Imotski pravopis: Tko je trojanski konj, Drago Prgomet ili Ivo Josipović?

Naivno je razmišljati da Drago Prgomet nije trojanski konj koji odličnim kombinacijama građansko-ognjištarskih pogleda biranim riječima pokušava detronizirati vrsnog praktičara Karamarka.

Piše: Nedjeljko Kaveljević Ždero

Hrvati najljepše golove zabijaju u samom finišu, baš kad je najpotrebnije – kaže nam uvaženi kolumnist i analitičar Tihomir Dujmović. Oh, kako je to lijepo za čuti! Ponekad čak i sam u to povjerujem. Ali što će biti ako ovaj put, recimo, suci budu izrazito protiv Hrvata, kao što se prečesto u povijesti znalo događati? I u samom finišu ne zabijemo.

Istina je, odnedavno se hrvatski nacionalni ponos opet silno uspravio izborom hrvatske Predsjednice. Potisnuti i pogaženi ponos od hrvatskih Predsjednika, Mesića, Josipovića ipak nije posve zgažen. Nije ovo trenutak da vas u to, Mesićevo i Josipovićevo slabašno ‘hrvatstvo’ razuvjeravam. Sve smo vidjeli i sve o njihovom hrvatstvu i sami znate.

Lako je shvatiti i povjerovati Tihomiru Dujmoviću. Ali možda stvar nije tako jednostavna kako trenutno izgleda. HDZ (koji uporno zastupa hrvatsku opciju) polučio je nekoliko uzastopnih pobjeda nad SDP-om (koji uporno zastupa antihrvatsku opciju). To je točno, ali čini mi se da se hrvatska opcija nakon tih pobjeda polako počinje uljuljkivati u novom samozadovoljstvu. To bi bila neoprostiva pogreška, hrvatska opcija, i ovaj put predvođena HDZ-om, ne smije se uljuljati u pobjedničkom samozadovoljstvu jer ima pred sobom još jedan veliki zadatak koji bi je mogao neugodno iznenaditi.

Parlamentarni izbori su pred vratima i treba polučiti još jednu pobjedu da bi se do kraja demontirala anacionalna i antihrvatska verzija politike SDP-a koja je svih nas dovela na prosjački štap. Potrebno je demontirati kukuriku politiku koja je izgubila svaku dodirnu točku s narodom, tu politiku neopisive bahatosti i, kako netko simpatično reče, politiku političkog cirkusa ‘nadute družbe grotesknih vrtnih patuljaka’!

Tu galeriju sadašnjih vladajućih dužnosnika, napose ministara, sačinjavaju mentalni komunisti, pokoji rijetki i vrlo neuspješni privatni bussinesman, a svi skupa bi, po broju godina staža odrađenih u realnom sektoru iz njihovih radnih knjižica jedva uspjeli (a možda ni ne bi!) zaslužiti tek jednu pristojnu mirovinu. Vladajuća je galerija stavljena isključivo od radnih foliranata i kumrovačkih sljedbenika, AFŽ-ovskih aktivistica, SUBNOR-ovske antifašističke patetike svakojakih građanskih udruga.

Vladajuća je galerija združena u dobro uštimanu zajednicu osvjedočenih anacionalista i deklariranih antihrvata neizmjerno uvjerenih u svoju međusobnu nezamjenjivost koju nam trajno plasiraju putem, i uz pomoć (svojih lijevih) građanskih medija.

Naivno je razmišljati da bi možda Ivo Josipović nehotice mogao odigrati ulogu trojanskog konja te tako bar malo popraviti loš dojam proteklog mu neuspješnog predsjedničkoga mandata i pozitivno pomoći u demontaži loše i pogubne politike Zorana Milanovića. Politike koja uopće nije prekinula veze s komunizmom i koja uopće ne shvaća povezanost hrvatske i europskih ekonomskih integracija. Ta politika se mentalno još nije odrekla socijalizma.

Možda je još naivnije razmišljati da Drago Prgomet nije trojanski konj koji odličnim kombinacijama građansko-ognjištarskih pogleda biranim riječima pokušava detronizirati vrsnog praktičara Karamarka. Uostalom pitanje Troje, pa i trojanskih konja i dalje je otvoreno. Sjećate se stanovitog Pedra Salinasa koji je svoju Troju pronalazio kod Trilja ili u neretljanskom kraju kraj Gabele.

Dokaz da kukuriku politika nije raskrstila s komunizmom je da i Nenad Stazić s visoka lamentira da Titova bista treba ostati na Pantovčaku jer je Tito bio državnik koji je zaslužan da je Hrvatska uopće u ovim granicama u kojima jest. Kad čujemo razne Staziće koji usuprot crnoj realnosti takvo što izgovore pomišljamo da mnogi im slični opet potiho počinju trljati ruke s neugaslim željama da bi Hrvatske granice trebale biti drugačije, bliže Virovitici, Karlobagu i Karlovcu.

