vladaju ovakve žege i požari, treba tek usmjeriti slovensku političku pažnju na novu činjenicu koja nepobitno govori da su patrijarhalni (jugoslavenski) odnosi prošlost! Kao što je Sluga Jernej nekad smatran gotovo članom porodice, kao i Hrvatska u Jugi, ali je svejedno ostajao slugom! Nakon smrti starog Sitara došli su novi gospodari, novi mladi Sitari, koji bi da Jernej ostane slugom premda je u  gazdinoj kući, dok je bio dijete, imao osjećaj da nije sluga.

Sada je Sluga Jernej postao zreo, ravnopravan je član EU i napokon postao sposoban za rad pa neće umrijeti od gladi, a naročito ne može tek tako biti blokiran i izbačen na ulicu!

Slugu Jerneja bi mogli, osim prijateljskih Slovenaca, također dobro razumjeti i ostali čitatelji, pa možda čak i čitatelji beogradskog Kurira!