Imotski pravopis: Zašto Josipović podržava Kolindu, a Mesić Milanovića

Nikada nisam i neću priznati Pavelića koji je pobio pola moje familije jer su bili antifašisti kao ni Broza koji je pobio drugi dio moje obitelji jer nisu željeli postati komunistima

Piše: Nedjeljko Kaveljević Ždero

Tročlana Velika Antifašistička Koalicija (TVAK) svjesna je ‘ gotovo predratnog’ političkog trenutka pa hitno treba iznaći nove sadržaje i nove metode političkog djelovanja.

Osim što mora izvršiti zaokret u unutarnjem ustroju, mora predložiti i svoje, nove temelje ‘Nove strategije’ u ekonomskoj politici, socijalnim pitanjima, manjinskim temama i, uopće, temeljite promjene u odnosu prema svim narodnim skupinama kojih su zanemarile i sadašnja vladajuća a ubuduće oporbena, jednako kao i sadašnja oporbena a ubuduće vladajuća politika.

Dakle, TVAK se hitno mora fokusirati na otvaranje novih radnih mjesta, mora ponuditi nove oblike gospodarskog razvoja Hrvatske a u svjetonazorskom smislu zaustaviti opće političko ludilo koje ih koči i zaustavlja razvoj. Osim zaustavljenog razvoja nove  trzavice oko članka 100 Ustava i članka 58 Zakona o obrani, podijelile su svih, pa čak i osvjedočene antifašiste kakvi već jesu, Josipovića i Mesića, pa Ivo podržava Kolindu Grabar-Kitarović, a Stipe staje na stranu antifašiste Zorana Milanovića. U takvom politikantskom rašomonu mislim da bi jedino TVAK mogao spasiti narodnu stvar.

Kao što znate, TVAK je, sve do jučer, nalazio oslonac u sebi, u hrvatskoj tradiciji, hrvatskom duhu i nadasve hrvatskoj strpljivosti. A onda je, osim gore spomenutih političkih i politikantskih trzavica, na scenu stupila i ljubav, i to najveća, sudbinska, neizreciva, i prouzročila nove nevolje i nesreće pobrkavši dužnu zahvalnost s snishodljivim i ponižavajućom podaništvom prema domovini. Evo kako se to dogodilo.

Prvo je moj hadeze partner javno izrekao svih sto postotaka ljubavi prema državi, i u to ime odlučio načeti pršut. No, čim je iznio pladanj i nož ravno na prazni narodni stol i pred svoj ljubljeni narod položio nenačeti pršut esdepe partner je u prvi mah samo pogledavao ne vjerujući vlastitim očima ni ušima.

Onda je kratko telefonirao nekoj nepoznatoj osobi, možda čak u Ameriku da hitno konzultira najboljeg njihovog PR stručnjaka koji inače ima američku maksimu “Samo mrtav Indijanac je dobar Indijanac” i vratio se osokoljeno da ne bi zaostao u javnom darivanju naroda i odmah na narodni stol iznio dva pršuta.

No, oba iznesena esdepeovska pršuta su odavno načeta, gotovo oglodana do kosti a nenačetih više nema. Zatim je esdepe partner, valjda poučen od onog američkog PR-ovca, već pojedenim pršutima dodao kao ljubavni antre i staru kost koju smo čuvali za neki budući prvomajski grah. Vidjelo se, čovjek je očito zbrojio 2+2 i s podignutom pesnicom dreknuo narodu i narodnostima: – Naša, esdepeovska ljubav za Hrvatsku iznosi sto jedan posto!

Od te ljubavne dreke i u moju koaliciju TVAK-u počinju prodirati stare hrvatske podjele i do punog izražaja dolazi stara hrvatska kolebljivost i vječna prevrtljivost pa i TVAK, inače simbol  zajedništva, savezništva, suradnje, te uzor tolerancije u ostvarivanju zajedničkog cilja u dostizanju slobode i sreće cijele Hrvatske počinje erodirati umjesto da nastavi rasti ne robujući ni jednoj ideološkoj majci-maćehi, ni fašističkoj osovini, ni komunističkom internacionalizmu.

Onog časa kad je esdepe partner svečano izjavio da su njegovi darovi, oglodani pršuti plus kost, zapravo običan ‘šljuk’ za grah, ukupno veći dar na ljubavni narodni stol i da time njegova ljubav za Hrvatsku iznosi golemih 101 %  počeli su problemi. Hrvati su, zna se, oduvijek voljeli veće postotke ljubavne kolikogod ih je to podsjećalo na razna diktatorska vremena.

Pokušavao sam poučiti esdepe partnera što znači biti običan konzervativac i zadovoljiti se sa sto posto ljubavi, katkad čak i manje, govoreći mu da je konzervativac čovjek koji vodi računa o vrijednostima, o kulturi, o baštini, o tradiciji, koji nije za revoluciju i rušenje nego za nadograđivanje onoga što već postoji. U jednom trenutku se činilo nakon što se ipak malo zamislio da bi mogao reći: – Dobro, ako je tako, onda sam i ja konzervativac!

