Postoje događaji u povijesti pojedinca i zajednice koji snagom svoje energije eruptiraju i višeslojnom energijom na tren, poput munja ili signalnih raketa, osvijetle tamni prostor naše povijesti.
Tada, u privilegiranom trenutku Kairosa, vidimo sve što je pažljivo sakrivano, sve što se krilo uz privilegije tame. Zambijska afera najznačajnija je i zapravo jedina prava afera u trodecenijskoj povijesti ove države, piše Ivan Pletikos za portal Heretica.com.hr.
Kažem jedina jer sve dosadašnje bezbrojne afere nisu bile plod spontanog povijesnog događanja, već konstrukcije iz elitnih kuhinja onih koji vladaju našom zbiljom, upravo iz razloga da prvo ovladaju, a kasnije da učvršćuju ovladano. Našu zbilju.
Zambijska je afera, suprotno tomu, rođena izvan volje vladajućih elita, dapače protivno njihovoj volji, i pokazuje istinu, pokazuje ih onakvima kakvi stvarno jesu; pokazuje istinu o društvu i našem povijesnom času.
Pokazuje i istinu o svima, prije svega nama samima. I, last but not least, posjeduje i ono što najviše plaši vladajuće elite: prevratnički moment i potencijal, čiji se dubina i opseg još ne vide u cijelosti. Zambijska afera svojom višeslojnošću poput rendgena skenira samu stvarnu nehinjenu, neglumljenu, demitologiziranu strukturu društva, da se spencerovski izrazim: njegovu anatomiju i histologiju.
Rendgenski slojevi analitičkog iščitavanja i skrutacije ove Majke svih afera, koje bih u ovom osvrtu posebno analizirao su: pravni, politički, ideološki, medijski i sociološki.
No prije samog kretanja na put opisanim itinererom, započnimo sa samim pojmom, etimologijom, ili kako kaže Knjiga, u početku bijaše riječ: afera (franc. affaire: posao, stvar, pitanje), sumnjiv, nečastan, protuzakonit posao ili postupak koji izaziva zanimanje javnosti, često i javni skandal (špijunska, politička, financijska, športska, kriminalna, ljubavna afera).
U povijesti su poznate Dreyfusova afera, Panamska afera. Očito je ovdje da već iz etimologije dolazimo u predvorje etiologije, jer očito i u ovoj aferi imamo sumnju na nečasne, pa i protuzakonite poslove brojnih aktera, nevoljno ili svojevoljno upletenih u aferu, a također imamo i jasno zanimanje javnosti raznih vrsta, pa čak i raznih geografskih širina i duljina, kao i na poseban odnos javnih medija, koji bi trebali nepristrano, potpuno i objektivno izvještavati o svim činjenicama i aspektima svakog takvog događaja od javnog interesa.
A o javnom interesu se i radi! Pa krenimo redom:
Pravni aspekti
Pretpostavljam da je svaki čitatelj ovog osvrta barem u najgrubljim činjenicama upućen u slučaj te zna kako je u prosincu prošle godine zambijska policija u pograničnom zambijskom gradu N’Doli uhitila osmero hrvatskih državljana, pod optužbom za trgovanje djecom (trafficking). Trgovanje djecom po optužnici je složeno kazneno djelo i uključuje, uz naplatnu dobavu i falsificiranje dokumenata, i ilegalno prebacivanje djece preko državne granice.
Osmero hrvatskih državljana, a u naravi radi se o četiri što bračna što životna para i partnera, najprije je uhićeno te im je suđeno na sudu prvog stupnja u N’Doli, tzv. magistratu, što bi – prevedeno s anglosaksonskog common law sustava na naš kontinentalni – najbliže odgovaralo našem (nekadašnjem) prekršajnom sudu, a koji u common lawu ima i ovlast vršenja istražnog postupka, odlučivanja o statusnim pitanjima okrivljenika (npr. pritvoru i određivanju jamčevine), suđenja za blaža kaznena djela i izricanja novčanih kazni, kao i kazni zatvora u trajanju od najviše tri godine.
U common law sustavu dakle magistrati imaju ovlast suđenja za blaža kaznena djela, ali mogu suditi i o težim kaznenim djelima koja premašuju njihovu nadležnost ako okrivljenik prizna počinjenje, a državni odvjetnik kao zastupnik optužnice prihvati nadležnost magistrata za izricanje blaže kazne.
U slučaju da okrivljenik ustraje u poricanju počinjenja kaznenog djela, procesni zakoni common lawa (a Zambija je, kao dio Commonwealtha, baštinica te pravne filozofije) okrivljeniku omogućuju suđenje na višem sudu koji je ovlašten suditi za teža kaznena djela za koje je optužen.
Tada magistrat, dakle sudac pojedinac, više nije taj koji sudi, odnosno donosi odluku o krivnji, već odluku o krivnji donosi porota, a sudac toga suda pazi na zakonitost postupka i, u slučaju da porota utvrdi/presudi krivicu, to jest osnovanost optužbe, ima ovlast izricanja kazne. Na presude toga suda, kako je uobičajeno, nema prava žalbe i ona postaje izvršna, trenutno.