Dok oni snuju svoje neostvarene snove broj zaposlenih hrvatskih ljudi stalno se smanjuje. A broj nezaposlenih stalno se povećava. Oni samozadovoljno trljaju ruke dok mnogi hrvatski ljudi odmah promrznu od takvih suludih ideja. Oni ne brinu za hrvatske interese niti imalo brinu koliko takve njihove pritajene misli vrijeđaju zdrav razum. Oni pokušavaju prikrivati takve opasne misli namećući iznova, uporno, putem svojih, zauzdanih i definitivno antihrvatski orijentiranih medija ideje o građanstvu, ideju o prirodnoj pripadnosti Regionu pokušavajući tako svesti i sam pojam Hrvatska na običan geografski pojam.

Razmislimo kako i zašto je 90 posto hrvatskih medija završilo u rukama ljevice i mentalnih čuvara srpa i čekića, odnosno u rukama i “raljama djece komunizma”? U rukama takozvanih naprednih građanskih političkih struktura. Kako je Ninoslav Pavić uspio osnovati EPH i preuzeti većinu pisanog medijskog prostora? Netko bi mogao reći da je i neki ne-ljevičar ili ne-komunist mogao osnovati EPH! E, nije! Takav se ne bi mogao financijski održati. Lijeva politika, koja je naslijedila komunistička znanja o totalnoj kontroli medija nije trebala takvoga. Trebala je svoga čovjeka, provjerene lijeve orijentacije (čitaj uvjerenog i pouzdanog druga i komunistu) koji će joj služiti. Koji će šutjeti i o očiglednim kršenjima slobode, kršenjima zakona, dok će istovremeno  glorifikacijom ljevice igrati ulogu tobožnje brane protiv navodnih rigidnosti, zatucanosti, ognjištarenja.

Lijeva je politika dolaskom na vlast dvijetisućitih godina izabrala svoga medijskog igrača a njihov igrač umije angažirati osvjedočene ljevičarske novinare, sve antihrvatske orijentacije, dobro ih plaćati a oni će toj politici pokorno služiti. E sad bi se trebalo vratiti matematici. A ona kaže: dobro plati novinare i kolumniste, Lovrićku, Tomića, Pavičića, Butkovića, Jergovića… koji će zdušno nastaviti docirati hrvatskoj javnosti o navodnoj rigidnosti Tuđmanove autokratske vladavine, koji će nametati nekršćanske i nehrvatske poglede i uvjerenja bezočno ih nazivajući pravim pogledima, društvenim dostignućima i svjetonazorskim vrijednostima. Ponekad će to nazivati svjetskim predvodništvom i vrhunskim demokratskim dostignućima a mi ćemo se pobrinuti za sredstva.

Takve stavove trebalo je papagajski ponavljati nazivajući ih naprednijim od svakog desnog ili kršćanskog svjetonazora i naprednijim od nazadnih hrvatskih opredjeljenja. Uvijek tradiciji i hrvatstvu prišivati pogrdne etikete zanemarujući većinske osjećaje ili većinsku pripadnost a uvijek isticati samo prava manjina, prava grupa, prava udruga. Svakoga tko bi se usudio pozivati na pravo glasa ili na osjećaje većine odmah razapinju ili onemogućavaju. Tvrdeći uvijek da je baš taj njihov, iako zapravo poremećen stav sadrži prave društvene ili internacionalne vrijednosti premda je zapravo uvijek samo i isključivo anacionalan i uvijek uperen protiv svih hrvatskih vrijednosti.

Plaće za takve novinare i kolumniste osigurane su neplaćanjem obaveza prema državi. Politika je osigurala mehanizme kako to izvesti. Uvijek se može izvesti kakva predstečajna nagodba u kojoj nije dopušteno da odlučuje sud nego odluči politika a ona od šuba može oprostiti petsto milijuna utrošenih na visoke honorare vrsnih novinara ljevice jednako kao i na ostale radnje kakve su podmićivanje ili tek bogate večere uz vrhunska vina.

Dok razbijam glavu amaterski mozgajući kako bi se moglo postići pomirenje naših dijametralno suprotstavljenih politika u ime dobrobiti cijelog naroda što ga zagovara i hrvatska Predsjednica, dolazim do boćarskog Doma gdje se upisujem u knjigu žalosti za iznenada preminulog kolegu Mladena “Mlađu” Vuletića, dobrog, duhovitog i simpatičnog čovjeka. Predsjedničina pomirba mi se čini jednim od težih ciljeva. Je li to u današnjoj hrvatskoj politici uopće moguće?

Dok o tome mislim dolazi i prijatelj Ante Babić, imotski gastarbajter povratnik i naručuje piće. Lako je njemu s njemačkom mirovinom bez straha i premišljanja naručiti piće. Teško nama s hrvatskim mirovinama a o ostalim temama iz hrvatske politike slijedeći put. Možda i poneku riječ o antibraniteljskim prosvjedima. I o drugim temama.