Imotski pravopis: Tko je većo konvertit, Zoran Milanović ili Ruža Tomašić?

Je li konvertitstvo prolazna predizborna pojava ili je ono trajnija sklonost i odlika nesigurnih (!) ljudi, ljudi bez vlastitog uvjerenja i stava, bez ikakve vlastitosti i (ili) tek ljudi bez imalo vlastita morala?

Veliko je pitanje od kuda potječe ljudsko političko konvertitstvo i zašto je tako izraženo u predizborna vremena? Mi na primjer znamo da Ruža Tomašić nije čitala niti jedan rad Andreje Feldman kamoli onaj gdje lijepo opisuje iskustvo hrvatskog liberala Imbra Ignjatijevića Tkalca, kojeg su kao mađarona ovako opisale vlasti u Beču:

“On je nizak, izuzetno mršav i fizički vrlo iscrpljen, slabašan, dugog blijedog lica, plave kose, visokog čela, plavih očiju, špicastog nosa, širokih usta i slabih zuba, nosi naočale zlatnih okvira i slijep je na jedno oko. Hoda povijen, ima uzak plavi brk, i jako je živahan u svom ponašanju.“

Tim riječima je Zemaljski sud u Beču u studenome 1862. opisao bjegunca pred zatvorskom kaznom od šest mjeseci zbog „zločina uznemiravanja javnog reda i mira i radi prekršaja agitacije“.

Dakle, trenutno ”konvertitstvo” Ruže Tomašić moglo bi se objasniti posvemašnjom nenačitanošću, ili odsustvom načitanosti, možda i političkom glupošću, no najbolje bi se dalo objasniti radovima teoretičarke Hannah Arendt.  

Arendt inače piše o moralnim pitanjima koja se tiču individualnog ponašanja i postupanja, na pravila i mjerila pomoću kojih su ljudi odvajali ono što je ispravno od onog što je neispravno, ono što im služi da bi sudili ili opravdali sebe ili druge, a za čiju se valjanost smatralo da je sama po sebi očita svakoj zdravoj osobi, očita kao dio božanskog ili prirodnog prava.

Mađaroni u Hrvatskoj

Zato nju i navodim jer bi dobro poslužila u razmatranju preobrazbe klase u masu, u ovom slučaju preobrazbu ‘hrvatske ruže’ u običan suhi maslačak na nemilosrdnom vjetru, a moglo bi se objasniti i ulogu propagande, koja je ključan oblik vladavine masama i ima presudnu ulogu u ophođenju s netotalitarnim svijetom te ona, propaganda, ponekad opravdava čak i upotrebu terora.

Koliko god se činilo nevjerojatnim konvertitstvo gospođe ‘ruže hrvatske’ ipak se čini da je Zoran Milanović najpoznatiji hrvatski konvertit novije generacije kojega također muče mađaroni. Mađaroni su mu namjestili zamku u Baranjskom Petrovom Selu pa mu njegov ministar policije nije mogao preuzeti ranije oduzeti vlak jer ga (vlak) mađaroni nisu uspjeli dovesti na dogovoreno mjesto. Odnosno nisu u tako kratkom vremenu uspjeli, a htjeli su, položiti tračnice da bi održali riječ iz dogovora i tako se dodvorili uvrijeđenom premijeru kao i njegovim ministrima na vlasti u susjednoj prijateljskoj državi.

On, Milanović, zato je, za razliku od raznih prethodnika koji su prelazili iz jednog tabora u drugi, neki iz komunističkog u nacionalistički tabor uoči i za vrijeme domovinskog rata, a drugi iz dotad pristojnih i lojalnih građana Hrvatske u pobunjeni krajinski tabor uoči tog istog rata, u ljutnji na mađarone, prešao iz dosadašnjeg liberalnog socijaliste i antifašističkog agnostika u rigidnog hrvatskog domoljuba i klerofašistu. Koji izrazito mrzi mađarone.

Je li vam dosadio?

Milanović je svoj internacionalni ideološki habitus promijenio preko noći. Dakle, noć prije izbora promijenio se i evo njega, našeg vrlog premijera, noć uoči izbora postaje domoljubnom uzdanicom čije su izjave predvidljive poput radnje najlošijeg kaubojskog romana: ono kad u prvoj rečenici usamljeni jahač na umornom konju polako ujahuje u grad a u tom gradu na divljem zapadu postoji jedan jedini saloon, kocka se tamo za velike sume, vara se i ubija koltovima kalibra 45, dakle, bjelodano je kakav će ishod priče biti. Na kraju će pobijediti pravda i samo pravda. I nema povratka na staro!

Mihanovićeve aktualne umotvorine nas inače kao obične poštene ljude nipošto ne bi zanimale, ali on je (nažalost!) hrvatski premijer pa ga mi ‘moramo’ čitati i slušati svakog dana. Te njegove umotvorine normalnu čovjeku nije posve lako razumjeti i zato ih treba sučeliti s dojučerašnjim, s lanjskim, s predlanjskim, a i s ranijim njegovim umotvorinama, s ondašnjim mislima iz ondašnjih vremena, prije, kad nije bio Tuđmanov pa ni hrvatski zelot, (vatreni pristaša) nego naprotiv njegov i njezin (hrvatski) najgorljiviji protivnik.

Milanović o vicevima Stipe Mesića

Još donedavno je urlao hvalospjeve o Titu, partizanima i antifašistima kao jedinoj ispravnoj vjeri, urlao pogrde o Tuđmanu i domoljublju, podržavao onu ljevicu koja ni danas nije odustala od jugoslavenskog projekta, kriminalizirao branitelje i stopostotne invalide ostajući zavjetovan povijesnom jugokomunističkom antifašističkom pokretu Danijela Ivina i projektu UJDI-a, dajući podršku ‘velikim mislima “velikog” Stipe Mesića’, tvrdeći da mesićevi vicevi imaju ‘sasvim solidnu političku težinu’ i lepršavu poželjnu lakoću koja tako bolno nedostaje teškim misliocima kakav mu se priviđao Tuđman.

No, kako je došla noć pred izbore, Milanović se u zadnji čas konvertirao i naglo maknuo od jugonacionalizma, od ključne sastavnice Mesićeve i Josipovićeve politike kontinuiteta, koja je Hrvatsku postojano vezivala ako ne uz komunističku Jugoslaviju onda barem uz  region, naglo se konvertirao u domoljuba par exellence! A Baranjsko Petrovo selo, ono selo za preuzimanje vlaka su mu namjestili pokvareni mađaroni. Oni isti zbog kojih bi i ‘ruža hrvatska’ podržala njega i njegove u slučaju tijesne pobjede na skorim izborima.

Foto: FaH