Hrvatski državljani su, kako je znano, prošli magistratni nivo u ovom postupku i sada su na višem (pravom) sudu. Otprilike bi to trebalo biti onakvo suđenje kakvo smo, u procesnom smislu, navikli gledati u brojnim filmovima anglosaksonske i holivudske produkcije. Pitanje je samo koliko se u realnom životu priče završavaju happy endom.
Navedeni hrvatski državljani dosad su, bilo po naputku ili iz uvjerenja, poricali krivicu i odgovornost za djela koja im optužnica stavlja na teret. Ta im je strategija, uz diplomatsku pomoć hrvatske države, zamalo donijela i mogućnost izlaska iz cijelog košmara, ali kako znamo na kraju je ta strategija i taktika ipak završila neuspjehom.
Pitanje koje trenutno visi u zraku jest je li tu strategiju, nakon ovog neuspjeha, naprosto trebalo reprogramirati i krenuti s planom B – priznati krivicu na magistratu, vjerojatno dobiti blagu kaznu (po svoj prilici novčanu uz uvjetnu zatvorsku) i nakon toga otići kući.
Mogućnost je također da bi blaže zatvorske kazne, a one bi teško bile strože od jednogodišnje, osuđenici izdržavaju u matičnoj zemlji, a u Hrvatskoj ta se ta kazna može zamijeniti (otplatiti?) novčanom kaznom. Je li bolji, da se jednostavno izrazim, vrabac u ruci ili golub na grani? Ili, da budem potpuno jasan, može li se sada – prije same konačne bitke, bez generalske pameti – reći da oni koji inzistiraju da hrvatski zatvorenici u Zambiji nisu ništa krivi (a to je zamalo cijeli državni i ideološki aparat aktualnog režima u Hrvatskoj) pomažu ili fatalno odmažu tim zatvorenicima?
Napustit ćemo (nakratko) Zambiju i prijeći njezinu granicu te ući u Kongo. Treba pritom reći da je granica između Zambije i DR Konga prilično značajna iz više razloga. Prvo, to je granica i između dva pravna sustava. Anglosaksonskog common lawa i tzv. kontinentalnog ili francusko-njemačkog pravnog sustava. Naravno, (oba) Konga, kao i cijeli frankofoni dio Afrike (plus “njemačka” Namibija, plus “portugalski” Mozambik, Angola i Cabo Verde/Zelenortski Otoci), baštine taj sustav za razliku od bivših britanskih kolonija u koje spada i Zambija.
Kako je najkraće moguće opisati razliku između ta dva sustava, od kojih je jedan ovaj koji mi baštinimo te poznajemo iz svakodnevnog života, a drugi anglosaksonski, poznat nam iz filmova? Naravno da su filmovi idealniji od života. Razlika je ipak u kriteriju uloge sudova u oba pravna sustava. U jednom, ovom našem, sudovi samo primjenjuju, apliciraju apstraktne zakone na konkretni odnos, dok u common lawu sudovi predstavljaju i značajan zakonodavni izvor.
U kontinentalnom sustavu zakonodavac je (isključivo) parlament (uz neke vladine/egzekutivne iznimke), a u common lawu zakonodavci su i parlament i pravosuđe, to jest svaki sud može in concreto mijenjati, dakle svojom konkretnom presudom stvoriti novo zakonodavno pravilo, propis po kome je drugima moguće postupiti in futuro. Razvoj oba pravna sustava vodi ka konvergenciji, s time da je vidljiv jači utjecaj kontinentalnog sustava na anglosaksonski nego obratno. Utjecaj, kao i broj pisanih zakona, u common lawu danas je neusporedivo veći negoli ranije, i možemo reći da konvergencija ide ka stapanju u kontinentalni sustav, uz prihvaćanje i od strane kontinentalnih sustava procesne “gipkosti”, fleksibilnosti common lawa, kao i mnogih njegovih instituta (primjerice instituta nagodbe s tužilaštvom, svjedoka pokajnika itd.
Granica između Zambije i DR Konga u realnosti je nažalost i granica između prostora pravnog reda i (ne samo) pravnog nereda. Zambija je, bez obzira na naše europocentrične (a nečije i, zašto ne, rasističke) predrasude, pravna država u kojoj je vladavina zakona jedna od temeljnih vrijednosti.
S druge, istočne strane granice imamo ogroman geografski i multietnički prostor gdje se pravni red nakon desetljeća potpunog kaosa i bezakonja tek teškom mukom ponovno počeo uvoditi. Kad već spominjemo taj prostor treba naglasiti veličinu DR Konga (nekada poznatog i kao Zair), koji obuhvaća prostor veličinom jednak zbroju teritorija od Portugala do ukrajinske granice! Dakle kao, Iberski poluotok, Francuska, Njemačka i Poljska zajedno! Na tom prostoru devastiranom ratovima koji i sada funkcionira kao krhka federacija različitih etničkih milicija (pre)živi preko sto milijuna ljudi različitih etničkih, plemenskih, jezičnih, religijskih i ideoloških korijena. Ne treba posebno podsjećati niti da je DR Kongo jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu, ako je to uopće moguće pouzdano izmjeriti.