Ali nije se to dogodilo nego mi je počeo tumačiti o mogućnostima sklapanja novih konfederalnih regionalnim saveza. Ustvari, pokazala se prava istina da je moj esdepe partner cijelo vrijeme bio čista koalicijska nepoznanica i da njegov doprinos TVAK-i nije bio usmjeren što manjem prolijevanju krvi i u zemlji i u inozemstvu.

Potom sam pokušao i hadeze partnera poučiti ponešto o profesoru Straussu sa Sveučilišta u Chicagu koji mudro ‘američki’ kazuje da sreću ponekad valja i silom nametnuti, što je Hrvatska imala sreće obilato iskusiti u svojoj povijesti iako su ta iskustva posve suprotna elementarnim ljudskim vrijednostima ili načelima na kojima se narod usrećuje i koja  inače zastupaju i Ujedinjeni narodi. Iz današnje perspektive, nametanje sreće nije imalo obrise i naznake neminovne katastrofe, ali je i do nje došlo raznim novim ‘demokratskim’ manevrima, ponekad i pravnim nasiljem koje je gotovo dovelo do libanonizacije cijele Hrvatske.

Moje pouke koalicijskim partnerima nisu pomogle i TVAK se raspala. Ne zbog goleme mržnje nego zbog goleme ljubavi. Esdepe partner se pridružio Komadini, Liniću i Gvozdenu Flegi i pokušava im pomoći u pisanju Manifesta socijaldemokracije, a hadeze partner se pridružio usamljenom Dragi Prgometu pomažući mu u pisanju neokonzervativnog Manifesta nove hrvatske naprednjačke struje u stranci HDZ.

Ostadoh sam. Sada imam vremena i mogu pomno proučavati naš Ustav iako je prilično jasan. Ustav postavlja vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga a zakonima se razrađuju detalji. Zakoni ne bi smjeli umanjivati ulogu vrhovnog zapovjednika, ali mogu postavljati određene uvjete koji nikada ne smiju derogirati Ustav. Kako ni to nije do kraja razjašnjeno a nije ratno nego tek predratno stanje zato sam jučer slušao na Hrvatskom radiju raspravu na temu: tko zapovijeda Hrvatskom vojskom?

Ni ta radijska rasprava nije odgovorila na neke Ustavne ni Zakonske nedorečenosti pa ja predlažem: U Članak 9. “Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske“. uz već postojeće formulacije kada i kako koristiti vojsku, to su između inih svečane prigode te vojne žalosti…, u cilju izbjegavanja budućih nesporazuma i dvojbi, treba dodati i ovo:

“Vlada hrvatske, koja premaši uobičajeni stupanj ljubavi od 100 %, pa, recimo, dosegne nedostižnih 101 % , ili čak i više, kao što su uspjevali postizati čuveni narodski ljubavnici Kim Il Sung, Miolšević, Ceausescu, Pol Pot. i slični, može steći dodatna ‘Ustavna’ i ‘ostala prava’ i po volji koristiti vojne resurse uključujući i raspoloživa borbena ubojna sredstva.Predloženi dodatak članku 9. Zakona… sukladan je preciznim navodima u, sjećate ih se, uspješnom predizbornom prijedlogu Ustavnih promjena ex Predsjednika Ive Josipovića. Ako te precizne ex formulacije u budućnosti ne budu obuhvaćale ‘sve’ društveno-političke narodne potrebe poželjno je koristiti golema iskustva i neizmjernu ‘visprenost’ ex+ex predsjednika Stipe Mesića, a tome se doista ne bi moglo ništa dodati, ni novim zakonima, ni Ustavom, kao ni stručnim ustavno-pravnim tumačenjima!

Uvjeren sam da bi ovakav zakonski dodatak mogao biti najsnažniji doprinos u dosadašnjem ionako golemom učinku ‘najbolje hrvatske Vlade do sada’ i olakšalo bi im djelovanje u slijedećem, a i svim slijedećim mandatima. Laički, ali vrlo jasno rečeno, jebeš Ustav i Zakone dok imamo ovakvog pravno potkovanog ministra obrane, ovakvog, u svim a osobito domoljubnoj sferi potkovanog premijera, i ovakve očinskom mudrošću i majčinskom dobrotom potkovane ex Predsjednike. Nazdravlje svima!

Preostalo mi je razmišljanje što je bila moja Velika koalicija i što je, zapravo, politika? Je li to borba argumenata o poželjnom razvitku ili je samo – borba interesa? Mi koji smo krenuli iz idealističkih razloga mislili smo da je politika borba argumenata. E, nije. Tješi tek činjenica da smo u politiku krenuli kao ljudi koji su vjerovali u neke čvrste vrijednosne ciljeve. Mi nismo za medijsku diktaturu koja je oblik tihe represije i štiti prava povlaštenih. Mi nismo za politiku nemoralne politike. Ne smije biti nemoralne politike.

Kratki dodatak mojih političkih opredjeljenja. Nikada nisam i neću priznati ‘Bezglavnika’ Pavelića koji je zatvarao i pobio pola moje familije jer su bili antifašisti kao ni Broza koji je pozatvarao ili pobio drugu polovinu moje familije jer su željeli ostati običnim antifašistima a ne postati komunistima. Pričekat ću, iskreno uvjeren da ovo predratno stanje nije stvarnost nego tek politička igra domaće kaste političara.