S druge strane, DR Kongo je po kriteriju prirodnih resursa vjerojatno jedna od, ako ne i najbogatija zemlja na svijetu – posebice po kriteriju sirovina potrebnih za najmodernije tehnologije i tehnologije budućnosti. Ako ovom paralelogramu gotovo nespojivih sila dodamo i taloge tragične povijesti, a pogotovo sjećanje na najokrutniju moguću belgijsku kolonijalističku robovlasničku prošlost koja je u kratkom vremenu, pogotovo za vladavine Leopolda II., rezultirala s desetak milijuna ubijenih Kongoanaca (i nebrojeno osakaćenih), što je genocid usporediv samo sa najstrašnijim zločinima komunizma i nacizma, onda smo dobili kakvu-takvu okvirnu sliku današnjeg Konga.
Jasno je da je, zbog svih nabrojanih razloga, DR Kongo danas važno žarište geopolitičkih interesa svih najvažnijih aktera: SAD-a, Kine, Rusije i EU, i da je bez obzira na bitne divergencije zbog suprotstavljenih interesa, svima zajednički cilj konačno na tom teritoriju uspostaviti red i mir. Naravno, to se primarno postiže od temelja: jačanjem države i ovladavanjem njezine administracije i represivnog aparata na cijelom ogromnom teritoriju. Taj je proces podizanja države iz pepela zajedničkim snagama cijele međunarodne zajednice upravo u tijeku. Njega možemo usporediti s pedagoškim tutorstvom, jer se država gradi iz pepela i vrši se proces edukacije za te funkcije. U tom odnosu i pedagog je vezan vlastitim načelima koje prije svega mora aplicirati i na sebe.
Unatoč tome, DR Kongo još uvijek karakterizira i nesređena administrativna zbilja te prije i iznad svega život u posvemašnjoj oskudici – mi bismo je iz ovih naših europocentričnih obzora nazvali i bijedom – no koja ipak više ne prelazi donje granice preživljavanja.
U takvom stanju, a što je ujedno i dijagnoza siromaštva, veliko bogatstvo Konga prodaje se u najnerafiniranijem, neprerađenom stanju: rudno bogatstvo, tlo, drvna masa i – ljudi. I dok su opisana dobra legalne robe i dio svjetske regulirane trgovine, zadnja “roba” je, naravno, ilegalna, ali i koristi sve benefite slabe i još nedovoljno osnažene te izgrađene države. To, naravno, odgovara kriminalu i kriminalcima međunarodnih razmjera. U naročitoj su opasnosti najvrjednije dobro, ali i najskuplja roba za kriminalce – djeca. Trgovina djecom u DR Kongu upravo zbog opisane prirode te zbilje, dovela je brzo DR Kongo u vrh međunarodnog kriminala s djecom (Kongo je pri vrhu na međunarodnim listama child traffickinga). DR Kongo je, drugim riječima, postao Eldorado za trgovinu djecom!
Ta je činjenica, naravno, izazvala reakciju tutora – naročito najvažnijeg, SAD-a – koji su izvršili pritisak i vlasti su u Kinshasi 15. lipnja 2016. godine donijele zakon kojim se zabranjuju sva međunarodna posvajanja djece, a postojeći postupci suspendiraju. Taj je zakon stupio na snagu (vacatio legis) 1. siječnja 2017. godine. Prethodno je (pod istim pritiskom) vlada u Kinshasi istupila iz Haške konvencije o zaštiti djece i suradnji u vezi s međunarodnim posvojenjem, a također nije potpisnik niti Međunarodne konvencije o apostilu (Haška Konvencija o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava, od 5. listopada 1961. godine).
Time je Vlada u Kinshasi, to jest država DR Kongo stvorila snažan pravni okvir kojim je spriječen ili barem bitno otežan međunarodni šverc djecom. Sudovi više ne mogu donositi odluke o inozemnom posvojenju. Svaki dokument koji su izdali kongoanski sudovi a koji to dopušta, nelegalan je! Posvojenja kongoanske djece od strane stranih državljana nisu zabranjena, ali je to posvojenje moguće “konzumirati” isključivo na teritoriju DR Konga.
Svaki dokument koji izda bilo koje tijelo kongoanske države mora proći kompletnu pravnu skrutaciju i dubinsku analizu, u skladu s domicilnim pravnim poretkom, u državama primateljicama tog dokumenta, bez čega ne može polučiti nikakve pravne efekte. Drugim riječima, zato što DR Kongo nije potpisnik Konvencije o apostilu, kongoanski se dokument ne može jednostavno ovjeravati i time postati pravovaljan, poput dokumenata država potpisnica Konvencije.
U ovoj točki prelazimo ponovno granicu DR Konga, ali sada idemo meridijanom bitno sjevernije, u Europu, u zemlju sličnog pravnog sustava, ali nažalost i pravnih standarda kao i DR Kongo – u Hrvatsku.
Kako DR Kongo nije potpisnik obje navedene Konvencije, navodne tzv. presude kongoanskih sudova o posvojenju, to jest presude kojim je neki sud u Kongu (konkretno, u Lubumbashiju) dopustio međunarodno posvojenje za četiri kongoanska djeteta u korist četiri hrvatska para, stigla su u Hrvatsku i bila su predmetom sudske obrade u sudovima u Zlataru i Varaždinu.
Ponavljamo kako je nemoguće da se radi o zakonitom, a vjerojatno niti vjerodostojnom dokumentu iz dva već navedena i opisana razloga. Prvi jer zakon DR Konga izričito zabranjuje takvu presudu, a drugo, zbog naravi samog kontinentalnog pravnog poretka koja ne dopušta, suprotno common lawu, da sud donosi drugačiju presudu od one propisane zakonom.
Hrvatski je zakonodavac u takvim slučajevima ovlast kontrole stranog dokumenta s ovlaštenih državnih tijela i javnih bilježnika, upravo zbog potrebe pojačane kontrole, podigao na najviši stupanj predmnijevanog ekspertnog znanja – na sudove! I što je sud/sudac/sutkinja trebao/la učiniti, a što je učinio/la? Sud je trebao dokument provjeriti, kako u njegovoj vjerodostojnosti, tako u njegovoj pravovaljanosti. Kako DR Kongo nije potisnik Konvencije o apostilu, svi pečati i potpisi na tom dokumentu, čak i da su istiniti, ne vrijede. Sve činjenice iz presude ne predstavljaju više od puke informacije i podataka koji su sudu nalagali da sȃm provede ponovni postupak te izvede sve dokaze.
Zatim bi sud provjerio i saznao da DR Kongo nije potpisnik Haške konvencije o zaštiti djece i suradnji u vezi s međunarodnim posvojenjem te bi odbio posvojenje, ako već zbog nedostatka apostila ne bi odbacio prihvatiti dokument. Dakle, ne postoji legalna varijanta prema zakonima Republike Hrvatske (a i međunarodne konvencije dio su unutarnjeg pravnog poretka) prema kojima je bilo moguće “priznati stranu sudsku odluku”, kako je to ovlaš izrekla glasnogovornica suda u Zlataru.
Upravo ovako kako sam opisao postupio je Sud u Slavonskom Brodu, koji je odbio pokušaj da se i preko tog suda omogući adopcija kongoanske djece u Hrvatskoj. Zbog ovakvog, dakle eklatantno protuzakonitog, postupanja hrvatskih sudova u Zlataru i Varaždinu, koji – kako vidimo – imaju i potporu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (barem u trenutku dok ovo pišem), Hrvatska je postala soft spot za međunarodne trgovce afričkom djecom. I kao takva je u kriminalnim krugovima očito i prepoznata. Prema zadnjoj analizi, oko pedeset posto svih posvojenja kongoanske djece u svijetu, u zadnjih pet godina (otkako traje zabrana) ostvareno je upravo u Hrvatskoj!
Ovdje prelazimo na dugi aspekt ovog slučaja, a to je državni i administrativni, dakle s pravosudnog fijaska prelazimo na fijasko same pravne države. Upada u oči da su sva četiri para na neviđeno u Zagrebu dobila hrvatske dokumente za djecu koja su se u tom trenutku nesvjesna ičega igrala u Kongu. Upadaju u oči činjenice lakoće davanja dokumenata za adoptiranu odsutnu djecu, a još više brzina kojom je to učinjeno, pogotovu komparirajući s našim svakodnevnim iskustvom s brzinom, efikasnošću i problemima koje imamo s ostvarivanjima svojih statusnih prava, posebice u MUP-u.
Također je uočljivo da drugi državni organi, oni koje bismo mogli nazvati kontrolnim, i koji nakon što je Afera izbila u javnost – usprkos očitom pokušaju prigušivanja – uopće nisu, barem dosad, reagirali. NI PNUSKOK, dakle policija, ni USKOK, dakle DORH, ni SOA.
Dakle, kontrolna funkcija države je nakon pravosudne faze također doživjela pravi fijasko.
Tomu treba nadodati bizaran slučaj kada je HRT organizirao prvu panel diskusiju od izbijanja afere (gdje su pažljivo birani sudionici koji su svi branili i opravdavali hrvatske “Zambijce”) i u kojoj se u toj proadoptivnoj euforiji kao doprinositelj “diskusiji” javio i izvjesni “afrikanist” koji je tako minuciozno opisao svoje sudioništvo u trgovanju djecom, i naplatno trgovanje s izvjesnim “Crnim vitezom”, da je za optužnicu države protiv njega dovoljno citirati njegove riječi. Do dana današnjeg nije se čulo da je ta optužnica podignuta! Kada to kompariramo s navikom medija da ne odustaju od histeričnih kampanja da se njima targetirane osobe optuži i obično i uhiti, a koje najčešće osnovano podsjećaju na zakon linča, onda je u ovom slučaju vrlo znakovita i medijska šutnja.
Ali prije negoli prijeđemo na medije, koji u ovom slučaju zahtijevaju posebnu hrestomatiju i fenomenološku monografiju, još ćemo se malo zadržati na još jednom pitanju koje je posljedično proizašlo iz ove afere. To je pitanje državljanstva četvero nesretne djece. Tom pitanju svoj nemali doprinos dali su najodličniji među pravnicima u Hrvata: predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić i redoviti profesor na Katedri za upravno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, prof. dr. sc. Frane Staničić.
Obojica, dakle, s autoritetom svojih položaja tvrde da su djeca koja se sada nalaze u skrbi zambijske države – hrvatski državljani. To je inače i službeni narativ hrvatske države i najglasnije ga ističe ministar vanjskih poslova. S kojim argumentima?
Prof. dr. sc. Staničić kaže kako su “djeca izlaskom iz Konga izgubila kongoansko državljanstvo, a budući da imaju hrvatske dokumente sada su hrvatski državljani”! Dakle, ni za koga u svijetu – osim šačice vlastodržaca u Zagrebu i pripadajućih im pretendenata na lukrativnije vlasti u perimetru od par kilometara od središta Zagreba – ta djeca nisu izgubila kongoansko državljanstvo; niti za kongoansku državu niti za Zambiju, a niti za ostatak svijeta.
I cijenjeni profesor bi trebao znati (jer tako uči svoje studente) kako se prestaje biti državljaninom neke države. Prelaskom međudržavne granice sigurno ne, jer tako bismo svi višestruko izgubili državljanstvo.
S druge strane, vrlo sporna valjanost hrvatskih dokumenata te djece te skoro evidentna ništavnost (koja je ujedno i temelj optužnice protiv osmero hrvatskih državljana u Zambiji), a koja je vidljiva svima, ovdje baš nikome ne smeta!? I tu naši pravni doturi i profesuri daju obol pravnoj znanosti, bogateći je novim stupidizmima. Pri tome gaze po sjećanju na bardove naše pravne znanosti koji su njih i njihove učitelje učili osnovama prava. Tako, regula Catoniana glasi: “Quod initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere”, ili prevedeno: što je od početka nevaljano, ne može se tijekom vremena popraviti – ili, još jednostavnije, po ocu hrvatskog prava, što se grbavo rodi vrijeme ne može ispraviti (Baltazar Bogišić)!
To pravilo univerzalna je baština zajedničkog europskog prava koje je nekad davno postojalo – da, doista nekad davno, prije ove zajednice suverenih država u nastajanju, što sebe naziva Europskom unijom. Tisuću godina je na ovom europskom civilizacijskom prostoru bjelodano bilo jasno da se ono što je nevaljano od početka, protivno zakonu ili drugom propisu, ne može osnažiti protokom vremena. Protokom vremena samo zaboravljamo, u pravilu, a u praksi često dolazi do zastare jer institucije (pre)predano, a možda i prepredeno, rade svoj posao.
Gledajući obrnuto, unazad, ako je akt donesen na nepostojećim, izmišljenim, falsificiranim činjenicama, je li on uopće pravni akt? U tom slučaju logičan je zaključak da se pravno radi o isto tako nepostojećem aktu koji se temelji na nepostojećim činjenicama. Graditi nešto na nepostojećem može dovesti samo do nepostojeće nadgradnje.
Kad smo kod adopcijskog postupka, jedan od lajtmotiva u pokušaju kojim se legitimira ovaj lanac zla, ova džungla s krošnjama u Kongu, ali s korijenjem ovdje kod nas u Hrvatskoj, jest stalno ponavljanje da je naš sustav posvojenja spor, dapače trom i loš pa ga je eto, legitimno, dapače humano preskočiti kratkim skokom u Afriku. Prvo, niti jedan sustav nije loš samim tim što je trom. Posvojenja u cijelom svijetu su spo proces. Zašto? Naprosto jer takva moraju biti! Da ne idem u daljnju elaboraciju, reći ću da slučaj Kongo to zorno potvrđuje. Ovo nije pokušaj obrane birokratiziranog sustava i njegove imanentne, dodatne tromosti.
Najveća i prva povika povela se na samo adopcijsko zakonodavstvo. Naš zakon/i (propisi) je(su) više manje identičan/i kao i sva ostala europska zakonodavstva. On obvezuje na široku i dubinsku skrutaciju ne samo osoba posvojitelja, nego i njihove realne spremnosti za posvojenje. Ako netko želi adopcijom začepiti neke rupe u svom životu, zadovoljiti prije svega sebe, naći si društvo, taj neka ide u prvi pet shop ili u lokalno kinološko ili felinološko društvo.
Ljudska bića nisu kućni ljubimci. Ljudska bića, pa i ona najmanja, višestruko su kompliciranija i traže neizmjerno više. Adopcijom dolazi u vaš život biće sa svojom najčešće vrlo turbulentnom poviješću (ma koliko kratka bila) i genetskim bremenom.
Postoje objektivna iskustva da posvojitelji, što su nestrpljiviji (a nestrpljivi su svi), to su manje podobni za adopciju. Nije bio jedan slučaj, a i osobno sam se osvjedočio da su mi adopteri rekli: “Da sam znao…” ili “Kad bih mogao, najradije bih vratio dijete”… Zanimljivo je što svi kritiziraju adopcijsku sporost, a nitko ne bi prihvatio brži i jednostavniji način – udomljavanje. Tu puno brže i lakše dijete ulazi u život i dom posvojitelja te on s djetetom raste i kao odgajatelj i kao osoba, a nakon adopcijskog postupka može mu postati i roditelj.
Ovome treba dodati i narativ kako je, navodno, naše adopcijsko zakonodavstvo, osim što je preregulirano i prekomplicirano – pa se tako opravdavaju motivi da se shortcutom u Kongu nabave djeca – paradoksalno ujedno i nedovoljno i nedostatno regulirano, jer se, eto, u ovom slučaju pojavilo mnoštvo tzv. “crnih rupa” u zakonodavstvu.
Svima njima treba reći ono što pravnike uče na prvoj godini (boljeg) pravnog fakulteta u (kontinentalnoj) Europi: Priča o crnim zonama i “pravnim rupama” u kompetentnom pravosuđu ne postoji! Postoji samo u glavama onih koji bi muljali! Pravnik je studijem i profesionalnim iskustvom istreniran da pravilno, u skladu s Ustavom i osnovnom pravnom intencijom zakonodavca (u ovim stvarima: zaštita djece i pravnog poretka), de lege ferenda, primijeni apstraktnu pravnu normu na konkretan slučaj.
Što bi tek rekli pravnici (suci, barristeri itd.) u common lawu, gdje cijele pravne zone (barem donedavno) uopće nisu bile propisane zakonima u kontinentalnom pravnom smislu!? Usput rečeno crnorupašima: potpisane međunarodne konvencije su također dio internog hrvatskog zakonodavstva, čak i nadređene po pravnoj snazi.
Također se u ovom slučaju, i to od strane najviših dužnosnika države i stranaka, te kao glavi lajtmotiv svih mainstream medija, provlači teza o dobrim i plemenitim namjerama “naših Zambijaca”, koje bi time snagom svoje plemenitosti morale nadvladati ono malko prekoračenja nekih normi. U deliktnom pravu svaki delikt (pa i kazneno djelo kao najvažniji) dijeli se u svojoj strukturi na tzv. corpus i animus. Pojednostavljeno: postoji sam (zlo)čin (corpus) i postoji motiv počinitelja (animus).
Za određivanje odgovornosti počinitelja jedino bitno mu je, u sudbenom postupku, dokazati (zlo)čin, i on time postaje kriv. Animus tu nije ni od kakvog značaja. Animus (to jest, njegovi motivi, svijest o počinjenju itd.) od velikog je, međutim, značaja kod odmjeravanja kazne; što su motivi društveno prihvatljiviji i “opravdaniji”, to je kazna manja i obratno.
Ovo je posebice jasno odijeljeno u anglosaksonskom common lawu (dakle i u Zambiji), gdje porota na sudu odlučuje samo o corpusu (dakle je li okrivljenik kriv ili nije, a sudac koji vodi postupak (i koji o krivici ne odlučuje) odlučuje samostalno o visini (duljini) kazne okrivljenika. U konkretnom slučaju obrana plemenitim namjerama okrivljenika, de facto je priznavanje krivice i predstavlja medvjeđu uslugu okrivljenicima u Zambiji.
I na koncu ove pravne analize, u oči je upala upotreba jednog pojma koji uopće nije pravni pojam, a koji su najviše koristili upravo svi u svojim pravnim analizama. To je pojam nevinosti. Pravo ne poznaje pojam nevinosti. U pravnom pogledu to je metajuridički pojam i on dolazi izvan svijeta prava. Najčešće je siguran dijagnostički znak ideologizacije bilo kojeg pravnog pitanja. Pravni poredak pretpostavlja besprijekornog (dakle, pravno nevinog) građana, i garantira mu sva prava u obrani njegova statusa, kao i garancije ako bude proglašen krivim. Država je ta koja dokazuje krivicu, i nitko ne dokazuje nevinost.
Osim ako nismo svi u ovom slučaju izgubili nevinost?
Druge perspektive
Osim pravnih dimenzija u uvodu sam naveo i ostale dimenzije koje nam pružaju perspektivu u dubinske slojeve naše stvarnosti otkrivene u ovoj tektonici. Naročito se zanimljivom čini sociološka fenomenologija problema, jer se u ovom slučaju, ma koliko se skrivao do sada, razotkrio jedan potpuno novi, iako socijalno gotovo antiktni, društveni sloj. Naime, ovaj nam je “zambijski slučaj” pokazao da u ovom društvu, u ovoj Hrvatskoj nismo svi isti. Postoje jednaki i jednakiji, postojimo mi, neplemenitih namjera, i plemenitaši namjera! U ovom slučaju vidimo da se uspostavio, emancipirao jedan stalež u ovom društvu, koji:
a) državni aparat koristi kao brz i efikasan aparat za osobne potrebe,
b) državnu riznicu koristi kao svoj bankomat,
c ) i kada upada u probleme, država mu koristi kao vrlo motivirani rescue team.
Ovdje moram napomenuti da nemam ništa protiv, dapače smatram posebnom dužnošću, pomoć države našim državljanima u inozemstvu kroz razne zakonom propisane oblike konzularne i humanitarne pomoći. Ovaj vrlo motivirani rescue team u Zambiji, dakako, obilato prelazi mjeru konzularne i humanitarne pomoći. U tom kontekstu ljudski mi je drago što su se hrvatski državljani njih osmero spasili od patnje u zatvoru, jer smatram ih najmanje bitnima u ovoj aferi. Jedino bitno zlo koje je isplivalo nalazi se u Hrvatskoj.
Ovaj slučaj otkrio nam je, dakle, postojanje jednog staleža potpuno iznad i izvan zakona Republike Hrvatske! Za pripadnike toga staleža ne vrijede zakoni koji vrijede za nas, oni u Hrvatskoj mogu završiti u zatvoru samo kao gubitnici u međusobnim dvorskim borbama, i kao gubitnike ih onda izbacuju iz svoga kruga posvećenih i zaštićenih te predaju na milost i nemilost psima čuvarima režima i poretka – pravosuđu i medijima – da ih rastrgaju, pred razdraganom rajom navijača.
Jeste li vidjeli ili čuli za slučaj da je netko iz toga sloja završio na sudu ili zatvoru zbog pogodovanja, korupcije, uživanja ili trgovanja opijatima, krađe državne imovine, pljačke, nasilja u obitelji, čak i ubojstva, veleizdaje? A nemojte misliti da to ne čine. (Zlo)čine, i te kako! Uostalom, to je njihov modus operandi. Dapače, čine neusporedivo više zla čine od nas raje. Oni mogu činiti jasne akte veleizdaje i nastradat će onaj tko na to ukazuje. Mogu kupovati djecu i cijela će država stati iza njih…
Dakle, suvremena je antituđmanovska Hrvatska ostvarila jedan od Tuđmanovih ideala. Pretvorila se u društvo “stališa” kakvo je bilo predindustrijsko, da ne kažemo feudalno doba. Carstvo aristokracije i bogatijih staleža! U Zagrebu i Zlataru i tada i sada stanuju stališi! Mi smo, a sada je crno na bijelo jasno, nakon crvene buržoazije došli i do prelaska u višu sferu – novu aristokraciju! Oni žive od hereditarnih renti, najčešće obiteljsko/ideoloških, neki i doslovce (kao buduća contessa Ursula von Sakcinsky).
Kad uskoro budu pojavnosnili (ili novohrvatski: coming out) svoje još uvijek skrivajuće grbove (zasad nam svima pokazuju bosanski grb!), ne sumnjam da će na njima pisati, njihov modus vivendi: “Što više mrziš Domovinu, Država će te više voljeti!”
Medijska dimenzija zambijske Afere dokazuje osnovnu tezu da je ovo stvarna, a ne u političkoj mizansceni konstruirana afera, kao sve ostale. Naime mediji su, a ovdje je riječ o mainstream medijima, dakle o svim moćnijim medijima u Hrvatskoj, izuzev malobrojnih indie portala i društvenih mreža – dakle, radi se o 99% službenog medijskog narativa – otpočetka zauzeli obranaški stav prema Aferi. Ta obranaška strategija do sada je prošla kroz nekoliko faza.
Prva faza je bila, kao kod svakog šoka, faza negacije koja se očitovala najprije u gotovo petnaestak dana posvemašnjeg muka nakon prve informacije o uhićenju, osim skromne informacije neposredno prije Božića.
Tek nakon proteka nekoliko tjedana, kad je postalo očito da je zataškavanje nemoguće u današnjem svijetu informacija, prešlo se na fazu kontrole štete te je započeo narativ o “našim Hrvatima u Zambiji”, govorilo se o “plemenitim namjerama” četiri para itd. Iako sam očekivao da će zauzeti strategiju “pojavu osuditi, drugove spasiti”, brzo se krenulo u medijsku ofenzivu kojom se i medijski pokušalo – ne samo spasiti drugove, već i pojavu!
Tada je već i HRT organizirao već opisanu emisiju na svojem panelu Otvoreno, a i svi ostali su krenuli u dvostruku ofenzivu, pritisnuti državu da oslobodi “posvojitelje”, djecu dovede u Hrvatsku, i opravda sve njihove čine, dakle da ih prikaže kao nevine i plemenitošću motivirane osobe. Problem te taktike jest što pretpostavlja da su svi postupci hrvatskih državnih (dakle i pravosudnih) organa neupitne legalnosti i legitimnosti.
U medijskom smislu to je značilo da u potpunosti izostaje temeljno kritičko, a kamoli istraživačko novinarstvo (ako ga je u nas uopće ikada i bilo), a da je svaka kritika prebačena u ideološku sferu. Tako su svi koji su postavljali razumna pitanja prije svega o funkcioniranju hrvatske pravne države (jer to je i osnovni problem ove Afere, kao i države u cjelini), klasičnom ideološkom zamjenom teza pretvoreni u ideološke neprijatelje. I to u već klasičnom i provjerenom virtualnom paralelogramu: radi se o divljoj desnici koja bezdušno i nehumano napada plemenite namjere države i svih lijevih i zdravih snaga u društvu za spas nevinih ljudi i nevine dječice.
Kao i u svim kriznim situacijama (pa kao i u nedavnoj korona krizi), manageri našeg kaosa posegnuli su za oprobanim utočištem – podjeli na lijeve i desne koja je tako, u svojoj umirućoj apstraktnosti, ponovo zadobila novi konkretan život i uskrisila se u novom tijelu. Naravno, “ljevica” (čitaj vladajuća klasa) će ponovno, uz pomoć države i ideologije, dobiti i ovu bitku i ovaj rat, kao uostalom i u svih ovih osam desetljeća kako (s kratkim intermezzom) i vlada ovim društvom.
Međutim, ova Afera u osnovi nije imala svoje lijevo-desne podjele, jer ju po svojoj općecivilizacijskoj biti niti ne može imati, već je po već uhodanoj matrici, medijski pa onda i politički iskonstruirana lijevo-desna podjela koja je onda poslužila kao legitimacija i opravdanje u političkim borbama. Ali tako je u Hrvatskoj već najmanje osam desetljeća.
Da je tomu tako argumentira rasprava o prekograničnim posvojenjima na plenarnoj sjednici EP-a, koja je jasno pokazala konsenzus o ovom pitanju. Socijalisti i zeleni govorili su isto što i konzervativci i pučani. Nas u Hrvatskoj vladajuća elita preko mainstream medija pokušava uvjeriti da je ovo ideološko pitanje i da desnica izvodi nekakav ideološki napad, ali čini se da niti ljevica u Europskom parlamentu ne misli tako.
Politička dimenzija ove afere možda je najvidljivija jer očiglednim pokazuje sinergijsko ponašanje i djelovanje dviju trenutno najvažnijih političkih stranaka: navodno desnog HDZ-a, koji vlada na državnom planu, i aktivističke mreže/platforme preimenovane u stranku, a zasad sa atributima ultraljevičarskog pokreta, Možemo, koji vlada Zagrebom. A zna se: onaj tko ima Parlament/Vladu i Zagreb, ima cijelu Hrvatsku. Po svim dimenzijama koje izlaze iz ove Afere, opravdano je govoriti o pravoj i to vrijednosnoj i operativnoj koaliciji dviju navodno ideološki najudaljenijih političkih svjetova. Već ova realna koalicija pokazuje neupotrebljivost dosadašnjih politoloških alata podjele na ljevicu i desnicu, ali i smjer transformacije suvremene mainstream politike.
Ako obje stranke zbog ove koalicije ne budu na sljedećim izborima imale značajnih negativnih reperkusija u izbornim rezultatima, moći ćemo i taj politološki alat mirne duše baciti u koš za smeće. Doduše, kako je ovo koalicija koju nije legitimiralo članstvo HDZ-a, već se radi o politici vrha stranke, ne će samo opći izbori, već i unutarstranačka gibanja u narednom vremenu dati odgovor na ova pitanja.
U tom kontekstu zanimljivo je ponašanje SDP-a, koji umjesto da pokaže samosvjesnu politiku kojom bi se distancirao od političke stranke koja je najopasnija za njegovo preživljavanje, a to je Možemo, i ponaša se doslovce kao njegov mali od kužine. Naime Možemo zauzima politički i ideološki prostor SDP-a, i u tom prostoru pokazuje veći vitalitet te postoji realna opasnost (za SDP) da ga gurne u marginu hrvatskog političkog života. Zbog čega SDP ne želi ovaj politički događaj iskoristiti za jačanje svoje identitetske politike? Možda je odgovor vezan i za gotovo istovrsno pitanje: zašto HDZ (ili njegov vrh) vodi politiku ispunjavanja interesa pokreta Možemo, čiji su aktivisti i simpatizeri među optuženicima u Zambiji?
Sva ta pitanja pokazuju opisane višeslojnosti ove Afere, ali i ovdje iznesenu tezu da političke stranke ne vladaju Hrvatskom, već samo njome upravljaju po volji Stvarne Vlasti.
Političke stranke ucijenjene vlastitom korumpiranošću i nesposobnošću koje ne mogu pojmiti sliku današnjeg vremena na izmaku moderne i dokoraku do postmoderne, pouzdani su agensi u društvenoj degradaciji temeljnih civilizacijskih principa, i temeljnih kamena društva, među kojima je zaštita djeteta, jedan od najtemeljnijih ugaonih kamena svake civilizacije.
Stoga je ova Afera važna i kao platforma koja pokazuje manipulativnu prirodu vladajućih ideologija, koje se pretežno (samo)razumijevaju kao lijeve i napredne, iako u sebi nose retrogradno sjeme refeudalizacije društva. Osobno mislim da je još važnija jer pokazuje samu suštinu manipulativnog softvera kojim uspijeva, onkraj svih sustava i načina vladavine, usprkos volji većine zadržati elitističku i totalitarnu narav svoje vlasti.
Stoga borba za istinu u ovoj Majci svih afera, borba protiv nametnutih pseudoideoloških podjela, nosi u sebi i znatan prevratnički i subverzivni potencijal, čega su obnašatelji vlasti u Hrvatskoj, a to su Plenkovićev HDZ i lijeva grupacija okupljena oko platforme Možemo koji kao izvršitelji najrevnije služe stvarnim gospodarima hrvatskog kaosa, itekako svjesni te ne će dopustiti da ova Afera sruši njihovu governaturu Hrvatske u tranziciji iz Domovine svih njezinih državljana u bezličan politički teritorij po volji samoizabranih elita.
Ivan Pletikos/foto:Hrt
O AUTORU:
Ivan Pletikos je pravnik, književnik i političar iz Pule. Jedan od osnivača IDS-a, ali je brzo napustio stranku. Godine 2020. bio je kandidat Domovinskog pokreta na parlamentarnim izborima. Bio je sudac prekršajog suda, autor je romana ‘Castropola‘ i “Pula na pola“
